Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-1366/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. L. iz B., ranije iz Nj., U., S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnica u Z.1 , protiv tuženice D. S. iz B., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. C. Č. i dr. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva T. & p. d.o.o. iz Z.1 , radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-389/2016-70 od 30. listopada 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 16. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-389/2016-70 od 30. listopada 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II., III. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik 1/1 dijela na čkbr. 79/24 gospodarski objekat i oranica od 1230 m2 i čkbr. 79/25, kuća, dvorište i oranica od 827 m2, upisanim u z.k.ul.br. 4286 k.o. B., a koje čestice odgovaraju katastarskoj čkbr. 6098/1 doma od 2054 m2, upisane u pl.br. 189 k.o. B., a koje nekretnine je stekao temeljem ugovora o kupoprodaji sklopljenim s D. S.1 , OIB: …, B., (st. 1.) te da se naloži tuženici da izda tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis uknjižbe njezinog prava vlasništva u zemljišne knjige i da je dužna je trpjeti upis tužiteljevog prava vlasništva u zemljišnim knjigama na navedenoj nekretnini, a koju će u protivnom zamijeniti presuda (st. 2. izreke). Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 130.000 EUR u protuvrijednosti u kunama na dan isplate po kupovnom tečaju Z. b. d.d. na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe – 19. rujna 2016. do isplate, dok je pod točkom III. naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 157.809,44 kn/20.944,91 €[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2019. pa do isplate. Nadalje, pod točkom IV. odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka, a pod točkom V. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka u cijelosti.

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom II., III. i V. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti navodeći da su postupanja tuženice usmjerena na daljnje izbjegavanje obveze tuženice spram tužitelja.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je bio zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik 1/1 dijela na čkbr. 79/24 gospodarski objekat i oranica od 1230 m2 i čkbr. 79/25, kuća, dvorište i oranica od 827 m2, upisanim u z.k.ul.br. 4286 k.o. B., koje nekretnine je da je stekao temeljem ugovora o kupoprodaji, s kojim zahtjevom je odbijen, te eventualni zahtjev za isplatu iznosa koji je dao na ime kupoprodaje i uređenja predmetne nekretnine.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti su počinjene one povrede koje žaliteljica navodi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog, a ujedno se ističe da presuda ima obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev uz pozivanje na pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da iz pravomoćne presude zbog ogluhe i na temelju priznanja, posl. br. P- 488/2015 od 1. srpnja 2015. proizlazi da je utvrđeno da je D. S.1 vlasnicom nekretnine čkbr. 79/24 gospodarski objekat i oranica te čkbr. 79/25, kuća, dvorište i oranica u površini od 230 čhv upisane u zk. ul. br. 2836 k.o. B., te je naloženo upisanim suvlasnicima trpjeti upis njezinog prava vlasništva u zemljišne knjige;

- da iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je tuženica upisana kao suvlasnica predmetnih nekretnina čkbr. 79/24 i 79/25, upisane u z.k.ul.br. 4286, k.o. B. u cijelosti;

- da iz uvida u Rješenje o obustavi istrage ODO u Zlataru od 12. listopada 2017. proizlazi da je obustavljena istraga protiv D. S.1 i D. S. koja je pokrenuta temeljem rješenja od 3. ožujka 2017. zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela prijevare te iz obrazloženja proizlazi da nije bilo dokaza koji bi s relevantnim stupnjem osnovane sumnje ukazivali na to da bi okrivljenici prijevarno postupali u odnosu na oštećenika S. H. L.;

- da uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog na hrvatski jezik dokumenta na listu br. 36 spisa koji u gornjem desnom kutu nosi oznaku U. den 14. 11. 2014." proizlazi da su istim dokumentom D. i D. S.1 potvrdili da su od S. i J. L. primili akontaciju od 10.000,00 EUR za zemljište u …, B.;

- da uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika oporuka pisanih rukom utvrđeno je da su iste pisane 9. rujna 2016. pred svjedocima te da su prema istima tužitelj i njegova supruga potvrdili da su kupili kuću u B., od D. S.1 , da su u istu do tada investirali 150.000 EUR te ju za slučaj smrti ostavljaju u nasljedstvo D. S.2 i D. S.1 , svakom polovicu, dok su D. S. ostavili u nasljedstvo i iznos od preko 50.000 EUR položenih u Z. b. d.d. u Z.2 ;

- da je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka dipl. ing. Z. B. utvrđeno je da vrijednost izvedenih radova na stambenom objektu prema iskazu tužitelja iznosi 874.535,04 kn, dok vrijednost radova na uređenju okoliša, gradnje nadstrešnice i uređenju gospodarskog objekta iznosi 223.589,46 kn, što iznosi ukupno 1.098.124,50 kn/145.746,17 € uključujući PDV, dok vrijednost radova prema iskazu tuženice na adaptaciji i rekonstrukciji kuće iznosi 724.512,01 kn, a na uređenju okoliša, gradnje nadstrešnice i uređenju gospodarskog objekta iznosi 223.589,46 kn, što iznosi ukupno 948.101,47 kn/125.834,69 € uključujući PDV.

9. Temeljem takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da dokument iz U., od 14. studenoga 2014., ne predstavlja valjani Ugovor o kupoprodaji jer iako je zemljište u …, B. odrediv pojam, prema čl. 376. ZOO-a cijena je bitan sastojak ugovora o kupoprodaji, a prema čl. 384. st. 1. ZOO-a ako ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravni učinak. Dakle, taj dokument na temelju kojeg tužitelj tvrdi da imaju pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama i da mu pripada pravo na uknjižbu tog vlasništva nema pravnog učinka, budući da kupoprodajna cijena nije određena ni odrediva te nije stekao valjani pravni osnov za uknjižbu svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama, a što je posljedica njegovih propusta. Međutim, temeljem rezultata dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj očitovao namjeru kupnje predmetnih nekretnina, što potvrđuje i činjenica da su on i supruga u predmetnu kuću uselili u kolovozu 2015., da dokument koji je potpisan u U. 2014. između stranaka sadrži i odredbu da se prvom isplatom plaća "akontacija za zemljište", da su prethodno prodali svoje nekretnine u Nj., da su odlučili ostatak života živjeti u Republici Hrvatskoj, da su u predmetnu kuću i okućnicu uložili znatna materijalna sredstva (što sigurno ne bi činio da je smatrao da ulaže u tuđu nekretninu), da su predmetnu nekretninu uključili i u svoju oporuku kao svoju imovinu, slijedom čega proizlazi da je tužitelj smatrao da je predmetnu kuću kupio od tuženice. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na povrat ulaganja u predmetne nekretnine jer je vjerovao da ulaže u svoju kuću odnosno da mu je ista kuća prodana te je zato bio pošteni posjednik istih. Naime, da je tužitelj doista imao razloga vjerovati da je od tuženice kupio predmetnu kuću potvrđuje i sadržaj dokumenta iz U. iz 2014. godine u kojem sam isplatu iznosa od 10.000 EUR naziva "akontacijom za zemljište", pod kojim pojmom sigurno nije imao na umu samo ulaganja u obnovu tuđe kuće jer bi isto bilo protivno životnom iskustvu, a tuženica kao vlasnica predmetnih nekretnina tužiteljevim ulaganjima u predmetne nekretnine stekla je imovinu znatne vrijednosti pa kako istu imovinu većim dijelom nije moguće vratiti, moguće je naknaditi tužitelju vrijednost ulaganja, a sve u smislu odredbe čl. 1111. ZOO, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pod točkom II.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te tuženica neosnovano žalbenim navodima osporava utvrđeno činjenično stanje iznoseći vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

11. U odnosu na žalbene navode tuženice da je sud pogrešno utvrdio da je potpisivanjem dokumenta u U. radilo o namjeri kupnje predmetne nekretnine, valja reći da je temeljem rezultata dokaznog postupka utvrđeno da je tužitelj očitovao namjeru kupnje predmetnih nekretnina, a da je tome tako potvrđuje i činjenica da su on i supruga u predmetnu kuću uselili u kolovozu 2015., da dokument koji je potpisan u U. 2014. između stranaka sadrži i odredbu da se prvom isplatom plaća "akontacija za zemljište", da su prethodno prodali svoje nekretnine u Nj., da su odlučili ostatak života živjeti u Republici Hrvatskoj, da su u predmetnu kuću i okućnicu uložili znatna materijalna sredstva te su predmetnu nekretninu uključili i u svoju oporuku kao svoju imovinu.

12. Naime, nelogično i životno neuvjerljivo je da je tuženica potpisala dokument u U. iz kojeg proizlazi da su istim dokumentom D. i D. S.1 potvrdili da su od S. i J. L. primili akontaciju od 10.000,00 EUR za zemljište u …, B., a zapravo da su dogovorili doživotno pravo uživanja u predmetnoj kući koja je bila zapuštena i nepogodna za stanovanje Tako proizlazi i iz iskaza nepristranih svjedoka koje je prvostupanjski sud prihvatio kao logične i životno uvjerljive, kao npr. iskaza svjedoka B. K. koji je s obitelji tuženice u daljnjem odnosu kumstva, a koji je naveo da mu je tuženica rekla da radove financira žena od tužitelja koji su kupili kuću te mu je tuženica rekla da je kuća kupljena, ali ne zna detalje oko toga. Navedeno, proizlazi i iz iskaza svjedoka D. Ž. koji je radio u firmi supruga od tuženice i koji je iskazao da je zna da je kuća od tužitelja te kad su pitali gazdu za plaću, isti im je odgovorio "kad bude gazdarica platila", misleći pri tome na J. L.. Također, svjedok D. S.3 je također naveo da je predmetna kuća od tužitelja odnosno L. i to zna po priči tuženičinog muža. S druge strane, ne postoji niti jedan dokaz u spisu iz kojeg bi proizlazilo da su stranke ugovorile pravo doživotnog uživanja predmetne nekretnine.

13. U odnosu na daljnje žalbene navode da tužitelj ni na koji način nije dokazao da je tuženici isplatio bilo koji iznos preko nespornog iznosa od 40.000,00 €, valja reći da je tijekom postupka utvrđeno da je za uređenje i adaptaciju tužitelj u predmetnu kuću uložio puno više od 40.000,00 €, pri čemu tuženica nije dokazala da je izvedene radove i ulaganja platila iz svojih sredstava budući da računi koje je dostavila tuženica glase na treće osobe i nisu dokaz da je tuženica uložila svoja sredstva pri čemu se radi i o potvrdama iz mjenjačnice što bi upućivalo da je tuženica dobivene Eure od tužitelja pretvarala u kune kako bi plaćala neke od radova. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da su dio radova naručivali i izvodili tuženica i njen suprug po nalogu tužitelja, a dio radova je naručio i platio sam tužitelj nakon useljena u predmetnu kuću. Tuženica nije dokazala da je imala svoja sredstva za ulaganje u predmetnu nekretninu, u koju je prema nalazu i mišljenju vještaka uloženo 145.746,17 € uključujući PDV, već je i sama u svom iskazu navela da joj je tužitelj dao novce za uređenje kuće kako bi u njoj mogao živjeti. S druge strane, tužitelj je prodao kuću u Nj. u U. za 315.000,00 € i vikendicu za 55.000,00 € i odlučio kupiti kuću u Hrvatskoj te se već prije sa tuženicom dogovarao kupiti tu kuću u B. te je prenio novac i to 150.000,00 € u gotovini preko granice za što ima potvrdu.

14. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode da nikako ne postoje dokazi da je tužitelj uložio ukupno 130.000,00 € u predmetnu kuću jer da ako se zbroji iznos od 40.000,00 kn koji je tuženica uložila kao i iznos od 10.822,00 € koji bi proizlazio iz iskaza svjedoka i računa, valja reći je nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka utvrđena vrijednosti ulaganja po građevinskom vještaku koja je potvrdila tvrdnje tužitelja o visini uloženih sredstava, a opovrgnula tvrdnje tuženice pri čemu npr. zamjena postojećih "galendera" u stubištu i na balkonu novima također je učinjena od strane tužitelja, koji je istu zamjenu učinio vjerujući da ulaže u svoju kuću, a isto tako iz iskaza svjedoka B. K., koji je u daljnjem odnosu kumstva s tuženicom, proizlazi da mu je rečeno da su L. kupili predmetnu kuću, a da ju je tuženica trebala renovirati. Navedeno je i sama tuženica izričito navela u odgovoru na tužbu navodeći da su stranke usmeno dogovarale da tužitelj sa suprugom kao rodbina tuženice dođu u B. živjeti na spornim nekretninama time da sam tužitelj financira uređenje istih kako bi se u njih mogao useliti.

15. Isto tako, žalbenim navodima tuženice, koji se u bitnome svode na ponavljanje ranije istaknutih prigovora nalazu i mišljenju vještaka, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Pri tome žaliteljici valja reći da se vještak na prigovore tuženice detaljno očitovao na ročištu 27. ožujka 2019. (list 497 spisa), pri čemu je izričito naveo da je zadatak vještačenja bio utvrditi vrijednost izvedenih radova na uređenju kuće i okućnice na predmetnoj adresi. Pri tom ističe da je za utvrđenje navedene cijene koristio izmjere na licu mjesta, količinu radova utvrđenom na licu mjesta te cijene u trenutku izrade nalaza i mišljenja na tržištu. Radi se o uobičajenom postupku u kojem je uzeo u obzir jediničnu cijenu gradnje sukladno uputama nadležnog ministarstva i potom uzeo u obzir učešće tih radova u cijeni te smatra da je navedeni postupak jedini objektivan postupak te pri tome ne može uzeti u obzir nikakve cijene ili nabavku materijala u "fušu" niti uzimati u obzir račune odnosno dokumentaciju dostavljenu od tuženice jer u tom slučaju ne bi mogao kvalitetno odraditi svoj posao. Naime, kod utvrđenja vrijednosti ulaganja u stambeni objekt koristio je podatke o etalonskoj cijeni građenja koju objavljuje ministarstvo na temelju kojih je odredio početnu vrijednost m2 tipske građevine te je na temelju podataka o vrijednosti i učešću pojedinih vrsta radova u takvoj cijeni odredio koja je vrijednost izvedenih radova na tom objektu, a učešće pojedinih vrsta radova utvrdio je na temelju uputstva o načinu utvrđivanja građevinske vrijednosti ekspropriranih objekata koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 52/84.

16. Zbog izloženog, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dajući za to jasne i određene razloge, koje prihvaća i ovaj sud, te je pravilno odbio prijedlog tuženice za provođenjem novog vještačenja, budući da ničim nije dovedena u sumnju valjanost prihvaćenog nalaza i mišljenja te je vještak argumentirano i logično odgovorio na prigovore tuženice temeljem svih relevantnih podataka i valjano obrazložio zašto bi bilo kakav drugi obračun ulaganja bio protivan pravilima struke.

17. U odnosu na žalbene navode tuženice, u kojima žaliteljica preocjenjuje svoj iskaz i iskaze navedenih svjedoka, na isto nije ovlaštena, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je, odnosno nije, prihvatio iskaze pojedinih saslušanih svjedoka i tuženice u ovom postupku.

18. Osim toga, vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8. ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da iz iskaza tuženice proizlazi da joj je tužitelj dao novce za uređenje kuće kako bi u njoj mogao živjeti te ne tvrdi niti dokazuje da je imala vlastita sredstva za renovaciju i uređenje kuće koja je bila itekako potrebna. Naime i svjedok predložen od tuženice M. G. u svom iskazu izričito je naveo da je kuća bila u dosta lošem stanju prije adaptacije i nije bila u tom stanju za život, nije imala fasade, bila je oronula, počeli su se odvajati zidovi i žbuka zbog vlage kao i svaka kuća u kojoj nitko ne živi, slijedom čega su navodi tuženice da je tužitelj vršio obijesna ulaganja neistiniti i neuvjerljivi.

19. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj imao namjeru kupiti predmetnu nekretninu, te da je doista imao razloga vjerovati da je od tuženice kupio predmetnu kuću potvrđuje i sadržaj dokumenta iz U. iz 2014. u kojem sam isplatu iznosa od 10.000 EUR naziva "akontacijom za zemljište", pod kojim pojmom sigurno nije imao na umu samo ulaganja u obnovu tuđe kuće što je nelogično i životno neuvjerljivo. Isto tako, pravilno je utvrđeno da je tuženica kao vlasnica predmetnih nekretnina tužiteljevim ulaganjima u predmetne nekretnine stekla imovinu znatne vrijednosti, koju većim dijelom nije moguće vratiti, ali je moguće naknaditi tužitelju vrijednost ulaganja. Da je tome tako, potvrđuje i sama tuženica u odgovoru na tužbu kada je navela da su stranke usmeno dogovarale da tužitelj sa suprugom kao rodbina tuženice dođu u B. živjeti na spornim nekretninama time da sam financira uređenje istih kako bi se u njih mogao useliti, navodeći dalje da je kuća bila sposobna za življenje, ali je tužitelj zahtijevao da se na istoj izvrše brojni radovi, po njegovoj želji pa je tako tuženica za primljeni novac, a po prethodnom dogovoru s tužiteljem i njegovom suprugom, morala izvršiti izmjenu parketa, uvesti centralno grijanje, izmijeniti prozore, izvršiti izmjenu elektroinstalacija, urediti kupaonicu i promijeniti keramiku, osloboditi kuću od vlastitih stvari, kao i izvršiti brojne preinake po želji tužitelja.

20. U konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na povrat ulaganja u predmetne nekretnine jer je vjerovao da ulaže u svoju kuću, sve u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, dalje ZOO) prema kojem je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe koja na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21. Naime, tuženica je vlasnica nekretnine, a tužitelj je misleći da ulaže u svoju nekretninu izvršio određena novčana ulaganja te je na taj način dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženice, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ni u zakonu, pri čemu valja istaknuti da se odredba čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZV), primjenjuje ne samo na odnose suvlasnika već i na odnos vlasnika i treće osobe odnosno svakog poštenog posjednika, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Prema tome, tužitelj je misleći da ulaže u svoju imovinu ulaganjem znatno povećao vrijednost sporne nekretnine pa kako je utvrđeno da to povećanje nema osnovu u pravnom poslu tužitelja i tuženice, to je pravilan zaključak da tužitelju pripada pravo na povrat uloženih novčanih sredstava temeljem odredbe čl. 1111. ZOO, kako je već navedeno.

22. Prema tome, sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo tako da je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao zakonitu i pravilnu pa odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom I.

23. I odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova kao pod točkom III. izreke dok pravilno tuženici nije dosuđen parnični trošak jer nije uspjela u parnici u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

24. Tuženici nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 16. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.