Poslovni broj: 8 Gž -853/2023-2

             

    Republika Hrvatska

  Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                  Poslovni broj: 8 Gž -853/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. s. L. Đ. i m., OIB: …, V., zastupana po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku A. D., odvjetniku u J., J. 300/I, protiv tuženice O. J., OIB …, J., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku R. L., odvjetniku u J., J. 443, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-2028/2022 od 18. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice Ž. s. L. Đ. i m. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-2028/2022 od 18. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Utvrđuje se da je tužitelj (Ž. s. L. Đ. i m., OIB …, V. 00, … V.) vlasnik u cijelosti na č. zem. 1111 z.u. … k.o. V., pa je slijedom utvrđenoga ovlašten tužitelj temeljem ove presude zatražiti i postići upis uknjižbe svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, brišući isto pravo sa imena - tužene O. J., OIB …, J..

II Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana naknadi parbeni trošak."

III Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana naknadi parbeni trošak u iznosu od 3.334,66 EUR (28.125,00 kn).«

2. Protiv uvodno označene presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Prije svega ističe da je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i suprotna svim izvedenim dokazima. U prilog svojih navoda sud u obrazloženju presude navodi da su groblja u 19. stoljeću bila pod upravom lokalnih vlasti. Upravo ta konstatacija suprotna je obrazloženju odluke suda u ovom predmetu. Naime, onog momenta kada se utužena nekretnina prestala koristiti kao groblje odnosno kada su zadnji posmrtni ostaci premješteni na novo groblje, prestaju sva navodna prava tuženika u svezi uprave nad grobljem. To je trenutak od kada nesporno počinje teći dosjelost od strane tužiteljice i to 1902. od onog dana kada je prvi ukop bio na novom groblju, pa je sud pogrešno naveo da se ne zna od kada počinje dosjelost na strani tužiteljice. Nekretnina nikada nije bila vlasništvo tuženice već tužiteljice, a sve da je tuženica imala bilo kakve ovlasti upravljanja samim time nije mogla steći vlasništvo jer je tuženica znala da nekretnina nije njezina, a po odredbama zakona temeljem kojeg se tuženica uknjižila nije se moglo upisati, jer sporna nekretnina u sadašnjem trenutku ne predstavlja groblje. Najveći dio sadržaja obrazloženja pobijane presude odnosi se na prepisivanje iskaza svjedoka koji su saslušani i to na način da su svi iskazi kopirani od riječi do riječi. Međutim, ne dovodi u svezu iskaze svjedoka niti ih dovodi u svezu sa pravnim propisima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Upućuje na ranije donesene prvostupanjsku presudu koja je uzela u obzir većinu iskaza saslušanih svjedoka kao relevantnih dokaza zbog kojih je prvotno bio usvojen tužbeni zahtjev. Plan izgradnje zvonika je pri donošenju pobijane presude zanemaren. Sud je trebao uzet u obzir iskaze svjedoka koji se dobro sjećaju korištenja i posjedovanja utužene nekretnine te činjenice da je u mjestu bilo notorno da ista predstavlja vlasništvo tužiteljice, a ne tuženice. Nije odlučno da li je sporna nekretnina zavedena u crkvenim knjigama kada se zna da je ista prije predstavljala groblje, te da se tuženica nije mogla upisati kao vlasnik na nepostojećem groblju. S druge strane ulazna vrata zajedno sa kamenim pragovima postavljena su na inicijativu tužiteljice odnosno vlasnika predmetne nekretnine budući da je isključivo tužiteljica vodila brigu o predmetnoj nekretnini jer je bila i ostala njezino vlasništvo. Postavlja se pitanje zašto bi tuženica, u suprotnom donirala sredstva za svoju nekretninu, odnosno zašto bi tužiteljica tražila donaciju za nešto što nije njezino. Da je tužiteljica financirala dovratnik i vrata odnosno postavljanje vrata na starom groblju vidljivo je iz iskaza svjedoka M. G., N. B. i N. G. time se dokazuje tko je vlasnik odnosno tko se smatrao vlasnikom jer je tužiteljica brinula o održavanju te nekretnine te je u tu svrhu na inicijativu tužiteljice pokrenuo uređenje, a tuženica je na zamolbu tužiteljice donirala ta sredstva. Sve navedeno nije uzeto u obzir kod donošenja sporne odluke premda iz izvedenih dokaza nedvojbeno slijedi da je dokazan pošten posjed tužitelja od vremena kada se nekretnina više nije koristila kao groblje, tj. od početka prošlog stoljeća, pa je na taj način tužiteljica putem instituta dosjelosti stekla vlasništvo na predmetu spora. Nije odlučna činjenica da li su groblja u 19. stoljeću bili objekti kojima su upravljale lokalne vlasti, a sve da je tome tako tada prestankom funkcije groblja, a to je 1902. počinje teći dosjelost na strani tužiteljice kao poštene posjednice jer tuženica više nije imala čime upravljati kada posmrtnih ostataka više nije bilo. Predlaže uvažiti žalbu, te preinačiti pobijanu presudu, a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) na koju u žalbi sadržajno ukazuje tužiteljica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je vlasnica kat. čest. 1111 upisane u zk. ul. …k.o. V. te uknjižbu toga prava u zemljišnoj knjizi s time što činjeničnu osnovu tužbe čini teza tužiteljice da je predmetna nekretnina još od 19. stoljeća u nesmetanom posjedu tužiteljice pa da je putem instituta dosjelosti stekla pravo vlasništva.

8. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a tako donesenu odluku obrazlaže time da temeljem izvedenih dokaza zaključuje da nije utvrđeno temeljem čega, kada i na koji način je tužiteljica ušla u posjed predmetne nekretnine. Naime, kako su groblja u 19. stoljeću bila komunalni objekti kojima su upravljale lokalne vlasti, tužiteljica bez valjane odluke te vlasti nije mogla ući u posjed predmetne nekretnine. Upravo suprotno, temeljem izvedenih dokaza prvostupanjski sud izvodi zaključak da se predmetna nekretnina smatra javnim dobrom u korist svih mještana V. i služi za održavanje priredbi u toku ljetnih mjeseci u organizaciji Turističke zajednice V., koja je u tu svrhu nekretninu i uredila, a do tog vremena nekretnina da nije bila uređena niti u bilo kojoj funkciji što je u svom iskazu potvrdio i don I. H.. Kako tužiteljica nije dokazala da je pošteni posjednik predmetne nekretnine, niti kada i na koji način bi taj posjed stekla, te na koji način posjedovala predmetnu nekretninu i koje posjedovne čine bi izvršavala, sud prvog stupnja ocijenio je zahtjev tužiteljice neosnovanim.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da se izneseni žalbeni razlog nalazi neosnovanim.

10. Iz spisa predmeta kao nesporna činjenica proizlazi da je kat. čest. 1111 upisana u zk. ul. … k.o. V. u naravi kao groblje s pravom vlasništva uknjiženim u korist tuženice, zatim da je uknjižba prava vlasništva izvršena temeljem odredbe čl. 2. Zakona o grobljima ("Narodne novine" broj 19/18. i 50/12.; dalje ZG), kao i da je navedena nekretnina prethodno bila uknjižena u zk. ul. … k.o. V. također u naravi groblje s pravom vlasništva upisanim kao općenarodna imovina – Mjesni narodni odbor V. (l.s.16 – 20).

11. Među strankama nije sporno da se na spornoj nekretnini ne nalaze grobna mjesta niti komunalna infrastruktura, niti prateće građevine u smislu odredbe čl. 2. ZG, kao i činjenica da se u mjestu V. izgradilo novo groblje na kojem je prvi ukop izvršen 1902. kada je sahranjen don L. L. što kao nesporno proizlazi iz upisa u Izvod iz matice umrlih, tako da se od tada na prijepornoj nekretnini nisu više vršili ukopi.

12. Među strankama je sporno da li je tužiteljica bila samostalna posjednica predmetne nekretnine i da li bi posjed imao kakvoću kakva se traži za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

13. Prema odredbi čl. 388. st. 2. . Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP) primjenjuju se pravila koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja prava vlasništva dosjelošću, odnosno u trenutku ispunjenja pretpostavki za takvo stjecanje.

14. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva primjenom odredbi Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) primjena kojega je u vidu pravnih pravila omogućena Zakonom o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine“ broj 73/91.) i primjenom odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92.; dalje ZOVO), niti žalbeni navodi tužiteljice, kako bi bilo nesporno da dosjelost počinje teći od 1902. kao vremena kada je prvi ukop izvršen na novom groblju, dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

14.1. Naime, iz spisa predmeta slijedi da tužiteljica nije imala, niti je mogla imati samostalan posjed predmetne nekretnine od 1902. budući da iz iskaza saslušanog svjedoka G. K. slijedi da su se posmrtni ostatci sa starog groblja prebacili na novo groblje negdje 20-ih godina prošlog stoljeća, dok iz iskaza svjedoka I. H., svećenika, slijedi da su se posmrtni ostaci, prema podacima župnog arhiva, na starom groblju nalazili sve do 1933. kada su preneseni na novo groblje.

14.2. Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud potpuno zanemario plan izgradnje samostojećeg zvonika koji da se trebao graditi upravo na spornom zemljištu također ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a u svezi s time je navesti da je točno da je tužiteljica priložila nacrt istog te da iz preslike stranice 136. monografije V. i. n. z. slijedi da se zvonik "sagradi ne kod župne crkve već na plokati kod crkve B. G.…", kao i da je mapa nacrta triju prijedloga za izgradnju zvonika datirana u svibnju 1908. Međutim, navedeno ne potkrjepljuje tvrdnje tužiteljice da se samostojeći zvonik trebao izgraditi upravo na prijepornoj nekretnini, a ovo kada se zna da su se posmrtni ostaci nalazili na prijepornoj nekretnini još 25 godina odnosno sve do 1933.

14.3. Tužiteljica je tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila, a u žalbi ponavlja, da bi prijeporna nekretnina bila u vlasništvu tužiteljice, pa je tako u tužbi tvrdila da su od vremena A.-U. sva groblja bila crkveno vlasništvo i da se kao takva vodila u crkvenim knjigama. Međutim, iz iskaza svjedoka I. H. proizlazi da među dokumentacijom nigdje nije našao podatak tko bi bio vlasnik predmetnog starog groblja niti mu je poznato kako je stečeno to zemljište, a u prilog svojoj tezi tužiteljica nije dostavila podatak o izvornom zemljišnoknjižnom upisu predmetne nekretnine odnosno da predmetna nekretnina predstavlja nekretninu koja je prije 6. travnja 1941. bila u vlasništvu crkve.

14.4. Prema tome tvrdnja tužiteljice, kako su od onog momenta kada se utužena nekretnina prestala koristiti kao groblje prestala sva navodna prava tuženika, ostala je bez uporišta u mjerodavnom dokazu o tome da je na temelju zapisnika učinjenih za osnivanje zemljišnika za tadašnju poreznu O. V. uknjiženo vlasništvo crkve, u svezi s čime je ukazati da je tužiteljica predlagala izvesti dokaz uvidom u podatke povijesti zemljišnoknjižnog upisa tj. zk. ul. ….k.o. V., međutim od izvođenja toga dokaza je odustala (l.s.116).

14.5. Prema tome, slijedom iznesenog, ne slijedi zaključak da bi na strani tužiteljice bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću po odredbama OGZ odnosno da je stekla to pravo prije 6. travnja 1941.

15. Nadalje, navesti je da su se pravna pravila OGZ o stjecanju prava vlasništva dosjelošću primjenjivala na sve nekretnine koje su bile u privatnom vlasništvu, i to sve do stupanja na snagu ZOVO, što u konkretnom nije bio slučaj jer iz spisa predmeta ne slijedi da bi predmetna nekretnina bila privatno vlasništvo, već da je prenesena u društveno vlasništvo.

15.1. Slijedom toga je navesti da je u čl. 29. ZOVO bilo propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu dosjelošću ne može steći pravo vlasništva, a Zakonom o preuzimanju ZOVO („Narodne novine“ broj 53/91.) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991., čl. 3. stavljena je izvan snage odredba čl. 29. ZOVO.

15.2. Nastavno na gornje u svezi uračunavanja rokova dosjelosti ukazati je da je na pitanje „Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kada i prije toga dana tada traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tužitelja?“ Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2771/13 od 13. kolovoza 2019. zauzeo pravno shvaćanje:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

16. Međutim, gornje shvaćanje u konkretnom slučaju, ne može se primijeniti, jer polazeći od citiranih odredbi i utvrđenja iz spisa predmeta, ovaj sud ocjenjuje da na predmetnoj nekretnini bivšeg društvenog vlasništva nisu, suprotno žalbenim navodima, ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 17. studenoga 1999., kao dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZVDSP, niti su te pretpostavke ispunjene računajući od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe 19. studenoga 2018. Naime, pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe (shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. veljače 2019. pod brojem Su-IV-56/19-2).

 

17. Naime, točno je kako tvrdi žaliteljica da iz iskaza svjedoka M. G., G. K., P. D., N. B., N. G. i P. G. slijedi kako se u mjestu oduvijek za spornu nekretninu smatralo da je u vlasništvu crkve.

 

17.1. Međutim, javna isprava koja pruža podatke o posjedniku i načinu posjedovanja nije u suglasju sa iskazima svjedoka jer iz podataka povijesti posjedovanja za istu proizlazi da je revizija posjedovnog stanja i kultura bila izvršena 1953. te da je predmetna nekretnina upisana u posjedovni list broj 419 kao – javno dobro (putevi i vode), V., a ne kao posjed tužiteljice s time što je tada izvršenom izmjerom utvrđeno da ista ima površinu od 194 m2, a ne 994 m2 kako je upisano u zemljišnoj knjizi. Takva evidencija posjeda potvrđena je i 1986. kada je navedena katastarska čestica upisana u posjedovni list broj 731, kao - javno dobro, V. (l.s. 38).

17.2. Svjedoci upitani o faktičnom stanju predmetne nekretnine iskazali su da ista nije imala neku stvarnu funkciju, da su djeca tamo znala ulaziti radi čega da bi dobivali kritiku od tadašnjeg svećenika, da je bila neuređena, zapuštena i da je ulaz bio zazidan sve negdje do sredine 90-tih godina (I. H., P. G.). Svjedoci su iskazivali i o postojanju mjesta gdje se nekada pravilo vapno te je svjedok N. G. rođen 1939. iskazao da je na mjestu ispod križa bila rupa gdje se svojevremeno vadilo vapno, koje po njegovom iskazu nije služilo samo za potrebe crkve. Što se tiče zatvaranja predmetne nekretnine slijedi da su željezna vrata postavljena tek negdje 2015.-2016. u pogledu kojih su pojedini svjedoci tužiteljice iskazali da im nije poznato na koji način su financirana, dok su pojedini iskazali da je tuženica donirala sredstva, a što se tiče posjeda ključa svjedoci N. B. i M. G. izjavili su da ključ drži zvonar odnosno crkva. Međutim, iz iskaza svjedoka P. G. slijedi da je zaposlenik crkve i da nakon što su postavljena vrata da se jedan ključ nalazi u crkvi, a jedan kod direktorice Turističke zajednice V. jer nije sporno da Turistička zajednica organizira kulturna događanja na prostoru sporne nekretnine.

17.3. U svezi izrade željeznih vrata navesti je da je naspram tvrdnji tužiteljice da je ona financirala odnosno tražila donaciju za uređenje dovratnika i vrata, tuženica, osim što je tvrdila da je Turistička zajednica V. uredila predmetnu nekretninu (teren poravnala, nasula šljunak, pijesak), dostavila račune ispostavljene od društva Č. H. d.o.o. za uslugu "ulazna vrata od kapišone jedna stepenica 180 x 160 plus ugradnja te granična ploča 50 x 60 plus slova i gradnja", "izrada kamenih ploča 60 x 70", zatim račun mehaničke radionice za izradu građevinskog okova Ž. za izradu i ugradnju vrata za staro groblje (l.s. 100-102) – društvu J. d.o.o. koje društvo je komunalna tvrtka u vlasništvu tuženice.

17.4. Kako je navedene račune platilo društvo J. d.o.o što proizlazi iz konto kartica za period od 1. siječnja 2017. do 21. prosinca 2021. to sadržaj istih ne potvrđuje da bi se radilo o sredstvima prikupljenima postupkom dodjele donacije.

17.5. Osim toga tvrdnje tužiteljice o postavljanju biste R. K. vidljive na listu spisa 50 također ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja te je u svezi s tim navesti da je bista postavljena 2014. uz inicijativu i realizaciju koja se odvijala se u organizaciji D. prijatelja kulturne baštine, crkve te D. iz Z., međutim, kao je ista postavljena na "…P., a što predstavlja javno dobro"(svjedok G. K.), to postavljanje biste ne potvrđuje izvršavanje posjeda tužiteljice na spornoj nekretnini.

18. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi tužiteljice nisu s uspjehom doveli u pitanje zaključak suda prvog stupnja da na strani tužiteljice nisu ispunjene pretpostavke za stjecanja prava vlasništva prijeporne nekretnine dosjelošću niti primjenom odredbi ZOVO odnosno ZVDSP jer iz spisa predmeta ne proizlazi da bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću tj. samostalni posjed koji ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, tj. neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju odnosno posjed od 20 godina za zakonit, istinit i pošten posjed, a 40 godina za pošteni posjed.

 

19. Odluku o troškovima postupka žalbeni navodi nisu doveli u pitanje, a po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je istu pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

 

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu odnosno odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zadru, 7. veljače 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Sanja Prosenica, v.r.