REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-298/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice, i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BOJANE DIKLIĆ, Rijeka, Branimira Markovića 16, vl. ribarskog obrta TRILJA, Rijeka, Demetrova 14, OIB 83645042599, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Arsen Stipinović, Dušan Miočić i Iva Glavota, Rijeka, Prolaz M. K. Kozulić 2, protiv tuženika ADRIA P. A. d.o.o. Rijeka, Mihačeva Draga 7, OIB 58757250711, kojeg zastupa punomoćnik Jakov Alač, odvjetnik iz Rijeke, E. Baričića 13, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-77/2021-20 od 14. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-77/2021-20 od 14. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-77/2021-20 od 14. studenog 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 59.760,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. studenog 2020. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 36.535,80 kn (točka II. izreke).

2. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pobija odluku o parničnom trošku. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 11.718,75 kn uvećano za pristojbu na žalbu po ocjeni suda. Žalbeni navodi se u bitnom svode na to da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako nema dokaza da bi tužitelj upućivao zahtjeve za predaju drugog zamjenskog vozila identičnih karakteristika koje bi mu bilo potrebno za obavljanje poslovnih djelatnosti, budući da ta činjenica proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Ističe kako je tužitelj imao pravo na zamjensko vozilo s rashladnim sistemom, a zamjensko vozilo nije dobio iz razloga jer tuženik nije raspolagao takvim vozilom i jer nije bio voljan takvo vozilo iznajmiti o svom trošku, iako je tuženik navodio da tužitelj uopće nema pravo na zamjensko vozilo jer da opći uvjeti propisuju da jamstvo ne pokriva elemente vozila koje su predmet neke prerade. Navodi da je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo donoseći pobijanu presudu. Posebno ističe da se, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, protupravno ponašanje tuženika ogleda u tome što je neopravdano uskratio tužitelju adekvatno zamjensko vozilo, a s druge strane je negirao postojanje kvara na vozilu i time nepotrebno odužio povratak, a naposljetku kvar nije otklonjen, već je to učinio drugi ovlašteni servis. Konačno ističe da se ne može sukladno općim načelima zabrane zloupotrebe prava i zabrane prouzročenja štete, na koju se pozvao prvostupanjski sud, očekivati od tužitelja da obavlja međunarodni prijevoz robe bez odgovarajućeg certifikata i izlaže se eventualnim posljedicama takvog prijevoza. Smatra da je prvostupanjski sud nepravilno ocijenio neosnovanim zahtjev za naknadu štete, a zbog toga nije izveo dokaze na okolnost visine nastale štete tužitelju, pa predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, radi izvođenja dokaza predloženih po tužitelju radi utvrđenja visine nastale štete.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 144/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima spora.

6. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti onom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. na koju upućuje žaliteljica. Suprotno žalbenim navodima, izreka presude ne proturječi razlozima presude, jer je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a u obrazloženju su dani i detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim. Također, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva i prema uvjerenju ovog suda odlučne činjenice za donošenje zakonite odluke u ovoj parnici su utvrđene, proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu međusobno kontradiktorni, a niti su te činjenice u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 59.760,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a s osnove naknade štete na temelju odredbe čl. 424. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO), koju potražuje u vidu izgubljene dobiti radi nemogućnosti korištenja vozila s nadograđenom hladnjačom kupljenog od tuženika, jer mu tuženik u periodu otklanjanja kvara na vozilu nije dao zamjensko vozilo. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama koje se svode na to da je tužitelj sam doprinijeo nastanku štete budući da iz neopravdanih razloga nije preuzeo vozilo kad ga je tuženik pozvao da preuzme vozilo.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tuženik prodao tužitelju motorno vozilo Renault „master“ te da je na temelju kupčeve narudžbenice na tom vozilu izvršena usluga nadogradnje komore i rashladnog uređaja THERMOCAR i da je vozilo predano tužitelju u veljači 2020. - da je tužitelj pravovremeno za vrijeme trajanja garancije obavijestio tuženika o uočenim nedostacima, te da je dovezao predmetno vozilo u tuženikov servis 2. lipnja 2020. radi popravka, a zatim ponovno 9. srpnja 2020.,

- da je tuženik predao tužitelju zamjensko vozilo Renault Koleos na korištenje za vrijeme popravka vozila koje je preuzela 8. lipnja 2020. i vratila tuženiku 7. srpnja 2020.

- da je tuženik dopisom od 13. srpnja 2020. pozvao tužitelja da preuzme svoje vozilo, a da je tužitelj odbio preuzimanje vozila iz razloga jer mu tuženik nije predao elektronički ispis radova koje je obavio glede popravka vozila, i tek tada je zahtijevao da mu tuženik preda zamjensko vozilo s rashladnim uređajem,

- da je tuženik nakon toga podnio prijedlog za osiguranje dokaza (R1- 85/2020), a u kojem postupku je vještak utvrdio da je nakon zahvata učinjenih na vozilu, vozilo bilo ispravno za vožnju,

- da je tužitelj preuzeo vozilo 1. prosinca 2020. te da je u potvrdi konstatirano da je tužitelj preuzeo predmetno vozilo kao tehnički ispravno i sigurno za korištenje i spremno za preuzimanje.

9. Tužitelj tvrdi da je 15. lipnja 2020. sklopio ugovor s društvom Monsun d.o.o. sa sjedištem u Republici Sloveniji o isporuci ribe i morskih plodova počevši od 15. lipnja do 31. prosinca 2020. uz paušalnu naknadu u iznosu od 320,00 EUR za svaki dan važenja tog ugovora te da je zbog nemogućnosti korištenja kupljene stvari pretrpio štetu u iznosu koji potražuje ovom tužbom.

10. Dakle, radi se o šteti koju je kupac pretrpio od trenutka kada je prestala mogućnost upotrebe do trenutka kada je stvar popravljena. Za postojanje odštetne odgovornosti prema odredbi čl. 424. ZOO-a, kojom je propisano da kupac može zbog neispravnosti stvari zahtijevati od prodavatelja, odnosno od proizvođača, popravak ili zamjenu stvari u tijeku jamstvenog roka, bez obzira na to kada se nedostatak pojavio (st. 1.) te da on ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen upotrebe stvari od trenutka traženja popravka ili zamjene do njihova izvršenja (st. 2.) kupac mora dokazati da je stvarno pretrpio štetu (čl. 1046. ZOO-a) te da postoji uzročna veza između (ne)mogućnosti upotrebe stvari i štete koju je kupac pretrpio.

11. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između nemogućnosti upotrebe vozila i štete koju je eventualno pretrpio kao kupac.

12. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da u razdoblju u kojem je tužitelj preuzeo i koristio zamjensko vozilo nije bio izložen šteti, budući da je pristao na takvo zamjensko vozilo, a zahtjev za predaju zamjenskog vozila istih karakteristika (s rashladnom opremom) je uputio nakon toga i to kad ga je tuženik pozvao da preuzme svoje vozilo iz servisa nakon popravka.

13. U odnosu na nemogućnost korištenja kupljenog vozila nakon što je tuženik 13. srpnja 2020. pismeno pozvao tužitelja da preuzme popravljeno vozilo, a nakon toga ponovno 17. srpnja 2020., prvostupanjski sud je utvrdio da se tužitelj pozivima odazvao 21. srpnja 2020. kada je odbio preuzeti vozilo bez dobivanja pisanog očitovanja o tome što se sve radilo na vozilu. Prema shvaćanju ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se razlog na koji se pozvao tužitelj za odbijanje preuzimanja vozila, ne može smatrati opravdanim razlogom, s obzirom na to da je sukladno odredbama čl. 6. i 8. ZOO-a tužitelj kao sudionik u obveznopravnom odnosu bio dužan umanjiti nastanak štete ako šteta prijeti. Uzimajući u obzir mišljenje vještaka iz postupka osiguranja dokaza i nepostojanja dokaza da 13. srpnja 2020. vozilo ne bi bilo ispravno, sud je zaključio da zahtjev tužitelja za predaju pisanog očitovanja o tome što je rađeno na vozilu se ne može smatrati opravdanim razlogom za odbijanje preuzimanja vozila. Logičan je zaključak prvostupanjskog suda, da ukoliko je tužitelj doista sklopio ugovor s društvom Monsun d.o.o. 15. lipnja 2020., da je onda upravo u cilju ispunjenja svoje ugovorne obveze prema tom društvu trebao preuzeti vozilo 13. srpnja 2020. kada ga je pozvao tuženik da ga preuzme i da se u takvoj situaciji navedeni razlog ne može smatrati opravdanim za odbijanje preuzimanja vozila. Osim toga, prvostupanjski sud je iz izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj osim s predmetnim vozilom raspolagao s još tri vozila s hladnjačama manje zapremine, s kojima je prije zaključenja ugovora od 15. lipnja 2020. obavljao prijevoz njegovom poslovnom partneru Monsun d.o.o. u Sloveniju još od 2017. godine, što upućuje na kontradiktornost s tvrdnjom tužitelja da je predmetno vozilo bilo nužno za ispunjenje obveze prema društvu Monsun d.o.o. Prema tome, neosnovan je žalbeni navod da zbog certifikata koji je imalo samo predmetno vozilo, nije mogao ispunjavati preuzete obveze iz ugovora od 15. lipnja 2020. jer je prije toga obavljao prijevoz u Sloveniju s vozilima (hladnjačama manjeg kapaciteta) koja nisu imala certifikat.

14. Iz navedenog proizlazi da je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno zaključio prvostupanjski sud da nema protupravnosti u postupanju tuženika, a niti uzročne veze između trajanja popravka vozila s gubitkom zarade tužitelja, te da stoga nisu ostvarene pretpostavke za odgovornost tuženika na temelju odredbe čl. 424. st. 2. ZOO-a.

15. Budući da je pravilno utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 220. ZPP-a odlučio da je nepotrebno izvođenje dokaza na okolnost visine štete.

16. Žalba protiv odluke o parničnim troškovima nije osnovana jer je tužitelj pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari, a prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u postupcima pokrenutim nakon stupanja za snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), u žalbenom postupku se odluka o troškovima postupka ne ispituje po službenoj dužnosti u odnosu na primjenu materijalnog prava.

17. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, te kako nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 21. studenog 2023.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: 9-30860-01a0b

Kontrolni broj: 0b326-fa9da-ab9ff

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.