REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-2194/2019-46

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. N. Ž., OIB 7, iz U., P., M. 3 i 2. D. Ž.,

OIB , iz U., P., M. 3, oboje zastupani po

punomoćnici K. C. N., odvjetnici iz R., A. iz B. 2, protiv

tuženika A. B. d.d., OIB, Z., S. avenija 6,

zastupana po punomoćnicima iz O. društva K. i Partneri,

odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. listopada 2023., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 16. studenog 2023. godine

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja u djelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe i dijelovi ugovornih odredbi čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu br. 356-57/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 23. svibnja 2006., potvrđenog 24. svibnje 2006., od strane javnog bilježnika S. N. u B. br. OU-351/06, sklopljenog

između prvotužitelja N. Ž., OIB, P., M. 3, kao

korisnika kredita i založnog dužnika, drugotužitelja D. Ž., OIB , P., M. 3, kao sudužnika i tuženika A. bank d.d.

(ranije H. A. A. bank d.d.), OIB , Z., S. avenija 6,

sa druge strane kao kreditora, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka. "

i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se A. B. d.d., OIB:, Z., S.

avenija 6 da N. Ž., P., M. 3, OIB: isplati

iznos od 15.363,17 EUR/115.753,80 HRK zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, i to na iznose kako slijedi:

- s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu broj: 356-57/2006 od 23.5.2006., promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kako slijedi:

10,16 € / 76,53 kn od 5.10.2007,

10,20 € / 76,85 kn od 8.11.2007,

10,27 € / 77,37 kn od 10.1.2008,

10,34 € / 77,90 kn od 29.2.2008,

10,42 € / 78,50 kn od 29.2.2008,

10,68 € / 80,45 kn od 13.3.2008,

40,26 € / 303,32 kn od 1.4.2008,

39,25 € / 295,71 kn od 1.5.2008,

39,06 € / 294,30 kn od 12.6.2008,

38,68 € / 291,43 kn od 23.7.2008,

38,72 € / 291,71 kn od 21.8.2008,

38,84 € / 292,67 kn od 22.10.2008,

40,64 € / 306,17 kn od 22.10.2008,

68,36 € / 515,05 kn od 13.3.2009,

69,04 € / 520,16 kn od 13.3.2009,

69,02 € / 520,00 kn od 13.3.2009,

68,93 € / 519,39 kn od 13.3.2009,

68,66 € / 517,30 kn od 13.3.2009,

65,78 € / 495,61 kn od 19.6.2009,

65,72 € / 495,17 kn od 20.6.2009,

65,74 € / 495,29 kn od 20.6.2009,

66,54 € / 501,32 kn od 23.4.2010,

66,51 € / 501,12 kn od 23.4.2010,

65,99 € / 497,23 kn od 23.4.2010,

66,84 € / 503,64 kn od 23.4.2010,

68,54 € / 516,42 kn od 23.4.2010,

68,70 € / 517,63 kn od 30.4.2010,

68,66 € / 517,31 kn od 30.4.2010,

68,62 € / 517,01 kn od 30.4.2010,

68,57 € / 516,65 kn od 30.4.2010,

68,53 € / 516,35 kn od 30.4.2010,

72,30 € / 544,78 kn od 28.7.2010,

72,29 € / 544,69 kn od 28.7.2010,

72,24 € / 544,31 kn od 28.7.2010,

78,67 € / 592,75 kn od 23.12.2010,

78,63 € / 592,44 kn od 23.12.2010,

78,58 € / 592,04 kn od 23.12.2010,

78,51 € / 591,57 kn od 23.12.2010,

78,45 € / 591,10 kn od 23.12.2010,

48,29 € / 363,85 kn od 23.12.2010,

- s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovoru o kreditu broj: 356-57/2006 od 23.5.2006., kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako slijedi:

0,14 € / 1,05 kn od 1.10.2006,

1,83 € / 13,82 kn od 22.10.2008,

23,43 € / 176,54 kn od 13.3.2009,

26,90 € / 202,67 kn od 13.3.2009,

26,90 € / 202,67 kn od 13.3.2009,

26,70 € / 201,17 kn od 13.3.2009,

25,49 € / 192,08 kn od 13.3.2009,

11,77 € / 88,67 kn od 19.6.2009,

11,61 € / 87,46 kn od 20.6.2009,

11,85 € / 89,25 kn od 20.6.2009,

15,91 € / 119,85 kn od 23.4.2010,

15,94 € / 120,10 kn od 23.4.2010,

13,59 € / 102,42 kn od 23.4.2010,

17,91 € / 134,97 kn od 23.4.2010,

26,34 € / 198,48 kn od 23.4.2010,

27,32 € / 205,87 kn od 30.4.2010,

27,32 € / 205,83 kn od 30.4.2010,

27,32 € / 205,85 kn od 30.4.2010,

27,32 € / 205,88 kn od 30.4.2010,

27,33 € / 205,90 kn od 30.4.2010,

45,97 € / 346,39 kn od 28.7.2010,

46,13 € / 347,54 kn od 28.7.2010,

46,13 € / 347,59 kn od 28.7.2010,

77,83 € / 586,38 kn od 23.12.2010,

77,90 € / 586,94 kn od 23.12.2010,

77,91 € / 587,03 kn od 23.12.2010,

77,93 € / 587,13 kn od 23.12.2010,

77,94 € / 587,22 kn od 23.12.2010,

12.228,28 € / 92.133,96 kn od 23.12.2010.

II Nalaže se tuženiku A. bank d.d., OIB, Z., S.

avenija 6 da prvotužitelju N. Ž., OIB, P., M. 3 i

drugotužitelju D. Ž., OIB, P., M. 3 naknadi

parnični trošak u iznosu od 5.241,70 eura[1] / 39.493,59 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove Presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 13. lipnja 2019., podnijeli tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i radi isplate. U tužbi navode da je između prvotužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, drugotužitelja kao sudužnika, s jedne strane i tuženika kao banke s druge strane dana 23. svibnja 2006., sklopljen Ugovor o kreditu br. 356-57/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen 24. svibnja 2006., od strane javnog bilježnika S. N. u B. br. OU-351/06. Tim Ugovorom tuženik da je odobrio prvotužitelju kredit za adaptaciju kuće te mu isplatio u kunama protuvrijednosti iznosa 86.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tuženik da je sam sastavio tekst Ugovora o kreditu prema unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru kojeg je dao na potpis i potvrdu tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama. Predmetnim Ugovorom da je ugovorena kamatna stopa, promjenjiva kamatna stopa, u vrijeme sklapanja Ugovora kamatna stopa da je iznosila 5,25 % dekurzivno godišnje, te da je ugovoreno i da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke. Tužitelj kao korisnik kredita da je izjavio da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Tuženik da je svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. Tužitelji se pozivaju na pravomoćnu Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, predmetnim Ugovorom da su propisane i odredbe o valutnoj klauzuli i to tako da je ugovorena isplata kamate i glavnice u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti o srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužitelji se pozivaju na pravomoćnu Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to na dio koji je potvrđen Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužitelji tvrde, da su tečaj valute CHF u odnosu na kunu, kao i kamatna stopa, ostali nepromjenjivi, te da je početna kamata stopa iznosila 5,25% i početni anuitet 525,81 CHF, tada da bi anuiteti trebali ostati do kraja razdoblja otplate kredita. Tuženik je nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavao prvotužitelju anuitete u znatno većim iznosima od početnih. Tužitelji su predložili donošenje Presude kojom će se utvrditi ništetnim ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF. U odnosu na isplatu nisu odredili novčani iznos već su predložili provođenje financijskog vještačenja, nakon čega da će specificirati tužbeni zahtjev za isplatu. Prvotužitelj je predložio da sud, sukladno čl. 186. b st. 3. ZPP-a, naloži tuženiku da dostavi u spis pregled svih isplata izvršenih po prvotužitelju, kao i naplate koje je tuženik ostvario na temelju predmetnog Ugovora o kreditu odnosno pregled prometa i specifikacije uplata, početni otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope, tečajnu listu tuženika za CHF važeću na dan isplate kredita, tečajne liste tuženika za CHF na datume uplata po predmetnom kreditu i obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na procesno pravni aspekt smatra da je tužba nedopustiva jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari te se poziva na odredbu čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku, zato predlaže odbaciti tužbu kao nedopuštenu. U odnosu na materijalno pravni aspekt istakao je prigovor zastare utuženih tražbina te se pozvao na odredbu čl. 226. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i na sudsku praksu Vrhovnog suda RH u Presudu Rev-x 183/11-2 od 16.10.2013., (navodeći da je Presuda Trgovačkog suda posl. br. P-1401/2012 glede promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (na temelju presude Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013-4), a tužitelj da je tužbu podnio 17. lipnja 2019). Tuženik tvrdi da ne postoji pravo na vraćanje iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu jer je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati, dakle više da ne postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Tuženik smatra da ne postoji osnova da se tužitelji pozivaju na utvrđenja iz Presuda iz kolektivnog spora (Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Presuda Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018). Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (NN 96/03, dalje ZZP/03), te navodi da odredba čl. 131. ZZP/07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača je stupila na snagu tek 16.7.2009 i to temeljem čl. 81. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene čl. 131. ZZP/07 do dana pristupa RH u punopravno članstvo EU. S druge strane čl. 502. a. Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek 1.7.2013. Tuženik se poziva na sudsku praksu više sudova kako Županijskog suda tako i Visokog Trgovačkog suda RH te Odluke suda Europske unije. Tuženik nadalje tvrdi da, u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, je dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule sukladno Zakonu o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (NN 35/05, dalje ZOO/05). A da valutna klauzula nije ništetna to da je, argumentum a contrario, potvrdio i Ustavni sud RH u Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. Dalje tvrdi da je ugovorena valutna klauzula uočljiva, jasna, razumljiva, da nije nepoštena, o njoj da se pojedinačno pregovaralo i da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. A konačno tuženik da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. I u odnosu na ugovorenu promijenjenu kamatnu stopu tvrdi da je ista valjana jer da je i uočljiva, jasna, razumljiva i o njoj da se pojedinačno raspravljalo. Zato predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

2.1. Podneskom od 29. siječnja 2021., tuženik navodi određenu sudsku praksu i Odluke suda Europske unije te se pozvao i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojim da je naloženo bankama primijeniti kamatnu stopu jednakoj kamatnoj stopi koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u valute eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja Ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja Ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Iz toga da se jasno može zaključiti kako je zakonodavac već predvidio rješenje u ovakvoj situaciji, a to je primjena valutne klauzule u eur umjesto postojeće valutne klauzule u CHF.

3. Tužitelji su se podneskom od 3. ožujka 2022., očitovali na podnesak tuženika od 29. siječnja 2021. Ističu da su 13. lipnja 2019., podnijeli tzv. stupnjevitu tužbu sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a. Smatraju da prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan te se pozivaju na pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., kao i na shvaćanje VSRH sadržanog u Odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Dalje osporava sve prigovore istaknute po tuženiku. Tužitelji istim podneskom su preinačili tužbu na način da su povećali tužbeni zahtjev te osim dosad predloženog, predlažu da sud utvrdi da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu od 23. svibnja 2006., koja se odnosi na isplatu jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, te odreda čl. 8. st. 2. koja se odnosi na slučaj prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, kada je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke.

3.1. Tužitelji su podneskom od 12. travnja 2022., uredili tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu tako da točka 3. tužbenog zahtjeva glasi da se tuženiku naloži da isplati prvotužitelju iznos od 113.439,17 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kojeg je specificirao od 30. rujna 2007. do 22. prosinca 2010. A također je predložio da sud donese Presudu da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u djelu koji se odnosi na jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita i po toj osnovi da se tužitelju isplati 4.998,75 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Istodobno je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi prijevremene konačne otplate kredita.

4. Podneskom od 22. travnja 2022., tuženik se protivio preinaci osobito u djelu u kojemu je proširen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu.

5. Podneskom od 29. kolovoza 2022., tužitelji su povukli tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu kao i na isplatu po toj osnovi, te koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kredita kao i na isplatu po toj osnovi.

6. Tuženik se protivio preinaci tužbe kao i djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Nakon provedenog financijskog vještačenja u ovom postupku, tužitelji su sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirali tužbeni zahtjev na način kako je to opisano u točki I. izreke presude.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u odgovor na zahtjev (5), u izjavu svjedoka (450-454,587-590), u obavijest o promjeni kamatne stope (463-464, 489,492,537, 561), u otplatni plan (465-468, 490-491,539-542,550-558, 562-563), u pregled prometa (469-475, 543-549), u izračun efektivne kamatne stope za kredita građanstvu (476-486), u specifikaciju uplata (487-488,559-560), u Ugovor o kreditu (517-525). Provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (613-626), te su saslušani svjedokinja S. P. i prvotužitelj kao parnična stranka.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu, a preciziran nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 09. veljače 2023. godine, je osnovan.

10. Tužitelj je prije podnošenja tužbe zatražio od tuženika dostavu dokumentacije radi preciziranja tužbenog zahtjeva za isplatu. Tuženik je dopisom od 13. svibnja 2019. godine obavijestio tužitelja da Ugovori o kreditu iz 2006. godine više nisu u trajanju te da banka ne izdaje dokumentaciju po kreditu. Tijekom postupka sud je Rješenjem pozvao tuženika da dostavi traženu dokumentaciju za potrebe preciziranja tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu. Tužitelj je dakle podnio stupnjevitu tužbu i tužbeni zahtjev je mogao precizirati tek po dostavi tražene dokumentacije od tuženika. Tuženik je, po pozivu suda, dostavio traženu dokumentaciju nakon čega je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev. Dakle, tužitelj je mogao postaviti tužbeni zahtjev tek po primitku dokumentacije od strane tuženika. Zato prigovor tuženika da je tužba nedopustiva jer ne sadrži određeni zahtjev za isplatu nije osnovan. Neosnovan je i prigovor zastare utuženih tražbina, budući da je tužba podnijeta 13. lipnja 2019. godine (a ne 17. lipnja 2019.), dakle podnijeta je unutar zastarnog roka sukladno pravnom shvaćanju VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. godine, kao i shvaćanja sadržanog u odluci VSRH Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine.

11. Između stranaka nije sporno da je između prvotužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika i drugotužitelja kao sudužnika i tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika) kao kreditora, dana 23. svibnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 356-57/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stambeni kredit za adaptaciju kuće) novčanog iznosa od 86.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećeg na dan korištenja kredita, na rok otplate 24 godine, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 525,81 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,25% dekurzivno godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

11.1. Između stranaka je sporna osnova (koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope i na valutnu klauzulu), kao i osnova i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, te je li nastupila zastara.

12. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi (čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu), a koje se odnose na promjenu kamatne stope i ugovorene valutne klauzule nisu dopušteni budući da je sud zaključio da je o tome već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) tužba u tom dijelu odbačena, a o čemu će biti kasnije riječi.

Tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu s osnova promjenjive kamatne stope i preplaćenog tečaja CHF valute je osnovan.

13. Prvotužitelj je potrošač.

14. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

15. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

16. U čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren kao stambeni kredit za adaptaciju kuće.

17. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

18. U ovoj pravnoj stvari tužitelji su predmetni Ugovor o kreditu sklopili kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe kao stambeni kredit, te imaju svojstvo potrošača.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u utuženom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u utuženom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga, se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

20. Prema odluci Vrhovnog suda posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine potvrđena su utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u utuženom razdoblju, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. A Presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača, te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti Udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Slijedom toga, tužitelj se može pozivati na postupak i presude donesene u tzv. "kolektivnom sporu". Dakle, prema utvrđenjima iz naprijed navedenih presuda povrijeđeni su interesi tužitelja time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

21. Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 23. svibnja 2006. godine u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora, zato se i na njih odnose Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

22. Prema navedenom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene jer se u njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

23. Zbog toga, u ovom postupku nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a sve to pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojim odlukama posl.br. Rev-3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

24. Zbog svega navedenog sud je mišljenja da tužitelji ne mogu tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava o tome već pravomoćno odlučeno. A i odredba čl. 502. c ZPP-a propisuje kako se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Presude kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. A tužitelji su se pozvali na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda. Osim toga, prema čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Prema takvom stavu pozivanje na utvrđenje iz sudske odluke koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Zato sud smatra da tužitelji ne mogu ponovno podnijeti istovrsan zahtjev. Zbog toga je sud, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu u kojoj je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s odlukom kamatnih stopa kreditora, sud je zaključio da je o tome već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom odredbe čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena.

26. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec., kojemu je dan zadatak da izračuna visinu preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračuna preplatu koja je nastala zbog stvarno naplaćene kamate po predmetnom Ugovoru o kreditu (dakle kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je prvotužitelj trebao plaćati prema predmetnom Ugovoru i početnom otplatnom planu, u razdoblju od sklapanja predmetnog Ugovora pa do konačne otplate kredita, te da utvrdi visinu preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima da izračuna preplatu koja je nastala zbog povećanja CHF tečaja u svakom cjelokupnom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju prema stvarnim isplatama po predmetnom Ugovoru o kreditu od dana sklapanja predmetnog Ugovora pa do konačne otplate kredita. Vještak je, nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe, dao sljedeće mišljenje:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 2.214,23 € / 16.683,09 HRK. 2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 13.148,94 € / 99.070,71 HRK.

27. Tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te su sukladno istome precizirali tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.

28. Tuženik je imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, te je ponajprije istakao kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, u neravnopravan bi položaj bili dovedeni korisnici ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u euru i korisnici kunskih ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom jer oni nisu imali priliku sklopiti ugovore o kreditu uz tako nisku kamatnu stopu, s obzirom na to da je tu visinu kamatne stope bilo moguće ostvariti isključivo sklapanjem ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli CHF. Isto tako tuženik ističe da vještak nije uzeo u obzir razdoblja u kojima je tužitelj plaćao niže iznose od onih koji su navedeni u početnom otplatnom planu, odnosno nije uzeo u obzir razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita i razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

29. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje tj. izračun vještaka jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, isti je u svemu razumljiv i u skladu s pravilima struke, te je sud istog prihvatio kao vjerodostojan.

30. Sud smatra navode i prigovore tuženika neosnovanim, a niti postoji odgovarajući zahtjev tuženika u okviru kojeg bi se moglo raspravljati i odlučivati o anuitetima za mjesece u kojima je uplaćeno manje od onoga što bi tužitelj bio dužan uplatiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

31. Svjedokinja S. P., koja je bila zaposlenica kod tuženika, u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu iskazala je da je u svibnju 2006. godine bila zaposlenica tuženika i sjeća se da je bila prisutna kada je tužitelju uručila Ugovor o kreditu, a sadržaj Ugovora o kreditu kreirala je pravnica. Klijent je došao do nje i tražio uvjete za podizanje kredita za adaptaciju kuće. Rekla mu je koji su sve uvjeti potrebni tj. koja mu sve dokumentacija treba. Kada joj je klijent donio dokumentaciju obradila je predmet i dostavila ga na odobravanje odobravateljima. Kredit je odobren, a pravna služba je sastavila ugovor. Ugovor se zatim dadne klijentu da ga odnese na ovjeru i solemnizaciju kod javnog bilježnika. Nakon solemnizacije ugovora o kreditu klijent donese kod nje ugovor i ona ga uputi da upiše založno pravo na nekretnini, te se kreira i polica osiguranja. Nakon toga se donese rješenje o upisu založnog prava. A nakon toga slijedi isplata kredita koji je ugovoren. Zahtjev za kredit ispunjava uvijek podnositelj zahtjeva. Svjedokinja je iskazala da kredit s valutnom klauzulom u CHF tužitelj nije mogao podnijeti novi zahtjev, drugačiji zahtjev za kredit, jer su za sve takve ugovore bili isti tipizirani sadržaji ugovora o kreditu. Tužitelj je zahtjev mogao podnijeti u eurima koji je imao znatno veću kamatu. Tada je kamata za eure bila 7,25, dakle veća nego u odnosu na švicarce. Klijent je dobio informacije o uvjetima kredita, sve što je tužitelj pitao mu je odgovorila. Na upit da li se sa klijentom pregovaralo o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odnosno vrsti kamatne stope, iskazala je da je za svih bilo jednako ugovoreno i o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi odnosno vrsti kamatne stope i u ugovoru je već bilo određeno da će kamatna stopa biti promjenjiva i u tom smislu klijent nije mogao drugačije odlučiti, već je bilo ili uzmi ili ostavi tj. tužitelj da je mogao odustati od Ugovora. Postojala je akcija kredita u švicarcima, posebno je bilo za kredite za mlade do 40 godina, a posebno za kredite iznad tih godina i u konkretnom slučaju kod tužitelja već je u početku bila promjenjiva kamatna stopa, ako u ugovoru piše da je bila 5,25%. Svima da je govorila da rata kredita neće biti svaki mjesec ista jer da ovisi o mijenjanju tečaja CHF. Cijela procedura od podnošenja zahtjeva za kredit pa do isplate trajala je otprilike mjesec dana. U tom razdoblju banka je nudila kredite i u eurima, ali uglavnom svi su uzimali kredite u CHF, jer su bili povoljniji, kamatna stopa je bila niža u CHF u odnosu na euro. Prvotužitelja poznaje i to samo iz banke i sjeća se da je bio izrazito detaljan, temeljit, i raspitivao se o svemu i kasnije kada su nastali problemi vezani za CHF bio je kooperativan, ali ne sjeća se detalja da li se raspitivao i vezano za kredit u nekoj drugoj valuti. Nije tužiteljima tumačila ugovor o kreditu, to tumačenje se vrši prilikom solemnizacije, pa u tom smislu ne može odgovoriti da li je tužitelj imao prigovora na ugovor o kreditu kada mu je isti tumačen. Kada je klijentu dala ugovor, prije solemnizacije, on ga je mogao uzeti sa sobom i razmisliti da li će ga potpisati ili ne. Svjedokinja se, zaista, zbog proteka vremena ne sjeća da li je tužitelju objasnila što bi značilo promjenjiva kamatna stopa, niti se sjeća da li ju je tužitelj pitao što bi to značilo. Samo može reći da je sa tužiteljem razgovarala i da sve što ju je on pitao ona da mu je i odgovorila. Nije tužiteljima sugerirala da uzmu kredit u CHF. Nije upozorila tužitelje da HNB ne štiti valutu CHF, a iskreno da nije ni znala tu informaciju. Svjedokinja nije u razgovoru sa tužiteljem išla u takve detalje da mu je govorila o parametrima kamatne stope odnosno o kojim parametrima ovisi kamatna stopa. Tužitelja nije upozorila na rizik u valuti CHF. Nije znala za postojanje rizika valute u CHF, a i direktorica banke da je podigla kredit i ona da nije znala za postojanje rizika valute u CHF.

31.1. Iz iskaza navedene svjedokinje sud zaključuje da tužitelji nisu bili u potpunosti obaviješteni i informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za izračun kamatne stope i valutne klauzule, niti o rizicima i posljedicama za tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

32. Tužitelj je iskazao da je imao veliku potrebu za kreditom, jer je imao staru kuću koju je hitno trebalo popraviti odnosno stvoriti uvjete za život jer su u toj kući trebali živjeti on i djeca. Zbog toga je otišao kod tuženika odnosno tada se zvala Hypo banka i raspitivao se za kredit i koje uvjete traže da bi mogao realizirati kredit. Tada su mu rekli što sve mora pribaviti od papira. Razgovarao je sa izvođačem radova na kući i nakon razgovora s njime da se odlučio za iznos od 86.000,00 CHF, za koji iznos je kasnije i napravljen Ugovor o kreditu. Taj iznos je u banci rekao prilikom drugog razgovora odnosno nakon što je bio angažirao izvođača radova. Inzistirao je na kredit u eurima. Ali mu je tada rečeno da je kredit u CHF povoljniji. Nije znao da će mu svaki mjesec biti različita rata kredita. Nije mu objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Banka nije razgovarala sa njime prilikom promjene kamatne stope. U banci da ga nisu upozorili na rizik kredita u valuti CHF. Ne bi bio uzeo taj kredit da je znao da će doći u tu situaciju u koju je došao. Predmetni kredit je otplatio, jer je digao novi kredit u istoj banci, nije mogao više izdržati uvjete prema prvom kreditu. Radio je u Hrvatskoj pošti, pa je računovodstvu dao nalog da mu se rata kredita skida direktno sa plaće i zato se u prometu kredita navodi da je kredit otplaćivala i Hrvatska pošta. Također u prometu kredita se navodi da je neke rate otplaćivao P. & Co, a to je tvrtka njegovog sina koji je također za njega po njegovom nalogu otplaćivao kredit. On je svom sinu plaćao te rate kredita koje je on sa svog računa platio banci. Njegov sin se zove D. Ž.. Taj iznos kredita mu nije bio dostatan za adaptaciju kuće. Kuću koju je adaptirao nikada nije iznajmljivao niti će je ikada iznajmljivati, to je dom za njega i njegovu djecu. Nije imao ni obrt, ni trgovačko društvo nikada pa tako ni za vrijeme kada je bio zaposlen u trgovačkom društvu. Pročitao je Ugovor o kreditu prije potpisivanja. Javni bilježnik mu je pročitao Ugovor o kreditu, ali mu nije objasnio neke stvari kao npr. o kamati, valutnoj klauzuli, o tome mu nije objašnjeno. On je samo potpisao Ugovor. On nije nikada prije plaćao ništa u stranoj valuti. Zna što je pojam tečaj, to je odnos na primjer između kune i eura. Imao je mogućnost i za ugovor u eurima, što je i tražio, ali rečeno mu je da je ugovor o kreditu u CHF povoljniji, i da je kamata niža, pa je to prihvatio. On nikada prije, koliko se sjeća, nije sklopio Ugovor o kreditu u kojem bi bila ugovorena valutna klauzula. Nije nikada imao otvoren račun za deviznu štednju. Zna ako je kamata fiksna, da je fiksna tj. nepromjenjiva, a promjenjiva kamatna stopa znači da je promjenjiva. Nije nikada tražio izmjenu promjene kamatne stope u predmetnom Ugovoru o kreditu.

32.1. Iz iskaza prvotužitelja proizlazi da je on bio zainteresiran za kredit, ali ne kredit koji bi bio vezan za CHF valutu, međutim da mu je u banci ponuđeno da uzme kredit u CHF valuti jer da je to najpovoljniji kredit i zato se on odlučio za predmetni kredit. Ali da nije bio upoznati o rizicima tog kredita, odnosno da će anuitet odnosno rata kredita tako puno varirati kao što je u stvarnosti i varirala.

33. S obzirom na naprijed navedeno glede ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005 dalje: ZOO-a) o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je tuženik primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope. Dakle, kako je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do promjene kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka i srednjeg tečaja HNB za švicarski franak na dan isplate Ugovora o kreditu.

34. Iz provedenih dokaza u spisu, nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta, te mu pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika.

35. Do 31. prosinca 2007. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05) po stopi od 15% godišnje. Od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15), kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05 i 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

36. Prigovor zastare tuženika u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu nije osnovan.

37. Obzirom na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovni sud RH je 01. ožujka 2022. godine u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sud se poziva na zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.", prigovor zastare nije osnovan.

38. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, prigovor zastare nije osnovan jer od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine (glede kamatne stope) i pravomoćnosti Presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-4 od 14. lipnja 2018. godine (glede valutne klauzule), pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 13. lipnja 2019. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato je tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa osnovan.

39. Sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim parnicama povodom podnošenja tužbe protiv tuženika od strane potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete odnosno isplate, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci ove Presude.

41. I tužitelji i tuženik podnijeli su zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka. Tužitelji su u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu uspjeli u cijelosti, a nisu uspjeli u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, ali zbog toga nisu nastali posebni troškovi. (Glede utvrđenja ništetnim odredbi vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu već je utvrđeno u pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine). Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužiteljima su priznati troškovi za sastav tužbe, za sastav podneska od 03. ožujka 2022., 12. travnja 2022. i 09. veljače 2023. godine, te za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištima 03. listopada 2022., 05. prosinca 2022. i 04. listopada 2023. godine za svaku radnju po 497,71 eur / 3.750,00 kn, to sve uvećano za 10% zbog zastupanja dva tužitelja u iznosu od 348,39 eura / 2.624,94 kn, plus PDV u iznosu 958,09 eura /7.218,73 kn, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura / 400,01 kn, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,16 eura / 2.999,94 kn, a što sveukupno iznosi 5.241,70 eura / 39.493,59 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8., 9., 36., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi. Tužiteljima pripadaju i zatezne kamate na priznate troškove, na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da naknadi troškove parničnog postupka tužiteljima u ukupnom iznosu od 5.241,70 eura / 39.493,59 kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate. Tužiteljima nije priznat trošak za sastav podnesaka od 03. ožujka 2022. (10:51:47 sati), za sastav podneska od 29. kolovoza 2022. godine jer isti nisu bili nužni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, kao ni trošak zastupanja na ročištu za objavu Presude jer na istom nije prisustvovao punomoćnik. Tužiteljima nije priznat trošak iznad dosuđenog u odnosu na sudsku pristojbu na tužbu jer se iznos od 13,27 eura / 99,98 kn odnosi na opomenu tužitelju. Tužiteljima nije priznat ni trošak svjedokinje Snježane Pištelek budući da tužitelj nije niti platio taj trošak. Tuženiku nije priznat trošak sukladno pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP- a.

42. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 16. studenog 2023. godine.

S u t k i n j a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude i Rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude i Rješenja.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.