- 1 -              Poslovni broj: Usž-2690/23-2

Poslovni broj: Usž-2690/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice specijaliste Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice T. L. koju zastupa opunomoćenica J. T., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, radi obiteljske mirovine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1289/23-7 od 18. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.

p r e s u d i o   j e

             Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1289/23-7 od 18. rujna 2023.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II-140-03/22-01/03197003165, urbroj: 341-99-05/3-22-5647 od 2. veljače 2023. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

2.              Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., klasa UP/I 140-03/22-01/03197003165, urbroj: 341-25-05/3-22-93385 od 26. srpnja 2022., kojim se tužiteljici, kao djetetu umrlog osiguranika K. K. priznaje pravo na obiteljsku mirovinu i uspostavlja se isplata mirovine s danom 1. listopada 2015. u svoti od 2.051,42kn mjesečno.

3.               Tužiteljica je podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba postupka. Ističe da je nepravilno određen datum od kojeg se priznaje pravo na obiteljsku mirovinu. Smatra da joj je 2001. godine nezakonito uskraćena isplata obiteljske mirovine iza majke, s obzirom na to da je kod nje potpuni gubitak radne sposobnosti nastupio još 1994. godine, pa joj je stoga obiteljsku mirovinu trebalo priznati u kontinuitetu od 2001. godine nadalje. Navodi da sud nije razmatrao navode tužbe niti dokumentaciju koja je priložena uz tužbu, a da iz raspravnog zapisnika od 18. rujna 2023. proizlazi da prvostupanjski sud uopće nije vodio raspravu. Slijedom navedenog, predlaže Sudu da usvoji žalbu i tužbeni zahtjev te da naloži tuženiku naknadu troška upravnog spora.  

4.               Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je žalba neosnovana i ostaje kod svih razloga navedenih u obrazloženju svog rješenja, kao i obrazloženju prvostupanjske presude. Predlaže da se odbije žalba kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. 

5.               Žalba nije osnovana.

6.               Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava. 

7.               Prvostupanjski sud je uvidom u spis tuženika utvrdio da je u upravnom postupku koji je prethodio sporu pokrenutom na zahtjev tužiteljice od 15. ožujka 2016. za priznanje prava na obiteljsku mirovinu nakon smrti majke  K. K., osiguranice preminule 12. svibnja 1994., utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za priznavanje traženog prava prema članku 69. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18.,102/19. i 84/21.-dalje ZOMO-a) zbog utvrđenog potpunog gubitka radne sposobnosti. Dan s kojim tužiteljici pripada pravo i isplata mirovine određen je od 1. listopada 2015., odnosno od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag sukladno članku 72. stavku 1. ZOMO-a.

8.               Prvostupanjski sud je uzeo u obzir da je tužiteljica već ranije ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu za vrijeme redovnog školovanja prema odredbama članaka 82.-88. tada važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine, 26/83.-59/96.- dalje: ZOMIO), a da je rješenjem od 23. kolovoza 2001. određeno da joj s danom 3. srpnja 2001. prestaje to pravo jer je navršila 26 godina života, a na koje se rješenje nije žalila. Naime, prema odredbama članka 86. stavka 1. ZOMIO-a bilo je propisano da dijete stječe pravo na obiteljsku mirovinu i može se tim pravom koristiti do navršene 15. godine života. Prema članku 87. stavku 1. i 2. dijete stječe pravo na obiteljsku mirovinu i koristi se tim pravom nakon 15. godine života ako se u vrijeme smrti osiguranika nalazi na redovitom obrazovanju ili stupi na takvo obrazovanje nakon smrti osiguranika. To pravo pripada djeci do kraja propisanog redovitog obrazovanja, ali najduže do navršene 26. godine života, odnosno 27. godine života za dijete koje je kao student bilo upućeno na odsluženje vojnog roka.

9.               Imajući u vidu činjenično stanje koje nije sporno i odredbe članka 72. ZOMO-a, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim navode tužbe u vezi datuma priznanja prava na mirovinu, a koje tužiteljica ponovno iznosi u ovoj žalbi.

10.               Prema članku 72. stavku 1. ZOMO-a, član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od dana kada su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na mirovinu ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka roka od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.

11.               Iz navedene zakonske odredbe  proizlazi da pravo na obiteljsku mirovinu pripada od dana kada su ispunjeni zakonski uvjeti, ali ovisno i o tome kada je zahtjev podnesen. Tužiteljica je ostvarivala pravo tijekom redovnog školovanja, koje školovanje je završeno. Novi zahtjev za priznanje prava podnijela je s druge osnove, gubitka radne sposobnosti tek 15. ožujka 2016., u kojem postupku je vještačenjima stručnih tijela (nalaza vijeća vještaka od 3. studenog 2021. i nalaza vijeća viših vještaka od 4. ožujka 2022.) utvrđeno da je radna nesposobnost postojala u trenutku smrti  majke. Navedena činjenica je uvjet da uopće po toj osnovi tužiteljica može ostvariti pravo, budući da uvjeti moraju biti ispunjeni u trenutku nastupa osiguranog slučaja. Stoga pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se u opisanoj situaciji tužiteljici ne može priznati pravo na obiteljsku mirovinu u kontinuitetu još od 3. srpnja 2001., odnosno od dana prestanka prava priznatog po drugoj osnovi. Za navedeno je tužiteljica trebala podnijeti novi zahtjev u trenutku prestanka prava na obiteljsku mirovinu. S obzirom na navedeno, ovaj Sud ne nalazi osnovanim žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

12.               Žalbeni prigovor tužiteljice da nije održana rasprava nije osnovan, jer iz zapisnika proizlazi da je na raspravi održanoj 18. rujna 2023. bila prisutna opunomoćenica tužiteljice J. T., koja je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, pa Sud ne nalazi postupovne povrede u tom smislu.

13.               Trebalo je stoga na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 7. veljače 2024.

                                Predsjednica vijeća

                                                                                                                  Gordana Marušić-Babić, v.r.