REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 878/2017-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Međimurske vode d.o.o., Čakovec, Matice Hrvatske 10, OIB 81394716246, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž R-76/15-2 od 11. svibnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-270/14-14 od 30. siječnja 2015., u sjednici održanoj 15. studenoga 2023.,
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž R-76/15-2 od 11. svibnja 2017. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.
II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:
„I Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu Odlukom o otkazu ugovora o radu (Odluke o rasporedu na poslove i radne zadatke) s ponudom novog ugovora o radu, broj SPO-PKO-173/14 od 13. ožujka 2014. godine, a kojim je tuženik tužitelju zbog organizacijskih razloga otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nedopušten. II Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao. III Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao, na radno mjesto savjetnika direktora, te da mu prizna sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, sve u roku od osam dana.
IV Odluka tuženika od 19. kolovoza 2014. godine pod nazivom "Rješenje" kojom je tuženik utvrdio da tužitelju radni odnos prestaje istekom otkaznog roka, da otkazni rok istječe 27. studenog 2014. godine, da 27. studenog 2014.g. prestaje radni odnos tužitelja kod tuženika, da tužitelj mora iskoristiti jedan dan godišnjeg odmora 27. kolovoza 2014.g., ta da je u vremenu od 28. kolovoza 2014.g. do 27. studenog 2014.g. tužitelj oslobođen obveze rada, je nedopuštena.
V Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja i tuženika ne prestaje 27. studenog 2014. godine.
VI Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od osam dana, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima i Odluci Hrvatske narodne banke o važećoj eskontnoj stopi i to po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“.
2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:
„Uvažava se žalba tuženika, preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-270/14-14 od 30. siječnja 2015. godine i sudi se:
1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja LN koji glasi:
„I Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu Odlukom o otkazu ugovora o radu (Odluke o rasporedu na poslove i radne zadatke) s ponudom novog ugovora o radu, broj SPO-PKO-173/14 od 13. ožujka 2014. godine, a kojim je tuženik tužitelju zbog organizacijskih razloga otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nedopušten. II Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao. III Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao, na radno mjesto savjetnika direktora, te da mu prizna sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, sve u roku od osam dana.
IV Odluka tuženika od 19. kolovoza 2014. godine pod nazivom "Rješenje" kojom je tuženik utvrdio da tužitelju radni odnos prestaje istekom otkaznog roka, da otkazni rok istječe 27. studenog 2014. godine, da 27. studenog 2014.g. prestaje radni odnos tužitelja kod tuženika, da tužitelj mora iskoristiti jedan dan godišnjeg odmora 27. kolovoza 2014.g., ta da je u vremenu od 28. kolovoza 2014.g. do 27. studenog 2014.g. tužitelj oslobođen obveze rada, je nedopuštena.
V Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja i tuženika ne prestaje 27. studenog 2014. godine.“
2. Svaka stranka u ovom postupku snosi svoje troškove.“.
3. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), iz čijeg sadržaja proizlazi da ju pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Tuženik je u odgovoru predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija je osnovana.
6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom novog ugovora o radu od 13. ožujka 2014., kao niti odluka tuženika od 19. kolovoza 2014. te da se utvrdi da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao i da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto savjetnika direktora.
8. Prvostupanjski je sud odluku o osnovanosti tužbenih zahtjeva obrazložio tvrdnjama:
- da je tužitelj radio kod tuženika od 17. svibnja 1977.,
- da je na radnom mjestu direktora tuženika bio zaposlen od 27. kolovoza 2010. do 15. lipnja 2013.,
- da je nadzorni odbor tuženika dao nalog novoimenovanom direktoru tuženika da tužitelja rasporedi na drugo radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom te da u narednih devet mjeseci ima pravo na plaću utvrđenu Kolektivnim ugovorom,
- da će nakon proteka devet mjeseci novi direktor tuženika odrediti plaću tužitelja za njegovo novo radno mjesto uz preporuku nadzornog odbora da ta plaća bude približno ista plaći koju je tužitelj imao kao direktor društva u razdoblju od 27. kolovoza 2010. do 15. lipnja 2013.,
- da iz odluke tuženika od 17. lipnja 2013. proizlazi kako je postupljeno po nalogu Uprave te da je tužitelj raspoređen na radno mjesto savjetnika direktora na neodređeno vrijeme i to s koeficijentom 9 prilikom obračuna plaće,
- da je odlukom tuženika od 13. ožujka 2014. (nakon proteka 9 mjeseci) tužitelju otkazan ugovor o radu na mjestu savjetnika direktora te mu je ponuđeno radno mjesto inženjera pripreme investicija s koeficijentom 3,85 prilikom obračuna plaće.
9. Takav otkaz ugovora o radu prvostupanjski sud utvrđuje nezakonitim s obzirom na to da je tuženik postupio protivno odluci nadzornog odbora i tužitelja s radnog mjesta savjetnika direktora rasporedio (nakon otkaza ugovora o radu koji se pobija) na radno mjesto inženjera pripreme investicija, iako tuženik nije dokazao da tužitelj ne bi mogao obavljati poslove i zadatke radnog mjesta na kojem je do sada radio novoimenovani direktor, tj. upražnjenog radnog mjesta voditelja sektora Vodoopskrbe i odvodnje na kojem bi imao približno jednak koeficijent kao što je imao dok je obavljao poslove radnog mjesta savjetnika direktora. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje kako tuženik nije u smislu odredbe čl. 107. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR) dokazao da tužitelja nije mogao zaposliti na radnom mjestu voditelja sektora Vodoopskrbe i odvodnje zbog organizacijskih razloga, odnosno da tužitelj kao dosadašnji direktor ne bi bio kvalificiran za obavljanje poslova na navedenom radnom mjestu.
10. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbene zahtjeve s obrazloženjem da sud nije ovlašten ispitivati autonomnu odluku tuženika o ukidanju radnog mjesta savjetnika direktora te da je to njegova poslovna odluka u vezi s organizacijom poslovanja. Također, u pobijanoj odluci navedeno je da tuženik nije morao tužitelju ponuditi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto voditelja Sektora vodoopskrbe i odvodnje, koje je bolje plaćeno od mjesta koje mu je tuženik ponudio, jer je tuženik bio dužan tužitelju ponuditi radno mjesto koje odgovara tužiteljevim kvalifikacijama, a radno mjesto inženjera pripreme investicija odgovara tužiteljevoj stručnoj spremi pa je tuženik, ponudivši tužitelju sklapanje ugovora o radu za radno mjesto inženjera pripreme investicija, postupio u skladu s odredbom čl. 107. st. 2. ZR. Drugostupanjski sud ocijenio je neosnovanim i prigovor tužitelja da mu je tuženik trebao ponuditi plaću koja se određuje prema koeficijentu njegovog dotadašnjeg radnog mjesta savjetnika direktora s obzirom na to da tužitelj nije prihvatio ugovor o radu koji mu je tuženik ponudio te da bi se tek u slučaju prihvata tog izmijenjenog ugovora moglo utvrđivati ima li tužitelj pravo na plaću koja se izračunava po koeficijentu većem od onoga koji mu je ponuđen u navedenom ugovoru o radu.
11. Osnovano tužitelj u reviziji ukazuje na to da je postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom na to da su u pobijanoj presudi razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni stanju spisa.
12. Naime, pobijana odluka nejasna je u dijelu gdje drugostupanjski sud navodi kako je tuženik radno mjesto „savjetnika direktora“ ukinuo, iako navedeno ne proizlazi iz isprava dostavljenih u spisu, pa tako niti iz Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom novog ugovora o radu od 13. ožujka 2014., kao niti iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika koji je prilikom saslušanja pred prvostupanjskim sudom naveo kako: “Nisam donio odluku o ukidanju radnog mjesta savjetnik direktora, jer nije niti postojalo“.
Uz navedeno, ovaj sud ukazuje i na to da je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kako bi se tek u slučaju da je tužitelj prihvatio ponuđeni izmijenjeni ugovor o radu moglo utvrđivati ima li on pravo na plaću koja se izračunava po koeficijentu većem od onoga koji mu je ponuđen u navedenom ugovoru o radu. Naime, kako to ispravno navodi tužitelj u reviziji, s obzirom na to da je uglavak o plaći bitan sastojak ugovora o radu, tužitelj nije bio dužan prihvatiti takav ugovor o radu ako je smatrao da mu pripada plaća koja bi bila izračunata po većem koeficijentu.
13. S obzirom na to da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, revizijski sud je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuo presudu drugostupanjskog suda i predmet vratio sudu drugog stupnja na ponovno suđenje te je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.
14. U ponovnom postupku drugostupanjski će sud otkloniti nejasnoće na koje je ukazao ovaj sud, dajući za svoju odluku jasne razloge o odlučnim činjenicama.
15. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP te je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.
Zagreb, 15. studenoga 2023.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
