Poslovni broj: P-1120/2021-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja B.F. iz V., OIB

…, zastupanog po pun. S.M., odvjetniku iz B., protiv

tuženika Z.b. d.d. sa sjedištem u Z.,OIB … Poslovnica O., zastupanog po odvjetnicima iz OD M, K. & P.d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 3. studenog 2023. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika S.M. te pun. I.L. odvjetničke vježbenice iz OD

M., K. & P. d.o.o. Z., a na ročištu za objavu presude 16.

studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ..., sklopljenog dana 10.04.2007. godine između tužitelja B.F. i tuženika

Z.b. d.d., koji je potvrđen kod javnog bilježnika M.B. iz O.,

pod brojem OV-11423/07 dana 10.04.2007. godine, a koja u čl.1.st.1. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti… CHF….obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“, u čl.2.st.1. glasi: „… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z.b. d. d….,sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, u čl. 6.st.1. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, u čl.6.st.2. glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u čl. 18.J) glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Z.b. d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju

da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Z.b. d.d. na ovoj ugovorni

odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ te u čl.18.K) glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom,…“.

II. Nalaže se tuženiku Z.b. d.d. sa sjedištem u Z. OIB: …, isplatiti tužitelju B.F. iz V., OIB:… novčanu tražbinu u iznosu od 714,31 EUR[1] /

5.381,98 kn, na ime razlike više plaćene kamate sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008.godine po stopi od 15%,a od 1.8.2008.godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, i to na:

- iznos od 60,36 kn s danom dospijeća 01. studeni 2007. godine,

- iznos od 60,27 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2007. godine,

- iznos od 59,68 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2008. godine,

- iznos od 60,00 kn s danom dospijeća 01. veljače 2008. godine,

- iznos od 90,12 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2008. godine,

- iznos od 90,29 kn s danom dospijeća 01. travnja 2008. godine,

- iznos od 86,64 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2008. godine,

- iznos od 84,75 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2008. godine,

- iznos od 84,85 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2008. godine,

- iznos od 81,99 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2008. godine,

- iznos od 81,20 kn s danom dospijeća 01. rujna 2008. godine,

- iznos od 81,32 kn s danom dospijeća 01. listopada 2008. godine,

- iznos od 87,14 kn s danom dospijeća 01. studenog 2008. godine,

- iznos od 80,94 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2008. godine,

- iznos od 85,27 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2009. godine,

- iznos od 84,77 kn s danom dospijeća 01. veljače 2009. godine,

- iznos od 83,88 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2009. godine,

- iznos od 81,76 kn s danom dospijeća 01. travnja 2009. godine,

- iznos od 80,36 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2009. godine,

- iznos od 77,79 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2009. godine,

- iznos od 75,39 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2009. godine,

- iznos od 127,65 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 126,86 kn s danom dospijeća 01. rujna 2009. godine,

- iznos od 123,89 kn s danom dospijeća 01. listopada 2009. godine,

- iznos od 120,93 kn s danom dospijeća 01. studeni 2009. godine,

- iznos od 120,36 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2009. godine,

- iznos od 119,61 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2010. godine,

- iznos od 118,86 kn s danom dospijeća 01. veljače 2010. godine,

- iznos od 116,05 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2010. godine,

- iznos od 116,20 kn s danom dospijeća 01. travnja 2010. godine,

- iznos od 113,05 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2010. godine,

- iznos od 111,77 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2010. godine,

- iznos od 116,01 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2010. godine,

- iznos od 111,74 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 114,51 kn s danom dospijeća 01. rujna 2010. godine,

- iznos od 108,75 kn s danom dospijeća 01. listopada 2010. godine,

- iznos od 103,79 kn s danom dospijeća 01. studeni 2010. godine,

- iznos od 107,09 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2010. godine,

- iznos od 107,73 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2011. godine,

- iznos od 101,93 kn s danom dospijeća 01. veljače 2011. godine,

- iznos od 99,14 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2011. godine,

- iznos od 94,19 kn s danom dospijeća 01. travnja 2011. godine,

- iznos od 91,54 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2011. godine,

- iznos od 93,86 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2011. godine,

- iznos od 91,15 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2011. godine,

- iznos od 93,31 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 87,53 kn s danom dospijeća 01. rujna 2011. godine,

- iznos od 80,82 kn s danom dospijeća 01. listopada 2011. godine,

- iznos od 77,08 kn s danom dospijeća 01. studeni 2011. godine,

- iznos od 73,09 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2011. godine,

- iznos od 70,30 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2012. godine,

- iznos od 67,46 kn s danom dospijeća 01. veljače 2012. godine,

- iznos od 63,58 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2012. godine,

- iznos od 59,10 kn s danom dospijeća 01. travnja 2012. godine,

- iznos od 55,36 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2012. godine,

- iznos od 51,63 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2012. godine,

- iznos od 47,29 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2012. godine,

- iznos od 43,22 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 38,88 kn s danom dospijeća 01. rujna 2012. godine,

- iznos od 34,39 kn s danom dospijeća 01. listopada 2012. godine,

- iznos od 30,61 kn s danom dospijeća 01. studeni 2012. godine,

- iznos od 26,48 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2012. godine,

- iznos od 22,14 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2013. godine,

- iznos od 17,49 kn s danom dospijeća 01. veljače 2013. godine,

- iznos od 13,34 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2013. godine,

- iznos od 8,97 kn s danom dospijeća 01. travnja 2013. godine,

- iznos od 4,48 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2013. godine,

sve to u roku od 15 dana.

lll. Nalaže se tuženiku Z.b. d.d. sa sjedištem u Z. OIB: …, isplatiti tužitelju B.F.iz V. OIB:…, novčanu tražbinu u iznosu od 2.527,63 EUR[2] /

19.044,43 kuna, na ime tečajne razlike, sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008.godine po stopi od 15%, od 1.8.2008.godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, i to na:

- iznos od 11,21 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2009. godine,

- iznos od 41,60 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 59,89 kn s danom dospijeća 01. rujna 2009. godine,

- iznos od 52,88 kn s danom dospijeća 01. listopada 2009. godine,

- iznos od 46,12 kn s danom dospijeća 01. studeni 2009. godine,

- iznos od 69,02 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2009. godine,

- iznos od 90,92 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2010. godine,

- iznos od 113,94 kn s danom dospijeća 01. veljače 2010. godine,

- iznos od 110,91 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2010. godine,

- iznos od 148,26 kn s danom dospijeća 01. travnja 2010. godine,

- iznos od 141,75 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2010. godine,

- iznos od 161,89 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2010. godine,

- iznos od 263,85 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2010. godine,

- iznos od 243,95 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 331,86 kn s danom dospijeća 01. rujna 2010. godine,

- iznos od 289,79 kn s danom dospijeća 01. listopada 2010. godine,

- iznos od 258,78 kn s danom dospijeća 01. studeni 2010. godine,

- iznos od 364,87 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2010. godine,

- iznos od 431,87 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2011. godine,

- iznos od 388,63 kn s danom dospijeća 01. veljače 2011. godine,

- iznos od 398,61 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2011. godine,

- iznos od 368,34 kn s danom dospijeća 01. travnja 2011. godine,

- iznos od 381,86 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2011. godine,

- iznos od 499,29 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2011. godine,

- iznos od 518,82 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2011. godine,

- iznos od 649,21 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 606,87 kn s danom dospijeća 01. rujna 2011. godine,

- iznos od 538,61 kn s danom dospijeća 01. listopada 2011. godine,

- iznos od 540,39 kn s danom dospijeća 01. studeni 2011. godine,

- iznos od 536,19 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2011. godine,

- iznos od 566,20 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2012. godine,

- iznos od 599,00 kn s danom dospijeća 01. veljače 2012. godine,

- iznos od 603,78 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2012. godine,

- iznos od 589,43 kn s danom dospijeća 01. travnja 2012. godine,

- iznos od 600,81 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2012. godine,

- iznos od 615,78 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2012. godine,

- iznos od 608,01 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2012. godine,

- iznos od 613,12 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 606,28 kn s danom dospijeća 01. rujna 2012. godine,

- iznos od 590,10 kn s danom dospijeća 01. listopada 2012. godine,

- iznos od 619,08 kn s danom dospijeća 01. studeni 2012. godine,

- iznos od 632,37 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2012. godine,

- iznos od 633,05 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2013. godine,

- iznos od 600,89 kn s danom dospijeća 01. veljače 2013. godine,

- iznos od 630,56 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2013. godine,

- iznos od 640,77 kn s danom dospijeća 01. travnja 2013. godine,

- iznos od 634,02 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2013. godine,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u visini od 1.114,85 eur[3] / 8.399,84 kn, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude dana 16. studenog 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 9. studenog 2021. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.

2. U tužbi tvrdi da su dana 10.04.2007. godine, tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj Ugovora …koji je potvrđen

kod javnog bilježnika M.B. iz O. pod brojem OV-11423/07 dana

10.04.2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.529,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

3. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseca. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (1.433,00 kn) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 19.529,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva, te koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje. Porastom kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate anuiteta, početno ugovoreni iznos od oko 1.433,00 kn je tijekom otplate kredita porastao do oko 2.080,00 kn mjesečno. Predmetni ugovor je dana 01.05.2013. godine redovito otplaćen u cijelosti.

4.Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, I-tuženik Z.b. d.d. u razdoblju od 10.

rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nakon toga je dana 30.01.2020. godine Vrhovni sud RH na svojoj sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2, prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na ime ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”

5. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I-tuženik Z.b. d.d., u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

6. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008. g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

7.Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

8. S obzirom da je tužitelj laik koji ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi mogao precizno izračunati razliku kamate unutar svakog anuiteta između početno ugovorene i stvarno otplaćene, tužitelj predlaže i provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, nakon čega će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno radi poštivanja načela ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka.

9. S obzirom da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zzk.

10. Naime, čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u tužbi, s tim da je tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja , podneskom od 13. studenog 2022. (str. 182- 186 spisa), podnio konačan tužbeni zahtjev, kao u podnesku i izreci ove presude.

11. U pisanom odgovoru na tužbu od 13. prosinca 2021. (str. 27-38 spisa) tuženik ističe da je s tužiteljem sklopio 10. travnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj … (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju

na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 19.529,59. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 25.000,00 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

12. Prije svega, tuženik ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP).

Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.

Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.

13. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Naime, na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP), u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 08.11.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 08.11.2016. godine nastupila zastara.

14.Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari.

Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 08.11.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

15. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se automobil kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

16. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su B.(pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista

odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

17. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:

• da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?

18. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

19. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

20. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

21. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

22. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC B.T. S.) ta je odredba isključena od ispitivanja

poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

23.Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod B. tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

24. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

25. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan.

Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

26.Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).

27. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

28.Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12).

Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.

29. U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je:

“Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela.

Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.”

U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće:

“U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primjeniti će se šestomjesečni L.za CHF.”

Dakle, počevši od 01.01.2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra,

a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

30. Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od:

- Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M L., za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te

- Fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena.

Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad.

Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12.

31. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.

Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).

32. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 6,55 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

33. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

34. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom vodom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos…"

35.Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelja.

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

36. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

37. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

38. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

39. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

40. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

41. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu u spisu, i to: uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na str. 7-10 spisa, s ovjerom jav. bilježnika M.B. iz O. na str. 11, izvršen je uvid u efektivnu kamatnu stopu /realna godišnja kamatna stopa od 12.6.2021. na str. 12-14 spisa, uvid u pregled promjena kamatnih stopa na str. 15 te promet po kreditu / specifikacija uplata na str. 16-22 spisa. Sud je izvršio uvid u prosječnu funderiranu kamatnu stopu … HNB-a od 9. prosinca 2013. na str. 39, odabir valute na str. 40, priopćenje za javnost Ministarstva financija RH od 14.01.2014. na str. 42, pročitano je priopćenje za javnost od HNB od 14.01.2014. na str. 47-48 spisa, obavijest o novostima o utvrđivanju visine kamatne stope – prijepis od 8.01.2013. na str. 49 spisa, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu…od 15.11.2021., str. 56 spisa. Izvršen je uvid u opće uvjete promjene kamatnih stopa Z.b. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim, stranim fizičkim

osobama na str. 59-64 spisa, izvršen je uvid u promet po kreditu / specifikacija uplata na str. 95-101 spisa, potom uvid u račun br. … tvrtke A.c.P. d.o.o. na str. 105 spisa. Pročitan je nalaz i mišljenje financijsko - knjigovodstvenog

vještaka F. L. d.o.o. B. za usluge od 27.09.2022. na str. 112-120 spisa, a također, na prijedlog tužitelja, proveden je i personalni dokaz njegovim saslušanjem kao stranke na ročištu od 3.studenog 2023. (str. 196 spisa), tako da je sud je na istom ročištu nakon saslušanja tužitelja i uvida u dokumentaciju zaključio glavnu raspravu i odredio ročište za objavu presude.

42. Tijekom prethodnog postupka, sud je raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu od 6. lipnja 2022. (str. 103-104 spisa), prvo odbio prijedlog tuženika za saslušanjem tužitelja kao stranke, da bi ga tijekom postupka, na prijedlog tužitelja, ipak uvažio, nalazeći da bi to bilo svrsishodno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja kao podloge za donošenje pravovaljane odluke u ovom postupku, posebice stoga jer su to de facto predložile obje stranke, a sud nije vezan svojim rješenjem kojim je prvotno taj prijedlog odbio.

43. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključnu činjenicu u ovoj parnici, a koja je sporna između stranaka, a to je okolnost da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog razdoblja mijenjao visinu kamatne stope.

44. Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze, temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo, pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, prvenstveno ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka L.B., koji nalaz sud prihvaća u cijelosti kao istinit i uvjerljiv dokaz, jer se radi o

stalnom sudskom vještaku, dovoljno iskusnom i stručnom, a i na čiji nalaz stranke nisu imale primjedbi, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj svakomjesečno vršio uplate tuženiku temeljem predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, a s obzirom na dostavljeno izlistanje uplata, vještakinja L.B. izvršila je izračun razlike između početnog otplatnog plana i početnog tečaja te uplata koje je tužitelj svakomjesečno otplaćivao, na način da je vještak prvotno zatvarao dospjelu kamatu, zatim glavnicu te na kraju zateznu kamatu, utvrdivši u svom mišljenju (zaključku) da je tužitelj uslijed promjene u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, uplatio više tuženiku iznos od 714,31 eur / 5.381,98 HRK.

45. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene kamatne stope na korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

46. Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.

47. Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog suda, ne može pozivati na opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o kreditu, jer ti opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope.

48. Dakle, bez obzira što se radi o tzv. solemniziranom ugovoru koji je svojim potpisom ovjerila javni bilježnik M.B. iz O. i time mu dala značaj javne isprave, sporne odredbe citiranog ugovora nisu poštene, odnosno njihova ništetnost nastala je već u trenutku potpisa ugovora, sukladno navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima te odredbama čl. 96. i 97. u vezi s čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu sve do njegovog potpunog izvršenja, odnosno naplate posljednjeg mjesečnog iznosa rate kredita.

49. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbe članka 1.st.1., čl. 2.st.1., čl. 6.st.1.i st.2. predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci presude, tako da je u daljnjem tijeku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbi o valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih kamata i razlike u tečaju, radi čega je bilo potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

50. S tim u vezi, odnosno s obzirom da je i sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka L.B. kao stručnog i iskusnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, koja je vještačila isključivo po nalogu suda i čiji je nalaz točan i precizan, a na koji matematički izračun ni stranke nisu imale primjedbe, sud nalazi da je tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, uspio dokazati kako osnovanost, tako i istinitost, odnosno točnost i drugog, odnosno kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva te ga je stoga prihvatio u cijelosti i dosudio tužitelju navedeni iznos na ime stjecanja bez osnove.

51. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane u nalazu vještaka te sukladno naprijed navedenom i konačno podnesenom tužbenom zahtjevu te izreci presude, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je ovaj sud utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose kamate, kao i iznose razlike u tečaju, kao u izreci presude.

52. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

53. Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.

54. Naime, a takva je i recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH kojom se rok zastare za podnošenje predmetnih tužbi produljuje, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila.

55. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kao u izreci.

Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa kamata i tečajnih razlika, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještakinje B. pa do konačne isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i točno određeni u svakomjesečnim iznosima s datumima dospijeća, kao u izreci presude.

56.Budući da je tužitelj uspio u potpunosti u ovoj parnici u odnosu na tuženika koji se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi tako i po visini, to ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.

57. Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za sastav tužbe, te za zastupanje na tri ročišta na kojem se raspravljalo o meritumu spora (od 6.6.2022., 16.10. 2023. i 3,11.2023.), sve od po 199,08 eur /1.499,97 kn, ili ukupno 796,32 eur / 5.999,87 kn , čemu valja dodati PDV od 25% u visini od 199,08 eur / 1.499,97 kn, kao i predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur /2.500,00 kn , kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 39,82 eur, i na presudu od 79,63 eura, ili sveukupno 1.114,85 eur / 8.399,84 kn, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a s obzirom na početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 3.318,07 eur / 25.000,00 kn, odnosno konačnu vrijednost predmeta spora od 3.241,93 eur / 24.426,31 kn (796,32 eur / 5.381,98 kn + 2.527,63 eur / 19.044,43 kn , odnosno 3.241,93 eur / 24.426,31 kn).

58. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Valpovu 16. studenog 2023.

Sudac

Zdravko Mamić

v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika 2.

Tuženiku putem punomoćnika