REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 5 P-308/2022-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene M. K. iz D.D. , OIB: …, zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku, protiv 1. tužene E. M. M., OIB: … i 2. tuženika-protutužitelja D. M., OIB: … oboje iz SR Nj., K., , oboje zastupani po punomoćniku M. K., odvjetniku, radi predaje u posjed i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. listopada 2023., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice-protutužene i punomoćnika 1. tužene i 2. tuženika-protutužitelja, 15. studenoga 2023.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužiteljice M. K. protiv tuženih E. M. M. i D. M. povučena.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tužiteljici-protutuženici M. K. da isplati 2. tuženiku-protutužitelju D. M. iznos od 10.000 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od 21. svibnja 2008. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze na dan isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se 2. tuženik-protutužitelj D. M. sa dijelom protutužbenog zahtjeva za isplatom daljnjeg iznosa od 11.739,33 EUR/88.450,00 HRK[1] sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužiteljice-protutužene istaknuto radi prebijanja u iznosu od 15.130,40 EUR/114.000,00 HRK[1] .

IV Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je kupoprodajnim ugovorom od 20. svibnja 2008. prodala tuženicima E. M. M. i D. M. nekretninu i to čkbr. 3744/1 kuća i dvorište, površine 1126 m2, upisanu u zemljišnoknjižni uložak broj 3392 k.o. B. za 80.000 EUR. Navodi kako su tuženici na ime kupoprodajne cijene platili samo iznos od 10.000 EUR i to prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji, te je tužiteljica predala tuženicima nekretninu u posjed. Kako ostatak kupovne cijene nikada, niti u naknadno ostavljenim rokovima, nije plaćen, tužiteljica je tuženike pismom od 17. siječnja 2011. obavijestila o raskidu kupoprodajnog ugovora i pozvala ih je da se isele iz kuće u D. D. , te predmetnu nekretninu predaju tužiteljici u nesmetani posjed najkasnije do 31.siječnja 2011., što tuženici do podnošenja tužbe u ovom postupku nisu učinili. Stoga predlaže da se presudom naloži tuženicima da tužiteljici predaju u nesmetani posjed predmetnu nekretninu slobodnu od osoba i stvari uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženici u odgovoru na tužbu navode kako je nesporno da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, ali nije točno da je kupoprodajna cijena bila 80.000 EUR, jer je ugovorena cijena od 70.000 EUR. Nadalje navode kako je nesporno da je tužiteljica pismom u siječnju 2011.godine obavijestila tuženike o raskidu predmetnog kupoprodajnog ugovora i zatražila predaju nekretnine u posjed. Međutim, tuženici ističu kako su pismom od 09.prosinca 2010.godine obavijestili punomoćnika tužiteljice o postojanju pravnih nedostataka vezanih uz predmetnu nekretninu, te predložili sporazumni raskid predmetnog kupoprodajnog ugovora i zatražili povrat u iznosu od 10.000 EUR, koje su tuženici dali na ime kupoprodajne cijene, te naknadu troškova na ime ulaganja u predmetnu nekretninu u visini od 70.000 kuna.

3. Tužiteljica je povukla tužbu na ročištu od 2. listopada 2023., a tuženici su pristali na povlačenje tužbe stoga je sud temeljem čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.

4. Međutim tuženici su podnijeli protutužbu u kojoj navode kako im tužiteljica nakon raskida kupoprodajnog ugovora od 20. svibnja 2008. duguje na ime povrata kupoprodajne cijene iznos od 10.000 EUR. Također ističu da su na predmetnoj nekretnini izvršili preinake-radove nužne za stanovanje u predmetnoj nekretnini u iznosu od 88.450,00 HRK[1] , pa stoga od tužiteljice protutužbenim zahtjevom potražuju isplatu iznosa od 10.000,00 EUR na ime dijela kupoprodajne cijene sa zakonskim zateznim kamatama od 21. svibnja 2008. do isplate, te isplatu iznosa od 88.450,00 HRK[1] na ime ulaganja u radove nužne za stanovanje na predmetnoj nekretnini sa zakonskim zateznim kamatama od 26. travnja 2011. do isplate, te potražuju troškove postupka. Ovdje valja reći da je protutužba 1. tužene- protutužiteljice E. M. M. povučena rješenjem od 26. listopada 2020., koje je postalo pravomoćno 12. studenoga 2020., pa je jedini protutužitelj ostao D. M.

5. Tužiteljica-protutužena se protivi protutužbenom zahtjevu. Navodi kako je isti osnovan samo u dijelu u kojem tuženici zahtijevaju povrat kupoprodajne cijene od 10.000 EUR, ali umanjen za naknadu za stanovanje i korištenje predmetnom nekretninom, a primjerena naknada iznosi 3.000,00 HRK[1] (400 EUR) mjesečno, što zaključno sa kolovozom 2011.godine iznosi za 38 mjeseci 114.000 HRK[1] , što je više od primljene akontacije kupoprodajne cijene, pa tužiteljica u tom smislu stavlja prigovor prijeboja. U odnosu na tzv. “troškove ulaganja u predmetnu nekretninu“ tužiteljica ukazuje da je takav zahtjev neosnovan u cijelosti, jer su tuženici bili nesavjesni i znali su da ulažu u nešto što nije njihovo, a povredom ugovorne obveze neisplatom kupovne cijene isključivo su odgovorni za raskid ugovora, pa će stoga biti u obvezi tužiteljici naknaditi prouzročenu štetu zbog neispunjenja ugovorne odredbe o isplati kupovne cijene, što će tužiteljica utužiti nakon što se utvrdi opseg i visina štete. Predlaže da sud odbije protutužbeni zahtjev.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kupoprodaji nekretnina (list 3-4, 16-17), dopis tužiteljice od 24. rujna 2010. s povratnicom (list 5), dopis tužiteljice od 17. siječnja 2011. s potvrdom o primitku pošiljke i poštanska povratnica (list 7-8), zemljišnoknjižni izvadak za kčbr. 3744/1 k.o. B., upisanu u z.k. ul. 3392 sa stanjem na dan 7. ožujka 2011. (list 9), dopis tuženika od 9. prosinca 2010. (list 18-19), prijepis poruke elektroničke pošte (list 81), preslika računa (list 82- 84), fotografije (list 85-102), očitovanje Porezne uprave Ispostava Sveti Ivan Zelina (list 69, 75,121 i 130), rješenje iz spisa ovog suda posl. br. R1-187/11-11 od 11. srpnja 2012. (list 106), prepisku stranaka vezanu za povrat stvari od 6. rujna 2012. do 7. lipnja 2013. (list 203-208), stavke tuženika-protutužitelja o ulaganjima (list 212), zemljišnoknjižni izvadak za kčbr. 3744/1 k.o. B., upisanu u z.k. ul. 3392 sa stanjem na dan 8. svibnja 2023. (list 213), te su saslušani tužiteljica-protutužena i 1. tužena, te 2. tuženi-protutužitelj kao stranke u postupku.

7. U svezi ovako utvrđenog činjeničnog stanja i provedenog postupka sud je ocijenio da je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja D. M. djelomično osnovan.

8. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 20. svibnja 2008., te je sud izvršio uvid u isti Ugovor (list 3-4, 16-17). kojim je ugovorena prodaja predmetne nekretnine i to kčbr. 3744/1 k.o. B., upisanu u z.k. ul. 3392, a i sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige za navedenu nekretninu (list 9 spisa). Iz kupoprodajnog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu od 70.000,00 EUR, a ne 80.000,00 EUR kako to tužiteljica tvrdi u tužbi. S time da iz kupoprodajnog ugovora proizlazi da je dio cijene u iznosu od 10.000,00 EUR plaćen pri sklapanju govora, dok su se ostatak cijene od 60.000,00 EUR ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj obvezali platiti do kraja listopada 2008., te je do potpune isplate odgođen prijenos i uknjižba na ime ranije 1. tužene, te 2. tuženika-protutužitelja, kao kupaca.

9. Tijekom postupka je nesporno da su ranije 1. tužena, te 2. tuženik- protutužitelj ušli u posjed predmetne čkbr. 3744/1 u naravi kuća i dvorište u D. D. , površine 1126 m2, upisane u zemljišnoknjižni uložak broj 3392 k.o. B., po sklapanju kupoprodajnog ugovora u svibnju 2008.

10. Nesporno je i da su isti platili dio kupoprodajne cijene u iznosu od 10.000,00 EUR, a nisu platili ostatak kupoprodajne cijene od 60.000,00 EUR.

11. Nesporno je da je kupoprodajni ugovor između stranaka od 20. svibnja 2008. raskinut 18. siječnja 2011., a navedeno proizlazi iz dopisa tužiteljice- protutužene od 24. rujna 2010. s povratnicom (list 5 spisa), dopisa tužiteljice- protutužene od 17. siječnja 2011. s potvrdom o primitku pošiljke i poštanska povratnica (list 7-8 spisa), te dopisa ranije 1. tužene i 2. tuženika-protutužitelja od 9. prosinca 2010. (list 18-19 spisa), a u koju dokumentaciju je i sud izvršio uvid.

12. Nesporno je da dio kupoprodajne cijene od 10.000,00 EUR, koju su platili ranije 1. tužena i 2. tuženi-protutužitelj, tužiteljica-protutužena nije vratila po raskidu kupoprodajnog ugovora od 18. siječnja 2011.

13. Nesporno je da su ranije 1. tužena i 2. tuženi-protutužitelj u posjedu predmetne nekretnine bili od svibnja 2008. do rujna 2011. kada su napustili predmetnu nekretninu, a u istoj nekretnini su ostale neke stvari istih što je razvidno iz prepiske stranaka vezane za povrat stvari od 6. rujna 2012. do 7. lipnja 2013. (list 203-208).

14. Da bi utvrdio osnovanost protutužbenog zahtjeva tuženog-protutužitelja D. M. potrebno je ocijeniti savjesnost posjeda istoga u razdoblju od svibnja 2008. do rujna 2011.

15. Iz kupoprodajnog ugovora između stranaka od 20. svibnja 2008. proizlazi da je ugovoreni rok za isplatu ostatka kupoprodajne cijene od 60.000,00 EUR bio do kraja listopada 2008., kako je već rečeno, ali je tužiteljica dopisom od 24. rujna 2010. po punomoćniku pozvala ranije 1. tuženu i 2. tuženika-protutužitelja na ispunjenje ugovora i isplatu dužnog iznosa, uz upozorenje da će u protivnom raskinuti ugovor i zatražiti povrat posjeda, a kada nije dobila ispunjenje, izjavila je da raskida ugovor, dopisom od 17. siječnja 2011.

16. Ovdje valja reći da kada je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora, a to je, prema čl. 361. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 156/22 dalje u tekstu: ZOO), kada su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, te kad je tako po naravi posla, ugovor se, prema stavku 1. istog članka raskida po samom zakonu kad dužnik ne ispuni obvezu u tom roku. Ali vjerovnik, prema stavku 2. istog članka, može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje pa ga nije dobio u razumnom roku, može prema čl. 361. st. 3. ZOO, izjaviti da raskida ugovor. Prema čl. 362. st. 2. ZOO-a kada ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora vjerovnik koji želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, a ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.

17. Tužiteljica-protutužena je ostavila ranije 1. tuženoj i 2. tuženiku- protutužitelju naknadni rok za ispunjenje, u kojem isti nisu ispunili svoju obvezu isplate kupovnine, te je izjavila da ugovor raskida dopisom od 17. siječnja 2011., koji su tuženici primili po punomoćniku 18. siječnja 2011., kako to proizlazi iz dopisa i povratnice (list 7-8 spisa). U navedenom dopisu (pogrešno datiranom 17. siječnja 2010., iako se poziva na prethodne dopise od 24. rujna 2010. i 24. studenoga 2010.) navodi se da tužiteljica-protutužena raskida kupoprodajni ugovor jer nije izvršena obveza plaćanja kupoprodajne cijene kako u ugovorenom roku tako i u naknadno ostavljenim rokovima iz pisama od 24. rujna 2010. i 24. studenoga 2010.

18. Stoga ovaj sud smatra da su do tada ranije 1. tužena i 2. tuženik- protutužitelj bili savjesni posjednici, dok su nakon primitka obavijesti o raskidu ugovora 18. siječnja 2011., postali nesavjesni.

19. Članak 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 dalje ZVDSP) propisuje, da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora istu predati vlasniku, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni nadoknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno, dok st. 2. istog članka propisuje da pošteni posjednik u slučaju da vlasnik zahtijeva da posjednik preda stvar, može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni, a u stavcima 3.-6. je određen način i opseg vraćanja.

20. Iz saslušanja stranaka je razvidno da su stranke suglasne oko dijela ulaganja tuženika-protutužitelja zajedno sa ranije 1. tuženom u predmetnu nekretninu, kao što je postavljanje laminata u dnevnoj sobi, te da su ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj kupili radijatore za grijanje na struju, peć na drva i klima uređaj.

21. Ovdje valja reći da su ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj pred ovim sudom pokrenuli postupak osiguranja dokaza za utvrđivanje vrijednosti ulaganja u predmetnu nekretninu, međutim kako isti nisu uplatili predujam za provođenje građevinskog vještačenja i očevida na licu mjesta, to je postupak osiguranja dokaza obustavljen, kako to proizlazi iz rješenja ovog suda, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini posl. br. R1-187/11-11 od 11. srpnja 2012. (list 106).

22. Sud smatra da je na 2. tuženiku-protutužitelju teret dokaza za vrstu i visinu ulaganja u predmetnu nekretninu tužiteljice. Točno je da je 2. tuženik- protutužitelj i tijekom ovog postupka također predlagao provođenje građevinskog vještačenja, međutim kako je ranije prvostupanjski sud bio stava da se radi o nesavjesnom posjedu, to građevinsko vještačenje nije bilo provedeno do donošenja presude ovog suda, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini posl. br. P-39/2019-20 od 26. listopada 2020. Tek nakon ukidne odluke Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1176/2022-2 od 26. travnja 2022., koju je ovaj sud zaprimio 12. svibnja 2022. se ponovno moglo raspravljati o građevinskom vještačenju u ovom postupku. Međutim, u međuvremenu je tužiteljica-protutužena kao vlasnica raspolagala predmetnom nekretninom te je istu prodala M. P. i S. P. 24. rujna 2021., a iz zemljišnoknjižnog izvatka za kčbr. 3744/1 k.o. B., upisanu u z.k. ul. 3392 sa stanjem na dan 8. svibnja 2023. (list 213) je razvidno da su se isti upisali kao vlasnici i u zemljišne knjige, a što je sve nesporno između stranaka.

23. Stoga sud u ovom fazi postupka smatra neprimjerenim dokaznim prijedlogom za saslušanjem novih vlasnika predmetne nekretnine M. P. i S. P. na okolnost stanja nekretnine prilikom njihovog ulaska u posjed, te provođenje građevinskog vještačenja na okolnost vrste i visine ulaganja u predmetnu nekretninu. Naime, kako je već rečeno ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj su predmetnu nekretninu napustili u rujnu 2011., premda su u istoj ostavili neke stvari i to regal, peć na drva, električne radijatore, prema iskazu tužiteljice, a 1. tužena i 2. tuženik- protutužitelj isto nisu osporili, a navedeno je razvidno i iz ranije navedene prepiske vezano za stvari (list 203-208). Stoga sada nakon proteka od više od deset godina nakon što su 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj napustili predmetnu nekretninu sud smatra da je nemoguće utvrditi visinu ulaganja 1. tužene i 2. tuženika-protutužitelja u predmetnu nekretninu, a pogotovo imajući u vidu da su novi vlasnici predmetne nekretnine već duže vrijeme u posjedu iste. S time da kada se pogledaju stavke 1. tužene i 2. tuženika-protutužitelja vezano za ulaganja u kuću u ukupnom iznosu od 88.450,00 HRK[1] (što je upravo visina potraživanja 2. tuženika-protutužitelja vezano za ulaganja u predmetnu nekretninu), a koje su isti dostavili tužiteljici-protutuženoj (list 212), razvidno je da se više od polovice stavki za koje se tvrdi da su uložene u predmetnu nekretninu odnosi na pokretnine (bojler za toplu vodu, regal u dnevnom boravku, peć na drva, tuš-kada, plafonjere, glamox radijatori-ranije navedeno da se radi o radijatorima na struju, miješalica za toplohladnu vodu u kupaoni, kosilica ručna-flax i klima) pa iste tako i tako ne bi mogle biti predmet građevinskog vještačenja. Također, vezano za stavku "porez na kuću" valja reći da ovdje 2. tuženik-protutužitelj u spis nije dostavio dokaz da bi eventualno platio porez na kupoprodaju predmetne nekretnine, međutim isti ne predstavlja ulaganje u nekretninu, te također nije niti nužni, a niti korisni trošak.

24. Imajući na umu sve navedeno sud smatra neosnovanim potraživanje 2. tuženika-protutužitelja s navedene osnove ulaganja u predmetnu nekretninu tužiteljice-protutužene u iznosu od 11.739,33 EUR/88.450,00 HRK[1] , pa je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

25. Što se pak tiče dijela protutužbenog zahtjeva za povrat dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 10.000,00 EUR valja reći sljedeće. Članak 368. st. 1. ZOO-a propisuje da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, dok st. 2. istog članka propisuje da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala, a st. 3. istog članka propisuje da ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora, te st. 4. istog članka propisuje da svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi i st. 5. istog članka propisuje da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

26. Između stranaka je nesporno, kako je već rečeno, da su ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj platili dio kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu u iznosu od 10.000,00 EUR na dan potpisa Ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine 20. svibnja 2008., a da tužiteljica-protutužena navedeni iznos nakon raskida Ugovora o kupoprodaji nije vratila ranije 1. tuženoj i 2. tuženiku- protutužitelju.

27. Dakle, kako je dio kupoprodajne cijene isplaćen tužiteljici-protutuženoj, to ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj imaju nakon raskida Ugovora o kupoprodaji pravo na povrat onoga što su dali temeljem čl. 368. st. 2. ZOO-a. Stoga kako je 2. tuženik-protutužitelj ostao kod navedenoga potraživanja protutužbenim zahtjevom, to isti ima pravo na isplatu navedenoga iznosa od 10.000,00 EUR od strane tužiteljice-protutužene, a stvar je odnosa 1. tužene i 2. tuženika-protutužitelja vezano za eventualni regres navedenoga iznosa, s obzirom da se radi o njihovim zajedničkim novcima, s obzirom da isti ne tvrde suprotno.

28. Tužiteljica-protutužena ne osporava navedeno potraživanje 2. tuženika- protutužitelja, međutim ističe prigovor prijeboja vezano za naknadu za stanovanje i korištenje predmetnom nekretninom od strane ranije 1. tužene i 2. tuženika- protutužitelja. Smatra da primjerena naknada iznosi 3.000,00 HRK[1] (400 EUR) mjesečno, što zaključno sa kolovozom 2011. iznosi za 38 mjeseci 114.000 HRK[1] , što je više od primljene akontacije kupoprodajne cijene, pa tužiteljica-protutužena u tom smislu stavlja prigovor prijeboja.

29. Nesporno je da su ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj time što su stanovali u predmetnoj nekretnini od svibnja 2008. do rujna 2011. imali koristi jer nisu tužiteljici-protutuženoj kao tadašnjoj vlasnici predmetne nekretnine plaćali za stanovanje u predmetnoj nekretnini. Članak 1120. ZOO-a propisuje da kada je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist da vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema da mu ovaj nadoknadi koristi koje je imao od uporabe.

30. Ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj su bili pošteni posjednici predmetne nekretnine do 18. siječnja 2011., kada je predmetni Ugovor raskinut, kako je već rečeno. Prema čl. 164. st. 1. ZVDSP-a pošteni posjednik na duguje naknadu za upotrebljavanje stvari i za koristi koje je imao od te stvari, kako je već rečeno, dok nepošteni posjednik prema čl. 165. st. 1. ZVDSP-a mora vlasniku tuđe stvari nadoknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja te stvari. Stoga su ranije 1. tužena i 2. tuženik-protutužitelj kao nepošteni posjednici predmetne nekretnine, a čiji je posjed nepošten od 18. siječnja 2011. bili dužni tužiteljici- protutuženoj platiti naknadu za korištenje te nekretnine prema čl. 165. st. 1. ZVDSP- a.

31. Međutim, isti su istakli pravo zadržanja predmetne nekretnine. Članak 72. st. 1. ZOO-a da vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina s tim da to pravo ima i osoba u čijem se posjedu nalazi dužnikova nekretnina, a ne samo pokretnina kako bi to proizlazilo iz striktnog jezičnog tumačenja citirane zakonske odredbe. Ranije je već navedeno da je osnovan zahtjev za povrat dijela kupoprodajne cijene tako da 2. tuženik-protutužitelj prema tužiteljici-protutuženoj ima dospjelu tražbinu, a predmetna nekretnina koja je bila u posjedu ranije 1. tužene i 2. tuženika-protutužitelja, je u vezi sa zadržanom nekretninom pa je 2. tuženik- protutužitelj imao pravo zadržati nekretninu u posjedu dok mu tužiteljica-protutužena ne ispuni tu tražbinu. Nakon raskida Ugovora o kupoprodaji nekretnine ranije 1. tužena i 2. tuženi-protutužitelj su u posjedu nekretnine bili bez valjane pravne osnove. Međutim isti su posjed nekretnine stekli na temelju tog Ugovora, pa su tada bili pošteni posjednici tuđe stvari i imali su pravo odbiti predati nekretninu tužiteljici- protutuženoj u situaciji kao što je ova u konkretnom slučaju, kad prema tužiteljici- protutuženoj 2. tuženik-protutužitelj ima dospjelo potraživanje na ime povrata isplaćenog dijela kupoprodajne cijene. Stoga je 2. tuženik-protutužitelj predmetnu nekretninu držao na temelju prava zadržanja iz čl. 72. st. 1. ZOO-a, pa nije bio dužan plaćati naknadu za korištenje nekretnine tužiteljici-protutuženoj, a na koje bi ista imala pravo temeljem čl. 165. st. 1. ZVDSP-a. Stoga je sud u točki III izreke presude utvrdio da ne postoji tražbina tužiteljice-protutužene u iznosu od 15.130,40 EUR/114.000,00 HRK[1] istaknuta radi prebijanja.

32. Stoga kako je potraživanje 2. tuženika-protutužitelja s osnove povrata dijela kupoprodajne cijene osnovano, to je sud naložio tužiteljici-protutuženoj da 2. tuženiku-protutužitelju isplati navedeni iznos od 10.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od prvog dana nakon primitka kupoprodajne cijene od strane tužiteljice-protutužene 21. svibnja 2008. do isplate temeljem čl. 368. st. 5. ZOO-a, pa je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.

33. Temeljem čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) imajući u vidu cjelokupno trajanje ovog postupka, te povlačenje tužbenog zahtjeva tužiteljice na zadnjem ročištu za glavnu raspravu, a iz razloga što je predmetna nekretnina tijekom postupka prodana, kako je već rečeno, te kako je protutužbeni zahtjev 1. tužene, kao protutužiteljice povučen, a 2. tuženik kao protutužitelj je djelomično uspio sa svojim zahtjevom, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Sesvetama 15. studenoga 2023.

S U D A C

Andrea Herendić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pisano u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužiteljici-protutuženoj po pun.

2. 1. tuženoj i 2. tuženiku-protutužitelju po pun.