REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-739/2022-34

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. C., OIB:, iz P., N. T. 12, zastupanog po punomoćnicama O.

P. i dr., odvjetnicama iz U., protiv tuženika R. A. d.d.,

OIB:, zastupanog po punomoćnicima S. P. i dr. odvjetnicima iz

R., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 11. listopada 2023. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. studenog 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku tuženiku R. A. d.d. OIB: Z., P. 59, da tužitelju B. C. O.:

P., N. T. 12, isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,50 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 31.12.2013., na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30.09.2015. godine, iznos od ukupno 7.535,54 EUR (Slovima: sedamtisućapetstotridesetpeteura i pedesetčetiri centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća 31.05.2008., pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Mijenja se odredba čl. 4. i 5. «Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-2582150» od 09.02.2016. godine, na način da se u njihovom sadržaju umjesto iznosa od 36.846,24 EUR utvrđuje iznos u visini od 36.446,24 EUR, te se nastavno u članku 4. briše dio odredbe u kojoj se utvrđuje postojanje tražbine Kreditora temeljem konverzije u iznosu od EUR 1.591,48, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015. iznosi 12.146,30 HRK te se briše odredba članka 8. istog Dodatka ugovoru.

III. Nalaže se tuženiku da, sukladno izmjeni «Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-2582150» od 09.02.2016. godine, opisanoj u točki II. tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. tužbenog zahtjeva, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku tuženiku R. A. d.d. OIB: Z., P. 59, da tužitelju B. C. O.: ,

P., N. T. 12, naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, obračunatim prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 995,25 eura/7.498,71 kn, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi obrazlaže da je odredba čl. 13. Ugovora o kreditu broj 118-50- 2582150 (sklopljen između stranaka) ništetna jer da je tuženik prema unaprijed formuliranom obrascu i suprotno odredbama čl. 49., 50. i 55. Zakona o zaštiti potrošača postupao nepošteno. Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 19.I Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dalje navodi, da je između stranaka dana 17. prosinca 2004. godine sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, koji je 16. prosinca 2004. godine solemniziran kod javnog bilježnika u P. i kojim je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 91.326,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom. Tužitelj se dalje poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu i tvrdi da su ništetna ugovorne odredbe koje su propisivale promjenjivu kamatnu stopu odnosno način promjene kamatne stope, jer su kamatne stope mijenjane u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 2494/14 od 09. travnja 2015. godine, jer da ugovorna kamata mora biti određena odnosno odrediva, a u predmetnom Ugovoru o kreditu da nije bila. Tužitelj se poziva i na presudu Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu posl.br. C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Tužitelj smatra da se kod sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu radilo o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, a sve pozivom na već ranije navedene presude i odluke. U tužbi se tužitelj osvrće i na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, te ističe da je odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.326,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke, važeće na dan korištenja, za namjenu - stambeni kredit za adaptaciju bez počeka. A odredbom čl. 4. Ugovora da je ugovoreno trajanje kredita 240 mjeseci, koji se otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta sukladno otplatnom planu banke, u kunskoj protuvrijednosti od po 577,77 CHF po srednjem tečaju tužene banke na dan dospijeća i vezano za ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli tužitelj se poziva na ranije spomenutu presudu suda EU u predmetu C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Tužitelj tvrdi da ga tuženik nije informirao o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja, a tuženik da se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita. Tužitelj dalje navodi da je između stranaka dana 09. veljače 2016. godine sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-2582150, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa valutnom klauzulom u eur. Istim Dodatkom da je na dan 30. rujna 2015. godine utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od 36.846,24 eura. Tuženik da je obračunao tužitelju "tražbinu temeljem konverzije" u iznosu od 1.591,48 eura (12.146,30 HRK) za koji iznos je tužitelju uvećana glavnica, pa je ista na dan 30. rujna 2015. godine prema neosnovanoj računici tuženika utvrđena na visinu iznosa od 38.437,72 eur, koji se tužitelj obvezao podmiriti u mjesečnim anuitetima od po 424,90 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan dospijeća. Tužitelj se poziva na pravno shvaćanje VSRH u odluci broj Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine kojim korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Dalje tvrdi da je tuženik povodom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eur. Kamatna stopa je u Dodatku ugovora o kreditu od 09. veljače 2016. godine određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti eur. Za te kamatne stope, kao niti za njihovu promjenu da nisu vođeni pojedinačni pregovori, već da je kamatna stopa opet mijenjana prema jednostranim odlukama tuženika. Tvrdi da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva na presudu suda Europske unije Zsuzsanna Dunai protiv Erste bank Hungary Zrt (C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine) i Direktivu 93/13/EZ. Tužitelj naglašava da niti u dovoljnoj mjeri ne poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, te da je postupao u dobroj vjeri smatrajući da će tuženik postupati sukladno zakonskim odredbama i svih drugim propisima u RH. Smatra da prilikom sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, a posebno u odredbama čl. 4. i 5. tuženik nije postupao profesionalno i korektno, a što je sve rezultiralo utvrđenjem ukupne obveze tužitelja. Tužitelj tvrdi da je tuženik prilikom sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu 09. veljače 2016. godine postupao nezakonito u odnosu na kamatnu stopu, u odnosu na valutnu klauzulu, i tako nezakonito izvršio obračun tražbine tuženika temeljem konverzije. Dodatak ugovoru o kreditu od 09. veljače 2016. godine, sadržajno da ne odgovaraju naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tuženika u postupku odobrenja i realizacije kredita. Tužitelj navodi da su presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujuće prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik da je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju ništetnih odredbi. Tužitelj je pozivom na odredbu čl. 186.b ZPP-a podnio stupnjevitu tužbu navodeći da nema svu potrebnu dokumentaciju kako bi mogao urediti kondemnatorni tužbeni zahtjev, a unatoč što je pozvao tuženika da mu istu dostavi, tuženik da nije postupao po zamolbi tužitelja. Zato je tužitelj predložio sudu da naloži tuženiku da dostavi konkretnu dokumentaciju. Tužitelj u tužbi predlaže da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos kojeg će odrediti nakon što dobije svu potrebnu dokumentaciju, a ujedno predlaže da sud donese presudu da se mijenja odredba čl. 4. i 5. Dodatka ugovoru o kreditu od 09. veljače 2016. godine na način da se u sadržaju umjesto iznosa od 36.846,24 eura utvrdi iznos koji će se odrediti po primitku tražene dokumentacije, te da se u čl. 4. briše dio odredbe u kojoj se utvrđuje postojanje tražbine tuženika temeljem konverzije u iznosu od eur 1.591,48 što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 12.146,30 HRK te da se briše odredba čl. 8. st. 1. i čl. 9. st. 2. istog Dodatka ugovoru (koje iznose da će tužitelj precizirati sukladno vještačkom nalazu u visini koji predstavlja realan iznos nedospjele glavnice po Ugovoru o kreditu od 07. prosinca 2004. godine, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine). Također, predlaže da se tuženiku naloži da, sukladno izmjeni Dodatka ugovoru o kreditu od 09. veljače 2016. godine izradi i dostavi tužitelju novi anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. I tuženik se poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i tvrdi da tužitelj izvodi pogrešan zaključak iz navedenih presuda. Sudovi u tom postupku da nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualno osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Dalje tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jasne, uočljive, razumljive. Tuženik tvrdi da uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule i prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita, korisnik kredita da odabere jednu od mogućih opcija, a tužitelj da je odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. I u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik tvrdi da je ista gramatički jasna i razumljiva, te uočljiva, te da je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Tuženik tvrdi da je konverzija tj. Dodatak ugovoru o kreditu od 04. veljače 2016. godine proveden zakonito, da tužitelj nije morao pristati na konverziju, a tuženik da je imao zakonsku obvezu ponuditi konverziju. Tužitelju da je dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj da nije isticao nikakve primjedbe, te da je takav izračun prihvatio. U odnosu na prijedlog tužitelja za donošenje rješenja sukladno čl. 186.b. ZPP-a tj. za dostavu tražene dokumentacije, tuženik ističe da on nije dao povoda za tužbu, da svojim klijentima nije nikada uskratio dostavu bilo kakve dokumentacije koja je zajednička strankama te da će u kratkom roku dostaviti zatraženu dokumentaciju. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate, jer je konverzijom kredita prestala novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 11.423,25 eura. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja Ugovora za potrebe konverzije da su preračunate u protuvrijednost eur po srednjem tečaju na dan uplate, te su primljenim uplata podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Tuženik je istakao i prigovor zastare. U odnosu na tužbene zahtjeve za izmjenu dijelova odredbi čl. 4. i 5. Dodatka ugovora o kreditu od 09. veljače 2016., te brisanje dijelova odredbi čl. 4., 8. st. 1. i čl. 9. st. 2. istog Dodatka ugovoru tuženik ističe da su isti apsurdni, da se istima traži sudska intervencija u sadržaj ugovora i ugovorne obveze, a niti jednim zakonom da nije propisana obveza tuženika da zaključi predloženi ugovor. Osporava da bi odredba o mjesnoj nadležnosti sadržana u čl. 13. Ugovora o kreditu bila ništetna, međutim radi ekonomičnosti postupka ne ističe prigovor nenadležnosti.

3. Podneskom od 22. travnja 2020. godine tuženik se dodatno očitovao na navode tužitelja o nezakonitosti Dodatka ugovoru o kreditu pozivajući se na Rješenje VSRH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine u kojemu da je zauzet obvezujući pravni stav: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija da je valjan u cijelosti i da proizvodi pravne učinke jer da je sklopljen u skladu s ZID ZPK. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu do provedene konverzije tuženik ističe da tužitelj ne može osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje kamatne stope i svako povišenje tečaja CHF) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u eur. Konverzijom da su ugovorne strane jasno i transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom Ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužitelja da sada potražuje bilo kakve "preplate".

4. Podneskom od 13. studenog 2020. godine tužitelj se očitovao na pokrenuti postupak pred sudom Europske unije po zahtjevu Vrhovnog suda RH upućenom u predmetu posl.br. Rev 1042/17, te je predložio prekid postupka do donošenja odluke suda Europske unije povodom zahtjeva Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 1042/17.

5. Rješenjem posl.br. P-1905/19-15 od 13. studenog 2020. godine određen je prekid postupka u ovom predmetu, dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koju je dana 27. svibnja 2020. podnio Vrhovni sud RH u predmetu Rev 1042/2017.

6. Rješenjem posl.br. P-1905/2019-16 od 20. lipnja 2022. godine nastavljen je postupak u kojem je bio određen prekid postupka, jer je postupak kod suda Europske unije vođen pod brojem C-747/2020, (povodom zahtjeva VSRH Rev- 1042/2017) izbrisan iz upisnika suda Europske unije.

7. Sud je, budući da tuženik u odgovoru na tužbu, ni kasnijim podnescima nije dostavio svu traženu dokumentaciju od strane tužitelja, pozvao tuženika da dostavi i dokumentaciju koja je taksativno navedena u Rješenju posl.br. P- 739/2022-19 od 05. travnja 2023. godine.

8. Podneskom od 12. travnja 2023. godine tuženik je dostavio traženu dokumentaciju.

9. Podneskom od 30. lipnja 2023. godine tužitelj je, (nakon što ga je sud pozvao da odredi tužbeni zahtjev), specificirao tužbeni zahtjev, te je predložio donošenje presude u sadržaju kako je to odbijajuće opisano u točki I izreke ove Presude.

10. Podneskom od 12. rujna 2023. godine tuženik se očitovao na precizirani tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da je isti nerazumljiv, i dalje neodređen po pitanju zateznih kamata, te istog u cijelosti osporava kako po osnovu tako i visini. I tim podneskom se ponovno osvrnuo na učinak konverzije provedene po ZID ZPK/15, te posebno na odredbe čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15, kao i na sudsku praksu određenih nacionalnih sudova u predmetima u kojima je provedena konverzija.

11. Tužitelj je prvotno podnio tužbu sa neodređenim kondemnatornim (novčanim) tužbenim zahtjevom. To je obrazložio time jer da se sredinom svibnja 2019. godine (prije podnošenja tužbe) obratio tuženiku radi pribave dokumentacije koja mu je potrebna za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, ali tuženik da mu tu dokumentaciju nije dostavio.

11.1. Tužba tužitelja s neodređenim kondemnatornim (novčanim) tužbenim zahtjevom je predstavljala tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b. st.3. ZPP-a.

11. 2. Nakon što je tužitelj dobio svu dokumentaciju za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, tužitelj je podneskom od 30. lipnja 2023. godine postavio, specificirao tužbeni zahtjev.

12. Kako je tužba tužitelja predstavljala tzv. stupnjevitu tužbu, naknadno postavljanje određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. (Za tu radnju tužitelja nije bio potreban pristanak tuženika).

13. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (15-19 i 40-42), ispis tečajne liste (20), Dodatak ugovoru o kreditu (21-25, 57-58), zahtjev za kredit (43), Opće uvjete poslovanja (44-53), dopis banke (54-56), izjavu o prihvatu izračuna konverzije (59), dopis banke (60-67 i 68), otplatni plan (69-70), otplatni plan (107-109), prijepis knjigovodstvene kartice (110-118), otplatni plan (120-130). Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

15. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 118-50-2582150 od 07. prosinca 2004. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, te Vesna Tvrtković kao založni dužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 91.326,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom. Čl. 2. ugovorena je kamatna stopa, redovna kamata: 4,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita. Kamata po dospijeću: u visini zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora. Čl. 4. ugovoren je rok otplate 240 mjeseci. Čl. 6. Ugovora ugovorena je namjena i to stambeni kredit za adaptaciju bez počeka. Čl. 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, da se kredit otplaćuje u korist računa banke i da uplate po kreditu se valutiraju s datumom odobrenja računa banke. Čl. 10. ugovoreno je da banka kao kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji redovno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u eur primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz eur, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u eur sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno odluci o visini naknada za usluge kreditora. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc u Poreču 16. prosinca 2004. pod brojem OU-1269/04.

16. Uvidom u Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu broj 118-50- 2582150 od 09. veljače 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor. Tim aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 4. ugovorne strane su se suglasile da je izvršen izračun konverzije sukladno odredbama čl. 19.c. Zakona, te da je korisnik kredita tj. tužitelj prihvatio:

"- početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eur izračunata po tečaju primijenjivom na dan isplate kredita iznosi 59.103,03 eur, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015.g. prije provedbe konverzije iznosi 48.269,49 eur kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća;

- ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema eur otplatnom planu do 30.09.2015.g. iznosi 57.260,56 ovog Dodatka, primijenjene su kamatne stope promijenjive redovne kamate jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti, i razdoblju promjene) koje je kreditor primijenjivao na kredite iste vrste i trajanja, u kunama s valutnom klauzulom u eur, koje kamatne stope promijenjive kamate korisnik kredita prihvatom izračuna konverzije i potpisom ovog Dodatka izričito prihvaća;

- ukupni plaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eur sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 4.

Zakona do 30.09.2015.g. iznosi 55.669,08 eur;

- tražbina kreditora temeljem konverzije iznosi 1.591,48 eur, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 12.146,30 HRK;

- preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eur, nakon provedbe konverzije na dan 30.09.2015.g. iznosila bi 36.846,24 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

Čl. 5. Dodatka utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. toč. 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. toč. 5. iznosi 11.423,25 eur. Ugovorne strane su se suglasile da nakon što se temeljem Zakona i ovog Dodatka, provede konverzija, novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 11.423,25 eura prestaje, a korisnik kredita da na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30.09.2015.g. 36.846,24 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

17. Uvidom u izjavu o prihvatu izračuna konverzije (s prilogom o dostavi od strane tuženika tužitelju, dopisa s izračunom konverzije i otplatnim planom kao otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u CHF i novim otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u eur, te pregleda izvršenih uplata, 59-70), utvrđeno je da je tužitelj bio upoznat sa izračunom konverzije, sa odredbama ZID ZKP/15, da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u eur. Tužitelj nije imao primjedbe na izračun konverzije, nije bio u obvezi prihvatiti izračun konverzije, niti sklopiti Dodatak ugovoru o kreditu.

18. Tužitelj tvrdi da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelji potražuju u ovom postupku. Nadalje smatra da je ovlašten tražiti izmjenu odredbe čl. 4. i 5. Dodataka ugovoru o kreditu od 09. veljače 2016. godine u odnosu na iznose navedene u tim odredbama, kao i da je ovlašten tražiti brisanje dijela odredbe čl. 4. u kojoj se utvrđuje postojanje tražbine tuženika temeljem konverzije u iznosu od 1.591,48 eura, kao i brisanje odredbe čl. 8. istog Dodatka ugovoru, kao i da mu tuženik izradi i dostavi novi anuitetni plan otplate.

19. Tuženik tvrdi upravo suprotno tj. da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prestao postojati prijašnji Ugovor o kreditu te da tužitelj više nema osnova potraživati možebitno stečeno bez pravne osnove. A također da tužitelj nije ovlašten tražiti sudsku intervenciju u sadržaj Ugovora i ugovorne obveze koje su stranke zaključile i preuzele Dodatkom ugovora o kreditu, jer da ne postoji zakonske obveze, a niti da je sud u mogućnosti naložiti tuženiku da zaključi takav ugovor kako to tužitelj potražuje u točkama 3. i 4. tužbenog zahtjeva.

20. Dakle između stranaka, u ovoj pravnoj stvari, sporno je da li je sklapanjem Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-2582150 dana 09. veljače 2016. godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZKP/15), prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje, kao i da li je tužitelj ovlašten tražiti da sud donese presudu na način da se mijenjaju određene odredbe Dodatka ugovoru o kreditu od 09. veljače 2016. godine.

21. Stajalište je suda da je sklapanje Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-2582150 od 09. veljače 2016. godine kojim je proveden ZID ZPK tj. predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu kojem su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku.

21.1. Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-2582150 od 09. veljače 2016. godine koji podrazumijeva konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR, sklopljen je na temelju ZIDZPK/15. Vezano za valjanost sporazuma stranaka o konverziji, a koja konverzija je izvršena na temelju ZIDZPK/15 izjasnio se VSRH u Rješenju od 04. ožujka 2020. godine u oglednom sporu pod brojem Gos- 1/2019. U navedenom postupku VSRH je trebao odgovoriti na pitanje da li je sporazum o konverziji sklopljen temeljem ZIDZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe odnosnog Ugovora o krediti o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, te je VSRH odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21.2. Svrha koju je zakonodavac donošenjem ZIDZPK/15 namjeravao ostvariti i djelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

21.3. Predmetna konverzija provedena je s retroaktivnim djelovanjem, tj s djelovanjem od trenutka zaključenja Ugovora i na taj je način potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR. Predmetnim Dodatkom ugovora ugovorne strane potvrdile su da je izračun konverzije kredita izvršen sukladno ZIDZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

21.4. VSRH je u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocijenio da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. VSRH posebno u svom pravnom shvaćanju apostrofira da su potrošači, u primjeni ZIDZPK/15 imali mogućnost izabrati da li će zaključiti Ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između Presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. godine, jer je ta Presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

21.5. Stajalište VSRH je da bi tužitelj kao korisnik kredita imao pravni interes i bio ovlašten tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a riječ je o kondemnatornim tužbenim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK/15. To pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljene zahtjeve tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

21.6. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 09. veljače 2016. godine ugovorne strane su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima. (NN 35/05, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u EUR u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izrazio suglasnost tj. volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetim Ugovorom o kreditu.

21.7. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi između stranaka koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po osnovu kojih tužitelj potražuje utužene iznose, a to sve temeljem članka 19c. i 19e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. godine predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR u slučaju prihvata konverzije.

21.8. Nesporno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. ( članak 19a do 19i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZIDZPK/15.

21.9. Člankom 19c. stavak 1. ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominirane u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno anuiteti u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

22. S obzirom na činjenicu da je tužitelju dostavljen izračun konverzije s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj prihvatio izračun, da na to nije bio obvezan niti prinuđen, te da je u konačnici i sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kako je to vidljivo iz odredbe čl. 19.e st.6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a s obzirom da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos i to ne samo u pogledu valute već su i predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, to proizlazi da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

23. Stoga imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi, te nesporno utvrđenje da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZIDZPK/15 temeljem odredbi čl. 19.c ZPK i da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

24. Nadalje, postavljenim tužbenim zahtjevom u točkama 3 i 4 tužitelj predlaže izmjenu određenih odredbi Dodatka ugovoru o kreditu, međutim, u ukupnosti provedenih dokaza sud je utvrdio da nije ovlašten intervenirati u određene odredbe Dodatka ugovoru o kreditu, o kojima su se stranke suglasile i bile upoznate o svim izračunima, a nije utvrđeno da u vrijeme sklapanja Dodatka nije postojala suglasnost volja stranaka, kao i bilo koja prijetnja ili zabluda. Izmjeni Ugovora može se pristupiti suglasnošću volja stranaka.

25. U ovom postupku odbijen je prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, i drugi prijedlozi, jer su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke.

26. Obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, nema potrebe obrazlagati o prigovoru tuženika radi zastare.

27. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.

28. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 22. travnja 2020. i 12. rujna 2023., te za zastupanje na ročištu 11. listopada 2023., za svaku radnju po 199,08 eur/ 1.499,97 kn, plus PDV u iznosu od 199,08 eura/1.499,97 kn, a što sveukupno iznosi 995,25 eura/7.498,71 kn. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 12. travnja 2023. godine, jer je navedenim podneskom samo dostavio traženu dokumentaciju, a istu je mogao dostaviti i uz podnesak od 22. travnja 2020., budući da je već u odgovoru na tužbu od 02. kolovoza 2019. godine naveo da će dokumentaciju dostaviti brzo. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8/1., 9/1., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa).

28.1. Tužitelju nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.

29. Slijedom svega naprijed navedenog, riješeno i presuđeno je kao u izreci ove Presude.

U Poreču - Parenzo, dana 23. studenog 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.