Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2814/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja D. i. T. d.o.o. iz V., zastupan po opunomoćeniku V. L., odvjetniku u odvjetničkom društvu L. –. V. &. p., d.o.o. iz S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI-869/23-7 od 12. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI-869/23-7 od 12. lipnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2 UsI-869/23-7 od 12. lipnja 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/100, urbroj: 513-04-23-2 od 1. veljače 2023. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S., klasa: UP/I-471-02/21-01/642, urbroj: 513-07-17-21-01 od 27. prosinca 2021. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi pobija navedenu presudu i navodi iste razloge i prigovore koje je isticao i u prigovoru protiv zapisnika o provedenom poreznom nadzoru, žalbi protiv rješenja tijela prvog stupanja, te u tužbi protiv rješenja tuženika. U bitnom navodi da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku i izjašnjavanje o svim bitnim činjenicama i okolnostima u smislu članka 30. Zakona o općem upravnom postupku, kao i da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke, a osporena rješenja nisu obrazložena u skladu s člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku, te je povrijeđena i odredba članka 6. stavak 2. Općeg poreznog zakona i bez ikakvih razloga odbijeno provođenje očevida na brodovima na kojima je ugrađena oprema fakturirana u spornim računima, a odbijen je zahtjev za uvidom u otpremnice koje su odgovorne osobe donijele na usmeni razgovor, porezno tijelo se nije očitovalo na prigovor kojeg je podnio protiv zapisnika o poreznom nadzoru, pa je pogrešan zaključak poreznog tijela da je sudjelovao u lancu poreznih prijevara. Zaključak da je sudjelovao u lancu poreznih prijevara naslovno tijelo izvodi iz činjenice da su određene usluge tužitelju pružala trgovačka društva koja se poimenično navode, a za koja društva naslovno tijelo tvrdi da su sudjelovala u poreznim prijevarama. Tijekom postupka i u prigovoru na zapisnik ukazivao je da nema nikakvih saznanja da bi predmetna trgovačka društva sudjelovala u poreznim prijevarama i da nema načina na koji bi mogao imati takva saznanja. Međutim, naslovno tijelo nije se obaziralo na tu činjenicu, već je suprotno pravilima Općeg poreznog zakona o teretu dokaza i Zakonu o porezu na dodanu vrijednost donijelo zaključak da su računi predmetnih društava koji su ispostavljeni podnositelju za nepostojeće isporuke s namjerom umanjenja obveze poreza na dodanu vrijednost. Posebno napominje da u ovom predmetu ne postoji niti jedan dokaz da bi predmetna trgovačka društva sudjelovala u poreznim prijevarama i da bi on o tome imao ikakvih saznanja, a pobijano rješenje temelji se upravo na toj konstataciji poreznog tijela. Ako je i točno da su predmetna trgovačka društva sudjelovala u poreznim prijevarama, kako se tvrdi u poreznom rješenju, ta činjenica sama po sebi ne može biti dostatna da se zaključi da je i on sudjelovao u poreznim prijevarama, odnosno da su računi za isporučenu robu i usluge koje predmetna trgovačka društva ispostavila tužitelju fiktivni. Ističe da je sve osporene račune uredno podmirio, odnosno da je predmetnim trgovačkim društvima platio naknadu za isporučenu robu i usluge i platio porez na dodanu vrijednost koji je bio iskazan na tim računima, što dokazuje da su računi izdani za stvarno isporučenu robu i izvršene usluge, jer ih u suprotnom ne bi podmirio i zbog toga ima novčane izdatke. Smatra da osporavanjem prava da temeljem predmetnih računa odbije pretporez, naslovno tijelo narušava načelo neutralnosti kao osnovno načelo oporezivanja porezom na dodanu vrijednost, čemu u prilog ide i praksa Europskog suda pravde. Porezno tijelo nije navelo niti jedan dokaz koji bi ukazivao na to da je on znao ili mogao znati da predmetna društva neće ispuniti obvezu prijave i plaćanja poreza na dodanu vrijednost, niti je o takvoj sumnji obavijestilo tužitelja. Smatra da porezno tijelo ne daje razloge zbog kojih smatra da njegovi prigovori nisu osnovani, već ponavlja ranije dane razloge koje je u svom prigovoru osporio, a iz obrazloženja pobijanog rješenja očita je tendencija poreznog tijela da se ne očituje o kontradikcijama na koje je ukazao u svom prigovoru, već se služi ponavljanjem ranije danih razloga bez suštinskog otklanjanja prigovora, koje postupanje je suprotno odredbi članak 126. stavka 5. Općeg poreznog zakona. Tužitelj se nadalje u žalbi opširno očituje o pojedinim točkama poreznog rješenja i ponavlja razloge dane u prigovoru na zapisnik, te u tom pravcu iznosi i utvrđeno činjenično stanje i osporava da bi na bilo koji način svjesno i namjerno sudjelovao u bilo kakvim poreznim prevarama. Smatra da predmetni računi u potpunosti istinito prikazuju sadržaj poslovnog događaja i sadrže sve zakonom propisane elemente na temelju kojih treća stručna osoba može steći pregled nad nastankom i okončanjem poslovnog događaja, te je predmetna roba korištena za obavljanje oporezive djelatnosti slijedom čega je bio ovlašten temeljem istih odbiti pretporez. Napominje da čak i kad i bile točne tvrdnje poreznog tijela u pogledu manjkavosti sadržaja predmetnih računa, to ne može biti dokaz za tvrdnju da je sudjelovao u poreznoj prijevari, a tim više što je isporuka predmetne robe izvršena i što se ista nalazi u njegovom posjedu i evidentirana je u materijalnom knjigovodstvu. Smatra da je na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje opširno obrazlaže u žalbi, porezno tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo, jer ne postoji činjenična i pravna osnova koja bi opravdavala utvrđenja dodatnih poreznih obveza tužitelju u odnosu na predmetne račune dobavljača. Tužitelj je zatražio i odgodu provođenja osporenog rješenja, jer su za to ispunjene pretpostavke iz članka 26. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, odnosno zatražio je da tužba ima odgodni učinak, te za to navodi razloge u žalbi. Tužitelj predlaže da ovaj Sud žalbu uvaži, te preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, te nakon održane usmene rasprave 2. lipnja 2023., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.
Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima, te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.
7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., o čemu je sastavljen zapisnik tijela prvog stupanja od 4. studenog 2021., kojim su utvrđene određene nepravilnosti i nezakonitosti kod obračunavanja poreza na dodanu vrijednost za navedeno razdoblje. Naime, u postupku nadzora je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza za predmetno razdoblje, budući da za provedena knjiženja nije predočio potrebnu, urednu i vjerodostojnu argumentaciju, a niti je dokazao da je poslovne knjige i evidencije vodio sukladno odredbama Zakona o računovodstvu. Tužitelj nije posjedovao sve račune za obavljene isporuke/robu, računi nisu imale sve zakonom propisane elemente, nabavljena roba i obavljene usluge u tom dijelu nisu služile za njegove oporezive transakcije, pa je osporeno postojanje urednih računa i prateće dokumentacije od dobavljača tužitelja koji su vršili fakturiranje o čemu je zatražena dodatna knjigovodstvena dokumentacija. Nadalje, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da prvostupanjsko tijelo, tuženik, a i prvostupanjski sud su u svojoj presudi opširno iznijeli utvrđeno činjenično stanje u postupku nadzora, te razloge zbog kojih je odbijeno tužitelju pravo na odbitak pretporeza po računima trgovačkih društava S. M. j.d.o.o., B. j.d.o.o., I. R. d.o.o., C. Q. d.o.o. i T. d.o.o., a detaljno je izneseno i činjenično stanje vezano za nabavku akumulatora, baterija, maziva i ulja od raznih dobavljača, kao i činjenice vezane za račune dobavljača Z. d.o.o. i L. a. d.o.o.
8. Dakle, kako iz podataka u spisu predmeta i utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom postupku proizlazi da predmetna roba i isporuke nisu obavljene, odnosno isporučene u cilju obavljanja gospodarske djelatnosti tužitelja, a što posebno proizlazi iz sadržaja zapisnika o poreznom nadzoru i njegovih priloga kao objektivnih i vjerodostojnih dokaza, pravilno je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza, jer u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za odbitak pretporeza, koji moraju biti ispunjeni kumulativno, pa neispunjenje samo jednog od njih dovodi do gubitka tog prava.
S obzirom na navedeno, pravilno je tužitelju utvrđena porezna obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za 2020. u iznosu od 295.393,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupanja.
9. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne /činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
10. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19), Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 1/17., 41/17., 128/17. i 106/18.), kao i odredbe članka 6., 11., 62. stavka 1., 66. stavka 1., 2. i 3. i članka 88. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18. i 121/19.).
11. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
13. Treba napomenuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluka ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).
14. Tužitelj neosnovano prigovara da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, jer iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelju uredno dostavljen zapisnik o poreznom nadzoru i poziv na zaključni razgovor, pa mu je omogućeno sudjelovanje u postupku i mogućnost očitovanja o svim bitnim činjenicama i okolnostima i pravnim pitanjima, a kako to osnovano zaključuje i prvostupanjski sud.
15. Ostali žalbeni navodi tužitelja nisu odlučni, niti su od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ujedno, treba napomenuti da je riječ o istim prigovorima koje je tužitelj isticao u prigovoru na zapisnik o provedenom poreznom nadzoru, žalbi protiv rješenja tijela prvog stupnja kao i tužbi protiv rješenja tuženika, a koje ponavlja i u žalbi protiv prvostupanjske presude, o kojim su se prvostupanjsko tijelo, tuženik i prvostupanjski sud detaljno, jasno i argumentirano očitovali, a s kojim zaključcima se u cijelosti slaže i ovaj Sud.
16. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
17. S obzirom da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, prvostupanjski sud pravilno je odlučio kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 7. veljače 2024.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.