Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-284/24-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajana Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. s. d.o.o., Z., kojeg zastupa opunomoćenica Z. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3438/22-3 od 20. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja P. s. d.o.o., Z. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3438/22-3 od 20. studenog 2023.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3438/22-3 od 20. studenog 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/16-01/133, urbroj: 513-04-19-2 od 27. svibnja 2019. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud bio dužan održati raspravu u ponovnom postupku u izvršenju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. rujna 2022. kojom je poništena presuda prvostupanjskog suda od 18. lipnja 2020. Prvostupanjski sud paušalno navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnikom o porezu na dodanu vrijednost, međutim, ne poziva se na primjenu konkretne materijalno pravne odredbe niti zakona niti Pravilnika što dalje znači da uopće nije odgovorio upravo na najbitniji tužbeni navod kojim je osporavao zakonitost drugostupanjskog rješenja zbog propusta konkretnog utvrđenja kojem to propisanom uvjetu za odbitak pretporeza nije udovoljio odnosno u čemu se sastoji povreda materijalno pravne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost. U vezi primjene Općeg poreznog zakona koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao opći zakon uopće nisu propisane pravne pretpostavke za primjenu prava na korištenje pretporeza, prvostupanjski sud nije odgovorio na izričit tužbeni navod da je u konkretnom slučaju izostalo utvrđenje i to koja je dokumentacija tužitelja nevjerodostojna i u čemu se očituje nevjerodostojnost tog ne navedenog dokumenta. Prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je zakonom propisan uvjet za priznavanje prava na pretporez i to taj da je isporuka primljena od izdavatelja računa a zakonom je propisan uvjet da je isporuka primljena od poreznog obveznika. Ističe da se u tužbi pozvao na primjenu presude Europskog suda u predmetu oznake C-277/14, u kojoj presudi je sud izrazio pravno stajalište primjenom kojeg na ovaj slučaj, čak i u slučaju da usluga nije primljena od društva I. B. d.o.o. (a je, a porezno tijelo utvrđuje suprotno) nego od nekog trećeg, isto nije razlog zbog kojeg se poreznom obvezniku može osporavati pravo na pretporez po primljenom urednom ulaznom računu. Tužitelj u žalbi citira relevantne dijelove navedene presude Europskog suda na čiju primjenu se u tužbi pozvao a kao dokaz da se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog kojeg razloga se pobija zakonitost presude. Opreza radi ističe da u predmetnom slučaju porezna obveza nije utvrđena primjenom odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom se osporava pravo na korištenje pretporeza poreznom obvezniku kao jamcu u vezi transakcija sudjelovanja u prijevarnim aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Smatra da ne može odgovarati za propuste svog dobavljača u pravilnom evidentiranju poslovnih transakcija s njegovim podizvođačima, najma transportnog sredstva i u vezi neoporezivanja ugovora o djelu. Upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4040/2011 od 3. srpnja 2014. prema kojoj se ne mogu poreznom obvezniku staviti na teret propusti trećih (njegovih dobavljača) u urednom ispunjavanju njegovih obveza urednog vođenja knjigovodstva i prijave odbijanja pretporeza vezanih uz isporuku poreznom obvezniku prodanih dobara, pogotovo uz neobrazložene razloge za stajališta prema kojima njihovi propusti, a za koje u postupku nije utvrđeno da je porezni obveznik s tim propustima bio povezan ili da je na njih mogao i morao utjecati, otklanjaju pravo obvezniku na odbitak pretporeza. Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika te prvostupanjskog tijela te vrati predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. o čemu je sastavljen zapisnik tijela prvog stupnja od 6. studenoga 2015. kojim su tužitelju utvrđene nepravilnosti u poslovanju odnosno evidentiranju i plaćanju poreza na dodanu vrijednost pa mu je naloženo plaćanje poreznih obveza s kamatama. Naime, u provedenom postupku nadzora je utvrđeno da računi izdani od trgovačkih društava I. B. d.o.o. i O. d.o.o. ne predstavljaju urednu i vjerodostojnu dokumentaciju iz koje se nedvosmisleno može utvrditi nastanak poslovnog događaja i obavljanje isporuke usluga jer iz istih nije vidljivo koje osobe su sudjelovale u poslovnom događaju, identifikacija samog događaja te mjesta i vremena, a zatraženim dodatnim obavijestima tijekom poreznog nadzora od tužitelja i dobavljača nije dostavljena dodatna dokumentacija uz svaki račun koja bi dokazala da su usluge stvarno i obavljene. Naime, u postupku je utvrđeno da dobavljač I. B. d.o.o. nema zaposlenih, nema prijevoznih sredstava za izvršiti usluge prijevoza, nije angažirao kooperante te do kraja nadzora nije nadzoru dostavio zatraženu popratnu dokumentaciju uz izdane račune koja bi odražavala stvarni poslovni događaj i koja je neophodna za pravilno i uredno knjiženje predmetnih računa.
7. Tužitelj nije izjavio prigovor na predmetni zapisnik o poreznom nadzoru te je 4. siječnja 2016. prvostupanjsko porezno tijelo donijelo porezno rješenje kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupnja s pripadajućim kamatama te je tužitelju naložena uplata utvrđenih poreznih obveza. Protiv navedenog poreznog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koja je odbijena pobijanim rješenjem tuženika.
8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
9. Naime, kako iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je provedenim inspekcijskim nadzorom nesumnjivo utvrđeno da tužitelj nije ispunio uvjete za odbitak pretporeza jer tijekom poreznog nadzora nije dao na uvid vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao da su fakturirane usluge predmetnih dobavljača stvarno izvršene i nije mogao nedvosmisleno utvrditi nastanak poslovne promjene iz koje bi bilo moguće utvrditi materijalni sadržaj računa pa je tužitelju pravilno osporeno pravo na odbitak pretporeza, te se u tom smislu prvostupanjski sud kao i porezna tijela osnovano pozivaju na odredbu članka 56. stavka 1., 2. i 3. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15.) koja propisuje kako se moraju obavljati evidentiranja primitaka i izdataka, kako se moraju obavljati knjiženja te što predstavlja vjerodostojne isprave koje potpuno i istinito odražavaju nastali poslovni događaj.
10. Prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je za priznavanje prava na odbitak pretporeza nužno ispunjavanje kumulativno propisanih uvjeta sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost i Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost čemu u konkretnom slučaju nije udovoljeno jer iz dokumentacije koja je bila predmet nadzora nije se mogla potvrditi vjerodostojnost računa kao ni to da su usluge izvršene od predmetnih trgovačkih društava.
11. Slijedom navedenog, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika i rješenjem tijela prvog stupnja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, zbog čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
13. Prigovor tužitelja da je u ovoj stvari trebalo održati usmenu raspravu nakon što je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Uzpz-46/2021-8 od 28. rujna 2022. usvojen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti i ukinuta presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 10. ožujka 2021. i presuda Upravnog suda u Zagrebu od 18. lipnja 2020. te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje, nije osnovan. Naime, nije bilo nužno nakon navedene presude Vrhovnog suda u ponovnom postupku zakazivati raspravu s obzirom da je prije donošenja te presude u postupku pred prvostupanjskim sudom održana rasprava 16. lipnja 2020. te je na taj način strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora.
14. S obzirom da tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost osporene presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci ove presude.
15. Kako tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je prvostupanjski sud odbio i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 7. veljače 2024.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.