REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3536/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa Gorana Miljević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], glavnog urednika tjednika Nacional iz Zagreba, Maksimirska 120, kojeg zastupa Ivana Stigleitner Gotovac, odvjetnica u Zagrebu, radi objave odgovora na objavljenu informaciju, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1019/2022-2 od 14. veljače 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1812/2021-11 od 29. ožujka 2022., u sjednici održanoj 21. studenoga 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije temeljen na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1019/2022-2 od 14. veljače 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1812/2021-11 od 29. ožujka 2022., pozivom na odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku (glavnom uredniku) da u prvom sljedećem broju tjednika Nacional po pravomoćnosti presude, bez izmjena i dopuna objavi predloženi tekst kao odgovor na članak objavljen **.**.2021. u tjedniku Nacional, u smislu odredbe čl. 56. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje: ZM-a).

6. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev u bitnomu s obrazloženjem:

- da u spornom članku nije iznesena tvrdnja da je tužitelj sudjelovao kao pomagač u pripremi podmićivanja osječkih sudaca, a što tužitelj na određen način demantira u odgovoru na objavljenu informaciju, već se propitkuje njegova uloga u svemu tome, u kontekstu činjenice da je isti pozvan u tom predmetu u svojstvu svjedoka te u kontekstu nesporno javno danih izjava MĐ vezanih za okolnost da se s tim sucima susreo prilikom proslave godišnjice braka tužitelja, koje navode tužitelj ne osporava;

- da je u članku citirano više izjava koje je tužitelj dao vezano za predmetni slučaj, kod kojih je tužitelj i ostao;

- da se u članku citiraju mišljenja i komentari više relevantnih izvora, podatke o kojima izvorima tuženik nije dužan iznijeti (čl. 30. st. 1. ZM), dok tužitelj u predloženom odgovoru potpuno nepotrebno propitkuje tko su izvori i kako su povezani s predmetnim slučajem, dok ne iznosi navode pogodne za poricanje ili bitno dopunjavanje spornih navode iz članka, a isto se odnosi i na sve ostale navode iznesene u predloženom odgovoru tužitelja;

- da smisao odgovora nije izraziti neslaganje s nečijim komentarom ili mišljenjem koje je citirano u novinskom članku, već poreći ili bitno dopuniti sporne navode, što je u predmetnom odgovoru izostalo;

- da je za konkretnu temu postajalo opravdano zanimanje javnosti, odnosno za „propitkivanje“ uloge tužitelja kao odvjetnika i sudionika u postupku koji je vođen zbog kaznenog djela podmićivanja sudaca;

- da je zahtijevani odgovor dulji od spornih informacija na koje se referira tužitelj, ali da tužitelj nije pristao na skraćivanje odgovora;

- da odgovor na objavljene informacije, objavu kojeg tužitelj zahtjeva ne ispunjava pretpostavke iz odredbe čl. 56. st. 2. i 3. ZM-a, jer ne sadrži jasne i konkretne podatke o informacijama na koje se odnosi i određene činjenične navode, a zbog čega da se njegovom objavom ne bi postigla svrha odgovora na informacije.

7. Prihvaćajući utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, drugostupanjski sud, dovođenjem u vezu predloženog odgovora na informacije s informacijama iz članka i iskazima stranaka, zaključuje:

- da se u spornom članku o osobi tužitelja ne govori na uvredljiv način, već iznose činjenice prikupljene iz više različitih izvora saznanja, koje činjenice tužitelj u bitnome ne osporava;

- da u predloženom odgovoru tužitelj u biti iskazuje svoje viđenje komentara i mišljenja iz spornog članka i to tako što propitkuje stručnu kvalifikaciju izvora saznanja i njihovih mišljenja te iznosi interpretaciju događanja u smislu njegove odgovornosti i ozbiljnosti u obavljanju odvjetničke službe, kojoj je krajnji cilj htijenje da ga se kao takvog tretira;

- da se predloženim odgovorom ne poriču u biti, a niti u bitnome nadopunjuju sporni navodi o činjenicama i podacima u objavljenim informacijama te da se predloženom objavom ne bi postigla svrha odgovora na informacije, jer informacije iz članka, koje se svode na korektna pitanja od javnog interesa, objektivno gledajući nisu uvredljive za tužitelja;

- da potreba osiguravanja pluralizma mišljenja, posebno u pitanjima od općeg interesa, ne podrazumijeva jedino i isključivo krajnji cilj mišljenja podnositelja zahtjeva za objavu odgovora na objavljenu informaciju, kako to u biti tumači tužitelj, već poruku istovjetne prirode i duljine kao i objavljena informacija, kojom se poriču u biti ili bitno nadopunjuju sporni navodi o činjenicama i podacima u objavljenoj informaciji, što nije slučaj u konkretnoj parnici.

7.1. Stoga drugostupanjski sud ne prihvaća tvrdnje tužitelja:

- da su se predloženim sadržajem odgovora na objavljene informacije ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 56. st. 2. i 3. ZM-a;

- da je odluka prvostupanjskog suda s pravnog aspekta arbitrarna s obzirom na njegov pretežiti interes u zaštiti osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, časti i ugleda, u odnosu na tuženikovu slobodu izražavanja misli, a sve u skladu prava zajamčenih čl. 10. u vezi s čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH).

8. Prvo naznačeno pitanje „Ako je u objavljenoj informaciji iznesen negativni vrijednosni sud o osobi tužitelja, ima li tužitelj, kroz odgovor na objavljenu informaciju, pravo osporavati takav vrijednosni sud i iznositi svoje mišljenje o nedopustivosti kršenja tuženikove obveze poštivanja njegovog dostojanstva?“ nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

9. Naznačujući navedeno pitanje predlagatelj polazi od pretpostavke koja nema uporište u stanju spisa jer prema utvrđenju sudova u objavljenoj informaciji nije iznesen negativni vrijednosni sud o tužitelju.

10. Stoga ni pozivanjem na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 148/2011 od 23. veljače 2011., na koju se pozvao kao razlog važnosti postavljenog pitanja, tužitelj nije opravdao razlog važnosti tog pitanja za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

11. U pitanjima naznačenim pod 2a) i 2b), o dužnosti suda da primjeni test razmjernosti kada odlučuje o tužiteljevu zahtjevu radi objave odgovora na objavljenu informaciju, tužitelj također polazi od pretpostavke koja nema uporište u stanju spisa, jer do primjene testa razmjernosti dolazi tek u situaciji kada su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 56. st. 2. i 3. ZM-a (da se odgovorom poriču i u bitnome nadopunjuju sporni navodi o činjenicama i podacima u objavljenim informacijama), koje pretpostavke konkretno nisu ostvarene.

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, odluke Europskog suda za ljudska prava kao ni odluka Županijskog suda (drugostupanjska ukidna odluka ne predstavljaju razlog važnosti u smislu čl. 385.a ZPP) na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja pod 2a) i 2b) predlagatelj poziva, jer su donesene u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tako da iste ne mogu predstavljati razlog važnosti postavljenim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

13. Pozivajući se na čl. 8. u vezi čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH, tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda nižestupanjski sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanje privatnog/obiteljskog života.

14. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na tvrdnje o nepravilnosti ocjene izvedenih dokaza, kao i o nepravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

15. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

16. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tužitelja te su presude detaljno obrazložene i odluke nisu arbitrarne ni očito nerazumne. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

17. U situaciji kad se, prema utvrđenju sudova, u spornom članku o tužitelju ne govori na uvredljiv način, već se iznose činjenice prikupljene iz više različitih izvora saznanja, koje činjenice tužitelj u bitnome ne osporava te da informacije iz novinskog članka, koje se svode na konkretna pitanja od javnog interesa, objektivno nisu uvredljive za tužitelja, neosnovana je pritužba koja se odnosi na navodnu povredu privatnog/ obiteljskog života zajamčenog čl. 35. Ustava RH odnosno čl. 8. EKLJP.

18. Slijedom navedenog, s obzirom na razloge iznesene tijekom prvostupanjskog i žalbenog postupka, predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom RH i EKLJP.

18.1. Stoga je u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo je na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije temeljen na odredbi čl. 385.a st.

2. ZPP-a.

19. S obzirom da je ovaj sud ocijenio da pitanja nisu važna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbijen je prijedlog za dopuštenje revizije te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

Zagreb, 21. studenoga 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil