Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-1587/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku MP, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, MUP, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ODO u R, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-129/2020-27 od 28. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 16. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

1. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-129/2020-27 od 28. veljače 2022. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, MUP, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime dodatka za rad na terenu isplati iznos od 17.710,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

- 600,00 kn od 01. 07. 2016. do isplate,

- 1.950,00 kn od 01.08. 2016. do isplate,

- 1.050,00 kn od 01.09.2016. do isplate,

- 150,00 kn od 01.10.2016. do isplate,

- 450,00 kn od 01.11.2016. do isplate,

- 300,00 kn od 01.01.2017. do isplate,

- 300,00 kn od 01.03.2017. do isplate,

- 300,00 kn od 01.04.2017. do isplate,

- 1.200,00 kn od 01.07.2017. do isplate,

- 450,00 kn od 01.08.2017. do isplate,

- 600,00 kn od 01.09.2017. do isplate

- 1.350,00 kn od 01.10.2017. do isplate

- 170,00 kn od 01.11.2017. do isplate,

- 1.530,00 kn od 01.01.2018. do isplate,

- 1.700,00 kn od 01.03.2018. do isplate,

- 170,00 kn od 01.04.2018. do isplate,

- 510,00 kn od 01.05.2018. do isplate,

- 340,00 kn od 01.06.2018. do isplate

- 1.020,00 kn od 01.07.2018. do isplate,

- 170,00 kn od 01.08.2018. do isplate,

- 850,00 kn od 01.10.2018. do isplate

- 2.040,00 kn od 01.11.2018. do isplate,

- 510,00 kn od 01.12.2018. do isplate

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.062,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2022. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 796,34 €[1] /6.000,00 kn, u roku od 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku tužitelju na ime dodatka za rad na terenu iznos od 17.710,00 kn/2.350,52 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Zatim pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.062,50 kn/ 1.202,80 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 28. srpnja 2021. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti i predlažu potvrditi prvostupanjsku presudu pozivajući se na već izražene stavove kao i da se tuženik retroaktivno poziva na primjenu tumačenja Zajedničke komisije od 12. veljače 2019. uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 €.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Policijske postaje Delnice za isplatu dodatka za rad na terenu zbog obavljanja policijskih poslova granične kontrole na graničnim prijelazima na području državnog teritorija Republike Slovenije u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 30. studenog 2018. temeljenih na tvrdnji da ima pravo za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada na kojem su zaposleni i izvan mjesta njihova stalnog boravka na dodatak za rad na terenu, jer da su u utuženom razdoblju prema rasporedu rada obavljali poslove policijskih službenika za graničnu kontrolu na graničnom prijelazu [adresa].

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti ona koju žalitelj ističe. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno;

- da je tužitelj u utuženom razdoblju kao djelatnik Ministarstva, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Delnice, radio na radnom mjestu policijskog službenika na međunarodnim cestovnim graničnim prijelazima [adresa] – [adresa], a od 01. lipnja 2016. na graničnom prijelazu [adresa] (RS);

- da se navedeni granični prijelazi nalaze se na području Policijske uprave Primorsko-goranske i da temeljem Uredbe Vlade Republike Hrvatske o graničnim prijelazima ("Narodne novine" broj: 79/13.) i prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova ("Narodne novine" broj: 70/12., 140/13., 50/14., 32/15., 11/17., 5/18., 66/18. i 109/18.), navedeni prijelazi pripadaju u nadležnost Policijske postaje Delnice;

- da je tužitelj poslove granične policije obavljao na državnom teritoriju RS sukladno Zakonu o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" - Međunarodni ugovor broj: 2/2004) na način da je mjesto rada tužitelja fizički bilo udaljeno od granične crte sa

RH u rasponu do 100 metara,

- da je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na odredbama kojima je propisano da službenik i namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta stalnog boravka ima pravo na dodatak za rad na terenu ukoliko je na terenu provedeno najmanje osam sati,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, unutar iste ustrojstvene jedinice i to Policijske uprave Primorsko- goranske, Policijske postaje Delnice i to poslove radnog mjesta na koje je raspoređen prema Pravilniku o unutarnjem redu i aktu o unutarnjem ustrojstvu tog državnog tijela,

-da je u spornom razdoblju visina terenskog dodatka bila određena u iznosu od 150,00 kn do 2017., a nakon toga u visini od 170,00 kn.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada na kojem je zaposlen, dakle na graničnom prijelazu [adresa], jer ne samo da je tužitelj svoj dnevni rad dulji od osam sati (smjena traje 12 sati) obavljao na području nekog drugog hrvatskog grada ili općine, već u inozemstvu, na području državnog teritorija RS. Isto tako, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj, zbog čitavog niza okolnosti, a najprije zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu [adresa], ne koristi dnevni odmor (pauzu) u trajanju od jednog sata (na što ima pravo), već na svom radnom mjestu u smjeni od 12 sati konzumira dnevni obrok kojeg donosi od doma, nakon čega nastavlja s radom. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je u odnosu na tužitelja ispunjen uvjet i sadržaj ugovorenog prava na dodatak za rad na terenu, uz napomenu da je neprihvatljivo od strane poslodavca da policijski službenici zbog nemogućnosti samostalnog kretanja na području oko službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnosti u vezi s vremenom dnevnog odmora (pauze) u trajanju kako je to ugovoreno kolektivnim ugovorom, pa je zaključak ovoga suda da s obzirom na opisane specifične uvjete rada i činjenicu da radi na teritoriju druge države, konkretno RS, rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada, slijedom čega se je tuženik dužan pridržavati se tumačenja Zajedničke komisije od 20. svibnja 2014., kao i tumačenja Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenoga 2016., i isplatiti tužitelju terenski dodatak za obavljanje granične kontrole na graničnom prijelazu [adresa] u RS.

9. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje na ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema članku 56. stavak 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13) odnosno čl. 50. st. 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17) podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela". Stalno mjesto rada tužitelja određeno je rješenjem MUP-a kojim je tužitelj raspoređen u policijsku postaju na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu.

10. Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova ("Narodne novine" broj: 70/12., 140/13., 50/14., 32/15., 11/7., 129/17.,5/18., 66/18. i 109/18.), Uredbom o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj: 117/11., 50/14., 32/15. i 11/17.) te međunarodnim ugovorom, konkretno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" 2/2004), definirane su zajedničke lokacije (zone i područja rada) na graničnim prijelazima, na kojima hrvatski policijski službenici, bez obzira što su fizički i geografski locirani na teritoriju druge države, imaju ovlasti i prava kao da obavljaju svoj posao na teritoriju Republike Hrvatske. Prema navedenom, rad policijskog službenika za graničnu kontrolu redovno i stalno je (a ne povremeno, po povremenoj uputi) vezan uz granični prijelaz koji je ustrojen Uredbom o graničnim prijelazima Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 79/13.) i koji je u nadležnosti hrvatske policijske postaje, bez obzira gdje je granični prijelaz geografski smješten.

11. Slijedom toga, rad tužitelja u okviru spomenutih graničnih prijelaza ne može se smatrati radom na terenu, već njegovim stalnim mjestom rada. Svrha terenskog dodatka je pokriće povećanih troškova zbog rada na terenu, koji se sastoje od izdataka za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, a koje troškove tužitelj nije imao. Naime, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da je tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u policijskoj postaji D, koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice odnosno kontrolu prelaska državne granice s RS u zoni graničnog prijelaza u Hrvatskoj i u S radio izvan stalnog radnog mjesta u kojem je zaposlen. To stoga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje RS u kojem je ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njezine službene radnje obavljene u zoni RS kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u D. U tom je smislu ta zona kao područje RS u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegova radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.

12. Dakle, službena postupanja i rad hrvatskih službenih osoba u području rada - zoni imaju značaj redovnog rada u stalnom mjestu rada, jer se smatraju da su obavljene u hrvatskoj općini koja je najbliža graničnom prijelazu, budući da granični policajac obavlja svoj redovan i stalan rad na graničnim prijelazima na koje je raspoređen te se takav rad ne može smatrati radom na terenu. Takvo stajalište sukladno je stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudama broj Rev-1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-1183/2022 od 17. siječnja 2023., Rev- 1284/2022 od 31. siječnja 2023. i Rev-142/2023-2 od 7. ožujka 2023.

13. Slijedom navedenog, policijska postaja nadležna za nadzor državne granice predstavlja područje nadležnosti na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova njihovog radnog mjesta i to je mjesto određeno naprijed navedenim međudržavnim ugovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice u zoni graničnog prijelaza [adresa].

14. Prema tome za zaključiti je kako tužitelj koji je radio na graničnom prijelazu u nadležnosti Policijske postaje u kojoj je obavljao svoju službu (radi se o cjelini sastava te Policijske postaje) i neovisno o tome što je taj rad obavljao na području druge države (RS) nije obavljao rad na terenu da bi imao pravo na izdatke za hranu i smještaj tj. terenski dodatak, kako je to predviđeno odredbama članka 56. KU/13 i članka 50. KU/17. Dakle, tužitelj je radeći unutar svoje Policijske postaje radio unutar svog mjesta rada zbog čega sud prvog stupnja pogrešno utvrđuje da ima pravo na isplatu utuženih iznosa.

15. Iz navedenih razloga valjalo je usvojiti žalbu tuženika sukladno odredbi članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a i preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev kao u točki 1. izreke.

16. S obzirom da je preinačenjem pobijane presude tuženik u cijelosti uspio u postupku, treba mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a priznati troškove nastale u sporu prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa).

17. Tako mu je priznato prema zahtjevu iz troškovnika (list 209) priznat trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 132,72 € / 1.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 20. travnja 2001., 29. lipnja 2001., 19. studenog 2001., 4. listopada 2021. te 22. veljače 2002. svako u iznosu od po 132,72 € / 1.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 796,34 € / 6.000,00 kn, te je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

18. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 16. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević