REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 533/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Golubić, odvjetnica u Zagrebu, protiv prvotuženika Jadran produkt d.o.o. u stečaju, Zagreb, Tomislavova 11, OIB 59800682442, i drugotuženika CB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Daniel Brkan, odvjetnik u Zagrebu, radi obveznog sklapanja ugovora o prodaji dionica, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2777/2018-3 od 15. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-725/2015 od 6. lipnja 2016., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-725/2015 od 6. rujna 2016., u sjednici održanoj 15. studenoga 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija drugotuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Ispravljenom prvostupanjskom presudom tuženicima je naloženo da u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, sklope ugovor o kupoprodaji dionica s tužiteljem, jer će u protivnom takav ugovor sadržaja naznačenog u izreci te presude, zamijeniti ta presuda (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u dijelu „u obliku javnobilježničke isprave za ovrhu“. Pod točkom III. izreke tuženicima je naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 16.310,00 kuna. Pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 3.465,00 kuna. Pod točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu 21.975,00 kuna kao neosnovan.
2. Drugostupanjskom presudom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude drugotuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je neosnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
6.1. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.
7. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd 4595/2021-2 od 5. siječnja 2022. dopustio drugotuženiku podnošenje revizije zbog pravnog pitanja:
„Od kada počinje teći zastarni rok zahtjeva za otkup dionica ciljnog društva iz čl. 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07, 36/09)?“.
U bitnom, drugotuženik smatra kako je zastarni rok za podnošenje zahtjeva tužitelja za otkup dionica ciljnog društva započeo teći od 19. svibnja 2008., kao dana kada je nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje tog društva za tuženike, a ne od 25. ožujka 2010., kao dana donošenja rješenja HANFE kojim je utvrđen nastanak i datum nastanka te obveze.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja iz čl. 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“, broj 109/07, 36/09 - dalje: ZPDD) u vezi s čl. 9. st. 1. ZPDD za sklapanje ugovora o kupoprodaji dionica s tuženicima jer su tuženici stekli 25% dionica s pravom glasa ciljnog društva Elektropromet d.d.
9. Drugostupanjski sud je u pogledu postavljenog pitanja u pobijanoj presudi zauzeo pravno shvaćanje da „odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava nije uređeno pitanje zastare pa se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, konkretno odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tužitelj je kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze po donošenju rješenja Agencije od 25. ožujka 2010., što znači od 26. ožujka 2010. Tužba je podnesena 25. ožujka 2015., dakle, unutar zastarnog roka od pet godina. Pritom je neodlučno što je obveza za tuženike nastala 2008. godine. Naime, nastanak obveze za objavljivanje ponude za preuzimanje ciljanog društva ne događa se u isto vrijeme kada nastaje pravo dioničara na zahtijevanje sklapanja ugovora o kupoprodaji dionica ciljanog društva, jer dioničar, u konkretnom slučaju tužitelj, to pravo može ostvarivati tek kada je saznao da je stekao pravo na prodaju dionica na temelju utvrđene činjenice nastanka obvezne ponude za preuzimanje dionica ciljanog društva, što utvrđuje Agencija, sukladno svojim ovlaštenjima iz odredbe čl. 47. i 48. ZPDD-a.“.
10. Neosnovano revident smatra kako iz odluka ovoga suda na koje se poziva u reviziji proizlazi odgovor na postavljeno pitanje o početku tijeka zastarnog roka zahtjeva za otkup dionica ciljnog društva iz čl. 49. ZPDD, time što je u njima navedeno kako je sud, kada odlučuje o osnovanosti tužbe radi sklapanja ugovora o prodaji dionica temeljem čl. 49. ZPDD, vezan samo za pravomoćnu odluku HANFA-e o prethodnom pitanju: postojanju obveze objavljivanja ponude za preuzimanje i kako je stoga sud dužan sam ocijeniti prethodno pitanje: je li za tuženika nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje trgovačkog društva, kada rješenje HANFA-e o utvrđivanju nastanka obveze nije pravomoćno u trenutku donošenja presude.
11. No, s druge strane, u presudi ovoga suda broj Revt-575/2017-2 od 13. travnja 2021. dan je jasan, izričit i obrazložen odgovor na pitanje „Kad dospijeva obveza na sklapanje ugovora o prodaji dionica iz čl. 49. ZPDD?“ pa je u njoj tako navedeno kako na temelju odredbe „čl. 49. ZPDD ako ponuditelj ne objavi ponudu za preuzimanje, pod uvjetima i na način iz ZPDD, svaki dioničar ciljnog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, pod uvjetima pod kojim je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje. Točno je da je u rješenju HANFA-e od 29. rujna 2011. određeno da je obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva Dalekovod d.d. za tuženika nastala 12. travnja 2005., ali je tužiteljica za to saznala tek kada joj je dostavljeno rješenje HANFA-e od 29. rujna 2011. Slijedom navedenog ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova da je pravo tužiteljice na tužbu iz čl. 49. ZPDD nastalo i tužiteljica je to pravo mogla koristiti tek od saznanja za obvezu objavljivanja ponude za preuzimanje društva Dalekovod d.d. iz Zagreba, a što je bilo danom dostavljanja navedenog rješenja HANFA-e od 29. rujna 2011. Prema tome treba napomenuti da se razlikuju datumi od kada je nastala obveza tuženika za objavljivanje ponude za preuzimanje društva od datuma kada je tužiteljica saznala za tu obvezu i za mogućnost pravne zaštite svojih prava sukladno odredbi čl. 49. ZPDD. Stoga je odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje da obveza na sklapanje ugovora o prodaji dionica iz čl. 49. ZPDD nastaje ili dospijeva onog trenutka kada je mali dioničar saznao za obvezu objavljivanja ponude za preuzimanje društva, a to znači od dana kada je primio rješenje HANFA-e gdje je utvrđena ta obveza tuženika.“.
12. Ovo vijeće revizijskog suda je suglasno s takvim pravnim shvaćanjem posljedično čemu i zastarni rok zahtjeva za otkup dionica ciljnog društva iz čl. 49. ZPDD počinje teći onog trenutka kada je mali dioničar saznao za obvezu objavljivanja ponude za preuzimanje društva i za mogućnost pravne zaštite svojih prava sukladno odredbi čl. 49. ZPDD, odnosno, točnije, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), dan nakon toga (tako i Rev-179/2022-3 od 25. siječnja 2023.).
13. Stoga, kako je rješenjem HANFE od 25. ožujka 2010. utvrđena obveza tuženika na objavljivanje ponude za preuzimanje društva Elektropromet d.d. Zagreb i kako je ova tužba podnesena 25. ožujka 2015., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO jer tužitelji kao mali dioničari nisu saznali (niti morali saznati) za obvezu objavljivanja ponude za preuzimanje društva i za mogućnost pravne zaštite svojih prava sukladno odredbi čl. 49. ZPDD, prije toga. Zato su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili neosnovanim istaknuti prigovor zastare tuženika.
14. Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odbiti reviziju drugotuženika kao neosnovanu.
Zagreb, 15. studenoga 2023.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić
