Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2535/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice - protutužene Općine Matulji, OIB: 23730024333, Matulji, Trg maršala Tita 9, zastupane po punomoćniku Ivi Orliću, odvjetniku u Rijeci, protiv tužene –protutužiteljice JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Ilić, odvjetnici u Rijeci, radi iseljenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv dijela presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Ps-35/2015-71 od 3. travnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21. studenog 2023. godine

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Ps-35/2015-71 od 3. travnja 2023. godine pod točkom I, točkom II izreke ali samo u dijelu gdje je naloženo tuženici da tužiteljici isplati ukupno iznos od 13.083,76 eura[1] /98.579,60 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki III i V izreke te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II Odbija se žalba tužitelja-protutuženika Općine Matulji i potvrđuje se navedena presuda pod točkom IV izreke.

III Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I-Tuženica je dužna iseliti od osoba i isprazniti od stvari stan u [adresa], II. kat, ukupne površine 57,78 m2, sastojeći od dvije sobe, kuhinje, ostave, wc-a, hodnika i balkona s nusprostorijama te ga tako slobodnog predati u posjed tužiteljici, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II-Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati iznos od ukupno 13.083,76 eura[2] / 98.579,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, a teče :

na iznos od 724,85 kn od 10. 12. 2010.,

iznos od 724,85 kn od 10. 6. 2011.,

iznos od 724,85 kn od 10. 1. 2012.,

na iznos od 724,85 kn od 10. 1. 2013.,

iznos od 724,85 kn od 10. 7. 2013.,

os od 724,85 kn od 10. 3. 2014.,

d 724,85 kn od 10. 9. 2014.,

iznos od 724,85 kn od 10. 9. 2015.,

iznos od 724,85 kn od 10. 3. 2016.,

s od 724,85 kn od 10. 9. 2016.,

od 724,85 kn od 10. 3. 2017.,

na iznos od 724,85 kn od 10. 3. 2018.,

iznos od 724,85 kn od 10. 9. 2018.,

znos od 724,85 kn od 10. 3. 2019.,

na iznos od 724,85 kn od 10. 3. 2020.,

iznos od 724,85 kn od 10. 9. 2020.,

znos od 724,85 kn od 10. 3. 2021.,

od 724,85 kn od 10. 9. 2021.,

sve u roku od 15 dana, a u preostalom iznosu iznad ukupnog iznosa od 13.083,76 eur / 98.579,60 kn do ukupnog iznosa od 26.167,52 eur / 197.159,20 kn, odnosno iznad svakog mjesečnog iznosa od 724,85 kn do svakog mjesečnog iznosa od 1.449,70 kn, tužbeni zahtjev se odbija.

III-Nalaže se tužiteljici - protutuženoj Općini Matulji, OIB: 23730024333, da isplati tuženoj - protutužiteljici JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.918,21 eur / 74.728,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. studenog 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodište za 3 (tri) postotna poena, pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV-Odbija se prigovor radi prijeboja tužiteljice i to potraživanja tužiteljice s osnova naknade koristi ostvarene korištenjem tuđe stvari do visine priznatog potraživanja tužene s osnova naknade za ulaganja.

V-Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

2. Protiv ove presude pod točkama III, IV i V izreke žalbom i dopunom žalbe žali se tužiteljica-protutužena (dalje tužiteljica) Općina Matulj i to kako proizlazi iz sadržaja žalbe iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude pod točkama I, II (u dijelu kojim je obvezana platiti iznos od 13.087,76 eura/98.579,60 kn) i V izreke žali se tužena-protutužiteljica (dalje tužena) JĐ iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, a žalba tuženika je osnovana.

5. Prvostupanjski sud navodi da je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige sastavljen na dan 26. listopada 2014. utvrđeno da je u zemljišnim knjigama upisana nekretnina grč. 158, kuća stanovanja i dvorište od 822 m2, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a kao vlasnik je upisana Općina Matulji u cijelosti.

6. Uvidom u spis posl. br. P-348/02 (ranije P-124/00 i P-618/95) utvrđeno je da je vođen između tužitelja Općine Matulji i Republike Hrvatske, a protiv tuženih IĐ i KĐ iz [adresa] te se tužbenim zahtjevom zahtijevao otkaz stanarskog prava tuženima i iseljenje istih iz stana u [adresa], 2. kat površine 57,78 m2 te predaja istog slobodnog od osoba i stvari.

7. Postupak je okončan pravomoćnom presudom od 11. lipnja 2004. kojom je usvojen otkaz stanarskog prava i naložena predaja predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari na raspolaganje Općini Matulji dok je odbijen tužbeni zahtjev spram Republike Hrvatske. Odbijen je protutužbeni zahtjev IĐ kojim je zahtijevao da mu Općina Matulji proda predmetni stan. Županijski sud u Rijeci je presudom posl. br. Gž-4527/04 od 4. srpnja 2007. odbio žalbe i potvrdio presudu prvog stupnja. Vrhovni sud RH odbacio je reviziju tuženih – protutužitelja kao nedopuštenu, a i Ustavni sud RH je odbacio ustavnu tužbu.

8. Uvidom u ovosudni spis Ps-25/2015 (ranije P-691/10, izvršena preslika spisa) utvrđeno je da je tužbom od 6. prosinca 2010. ustala Općina Matulji protiv tuženog CĐ radi iseljenja upravo iz predmetnog stana. Postupak je pravomoćno okončan presudom od 24. travnja 2015. kojom je naloženo tuženiku – protutužitelju da iseli iz predmetnog stana i preda ga slobodnog u posjed tužitelju – protutuženiku Općini Matulji. Općini Matulji je naloženo da isplati CĐ iznos od 71.229,00 kn sa zateznim kamatama počevši od 19. siječnja 2011. pa do isplate. Utvrđeno je neosnovnim potraživanje Općine Matulji istaknuto prigovorom radi prebijanja radi isplate iznosa od 324.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na iznose od po 1.500,00 kn mjesečno od svakog 10.-og u mjesecu počev od 10. prosinca 2010. pa do isplate. Županijski sud u Rijeci potvrdio je ovu presudu presudom posl. br. Gž-3524/2015 od 6. studenog 2017.

9.Utvrđeno je dakle da je tužena u stan uselila zajedno s CĐ, na temelju prešutnog odobrenja Općine Matulji, bez ikakvog akta o dodjeli stana na korištenje ili u najam, i to privremeno. Tužiteljica, kao vlasnica stana, podnijela je 2010. tužbu radi iseljenje protiv CĐ, koji postupak je pravomoćno okončan usvajanjem tužbenog zahtjeva, a ovu tužbu protiv tužene 2014. Korištenje stana im je dakle otkazano podnošenjem tužbi radi iseljenja. Do podnošenja tužbe protiv CĐ, za koju je i tužena odmah doznala, oboje su bili pošteni posjednici i imali su pravo na posjed, koje je dakle podnošenjem tužbe prestalo. 10. Tužena je stoga dužna tužiteljici platiti naknadu za uporabu stana, koja je utvrđena u visini najma za takav stan, a koja visina je utvrđena građevinskim vještačenjem po vještaku Suzani Badžek, čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti kao stručno i nepristrano. Po tom nalazu i mišljenju mjesečni najam stana iznosio bi 1.449,70 kn. No, kako tužiteljica i sama navodi da je CĐ zahtijevao polovicu iznosa ulaganja, a tužena JĐ drugu polovicu, te da su oboje u stan uselili bez pravne osnove, to je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u točki II i to za polovicu utuženog iznosa, odnosno za mjesečni iznos – 724,85 kn, a sveukupni iznos – 98.579,60 kn.

11. Kako iz građevinskog vještačenja proizlazi da su svi radovi izvedeni po tuženoj i CĐ bili nužni, a izvedeni su prije podnošenja tužbi protiv istih, odnosno od 1996. do 2010., kada je utvrđeno da su isti bili pošteni posjednici, to je sud usvojio protutužbeni zahtjev i presudio kao u točki III izreke presude.

12. Prvostupanjski sud odbija prigovor radi prijeboja jer ga tužiteljica nije konkretno postavila i odredila, a niti je navela iznose koji bi se imali prebiti.

13. Odgovarajući na navode žalbi stranaka valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica bila pošteni posjednik do podnošenja tužbe u predmetu Općina Matulji protiv Marijana Vinski poslovni broj Ps-25/2015.

14. Pritom valja reći da i u tom predmetu koji se je vodio protiv SĐ koji je izvanbračni suprug ovdje tužene i s kojim se je tužena istovremena uselila u predmetni stan da su u vezi korištenja predmetnog stana vođeni razgovori između predstavnika MUP RH, tužitelja i tuženika i da je upravo tamo tužitelj uveo tuženika u posjed predmetnog stana (a ne da je tamo tuženik nasilno ušao u stan), da je tužitelj znao da tamo tuženik živi jer mu je na njegov zahtjev izdao i potvrdu da živi u predmetnom stanu radi prijave prebivališta.

15. Pravilno prvostupanjski sud istovjetno utvrđenje zasniva prije svega na iskazu saslušanog tadašnjeg načelnika Općine, pa u konačnici i svjedoka J Vrh kao voditelja odsjeka za samoupravu i upravu Općine Matulji iz kojih proizlazi da u to vrijeme je grad bio pun izbjeglica, da je bilo puno policajaca koji su došli iz drugih dijelova Republike Hrvatske, da nije bilo smještajnih kapaciteta, a iz kojeg razloga, a u dogovoru s načelnikom policije u Opatiji je načelnik općine odlučio da predmetni stan može koristiti policija za svoje djelatnike i to bez plaćanja ikakve naknade za korištenje sve dok se ne završi postupak koji je vođen radi otkaza stanarskog prava dotadašnjim nositeljima tog prava na predmetnom stanu.

16. Obzirom na opisane okolnosti, a i obzirom da u formalnopravnom smislu dok se ne otkaže stanarsko pravo ranijim nositeljima stanarskog prava (taj postupak je pravomoćno dovršen 2007. godine) stanarsko pravo drugim osobama nije moglo dati, razumljivo je postupanje načelnika općine glede davanja stana na privremeno korištenje do opoziva.

17. Na navode žalbe valja reći da odgovara da je saslušani svjedok UĐ, kao policijski službenik, prvo nasilno ušao u predmetni stan ali je naveo da je to učinio uz usmenu suglasnost načelnika općine, a što je ovom sudu i razumljivo obzirom da tadašnji nositelji stanarskog prava su napustili RH, da je to značilo da je stan bio zaključan te utoliko nije bilo niti drugog načina da se preuzme korištenje istoga.

18. Odgovara da je taj svjedok kasnije odustao od korištenja toga stana zbog njegove neprimjerenosti za stanovanje, te je nakon toga stan počeo koristiti CĐ također kao djelatnik policije a s njime i tužiteljice kao njegova izvanbračna supruga, i to kako za sada proizlazi iz stanja spisa 1996. godine.

19. Da takve suglasnosti nije bilo onda tužitelj svakako ne bi izdao potvrdu od 1. travnja 1999. godine da CĐ i tužiteljica žive na toj adresi radi prijave prebivališta.

20. Sukladno odredbi čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP), posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

21. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužena postala nepoštena podnošenjem tužbe tužitelja protiv tuženika SĐ, a koja tužba je podnesena 2010. godine.

22. Naime, tuženoj nije moglo ostati nepoznato kao izvanbračnoj supruzi CĐ da je taj stan dat na privremeno korištenje do opoziva, a koji opoziv je učinjen podnošenjem tužbe, a koja tužba je na kraju i rezultirala pravomoćnom presudom o iseljenju SĐ, pri čemu valja reći da iz sadržaja tužbe koja je podnesena 2010. godine u odnosu na SĐ, a u konačnici i donesene pravomoćne presude jasno proizlazi da je tamo tuženome SĐ naloženo iseljenje ali i drugih osoba i stvari koje se nalaze u predmetnom stanu, pa dakle i ovdje tužene kao njegove izvanbračne supruge koja je živjela u tom stanu.

23. Prvostupanjski sud pod točkom I izreke nalaže tuženoj iseljenje iz predmetnog stana i predaju u posjed tužiteljici kao neprijepornoj vlasnici stana i to temeljem odredbe čl. 161. ZVDSP dok s druge strane obvezuje tužitelja da tuženoj temeljem čl. 164. st. 2. ZVDSP dosuđuje naknadu za nužne troškove zanemarujući pritom, a i ne dajući nikakve razloge glede toga da pošteni posjednik može stvar zadržati dok mu ne budu naknađeni nužni troškovi koje je imao.

24. Glede toga, ovaj sud upućuje prvostupanjski sud na rješenje VSRH poslovni broj Revd-452/21-2 od 23. veljače 2022. godine gdje je tuženiku dopuštena revizija glede pravnog pitanja da li pravo zadržanja, odnosno njegov dilatorni učinak prestaju stjecanjem ovršne isprave glede tražbine vjerovnika ili tek potpunim ispunjenjem tražbine pri čemu je revizijski sud dopustio reviziju iz razloga jer pobijana drugostupanjska presuda u odnosu na postavljena pravna pitanja odstupa od prakse tog suda (primjerice odluke Rev-1930/12-2 od 12. ožujka 2014. godine).

25. Glede naknade za uložena ulaganja sukladno čl. 164. st. 2. ZVDSP prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužena ima samo pravo na ona ulaganja koja je učinila kao pošteni posjednik, dakle do 2010. godine.

26. Međutim, za sada se ne može prihvatiti utvrđenje suda da sva izvršena ulaganja su učinjena dok je tužena bila pošteni posjednik.

27. Tužena je dužna dokazati da je riječ upravo o nužnim troškovima, odnosno da bi stvar propala, pogoršala se da takvih ulaganja nije bilo te za utvrđivanje o tome jesu li troškovi bili nužni potrebno je stručno znanje kojim sud ne raspolaže pa se činjenice koje se odnose na to da li je riječ o nužnim ili korisnim troškovima utvrđuju odgovarajućim vještačenjem pri čemu posjednik stvari mora dokazati i visinu zahtjeva za naknadu troškova a ta visina nužnih troškova na naknadu koju pošteni posjednik ima pravo u pravilu je jednaka uloženim troškovima za stvar, odnosno vrijednosti materijala i rada koji su uloženi u stvar.

28. Iz iskaza SĐ proizlazi da su radovi bili dovršeni do 2008-2009. godine, iz iskaza tužene proizlazi da je podigla kredit za uređenje stana i to 2006. godine u iznosu od 32.000 CHF, a zatim još jedan kredit od oko 3.000 eura, da su ulaganja počela 1998. godine ne navodeći kada su ulaganja prestala.

29. S druge strane valja navesti da su se stranke na zapisniku od 29. listopada 2019. godine suglasile da se pročitaju iskazi svjedoka NĐ i RĐ a iz iskaza svjedoka NĐ u predmetu P-691/10, a koji je dat u mjesecu ožujku 2012. godine proizlazi da su obavljali neke radove otprilike dvije godine, da su radovi vršeni u etapama, zadnji su bili prije godinu i dva mjeseca a krov je bio prije 7,8 mjeseci prije tih zadnjih radova dok iz iskaza svjedoka BĐ koji je dat istog dana proizlazi da su neki radovi obavljani prošle godine (valjda u odnosu na dan davanja iskaza) a taj svjedok je obzirom na reakciju na pitanja punomoćnika tužitelja Općine Matulji bio od strane suca udaljen iz sudnice nakon čega mu punomoćnik tuženika nije mogao postavljati pitanja.

30. Dakle, za sada nije u dovoljnoj mjeri razjašnjeno da li priznati nužni troškovi ulaganja u stan su učinjeni upravo u vrijeme dok je tužena bila pošteni posjednik. 31. Tužiteljica u žalbi navodi da su se trebale koristiti cijene koje su bile u vrijeme izvođenja radova, navodeći pritom i praksu VSRH i Ustavnog suda, ali je također potrebno razmotriti, obzirom da su ulaganja utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja i odluku VSRH Rev-883/13 od 27. travnja 2016. godine.

32. Glede primjene odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP po kojoj nepošteni posjednik treba vlasniku naknaditi i koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja a što u konkretnoj stvari u biti znači u visini tržišne najamnine koju bi tužena inače platila za takav stan valja reći da odgovara da je tužitelj u tužbi tražio samo iseljenje od tužene i predaju u posjed, da bi, a nakon što je tužena dala odgovor na tužbu i istovremeno podnijela protutužbu svojim podneskom od 27. studenog 2014. godine preinačila svoju tužbu na način da je potraživala i koristi koju je tužena imala za vrijeme svog posjedovanja, dakle, preinaka tužbe je učinjena sukladno čl. 190. st. 1. ZPP do zaključenja prethodnog postupka te je pravilno prvostupanjski sud, a u smislu stavka 3. toga članka, a obzirom da nije dat pristanak dopustio preinaku tužbe smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješavanje odnosa među strankama.

33. Iz podneska kojim je preinačena tužba je razvidno da je tužitelj potraživao tržišnu najamninu za 18 godina u iznosu od 1.500,00 kn mjesečno a u ukupnom iznosu od 324.000,00 kn iz čega proizlazi da je potraživao tržišnu najamninu za razdoblje od 1996. godine kada se je tužena uselila u stan pa do podnošenja tužbe (18 godina x 12 mjeseci = 216 mjeseci x 1.500,00 kn = 324.000,00 kn), međutim, kako je tužitelj smatrao da, a obzirom da je CĐ kao izvanbračni suprug tužiteljice u obvezi platiti ½ tog iznosa, je specificirao zahtjev na način da mu tužiteljica isplati iznos od ukupno 162.000,00 kn, ali također valja reći da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da je potraživala i daljnji mjesečni iznos od 1.500,00 kn počam od 10. prosinca 2010. godine (kao datuma kada je tužena postala nepošteni posjednik) sa zakonskim zateznim kamatama od svakog 10. u mjesecu.

34. Dakle, tužiteljica je već u podnesku od 27. studenog 2014. godine potraživala uz iznos od 162.000,00 kn koji se odnosi na period od 18 godina od 1996. godine pa do podnošenja tužbe iznos od 162.000,00 kn, a od kojeg iznosa je konačno specificiranim tužbenim zahtjevom odustala (a ionako po utvrđenju prvostupanjskog suda u tom periodu je tužena bila pošteni posjednik) te je ostala samo kod zahtjeva koji je postavila u podnesku od 27. studenog 2014. godine a to je da počam od 10. prosinca 2010. godine je tužena isplati iznos od 1.500,00 kn mjesečno počam od svakog 10. u mjeseci.

35. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je i specificirao tužbeni zahtjev potražujući od 10. prosinca 2010. godine iznos od 1.449,70 kn, dakle, manje od prvotno zatraženog iznosa od 1.500,00 kn.

36. Praksa je VSRH da u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pitanje zastare su u odnosu na povećani dio zahtjeva ocjenjuje samostalno onda kad se uz povećanje tužbenog zahtjeva mijenja pravna i činjenična osnova prijašnjeg tužbenog zahtjeva do mjere koja dovodi do izmjene istovjetnosti zahtjeva, te ako je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo do izmjene činjenične osnove zahtjev u navedenoj mjeri, tada je za ocjenu prigovora zastare u odnosu na taj dio zahtjeva na koji se odnosi preinačenje tužbe bitan dan preinake tužbe.

37. Međutim, a kako je to ovdje prethodno istaknuto, a razvidno je iz podneska tužitelja od 27. studenog 2014. godine ne radi se o preinaci tužbe nego je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja potražujući u konačnici manje pojedinačne mjesečne iznose nego što je to učinila u podnesku od 27. studenog 2014. godine a kada je potraživala mjesečne iznose od 1.500,00 kn mjesečno počam od 10. prosinca 2010. godine pa nadalje (valjda do predaje stvari).

38. Visinu dosuđene koristi koju je tužena imala za vrijeme svog posjedovanja prvostupanjski sud temelji na nalazu i mišljenju vještaka te je prosječna najamnina za predmetnu nekretninu u periodu od podnošenja tužbe 27. listopada 2014. pa do dana očevida 1. srpnja 2020. godine iznosila 1.449,70 kn, međutim, ukoliko je prvostupanjski sud već počam od mjeseca prosinca 2010. na svake pojedinačne mjesečne iznose dosuđivao i kamate onda nije mogao prihvatiti iznos prosječne najamnine kroz čitavo promatrano razdoblje već iznos tržišne najamnine prema cijenama kroz čitavo utuženo razdoblje i koji iznosi su se svakako mijenjali a koja visina bi (izgleda) proizlazila iz nalaza vještaka glede procjene tržišne vrijednosti najamnine za predmetni stan.

39. Osim toga, obzirom da je ta procjena učinjena za razdoblje od 2014. godine nije jasno na temelju kojih parametara glede visine tržišne najamnine je sud dosudio korist koju je tužena imala za vrijeme svog posjedovanja za razdoblje od mjeseca prosinca 2010. pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (2014. godine).

40. Neosnovano žalitelji u svojim žalbama osporavaju točku IV izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen prigovor radi prijeboja tužiteljice i to potraživanja tužiteljice s osnove naknade koristi ostvarene korištenjem tuđe stvari do visine priznatog potraživanja tužene s osnove naknade za ulaganje i koji prigovor prijeboja je tužiteljica stavila u svom podnesku od 27. studenog 2014. godine jer ga tužiteljica nije konkretno postavila i odredila a niti navela iznose koji bi se imali prebiti.

41. Zbog navedenog, a temeljem čl. 369. st. 1., čl. 370. i čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod točkama I i II s tim da će u nastavku postupka sud otkloniti one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazao ovaj sud te primjenom čl. 8. ZPP pravilno utvrditi činjenično stanje potrebno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

42. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP obzirom da je sada neizvjestan uspjeh stranaka u postupku (točka III).

U Zagrebu, 21. studenog 2023. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta