1

Poslovni broj Gž-2313/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. n. i p., Z.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. L. iz F.,  prije Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. A., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 4 Pn-204/2019-51 od 24. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 4 Pn-204/2019-51 od 24. siječnja 2020. u stavku prvom izreke u odluci o glavnoj stvari.

 

              II Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u stavku drugom izreke, u odluci o parničnom trošku, na način da se nalaže tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 995,42 eura (slovima:devetsto-devedesetpeteuraičetrdesetdvacenta), u roku od 15 dana.   

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u stavku I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži isplatiti mu s osnove povrede prava osobnosti iznos od 1.990,84 eura/15.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. kolovoza 2016. do isplate, dok je u stavku II. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.  

 

2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP), a tuženik protiv odluke o parničnom trošku pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. Tužitelj (H.) u žalbi navodi da je nejasno po kojem kriteriju je sud zaključio da bi izjave koje su predmetom tužbe predstavljale kritiku ili vrijednosne sudove tuženika, kada se u konkretnom slučaju radi o uvredama koje rezultiraju povredom prava osobnosti tužitelja. U svakom slučaju smatra da je sud bio dužan ocijeniti izjave tuženika kako bi utvrdio predstavljaju li uvredu, pa kako je siguran da izjave sadržavaju uvrede i difamirajuće postupanje tuženika prema tužitelju, da je relevantno činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Glede primjene materijalnog prava, navodi da iznesene uvrede stoje u uzročno-posljedičnoj vezi s povredom prava osobnosti, budući da postoji štetna radnja, uzročna veza i šteta, što uz protupravnost i krivnju trebaju biti osnova za dosudu pravične novčane naknade. Ističe da u sporovima radi objave informacija koje predstavljaju povredu prava osobnosti, teret dokaza leži na tuženiku, a da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao istinitost svojih izjava ili tvrdnji objavljenih na račun tužitelja, što u osnovi da nije ni bilo moguće, jer da se radi o uvredama, a ne informacijama, vrijednosnim sudovima ili mišljenjima. Sadržajno ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da nema razloga o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnost između razloga presude o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Ovo zbog toga što sud u obrazloženju utvrđuje da je šteta nastala, ali da povrede nisu takve da bi opravdavale dosudu pravične novčane naknade, koje stajalište da nije obrazloženo. Navodi da je nejasno, kako unatoč utvrđenjima suda da je tužitelj svojim istupima pretjerao, to nije dovoljno za priznanje pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti. Konačno, tuženik da je potvrdio kako su sve izjave zbog kojih je podnesena tužba, njegove izjave, pa da je zaključak suda o nepostojanju uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete protivan ispravama koje prileže spisu i protivan izvedenim dokazima. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev pa tako i obvezati tuženika da žalitelju nadoknadi parnični trošak.

 

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

5. Tuženik u žalbi protiv odluke o parničnom trošku ukazuje da je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da u nazočnom slučaju nije došlo do povrede prava osobnosti tužitelja pa da je pravilnom primjenom čl. 154. ZPP-a trebao naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove izazvane vođenjem postupka. Ističe da tužbeni zahtjev nije bio postavljen na utvrđenje povrede prava osobnosti i isplatu naknade štete, već samo na isplatu naknade štete pa kako je zahtjev utvrđen neosnovanim, da proizlazi da tužitelj nije uspio ni s jednim dijelom postavljenog zahtjeva.

 

6. Predlaže stoga odluku o parničnom trošku preinačiti i obvezati tužitelja na nadoknadu parničnog troška tuženiku.

 

7. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja naglašava da tužitelj nepotrebno obrazlaže da je sud trebao ocijeniti jesu li kritike i vrijednosni sudovi prešli u uvredu, budući da je sud prvog stupnja ocijenio da je tuženik u toj kritici pretjerao te da je prouzročio povredu prava osobnosti tužitelja. Upućuje i na sadržaj čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), prema kojemu se pravična novčana naknada dosuđuje samo ako težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, što znači da eventualno postojanje povrede prava osobnosti nije dovoljno za dosudu pravične novčane naknade. Smatra da nije počinjena ni povreda postupka na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer da su navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

8. Predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

9. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku osnovana.

 

10. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Osnovano, međutim, tuženik ukazuje na nezakonitost odluke o parničnom trošku, budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pa tuženiku pripada pravo na nadoknadu parničnog troška primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti tužitelja, zbog izjava koje je tuženik iznosio u različitim medijima kojima je, prema mišljenju tužitelja, povrijedio ugled i druga prava osobnosti tužitelja kao pravne osobe.

 

12. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

 

-da je tuženik povodom sudjelovanja u emisiji H. r. (dalje H.) O. 3. svibnja 2016., objavio na svom facebook profilu priopćenje u kojem je, između ostalog naveo da je tužitelj (H.) utemeljen formalno kao udruga novinara i publicista, a zapravo da je "kazneni odred H.-a" koji pomaže vladajućoj koaliciji da zagospodari H.-om kao "ratnim plijenom" te da se obračunava sa H. n. d. (u nastavku H.) i nepoćudnim novinarima,

 

- da je u istom priopćenju naveo da su izjave K. K., koje je dala u istoj emisiji kao predsjednica tužitelja, licemjerne i neistinite te da je ona jedna od niza članova udruge koji su promjenama na H.-u zasjeli na najodgovornije dužnosti te da je svako priopćenje tužitelja i nastup njihovih čelnika u javnosti politički pamflet u korist vladajućih te krši elementarna profesionalna i etička načela novinarstva,

 

-da su tvrdnje koje su objavljene na facebook profilu tuženika prenijeli još neki portali (fairpress.eu, H-alter.org., N1.hr, scena.hr) te su tako postale dostupne široj javnosti,

-da je tuženik u intervjuu za portal F..hr koji je objavljen 4. svibnja 2016. izjavio da je svaki javni istup predstavnika tužitelja (H.-a) zlouporaba novinarske profesije u političke svrhe te da su neki od najistaknutijih članova udruge širitelji laži, netolerancije i govora mržnje na javnoj sceni,

 

-da je 25. srpnja 2016. objavljeno priopćenje H.-a, koje je potpisao tuženik kao predsjednik tog društva, povodom odluke o smjeni glavnog ravnatelja H.-a, u kojem je izneseno da je neprihvatljiv prijedlog Saborskog Odbora ....H.-a G. R. te prijedlog za imenovanje v.d. glavnog ravnatelja H.-a S. K., te da je udruga tužitelja (H.) utemeljena kako bi, suprotno profesionalnim i etičkim načelima, svakim istupom štetila novinarstvu, integritetu novinara i slobodi javnog izražavanja te interesu građana Hrvatske, služeći vlasti baš kako je potpredsjednik tadašnje Vlade T. K. i zaprijetio da će novinari morati činiti kad on dođe na vlast,

-da je u odgovoru tuženika na otvoreno pismo tužitelja upućeno članovima H.-a 4.ožujka 2016., tuženik nazvao tužitelja (H.) malobrojnom politički motiviranom organizacijom koja ga pokušava diskreditirati te neutralizirati H. te instalirati sluganstvo u novinarstvo,

-da je povodom javnog istupa te priopćenja H.-a o postizbornim događajima, u kojima je H. osudio pristrani način na koji su brojni mediji pratili te događaje, tuženik izjavio da se radi o neozbiljnom nastupu i skandaloznom politikantskom pamfletu.

 

13. Prema stajalištu suda prvog stupnja, iz tužbe je jasan stav tužitelja o tome da je tuženik u svojim javnim istupima te u objavama na različitim portalima, za tužitelja iznosio neistine i uvredljive tvrdnje, kojima je povrijedio prava osobnosti tužitelja. Pritom ocjenjuje osnovanim prigovor tuženika da se komentari i objave koji se odnose na konkretne novinare koji su navedeni imenom i prezimenom ne mogu izjednačavati s pravnom osobom pa stoga ne mogu biti niti predmetom ocjenjivanja prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravne osobe.

 

14. Sud prvog stupnja iz iskaza tajnika tužitelja H. J. utvrđuje da je novonastala udruga novinara ustanovljena zbog neslaganja dijela članova H.-a s izbornom politikom tog društva te da su članovi udruge H. ugledni novinari, dok iz iskaza tuženika utvrđuje da je neke od navedenih izjava dao kao slobodni novinar, a neke kao predsjednik H.-a, da navod o tužitelju kao "kaznenom odredu H.-a" predstavlja metaforu, dok tvrdnje o smjeni ravnatelja H.-a te postavljanju članova udruge H. na čelna mjesta H.-a predstavljaju činjenice, pri čemu da je kritičnost prema novonastaloj udruzi utemeljio i na Izvještaju međunarodne misije za slobodu medija u H. iz lipnja 2016., iz kojeg da proizlazi da je unutar same novinarske zajednice došlo do političkog i ideološkog rascjepa, zbog čega je osnovana nova novinarska udruga.

 

15. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tuženik u svojim javnim istupima uglavnom iznosio kritiku na račun novonastale udruge tužitelja (H.), zatim iznosio mišljenja koja predstavljaju vrijednosne sudove, predbacujući tužitelju podilaženje aktualnoj vlasti, ali da je u toj kritici ipak pretjerao nazivajući tužitelja "kaznenim odredom H.-a", zatim tvrdeći da je svaki istup predstavnika H.-a zlouporaba novinarske profesije u političke svrhe te da H. pokušava uvesti sluganstvo u novinarstvo. S obzirom na činjenicu da su navedene izjave objavljene putem različitih portala i time postale dostupne većem broju čitatelja, čime su objektivno štetile časti i ugledu tužitelja, prema stajalištu suda prvog stupnja tim izjavama je povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja u smislu čl. 19. ZOO-a. Unatoč tome, ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da je zbog toga pretrpio štetu koja bi bila u uzročnoj vezi s povredom prava osobnosti u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a, odnosno da je povreda dovoljno teška da bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja, a odlučujući o troškovima postupka, cijeni razlog odbijanja tužbenog zahtjeva te primjenom odredbe čl. 164. ZPP-a odlučuje da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

16. Prema stajalištu ovog suda, a s obzirom na činjenicu da je tužitelj pravna osoba te da u ovom postupku zahtijeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, na pravni odnos stranaka treba primijeniti članak 1100. st. 3. ZOO-a. Prema toj odredbi, za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe  sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Prema odredbi čl. 19. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim Zakonom (stavak 1.). Pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (stavak 2.), pri čemu pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. (stavak 3.).  

 

17. U nazočnom slučaju tužitelj kao pravna osoba bi imao pravo na zaštitu prava osobnosti koja se odnosi na pravo na ugled i dobar glas, ali pod uvjetima propisanim 1100. st. 3. ZOO-a, dakle, pod uvjetom da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju.

 

18. Stoga nije u pravu tužitelj kada ukazuje na kontradiktornost u razlozima koji su izneseni, budući da utvrđenje da je došlo do povrede prava osobnosti oštećenika nužno ne implicira da oštećenik u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Pravo na dosudu pravične novčane naknade oštećenik ima samo u slučaju kada sud ocijeni da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju. U nazočnom slučaju je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je određenim izjavama i istupima u javnosti tuženika došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, ali da težina povrede i okolnosti u kojima su te izjave dane, ne opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu.

 

19. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tuženik je u javnim istupima iznosio kritike na rad udruge H. koju su osnovali neki od bivših članova H.-a, pri čemu se kritika uglavnom svodila na tvrdnju da su članovi udruge produžena ruka vladajuće stranke te da politiziraju novinarsku profesiju, s tim što se dio kritika odnosio na smjenu ravnatelja H.-a te imenovanje novog glavnog ravnatelja koji je u to vrijeme bio predsjednik H.-a. Treba naglasiti da je dio izjava tuženik dao kao slobodni novinar, dok reagiranje na smjenu glavnog ravnatelja H.-a, a koje je također obuhvaćeno tužbom, predstavlja priopćenje H.-a pa za iznošenje mišljenja u tom dijelu, nije pasivno legitimiran tuženik. Naime, prema čl. 36. st. 5. Statuta H.-a Izvršni odbor H.-a može donositi odluke i priopćenja o gledištima H.-a natpolovičnom većinom svih članova, pri čemu treba naglasiti da je Zakonom o udrugama ("Narodne novine" broj 74/14, 70/17, 98/19 i 151/22), kao jedno od temeljnih načela djelovanja udruga, propisano načelo slobodnog sudjelovanja u javnom životu. Prema čl. 10. Zakona o udrugama to znači da udruge slobodno sudjeluju u razvoju, praćenju, provođenju i vrednovanju javnih politika kao i u oblikovanju javnog mnijenja te izražavaju svoja stajališta, mišljenja i poduzimaju inicijative o pitanjima od njihova interesa.

 

20. Što se tiče izjava tuženika kao novinara, treba reći da pojedine izjave predstavljaju oštru kritiku rada H.-a i njegovih članova, te je prihvatljiva ocjena suda prvog stupnja da pojedine izjave nisu dane u dobroj vjeri i u skladu s novinarskom etikom. Prema odredbi čl. 27. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 50/04, 84/11, 81/13 i 114/22) novinar ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima. Člankom 38. Ustava Republike Hrvatske se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli, što obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa. Sloboda izražavanja je zaštićena i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – u daljnjem tekstu Konvencija), ali zaštita koja se pruža novinarima je podložna uvjetu da se djelovanje odvija u dobroj vjeri, u skladu s novinarskom etikom, pri čemu je sloboda izražavanja ograničena, između ostalog i radi zaštite ugleda ili prava drugih (čl. 10. st. 2. Konvencije). To znači da je sloboda mišljenja i izražavanja misli, koja sadrži i slobodu javnog nastupa podložna ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom te Konvencijom.

 

21. I prema stajalištu ovog suda, izjave o tome da je H. utemeljen kao "kazneni odred" H.-a koji pomaže vladajućoj koaliciji da zagospodari H.-om kao "ratnim plijenom" ne predstavlja vrijednosni sud, već etiketiranje udruge kao pravne osobe koja je osnovana kako bi provodila političku volju vladajuće stranke i vršila "čistke" novinara prema kriterijima političke podobnosti, a koje izjave predstavljaju uvrede te povredu prava osobnosti tužitelja na ugled i dobar glas. Međutim, s obzirom na činjenicu da su u medijskom prostoru u vrijeme iznošenja prijepornih izjava tuženika, objavljivane i izjave članova tužitelja, bilo kao komentari na iznesene tvrdnje tuženika, bilo kao priopćenja kojima se upućuju kritike na djelovanje tuženika, iz kojih bi proizlazilo da jedni drugima zamjeraju politikantstvo te vrijeđanje neistomišljenika, tužitelj nije dokazao da je zbog narečenih izjava tuženik pretrpio štetu, odnosno da bi povreda prava osobnosti koju je utvrdio i sud prvog stupnja, bila dovoljno teška da bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade.

 

22. Na žalbene navode tužitelja, još valja odgovoriti da ovo nije spor radi objave ispravka informacija u smislu čl. 40. Zakona o medijima pa teret dokaza o nastanku štete nije na tuženiku, već na tužitelju.

 

23. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u stavku prvom izreke glede odluke o glavnoj stvari potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

24. Glede odluke o parničnom trošku, treba reći da je u pravu tuženik kada navodi da je u nazočnom slučaju o troškovima trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer je tuženik u cijelosti uspio u parnici. Stoga tuženiku pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja i to troškova koji se odnose na zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa). Tako tuženiku pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na tužbu te sastav podneska od 18. lipnja 2019. po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife te nagrada za pristup na ročišta održana 16. veljače 2017., 6. prosinca 2018., 23. siječnja 2019. te 11. prosinca 2019., za svako po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 6.000,00 kn, zatim iznos poreza na dodanu vrijednost primjenom Tbr. 42. Tarife, što daje iznos od 7.500,00 kn/995,42 eura.

25. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja u stavku drugom izreke, u odluci o parničnom trošku preinačiti, primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.            

 

 

U Rijeci 7. veljače 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.