REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3554/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K., OIB ..., iz V., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., za Ministarstvo pravosuđa, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-66/2023-2 od 13. srpnja 2023. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-65/2019-30 od 3. ožujka 2023., u sjednici održanoj 22. studenoga 2023.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
III. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-66/2023-2 od 13. srpnja 2023. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-65/2019-30 od 3. ožujka 2023.
1.1. Tužitelj podnosi prijedlog zbog pravnih pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prije svega stoga što sudska praksa županijskih sudova nije jedinstvena te zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih je povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Postavljena pitanja glase:
„1) Je li poslodavac (tužena) u obvezi dostaviti dokaze o evidencijama radnog vremena državnog službenika pa tako i o tome je li državni službenik iskoristio pauzu (stanku) u propisanom trajanju od 60 minuta kako bi se državni službenik odmarao od rada u turnusu koji traje 12 sati u utuženom razdoblju te je li za rješenje ove stvari relevantno je li radnik (službenik) koristio ili nije mogao koristiti svoje pravo, a koje činjenice se utvrđuju u postupku svim adekvatnim dokaznim sredstvima?
2) Je li poslodavac radnik dužan dokazati da je radniku omogućio korištenje pauze (stanke)?
3) Može li se dokazivati negativna činjenica odnosno je li radnik dužan dokazati da nije mogao koristiti pravo na stanku te kojim se dokazima utvrđuje ta činjenica?
4) Je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenja pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegovog zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (″Narodne novine″ broj 112/17, 12/18 i 2/19, dalje: KU)?
5) Smatraju li se troškovi za ″gablec″ (topli obrok) i ″kantina″ dokazima da je radnik iskoristio pauzu (stanku) u cijelosti ili djelomično?
6) Je li poslodavac u smislu članka 8. stavka 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (″Narodne novine″ broj 32/15, 97/15 i 73/17, Pravilnik) dužan voditi evidenciju i o satima korištenja pauze (stanke) te podatke o tome tko zamjenjuje radnika koji obavlja poslove u Kaznionici i odgojnim zavodima u slučaju nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena zbog korištenja pauze (stanke)?
7) Je li tužena bila dužna državnom službeniku osigurati zamjenu drugog državnog službenika kako bi mogao koristiti pauzu u situacijama kada se radi o poslovima na radnom mjestu koji se ne smiju prekidati i čije radno vrijeme traje od 00:00 do 24.00 sati?
8) Je li sud dužan pribaviti podzakonske propise Kaznionica i Odgojnih domova koji, među inim, uređuju postupanje u vezi s korištenjem stanke radnika? 9) Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?“
1.2. U odnosu na postavljena pitanja tužitelj kao razlog važnosti navodi neujednačenost prakse županijskih sudova ističući da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda neujednačeno s praskom drugih županijskih sudova, i to presudama Županijskog suda u Zadru broj Gž R-107/20222-2 od 27. prosinca 2022., Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-763/2022-2 od 27. prosinca 2022. i Županijskog suda u Splitu broj Gž R-69/2016-2 od 5. listopada 2018.
1.3. U odnosu na prijedlog iz čl. 385.a st. 2. ZPP, tužitelj povredu temeljenog ljudskog prava nalazi u povredi prava na pravično suđenje zbog toga što smatra da su sudovi proturječni u zaključku da tužitelj nije dokazao da nije mogao koristiti stanku i da je ustavnopravno neprihvatljivo tumačenje koje su sudovi dali u primjeni članka 42. KU.
2. Tužitelj je zahtjev za isplatu koja je predmet ovog postupka utemeljio na tvrdnji da mu tuženica kao poslodavac nije omogućila korištenje dnevnog odmora tijekom rada. Tužbeni je zahtjev odbijen nakon što su sudovi ocijenili da je tuženica u postupku dokazala da je tužitelju bilo omogućeno ostvarivanje prava na dnevni odmor (stanku) u smislu odredbe čl. 73. st. 1. Zakona o radu (″Narodne novine″ broj 93/14, 127/17 i 98/19) te članka 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (″Narodne novine″ broj 112/17, 12/18 i 2/19 - dalje u tekstu: KU), kao i da je tužitelj dnevni odmor koristio. Ujedno je ocijenjeno da poslodavac u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu nije dužan voditi i evidenciju o korištenju stanke radnika budući da se vrijeme stanke ubraja u samo radno vrijeme te nije propisano da se u vremenu dnevnog odmora (stanke) radniku mora omogućiti odlazak izvan mjesta na kojem obavlja rad.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, prvih sedam postavljenih pitanja tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o odgovoru na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu. Naime, činjenicu da je tužitelj kao službenik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju evidencije o radnom vremenu, već svim prikladnim dokaznim sredstvima koje stranke predlože, a sud je upravo na temelju dokaza koje su stranke predložile i utvrdio odlučne činjenice na temelju kojih je izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, u vezi s četvrtim postavljenim pitanjem razlozi važnosti ne ukazuju da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja u tim odlukama jer se te odluke nisu ni bavile pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, već su utvrđivale činjenicu je li tuženica kao poslodavac radniku omogućila korištenje dnevnog odmora ili nije. U tim je postupcima utvrđeno da je poslodavac onemogućio radnicima korištenje dnevnog odmora, dok je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevni odmor koristio uz uvažavanje specifičnosti njegova posla. S tim u vezi niti o odgovoru na sedmo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu budući da je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevnu stanku koristio. U vezi s osmim i devetim postavljenim pitanjima tužitelja razlozi važnosti nisu odgovarajući zato što se u tim odlukama sudovi nisu bavili ovim pitanjima pa se utoliko ne može ni zaključiti da je u vezi s tim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova neujednačena.
4. Prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljenih ljudskih prava u osnovi se svode na povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava.
5. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. u vezi s odredbom čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I izreke ovog rješenja, odnosno valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. u vezi s odredbom čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
6. Protiv točke II. navedene presude (kojom je odlučeno da tuženica sama snosi svoje troškove postupka) i tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je postavila dva pitanja za koja ocjenjuje da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu, a pitanja glase:
„1) Da li pravno shvaćanje o „prekomjernom teretu“ zauzeto u presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP) Klauz protiv Hrvatske isključuje primjenu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i u slučaju kada Republika Hrvatska kao stranka u postupku nije inicirala parnični postupak, a uspjela je u sporu u cijelosti, ili je u svakom pojedinom slučaju potrebno provesti test razmjernosti i analizu sudske odluke domaćeg suda u svjetlu ukupne prakse Europskog suda za ljudska prava o „prekomjernom teretu“ i povredi čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju?
2) Da li se svaki dosuđeni parnični trošak, u iznosu koji prelazi iznos neto plaće stranke kojoj je naložena isplata istog, treba smatrati „prekomjernim teretom“ za tu stranku, odnosno povredom zaštite vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju?“
6.1. Tuženica kao razloge važnosti ističe nepodudarnost pravnog shvaćanja na kojem je u pobijanoj presudi utemeljena odluka o parničnom trošku s pravnim shvaćanjem izraženim u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev 89/2021 od 2. ožujka 2021. te presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Požegi, poslovni broj Gž R-43/2023 od 16. svibnja 2023.
7. U odnosu na pravna pitanja tuženice, koja se odnose na kriterije za odmjeravanje troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu prema odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom članka 163. ZPP, valja reći da je o tim kriterijima ovaj sud već zauzeo shvaćanje u rješenju broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, a o kojoj je praksi drugostupanjski sud vodio računa u pobijanoj presudi izravno se pozivajući upravo na tu praksu revizijskog suda i slijedeći tu praksu. Stoga postavljena pitanja tuženice nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.
8. Stoga je, na temelju odredbe čl. 387. st. 1. u vezi s odredbom čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučeno kao pod točkom III. izreke.
Zagreb, 22. studenoga 2023.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
