REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 5 Povrv-241/2022-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., OIB ..., protiv tuženika A. H. iz S. K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2023., u prisutnosti zz punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tužene, 12. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi izdanom od strane javnog bilježnika Z. B.-Š. posl. broj UPP/OS-Ovrv-1164/2022 od 30. kolovoza 2022. u dijelu kojim je naloženo ovršeniku ovdje tuženiku A. H., da ovrhovoditelju ovdje tužitelju Gradu Z., na temelju vjerodostojne isprave i to: izvadak iz poslovnih knjiga, ..., namiri tražbinu u iznosu od 65,70 EUR /495,00 HRK[1] uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku:

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 7. lipnja 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 7. lipnja 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 7. lipnja 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 7. lipnja 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. svibnja 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. lipnja 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. srpnja 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. kolovoza 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. rujna 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. listopada 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. studenoga 2021.,

-na iznos od 5,47 EUR/41,25 HRK[1] od 6. prosinca 2021.,

pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na račun ovrhovoditelja IBAN HR..., model HR02, s pozivom na broj ....-...., u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi, kao i sa zahtjevom za troškovima ovršnog postupka u iznosu od 24,89 EUR/187,50 HRK[1] uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na račun IBAN HR..., model HR02, s pozivom na broj ....-...., te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

II Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 137,70 EUR/1.037,50 HRK[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Na prijedlog ovrhovoditelja javni bilježnik Z. B.-Š. je 30. kolovoza 2022. donijela rješenje o ovrsi pod brojem UPP/OS-Ovrv-1164/2022, u kojem je pod točkom 1 naložila ovršeniku platež predmetne svote zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je pod točkom 2 odredila ovrhu toga potraživanja protiv ovršenika.

2. U zakonskom roku ovršenik je uložilo prigovor u kojem pobija rješenje o ovrsi u cijelosti, ističe da iz priloženog izvadak iz poslovnih knjiga nije razvidno na što se odnosi utužena tražbina te za slučaj preciziranja od strane ovrhovoditelja, ovršenik pridržava pravo činjeničnog i pravnog očitovanja i prilaganja/predlaganja dokaza. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, promašene pasivne legitimacije, osporava osnov i visinu tražbine u cijelosti te ističe i prigovor zastare. Stoga smatra rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u cijelosti neosnovanim u pogledu glavnice, kamate te troškova. Povodom istog prigovora sud je stavio izvan snage naprijed spominjano rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, dok je glede dijela kojim je naložen platež nastavljen postupak po pravilima parničnog postupka, analogan platnom nalogu.

3. Budući da se u ovom predmetu tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR/9.945,54 HRK[1] , to se postupak proveo prema odredbama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) koje vrijede za postupke u sporovima male vrijednosti.

4. Tužitelj tijekom postupka navodi da se utužena tražbina odnosi se na naknadu za korištenje bez pravnog osnova 2/8 dijela poslovnog prostora na adresi u Z., površine 33,00 m2, u razdoblju od siječnja do prosinca 2021. Tužitelj ističe da je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik 2/8 dijela predmetnog prostora upisanog u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk.ul. 3029 k.o. T., etaža br. 7. Zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor je temeljem ranijih propisa bila nacionalizirana, te je u odnosu na istu, odnosno njezine posebne dijelove, pred nadležnim tijelom tužitelja vođen upravni postupak sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (dalje: ZON) pod klasom: UP/I-942-01/97-11/286, temeljem zahtjeva fizičkih osoba, ovlaštenika povrata. Postupak je u odnosu na 6/8 dijela predmetnog poslovnog prostora pravomoćno okončan na način da je djelomičnim rješenjem od 23. listopada 2012., koje je postalo pravomoćno dana 20. ožujka 2019. navedeni suvlasnički udio vraćen fizičkim osobama, dok je u odnosu na preostale 2/8 dijela, povodom zahtjeva R. H. temeljem članka 77. ZON-a, vođen novi postupak u kojem je nadležno tijelo tužitelja donijelo rješenje klasa: UP/I-942-02/21-11/17 dana 25. studeni 2022. Navodi da je prije pokretanja upravnog postupka i sve do pravomoćnosti djelomičnog rješenja klasa: UP/I-942-01/97-11/286 od 23. listopada 2012. tužitelj bio predmnijevani vlasnik cijelog poslovnog prostora i ovlašten njime upravljati temeljem ranijih propisa, a nakon pravomoćnosti spomenutog rješenja i sve do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pod klasom UP/I-942-02/21-11/17 to je ovlašten u odnosu na preostale 2/8 prostora. Dokaz tome je i njegov upis kao vlasnika prostora u zemljišne knjige u 2/8 dijela uz zabilježbu postupka povrata. Ističe da je odredbom čl. 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (Službeni list SFRJ br. 43/45. i 57/65.- NN 52/73.) bilo propisano da na posebnom dijelu zgrade u društvenom etažnom vlasništvu pravo raspolaganja stječe općina. Sukladno navedenom Zakonu pravo raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu davalo je ovlaštenje svom nosiocu da može koristiti nekretninu, da može to svoje pravo korištenja prenositi na drugoga, te da može raspolagati nekretninom tako da ju može i otuđiti iz društvenog vlasništva. Također navodi i da je odredbom čl. 1. i čl. 4. Zakona o spajanju općina s područja Gradske zajednice Zagreb i prestanka Gradske zajednice Zagreb (NN 47/90) propisano da se pojedine općine spajaju u općinu Grad Z. te da sve nekretnine, prava i obveze općina postaju nekretnine, sredstva, prava i obveze Grada Z. Također, člankom 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 90/92, 94/93, 117/93) određeno je da će općine, gradovi i županije utemeljeni sukladno Zakonu o područjima županija, gradova i općina, preuzeti nekretnine, te prava i obveza dosadašnjih općina čiji su sljednik najkasnije do 31.ožujka 1994. godine, dok je člankom 67., a u svezi s čl. 87. propisano da sve pokretne i nepokretne stvari kojima upravlja Grad Z. čine njegovu imovinu. Navodi da je isto propisano i čl. 33. Zakona o Gradu Z. (NN 90/92), dok je člankom 42. propisano da nekretnine, prava i obveze općine Grad Z. preuzima Grad Z., kao pravni sljednik. Tužitelj navodi da temeljem ranijih propisa upravljao predmetnim prostorom što je razvidno iz djelomičnog rješenja od 23. listopada 2012. u kojem se navodi da je tužitelj imao zaključen ugovor o zakupu za predmetni prostor i to upravo sa tuženikom. Tužitelj navodi da je ugovor o zakupu otkazao Zaključkom gradonačelnika od 20. srpnja 2017. zbog tuženikovog neplaćanja zakupnine, a tuženik je posjed prostora zadržao i nastavio ga koristiti, unatoč pozivu tužitelja dopisom od 25. srpnja 2017. da ga vrati. U međuvremenu je tuženik odjavio svoj obrt za obavljanje postolarske djelatnosti 4. lipnja 2021. Tužitelj smatra da je tuženik u utuženom razdoblju koristio predmetni poslovni prostor bez pravne osnove, isti je dužan naknaditi tužitelju svu korist koju je imao od njegovog posjedovanja u 2/8 dijela, a koja korist je određena sukladno visini zakupnine koju bi inače morao plaćati tužitelju da je sa njim imao sklopljen ugovor o zakupu u utuženom razdoblju, sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Z. br. 6/16, 11/16, 13/17, dalje: Zaključak), donesenom na temelju članka 8. Odluke o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora (Službeni glasnik Grada Z. br. 10/12), koja odluka je pak donesena na temelju članka 6. stavka 5. i članka 42. stavka 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora (NN 125/11, 64/15 i 112/18), sve sukladno odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, podredno čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je u točki II. Zaključka propisano je da se zakupnina određuje primjenom sljedećih kriterija: četvornom metru korisne površine poslovnog prostora, zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi i djelatnosti koja se u poslovnom prostoru obavlja, a prema ˝Tablici za izračun visine zakupnine˝, koja se nalazi u prilogu 1 Zaključka. Tužitelj napominje da je tuženiku prilikom sklapanja ugovora o zakupu odobrena minimalna zakupnina po m2 budući da je obavljao deficitarnu i niskoakumulativnu djelatnost. Tako mu je bila odobrena zakupnina u iznosu od 2,00 kn/m2, a nakon prestanka ugovora o zakupu tužitelj ga je zadužio sa iznosom naknade za korištenje prostora u visini minimalne zakupnine po m2 za zonu u kojoj se nalazi prostor po tada važećem Zaključku, dakle niže od one koja bi mu pripadala za obavljanje postolarske djelatnosti u predmetnom prostoru. Tako je tuženik zadužen za iznos naknade u visini 4 kn/m2, sukladno podtočki 7. točke II. Zaključka kojom je određena visina zakupnine za ateliere, političke stranke, udruge građana, ustanove, zaklade, umjetničke organizacije i vjerske zajednice, a ne u iznosu od 15,70 kn/m2 koliko bi po ˝Tablici za izračun visine zakupnine˝ iznosila naknada za III. zonu u kojoj se nalazi prostor. Na obračunatu naknadu za bespravno korištenje se od siječnja 2014. obračunava i PDV, sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16) i Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13). Slijedom navedenog, mjesečni iznos naknade za bespravno korištenje 2/8 predmetnog poslovnog prostora, u razdoblju od siječnja do prosinca 2021.g. obračunava se kako slijedi: površina: 33,00 m2, zona: III, pa onda 33,00 m2 x 4,00 kn = 17,52 EUR/132,00 HRK[1] x 25% (vlasništvo tužitelja) = 4,38 EUR/33,00 HRK + 1,09 EUR/8,25 HRK[1] (25% PDV-a) = 41,25 kn / 5,47 EUR. Stoga predlaže da sud održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zinke Batušić- Šlogar iz Sesveta posl.br. Ovrv-1164/22 od 30. kolovoza 2022., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 65,64 EUR/494,56 HRK[1] , sukladno konverziji HRK u EUR s obzirom na promjenu važeće valute Republike Hrvatske iz HRK u EUR, a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos kao u izreci presude pod točkom I.

5. Tuženik tijekom postupka navodi da tužitelj sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a može zahtijevati vraćanje ostvarene koristi od tuženika samo u slučaju da je u tuženikovu imovinu prešla imovina tužitelja, a što u ovom postupku nije slučaj jer se nije dogodio prijelaz tužiteljeve imovine u imovinu tuženika. Navodi da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora već su vlasnici istog treće osobe (fizičke osobe i R. H.) pa se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu vlasnika stvari i nevlasnika koji se tom stvari koristio, dakle nije bilo prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika pa tužitelju ne pripada pravo na povrat neosnovano stečenog, pa smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Danom pravomoćnosti (20. ožujka 2019.) djelomičnog rješenja Grada Z. od 23. listopada 2012. sukladno odredbi čl. 126. st. 1. i st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasnici predmetnog poslovnog prostora postale su treće osobe pa tužitelj nije titular podnošenja zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove pa je prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovan. Navodi da tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora kao niti suvlasničkog dijela od 2/8 dijela, a u svakom slučaju nije predmijevani vlasnik poslovnog prostora te tuženik navedeno poriče u cijelosti. Navodi da raniji vlasnici i njihovi nasljednici u postupku povrata nisu podnijeli zahtjev za povrat suvlasničkog dijela od 2/8 dijela pa je navedeni suvlasnički dio sukladno odredbi čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u vlasništvu R. H., a ne tužitelja. Ističe da nedostatak aktivne legitimacije tužitelja dokazuje zk. izvadak i isprave koje je tužitelj dostavio u spis uključujući i rješenje Grada Z., G. ureda Klasa: UP/I-942-02/21-11/17, Urbroj: 251-04-01/039-22-6 od 25. studenoga 2022. kojim je R. H. stekla pravo vlasništva 2/8 dijela predmetnog poslovnog prostora. Tuženik napominje da odluka o stjecanju prava vlasništva za suvlasnički dio od 2/8 dijela predmetnog poslovnog prostora u postupku povrata ima deklaratorni učinak jer je R. H. sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine stekla pravo vlasništva suvlasničkog dijela od 2/8 dijela predmetne nekretnine temeljem zakona, dakle samim ispunjenjem zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva. Navodi da iz povijesnog zk izvatka proizlazi da se tužitelj u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora nezakonito upisao kao suvlasnik 2/8 dijela predmetnog poslovnog prostora radi čega je R. H. na takav nezakonit upis podnijela prigovor pod br. Z-54487/22 koji je usvojen pa tužitelj nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Stoga ponavlja da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove niti u suvlasničkom omjeru od 2/8 dijela za koji tvrdi da je navodno vlasnik, odnosno predmijevani vlasnik pa je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tuženik ističe da bi tužitelj imao pravo na isplatu s naslova stjecanja bez osnove sukladno odredbi čl. čl. 1111. st. 1. ZOO-a, isti bi morao biti vlasnik ili predmjevani vlasnik poslovnog prostora, a što nesporno nije. Osnovanost prigovora nedostatak aktivne legitimacije potvrđuje presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- x-904/2017-2 od 8. siječnja 2020. u kojoj je zauzet stav da nije osnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj, koji nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, zahtjeva isplatu mjesečnih iznosa u visini najamnine (zakupnine), s osnova bespravnog korištenja prostora, u razdoblju u kojem više nije imao niti ugovornu osnovu za takav zahtjev budući da je ugovor o zakupu prestao, a koji je u ovom slučaju nesporno prestao pravomoćnošću djelomičnog rješenja o povratu. Tuženik se poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-199/2021-2 od 2. ožujka 2021. koja potvrđuje da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovan. Kako je ugovor o zakupu 26. studenoga 1999. raskinut 20. ožujka 2019. kada je utvrđena pravomoćnost djelomičnog rješenja Grada Z. Klasa: UP/I-942-01/97-11/286, Urbroj: 251-14-02/407-12-55 od 23. listopada 2012., to tuženik više nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove za razdoblje nakon pravomoćnosti djelomičnog rješenja o povratu kojeg ovlaštenik može biti samo vlasnik, a što tužitelj nesporno nije. Smatra da samo vlasnik može zahtijevati naknadu s naslova stjecanja bez osnove, a kako tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora, već su vlasnici treće osobe, a što je tužitelju bilo nesporno poznato, to je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Navodi da tužitelj nije dokazao sve zakonske pretpostavke iz čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to pravni temelj i istinit način stjecanja nekretnine iz kojih bi se utvrdio da je predmijevani vlasnik poslovnog prostora. Ističe da je tužitelj u predmetu koji se vodi kod Trgovačkog suda Zagrebu posl. broj P-2531/17 pravomoćnom presudom od 11. ožujka 2021. u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom radi iseljenja tuženika iz predmetnog poslovnog prostora. Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj presudi od 11. ožujka 2021. usvojio je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja upravo iz razloga jer tužitelj nije vlasnik, a niti predmijevani vlasnik poslovnog prostora. Navodi da u situaciji kada je u upravnom postupku na temelju Zakona o naknadi odlučeno a se predmetni poslovni prostor vraća u vlasništvo prijašnjem vlasniku, tužitelj se više ne može smatrati predmnijevanim vlasnikom tih nekretnina u smislu odredbe čl. 166. ZVDSP-a, obzirom da je ovlaštenik naknade, s danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva postao vlasnik navedenih nekretnina sukladno odredbi čl. 126. st. 1. i 2. ZVDSP-a. Ističe da aktivna legitimacija tužitelja ne proizlazi niti iz odredbe čl. 13. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02- dalje: Zakon o naknadi) budući da ta odredba regulira pitanje pasivne legitimacije tužitelja u upravnom postupku, a ne i pitanje njegove aktivne legitimacije u postupku koji se vodi povodom vlasničke tužbe predmnijevanog vlasnika u kojoj zahtjeva naknadu s naslova stjecanja bez osnove. Ističe da djelomično rješenje Grada Z. Klasa: UP/I-942-01/97-11/286, Urbroj: 251-14-02/407- 12-55 od 23. listopada 2012. postalo pravomoćno 20. ožujka 2019. dakle prije podnošenja prijedloga za ovrhu i za tražbine nakon pravomoćnosti toga rješenja tako da u trenutku podnošenja istog tužitelj nije bio aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove. Tuženik navodi da aktivna legitimacija tužitelja mora postojati prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu, a koji je predan 14. siječnja 2021. ali i tijekom cijelog postupka, a izostanak iste ima učinak odbijanja tužbenog zahtjeva što se predlaže u ovom postupku bez provedbe daljnjeg dokaznog postupka. Poziva se na stajališta u presudi Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 6044/2018-2 od 15. siječnja 2019., te pravomoćne presude Trgovačkog suda Zagrebu br. P-2531/17 od 11. ožujka 2021. Ističe i da je tuženik u prijedlogu za ovrhu naznačen kao fizička osoba, a kako tužitelj utužuje tražbine nastale iz djelatnosti obavljanja obrta kojeg nije naznačio u prijedlogu za ovrhu, to je prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti obzirom da se način i metodologija utvrđenja iste ne može ispitati. Tuženik osporava primitak utuženih računa tako da na iste nije niti mogao prigovoriti pa se osporava visina zakupnine koju tužitelj utvrđuje kao naknadu s naslova stjecanja bez osnove te ostaje kod prigovora zastare. Vezano za navode tužitelja da je visinu mjesečne zakupnine utvrdio temeljem točke II podtočke 7. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor kojom je propisana zakupnina za atelijere, političke stranke, udruge građana, ustanove, zaklade, umjetničke organizacije i vjerske zajednice za zonu III. u iznosu od 4,00 kn po m[2] . Navodi da tuženik ne obavlja djelatnost iz točke II podtočke 7. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor već obavlja postolarsku djelatnost koja je uvrštena u Popis tradicijskih, a deficitarnih djelatnosti pa je iznos zakupnine neosnovano i netočno utvrđen. Navodi i da se poslovni prostor nalazi u uličnom objektu i u podrumu pa prema točki II podtočki 6. i podtočki 7. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor zakupnina se obračunava u iznosu umanjenom za 50% , a koji iznos se umanjuje za daljnjih 40% jer tuženik obavlja postolarsku djelatnost iz Popisa tradicijskih, a deficitarnih djelatnosti pa je tužitelj neosnovano i netočno utvrdio iznos mjesečne zakupnine pozivanjem na pogrešnu odredbu Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor pritom ne uzimajući u obzir priznata umanjenja zbog djelatnosti koju je tuženik obavljao u predmetnom poslovnom prostoru uz napomenu da se dospijeće tražbine ne može ispitati pa je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u i to izvadak iz poslovnih knjiga uz kamatni list (list 13-16), izvadak iz zemljišne knjige povijesni prikaz za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 27. siječnja 2023. (list 49-61), djelomično rješenje Grada Z., G. ureda, Odjela za upravno-pravne poslove od 23. listopada 2012. (list 62-67), rješenje Grada Z., G. ureda od 25. studenoga 2022. (list 68-72), zaključak Grada Z., Komisije za poslovni prostor od 17. ožujka 1993. (list 74-75), Ugovor o zakupu poslovnog prostora između tužitelja i tuženika od 26. studenog 1999. (list 76- 78), zaključak gradonačelnika Grada Z. od 20. srpnja 2017. (list 79), dopis Grada Z., Odjela za poslovni prostor i poslove zakupa od 25.07.2017. s povratnicom (list 80- 81), očitovanje tuženika od 18. kolovoza 2017. na otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora (list 82-83), izvadak iz obrtnog registra za tuženika (list 84), zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor sa izmjenama i dopunama (list 86-95), izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 6. ožujka 2023. (list 114-117).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

8. Među strankama su sporni aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara.

9. Uvidom u ugovor o zakupu poslovnog prostora od 26. studenog 1999. klasa: 372-01/98-12/52, Ur. broj: 251-17-04-1/99-3 (list 76-78) utvrđeno je da su ga sklopili tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik. Predmet zakupa je poslovni prostor površine 33 m2 koji se sastoji od jedne prostorije, WC-a i drvarnice, a nalazi se u Z., i to u objektu koji je predmet naknade na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19- dalje: ZNI).

10. Uvidom u zaključak gradonačelnika Grada Z. klasa: 372-01/17-01/1419, Ur. broj: 251-03-02-17-2 od 20. srpnja 2017. (list 79) utvrđeno je da je taj ugovor otkazan. Utuženo potraživanje se odnosi na 2021. odnosno na razdoblje nakon što je ovaj ugovor otkazan pa tužiteljevo potraživanje ne predstavlja zakupninu nego se radi o potraživanju stečenog bez osnove.

11. Članak 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 156/22 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da stjecanje bez osnove postoji kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Naknadu za korištenje poslovnog prostora od osobe koja ga koristi bespravno u tom smislu može potraživati samo vlasnik tog poslovnog prostora.

12. Djelomično rješenje Grada Z., G. ureda Grada Klasa: UP/I-942-01/97- 11/286, Ur. broj: 251-14-02/407-12-55 od 23. listopada 2012. (list 62-67) kojim je M. T. i Lj. K. vraćeno svakome 3/8 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, postalo je pravomoćno 20. ožujka 2019. Navedeno rješenje je donio tužitelj, a osim toga je i dostavljeno tužitelju kako to proizlazi iz dostavne naredbe pa je tužitelj u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga 27. srpnja 2022., a ne 14. siječnja 2021. kako navodi tuženik, znao i morao znati da je predmetni poslovni prostor vraćen ranijim vlasnicima ili njihovim nasljednicima M. T. i Lj. K. u odnosu na 6/8 suvlasničkog dijela (svakome 3/8 suvlasničkog dijela).

13. Međutim, tužitelj niti ne traži od tuženika naknadu za korištenje bez pravnog osnova predmetnog poslovnog prostora za navedenih 6/8 suvlasničkog dijela koji su vraćeni M. T. i Lj. K., već za preostalih 2/8 suvlasničkog dijela.

14. Rješenjem Grada Z., G. ureda od 25. studenoga 2022. (list 68-72) Klasa: UP/I-942-02/21-011/17, Ur. broj: 251-04-01/039-22-6 utvrđeno je da R. H. stječe pravo vlasništva 2/8 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine i to sukladno odredbi čl. 77. ZNI-a, s obzirom da za navedeni suvlasnički dio zahtjev za povrat nije podnesen.

15. Među strankama nije sporno da je predmetni poslovni prostor upisan u zk. ul. 3029 k.o. T.. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige povijesni prikaz za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 27. siječnja 2023. (list 49-61) utvrđeno je da se radi o k.č.br. 1423 u naravi kuća popisni broj 3298 i dvorište T. c. .., površine 16 čhv odnosno 524 m2 koja je upisana u list A. Na toj nekretnini postoji etažno vlasništvo s neodređenim omjerima, a predmetni poslovni prostor je upisan u list B pod 7. kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7) - poslovni prostor u podrumu zgrade, koji se sastoji od jedne prostorije, WC-a i drvarnice ukupne površine 33,00 m2 neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine u listu A. Kao suvlasnici ovog suvlasničkog dijela upisani su M. T. i Lj. K., svaki kao suvlasnik u 3/8 dijela što je ukupno 6/8 dijela. U odnosu na preostali suvlasnički dio od 2/8 dijela vidljivo je da je na navedenog suvlasničkom dijelu 23. listopada 2017. uknjiženo pravo vlasništva Grada Z. na temelju odredbe čl. 17. Pravilnika pod brojem Z-55493/2017, a istog dana je zaprimljena i zabilježba postupka povrata koji se vodi pri G. uredu Grada Z. pod brojem Klasa: UP/I-942-01/97-11/286 i Klasa: UP/I-942-02/21-011/17, te je 12. listopada 2022. zaprimljena zabilježba prigovor R. H. u postupku povezivanja zaprimljen pod posl. br. Z-54487/22. S time da je 23. listopada 2017. provedena uknjižba brisanja društvenog vlasništva na cijeloj predmetnoj nekretnini pod brojem Z-55493/2017 na temelju odredbe čl. 15 i čl. 17 Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine - etažnog vlasništva, međuvlasničkog ugovora za stambenu zgradu u Z., s pripadajućim popisom zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade i popisom suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim dijelovima i udjelom u troškovima održavanja, od 1. veljače 2002., ugovora o upravljanju zgradom u Z., br. 3411-379/02 od 21. veljače 2002., popisa objekata u zgradi 0099775, ovjerene preslike zapisnika i prijepisa zapisnika OGSZ-a posl. br. Z-55493/17 od 26. kolovoza 2021. o održanoj raspravi i istovremeno održanom očevidu na licu mjesta u Z., kao i na temelju odredbe čl. 367 i čl. 370 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

16. Iz izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, povijesni prikaz, sa stanjem na dan 6. ožujka 2023. (list 114-117) razvidno je da je što se tiče navedenog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine od 2/8 dijela 21. studenoga 2022. brisana zabilježba postupka povrata koji se vodi pri G. uredu Grada Z. pod brojem Klasa: UP/I-942-01/97-11/286 i Klasa: UP/I-942-02/21-011/17, te je na temelju odredbe čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine uknjiženo pravo vlasništva R. H., što je riješeno 22. veljače 2023.

17. Aktivna legitimacija tužitelja u ovom postupku ne može proizlaziti iz čl. 13 ZNI-a kojim je propisano da je obveznik naknade fizička ili pravna osoba u čijoj imovini se nalazi imovina koja se na temelju ZNI-a daje prijašnjem vlasniku, ako ZNI- om za određenu imovinu nije drukčije propisano jer ta odredba regulira pitanje pasivne legitimacije tužitelja u upravnom postupku radi vraćanja oduzete imovine, a ne i pitanje njegove aktivne legitimacije u postupku u kojem potražuje naknadu stečenog bez osnove. Njegova aktivna legitimacija u ovom sporu ne može se temeljiti ni na čl. 67 st. 1 Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 90/92, 94/93, 117/93, dalje ZLSU) jer je u toj odredbi samo propisano da sve pokretne i nepokretne stvari koje pripadaju jedinici lokalne samouprave, kao i prava koja im pripadaju, čine imovinu jedinice lokalne samouprave, a nije propisano da bi sve pokretnine i nekretnine kojima upravlja Grad Z. činile njegovu imovinu kako to tvrdi tužitelj niti se može temeljiti na odredbi čl. 33 ZGZ-a koja propisuje da sve pokretnine i nekretnine kojim upravlja Grad Z. čini njegovu imovinu. Naime, okolnost da Grad Z. upravlja nekom imovinom ne znači samo po sebi da je on i vlasnik te imovine.

18. S time da ovdje valja reći da tužitelj u ovom postupku traži naknadu za korištenje bez pravnog osnova 2/8 suvlasničkog dijela predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od siječnja do prosinca 2021. Točno je da je u navedenom razdoblju u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan Grad Z., međutim radi se o nezakonitom upisu s obzirom da je R. H. sukladno odredbi čl. 77. ZNI-a stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine ex lege, a ne pravomoćnošću rješenja nadležnog upravnog tijela u ovom slučaju samog Grada Z. (rješenje Grada Z., G. ureda od 25. studenoga 2022., list 68-72), pa dakle rješenje upravnog tijela predstavlja samo deklaratornu odluku kojom se utvrđuje ex lege stjecanje prava vlasništva.

19. Stoga kako tužitelj nije suvlasnik predmetnog poslovnog prostora u 2/8 suvlasničkog dijela, isti nije ovlašten od tuženika potraživati naknadu za bespravno korištenje tog prostora pa je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

20. S obzirom na to da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i nije bilo potrebno ispitivati pasivnu legitimaciju tuženika niti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao ni ocjenjivati tuženikov prigovor zastare.

21. Imajući na umu navedeno, kako tužitelj nije dokazao osnovu svojeg potraživanja, odnosno, to je onda sud ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za navedeni iznos sukladno čl. 451 st. 3 ZPP-a te odlučio kao u točki I izreke presude. Obzirom je ovaj dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio kao neosnovan, neosnovana su i sporedna potraživanja koja se odnose na zatezne kamate na ovaj dio iznosa.

22. U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, za napomenuti je kako o zahtjevu za naknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. U konkretnom slučaju donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika postupak nije završen, već je on završen tek donošenjem presude.

23. Nadalje, imajući u vidu da je povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave rješenjem ovoga suda rješenje javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, cjelokupni postupak ima se smatrati jedinstvenim parničnim postupkom koji je započeo podnošenjem tužbe za izdavanje platnog naloga, pa se o troškovima cijelog postupka odlučuje jedinstvenom odlukom (bez razlučivanja troškova ovršnog postupka od troškova parničnog postupka). Zbog navedenog, sud je ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu kojim je odlučeno o troškovima ovršnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate (točka II. izreke), te je o troškovima cijelog postupka odlučio ovom odlukom.

24. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi trošak u iznosu od 137,70 EUR/1.037,50 HRK[1] .

25. Trošak tuženika se sastoji od troškova zastupanja tuženika po punomoćniku – odvjetniku a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za zastupanje u cjelokupnom prvostupanjskom postupku 50 bodova temeljem Tbr. 7. t. 8 Tarife, što uz vrijednost 1 boda od 1,99 EUR/15,00 HRK[1] temeljem Tbr. 50 Tarife iznosi 99,54 EUR/750,00 HRK , uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 42 Tarife u iznosu od 24,89 EUR/187,50 HRK[1] , ukupno iznosi 124,43 EUR/937,50 HRK[1] . Tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 13,27 EUR/100,00 HRK[1] .

26. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, prema kamatnoj stopi iz čl. 29. ZOO, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

U Sesvetama 12. travnja 2023.

S U D A C

Andrea Herendić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA

1. tužitelju, Klasa: 701-01/23-010/8

2. tuženiku po pun. na broj: 264/45