REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1193/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. R. iz O., ..., OIB ..., koju zastupa punomoćnica M. R. Š., odvjetnica u S., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra S., ..., S., OIB ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-1027/2021-2 od 29. studenog 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2446/2021 od 9. rujna 2021., u sjednici održanoj 15. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženika, preinačavaju presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-1027/2021-2 od 29. studenog 2021. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2446/2021 od 9. rujna 2021. u dijelu kojim je odlučeno o isplati razlike plaće za razdoblje od 27. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. u iznosu od 1.690,81 kn / 224,41 € sa zakonskim zateznim kamatama, i kojim je odlučeno o iznosu troška od 2.446,87 kn / 324,76 €, te sudi:

Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.690,81 kn / 224,41 € sa zakonskim zateznim kamatama koja na iznose od:

- 34,93 kuna teče od 15. veljače 2017.,

- 216,16 kuna teče od 15. ožujka 2017.,

- 211,02 kuna teče od 15. travnja 2017.,

- 259,72 kuna teče od 15. svibnja 2017.,

- 207,25 kuna teče od 15. lipnja 2017.,

- 208,27 kuna teče od 15. srpnja 2017.,

- 232,51 kuna teče od 15. kolovoza 2017.,

- 108,94 kuna teče od 15. rujna 2017.,

- 116,41 kuna teče od 15. listopada 2017.,

- 95,60 kuna teče od 15. studenog 2017.,

sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, bez zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i za naknadu troška od 2.446,87 kn / 324,76 € sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a koja teče od presuđenja do isplate, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.856,56 kuna / 777,30 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu) na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže određeno u izreci te presude (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.218,75 kuna / 559,92 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u navedenom dijelu.

3. Ovaj sud je, rješenjem broj Revd-89/2022-2 od 14. rujna 2022., dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Primjenjuju li se Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006. godine, Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009. godine i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. godine i na razdoblje nakon 26.01.2017. godine?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude u dijelu kojom mu je naloženo isplatiti razliku plaće i za razdoblje od 27. siječnja 2017. do 31. listopada 2017., tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za navedeno razdoblje, podredno, da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tome sudu na ponovno suđenje.

5. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za isplatu razlike plaće primjenom Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. na razdoblje nakon 26. siječnja 2017.

8. U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnom, u odnosu na pobijani dio presude, utvrđeno je, da:

- je osnovica plaće izračunata prema odredbama Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., na dan 26. listopada 2016. iznosila 5.415,37 kuna;

- je Vlada Republike Hrvatske Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 123/16) od 29. prosinca 2016. osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn;

- su stranke sklopile Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. („Narodne novine“, broj 128/2017) kojim su ugovorile visinu osnovice;

- je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. tužiteljici isplaćivao plaću u skladu s Odlukom Vlade RH od 29. prosinca 2016. u visini osnovice od 5.211,02 kuna;

- visina utuženog iznosa razlike plaće nije bila sporna.

9. Tuženik u podnesenoj reviziji navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu imali u vidu odredbu članka XI. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. kojom je ugovoreno da se Dodatak Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i dopune Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina, da je isti istekao 26. listopada 2016., da je njegovo važenje, sukladno odredbi čl. 199. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR), produženo za još 3 mjeseca tj. do 26. siječnja 2017., pa da u razdoblju nakon 26. siječnja 2017. do potpisivanja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. („Narodne novine“, broj 128/2017) osnovica nije bila ugovorena, što znači da su bili ispunjeni uvjeti iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 39/09 i 124/09) tj. da je Vlada Republike Hrvatske imala pravo posebnom odlukom odrediti osnovicu plaće u javnim službama, a što je ista i učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 123/16) od 29. prosinca 2016. kojom je osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn.

10. Odredbom čl. XI. Izmjena i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. određeno je da se Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i dopune Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. iz članka III. smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina i da se ugovorne strane obvezuju u dobroj vjeri pristupiti produljenju roka trajanja predmetnih Izmjena i dopuna za godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu do zaključno 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3%.

11. Suprotno tvrdnjama tužiteljice i shvaćanju nižestupanjskih sudova, navedenom odredbom nije određeno automatsko produljenje trajanja ugovora za daljnjih godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i dopuna do zaključno kraja 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3 %, već je za takvu situaciju predviđena mogućnost da stranke ugovora „u dobroj vjeri pristupe produljenju roka“. Ni tim ugovorom, a niti nekim drugim sporazumom ugovorne stranke nisu odredile posljedice koje će nastati ako se „u dobroj vjeri ne pristupi produljenju roka“.

12. Slijedom navedenog, člankom XI. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. nije dogovorena produžena primjena navedenih Sporazuma na godinu dana pa se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 199. ZR koja glasi:

„Nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka.

Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom može se ugovoriti i duže razdoblje produžene primjene pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru.“.

13. Stoga u razdoblju od 27. siječnja 2017. pa do potpisivanja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. („Narodne novine“, broj 128/17) osnovica nije bila ugovorena, pa su posljedično tome bile ispunjene pretpostavke iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće javnim službama („Narodne novine“, broj 39/09 i 124/09, dalje: ZPJS) prema kojima je Vlada RH imala pravo posebnom odlukom urediti osnovicu plaće u javnim službama, a što je Vlada RH i učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 123/16 od 29. prosinca 2016.), te odredila osnovicu u visini od 5.211,02 kn.

14. Posljedično navedenom, zbog isteka roka predmetnog Sporazuma, tužiteljica nema pravo na isplatu razlike plaće nakon 26. siječnja 2017., pozivom na predmetni Sporazum i njegove Izmjene i dopune, već prema osnovici određenoj Zakonom o osnovici plaće u javnim službama i Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama, prema kojoj osnovici joj je plaća i isplaćena.

15. Zato su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su za utuženo razdoblje nakon 26. siječnja 2017. tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće ocijenili osnovanim.

16. Kako je tužiteljica do 26. siječnja 2017. ostvarila pravo na razliku plaće materijalno pravo nije pravilno primijenjeno u odnosu na pet preostalih dana siječnja 2017. S obzirom na to da je razlika plaće za taj mjesec iznosila 218,29 kn proizlazi da tužiteljica nema pravo na razliku plaće za taj mjesec u iznosu od 34,93 kn.

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u navedenom dijelu.

18. Odluka o troškovima utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP jer je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u razmjernom dijelu od 71%, a tuženik u razmjernom dijelu od 29%, zbog čega tužiteljici pripada pravo na naknadu opravdanih troškova u omjeru od 42%. Stoga tužiteljici pripada 42% iznosa od 4.218,75 kuna / 559,92 €, što daje iznos od 1.771,88 kn / 235,17 €, odnosno ne pripada joj pravo na naknadu troška u preostalom iznosu od 2.446,87 kn / 324,76 €.

19. Temeljem odredaba čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao ukupne iznose novčanih obveza, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

Zagreb, 15. studenog 2023.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.