Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-1489/2023-3

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja te

OIB: ..., kojega

Sonje Meštrović, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz P.,

zastupa punomoćnik B. Ž., odvjetnik u M., protiv tuženika G. K. iz S., Republika Srbija, radi utvrđenja i ispravke uknjižbe, te protutužbi tuženika G. K. iz S., Republika Srbija, protiv tuženika Z. P. iz P., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik B. Ž., odvjetnik u M., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja G. K. protiv presude Općinskog suda u Makarskoj od 20. travnja 2023. pod poslovnim brojem 4 P-495/2019-28. u sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja G. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj od 20. travnja 2023. pod poslovnim brojem 4 P-495/2019-28.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Utvrđuje se da je tužitelj u odnosu na tuženika i njegovog označenog pravnog prednika vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 2136/4 upisane u Z.U. 779 P., pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude od ovoga suda zatražiti i ishoditi k.o.

uknjižbu prava vlasništva na navedenoj čestici na svoje ime za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava sa imena L. K.

II Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

Utvrđuje se ništetnim ugovor o zamjeni nekretnina sklopljen između Z. P. A., I. P. A. i G. K. sklopljenog i ovjerenog u B., 5.kolovoza 1994. pod brojem ovjere ( Ur. brojem) 1965/94, sklopljen pred Hrvatskim uredom u Beogradu.

III. Dužan je tuženik da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime troškova postupka iznos od 3.985,83 Eur-a /30.031,25 kuna."

2. Protiv ove presude žali se tuženik- protutužitelj (u daljnjem tekstu:tuženik) pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. U ovom žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje osnovanosti tvrdnje tužitelja za priznanjem stečenog prava vlasništva na nekretnini pobliže navedenoj u izreci pobijane odluke suda prvog stupnja odnosno pravne valjanosti predmetnog ugovora.

4. Tužitelj se u tužbenim navodima i postavljenim tužbenim zahtjevom, a koji je sastavljen od dva dijela i determinirani činjeničnim supstratom kao osnovom za prihvaćanje deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, poziva na između stranka realizirani sporni ugovor o zamjeni koji je predmetom ocjene pravne valjanosti po protutužbi tuženika, zahtijevajući deklaraciju vlasništva u odnosu na nekretninu određenu tužbenim zahtjevom odnosno prethodno realiziranu zamjenu sa stvarnim vlasnikom predmetne nekretnine.

5. Utoliko se neosnovani navodi žalbe da je sud prvog stupnja je prekoračio tužbeni zahtjev time što je odlučivao o tužbenom zahtjevu osnovom stečenog prava dosjelošću, čime nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, na koju opisno ukazuje žalitelj u žalbenim navodima.

6. Naime, tužitelj u tužbenim navodima ističe tvrdnju da je u vlasništvu i isključivom nesmetanom poštenom i kontinuiranom posjedu nekretnine označene kao čest. zem.

P., na kojoj je nalazi njegova obiteljska kuća, pozivajući 2136/4 upisane u Z.U. 779 k.o.

se na realizirani Ugovora o zamjeni nekretnina od 05.kolovoza 1994.

7. Zahtjevu tužitelja tuženik suprotstavlja tvrdnje pravne nevaljanosti spornog ugovora ustajući protutužbom na utvrđenje njegove ništetnosti, jer isti nije sklopljen sa smatrajući kako je tuženik pod prisilom, odnosno krajnjom zemljišnoknjižnim vlasnikom

nuždom sklopio predmetni ugovor, te je doveden u zabludu vezano za vrijednost nekretnine i time doveden u neravnopravan položaj, zbog čega je ugovor ništetan i ne proizvodi pravne učinke, te kao takav ne predstavlja ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva.

8. Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2136/4 u Z.U. 779 k.o. P., te ovlaštenje za upis stečenog prava vlasništva držeći ostvarenim pretpostavke za stjecanjem prava dosjelošću, a odbio protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti predmetnog pravnog posla iz razloga što tuženik nije dokazao tvrdnje da bi se u konkretnom slučaju radilo o nemoralnom odnosno zelenaškom ugovoru protivnom prisilnim propisima.

9. Naime, u postupku između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj Z. P., njegov brat I. P. i tetka K. K., te tuženik G. K. zaključili Ugovor o zamjeni nekretnina 5.kolovoza 1994.godine i to nekretnina označenih u izreci presude, položenih u k.o. P. za nekretnine u vlasništvu tuženika na području k.o. S., te da je tuženik svoje nekretnine koje čine u naravi kuću površine 250 m[2] , s pripadajućim dvorištem i zemljištem u P. prepustio u posjed i vlasništvo tužitelju.

9.1. Isto tako u postupku nije sporno da su nakon zaključenja predmetnog Ugovora od 5. kolovoza 1994., ugovorne stranke odmah stupile u posjed nekretnina koje su im pripale u vlasništvo navedenim Ugovorom.

10. Tuženik tijekom postupka, u odgovoru na tužbu te činjeničnim navodima protutužbe ističe kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine, njegova pravna prednica pok. majka L. K., nije bila živa zbog čega se radi o ništetnom ugovoru sklopljenom sa nevlasnikom i koji ne može biti osnova za zemljišnoknjižni upis.

10.1. No, u odnosu na navode tuženika da to što tuženik kao potpisnik i ugovaratelj, koji je potpisao predmetni ugovor ne bi bio zemljišno knjižni vlasnik predmetnih nekretnina, pa da stoga nije niti mogao valjano raspolagati istim, potrebno je reći da iz tog razloga ugovor ne bi bio ništav, jer se prema odredbi čl. 508. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018- dalje: ZOO-a), ugovor kojim se prenosi neko pravo nije ništavan samo zato što otuđivatelj nije ovlaštenik tog prava. Naime, u tom slučaju radilo bi se o ugovoru koji nije niti nastao, tako da je pravilno odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje ništavim predmetnog ugovora o zamjeni.

11. S druge strane s pravom tuženik ističe kako se vlasništvo nekretnine ne može se steći na temelju pravnog posla s ne vlasnikom takve stvari, bez obzira na savjesnost postupanja u sporazumijevanju. Međutim, tuženik se i prema vlastitom kazivanju ( list spisa broj 57) u odnosu na predmetnu nekretninu legitimira osnovom isključivog nasljedstva iza smrti majke kao upisane zemljišnoknjižne vlasnice na kojeg vlasništvo prelazi temeljem odredbe članka 129. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05,127/13, 33/15 i 14/19; dalje: ZN) prema kojoj prava ostavitelja prelaze na njihove nasljednike u trenutku smrti pa rješenje o nasljeđivanju ima deklaratorni karakter. Dakle, tuženik bi kao izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine upisanog zemljišnoknjižnog vlasništva svoje pravne prednice bio legitimiran sklapati ugovore o prijenosu prava vlasništva u odnosu na predmet spora pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi žalbe.

12. Naime, u vrijeme sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora na snazi je bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO). Prema odredbi čl. 33. st. 1. ZOVO na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretninama stječe se upisom u javnu knjigu (isto je propisano odredbama sada važećeg Zakona o vlasništvu - "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,14312 i 152/14dalje: ZV, čl. 115., 119. i 120. tog Zakona).

12.1. Dakle, ukoliko bi se tužitelj pozivao na ugovor kao pravnu osnovu za stjecanje vlasništva na predmetnoj nekretnini tada samom činjenicom sklapanja ugovora nije postao "izvanknjižni vlasnik". Sklapanjem ugovora tužitelj može biti samo vjerovnik, koji ima pravo zahtijevati da prodavatelj na njega prenese pravo vlasništva – izdavanje valjane tabularne isprave. Tek upisom tog prava na temelju takve valjane isprave tužitelj može postati vlasnik. Naime, izvanknjižno vlasništvo ne nastaje samom činjenicom sklapanja ugovora s knjižnim vlasnikom. No, izvanknjižno vlasništvo nastaje u slučaju stjecaja vlasništva nekretnine na temelju zakona, na temelju nasljeđivanja i odluke suda ili druge vlasti – kad se u tim slučajevima na tim osnovama vlasništvo stječe bez upisa u zemljišno knjige.

12.2. Kako tužitelj činjeničnim supstratom ukazuje na stjecanje prava vlasništva osnovom zakonitog, istinitog i poštenog posjeda temeljem odredaba članak 159. ZV- a to je od odlučnog značenja bilo utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za priznanje prava vlasništva dosjelošću u smislu citirane odredbe.

13. Naime, člankom 388. stav 1. ZV-a propisano je da se stjecanje, promjena pravnih učinaka i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu tog zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, a kojim zakonom nije što drugo određeno.

14. U konkretnom slučaju osnovu stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini tužitelj temelji na kvalificiranom posjedu temeljem valjano sklopljenog Ugovora o zamjeni, a sve kod utvrđenja u ovom postupku da je stupio u posjed predmetne nekretnine nakon zaključenja ugovora tijekom 1994.

15. U navedenom je kao prethodno, a sporno valjalo raspraviti pravno valjanosti samog ugovora iz daljnjih razloga na koje ukazuje tuženik, a odnose se na očiti

je ništetan

nerazmjer uzajamnih davanja. Naime, člankom 329. ZOO-a propisano je da Ugovor kojim se netko koristeći stanje nužde ili teškim materijalnim stanjem drugoga, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekoga trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

16. U tom kontekstu pravilno prvostupanjski promatra ugovorni odnos stranaka ovoga postupka polazeći od neprijeporne činjenice da je tuženik preko javno objavljenih oglasa tražio zamjenu nekretnine u mjestu P. za kuću na području Srbije, gdje se tada nalazio sa svojom obitelji, te da je imao više ponuda, ali je kao najpovoljniju izabrao ponudu tužitelja. S druge strane iskaz svjedoka A. T. koja iskazuje da je krajem 1994. godine vidjela kuću tuženika koja bi vrijedila od 100.000,00 do 200.000,00 DM i iskaz svjedoka A. K. koji iskazuje da kuća u S. vrijedi od 10.000,00 do 20.000,00 DM, nisu dokazi kojim bi se na valjan način utvrdila vrijednost nekretnina. Naime, u smislu odredbe članka 250. ZPP-a sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

16.1. Stoga s pravom prvostupanjski sud ocjenjuje da iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj iskoristio stanje nužde, ili teško materijalno stanje tuženika i predmetnim ugovorom priskrbio sebi korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je dobio tuženik. Ovo tim prije što se prema osobnom kazivanju tuženik po sklapanju predmetnog ugovora stupio u posjed svih nekretnina koje su bile predmetom zamjene i koje su se u zemljišnim knjigama vodile kao vlasništvo ugovoratelja, a što je i razvidno iz dostavljenih zemljišno-knjižnih izvadaka za nekretnine položene u k.o. S.

17. U navedenom je pravilno prvostupanjski sud ocjenjujući osnovanost zahtjeva primijenio odredbu članka 159. ZV-a, kojim je propisano da se posjedovanjem nekretnine na temelju zakonitog posjeda kroz period od 10 godina savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva dosjelošću protekom 10 godina, a savjesni posjednik nepokretne stvari protekom 20 godina. Ovu materiju na isti način vrijeme potrebno za dosjelost počinje regulirao je i članak 30 stav 1 ZOVO na način da

teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed stvari, a završava istekom posljednjeg odredbi članka 72 stav 2. ZOVO posjed dana vremena potrebnog za dosjelost, a prema

je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

17.1. Dakle, da bi stekao pravo vlasništva dosjelošću, posjednik kroz čitavo to vrijeme mora biti savjestan, što bi značilo da se kroz cijelo vrijeme potrebno za dosjelost ponaša da je predmetna nekretnina njegovo vlasništvo. Tužitelj je i po ocjeni ovoga suda savjesni posjednik nekretnine, jer on ne zna i ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, odnosno on smatra da je stvar koju posjeduje njegova jer ju je stekao valjanim Ugovorom o zamjeni nekretnina, sve tim više što u spornom razdoblju tuženik se nije ponašao kao da je nekretnina njegovo vlasništvo.

18. S druge strane tvrdnje da bi tužitelj kao posjednik predmetne nekretnine mogao znati ili znao za upis u zemljišnim knjigama, odnosno da su te nekretnine u tim knjigama u razdoblju njegova posjedovanja bile upisane kao vlasništvo prednika tuženika, ne čini samo po sebi posjed tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim ako su tužitelj i njegovi prednici za tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima konkretnog slučaja imali razloga osnovano vjerovati i vjerovali da posjed vrše kao vlasnici (tako i u Rev 1209/16, Rev x-76/14 i dr.).Tužitelj u tužbi i tijekom postupku svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji ostvarenog neometanog posjeda osnovom realiziranog ugovora o zamjeni nekretnina u odnosu na koji tuženik nije dokazao da bi se radilo o ništetnom pravnom poslu koji kao takav ne bi proizvodio pravne učinke.

19. Naime, i tuženik u postupku ne spori da je upravo tužitelja uveo u posjed predmetne nekretnine na kojima je neprijeporno izvodio radove na adaptaciji i uređenju o čemu govori i priloženo Rješenje Općine G., jedinstvenog upravnog odjela od 15. prosinca 1999. o visini komunalnog doprinosa tužitelju za izgradnju stambene zgrade na predmetnoj nekretnini. Utoliko su u tom pravcu neosnovani navodi žalbe kako je zapravo predmetni ugovor sklopljen osim sa tužiteljem sklopljen i sa njegovim bratom I. P. te tetkom K. K. pa da isti ne bi bio jedini vlasnik predmetne nekretnine osnovom diobe u obitelji. Naprotiv, u tom pravcu tužitelj je u spis dostavio njihove Izjave, čiji identitet je sud utvrdio uvidom u dostavljeni izvornik, a tuženik u tom pravcu nije predlagao dokaz njihovim saslušanjem, pa je teretom dokaza u smislu odredbe članka 219. ZPP-a, sud prvog stupnja s pravom zaključio da se u konkretnom slučaju u odnosu na sporne nekretnine tužitelj nalazi u isključivom i neometanom posjedu. Tomu u prilog govori i sadržaj pregledanog izvatka iz katastra zemljišta prema kojem se upravo tužitelj vodi kao posjednik iste. Sve ove činjenice ukazuju da je zamjena realizirana u stvarnosti i da tužitelja i tuženika nitko nije ometao u posjedu istih. Naime, pitanje (su)vlasništva tužitelja na nekretninama koje su zamijenjene nije dokazano od strane tuženika jer očito je dioba između suvlasnika realizirana i kako nitko dugi niz godina nije doveo u pitanje zamjenu nekretnina koju je izvršio tužitelj i usprotivio se isključivom korištenju od strane tužitelja, to je očito pitanje vlasništva razriješeno između suvlasnika i tužitelja, koji je nesmetano koristio nekretninu od zamjene.

20. Što se tiče navoda kojim tuženik upućuje na ništetnost predmetnog ugovora o zamjeni na temelju aneksa G ugovora o sukcesiji koji u odredbama čl. 2. st. 1. toč. B propisuje da bilo kakav prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku a) čl. 2. bit će ništav; valja navesti da niti iz jednog izvedenog dokaza u okviru ovoga postupka ne proizlazi da je bilo koja od ugovornih strana predmetni ugovor o zamjeni nekretnina 1992. sklopila pod prisilom.

20.1. Naime, i jedna i druga strana imale su svoj interes vezano uz zamjenu nekretnina i nesporno su vodile pregovore prije samog sklapanja ugovora, dok niti jedan dokaz ne upućuje da bi ijedna od tih strana bila pod utjecajem prisile i da bi potpisala ugovor protivno svojoj volji. Pri tome okolnost što se tuženik punih pet godina od realizacije predmetnog Ugovora obraćao Humanitarnoj pravnoj klinici za realizacijom mogućeg povrata ne utječe na tužiteljevu kvalitetu posjeda u odnosu na predmetnu nekretninu.

21. Iz svih navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži od suda da utvrdi ništetnim predmetni ugovor o zamjeni nekretnina . Pri tomu je za ukazati kako je iz sadržaja predmetnog ugovora o zamjeni razvidno je kako isti sklapa tužitelj zajedno sa bratom i tetom u odnosu na nekretnine položene u k.o. S., upisane kao njihovo suvlasništvo što je razvidno iz dostavljenih zemljišnoknjižnih izvadaka pa se tuženik ne može pozivati na izostanak upisa na predmetnim nekretninama u cijelosti, a kao razlog da predmetni ugovor nije ni izvršen. Ovo osobito kod činjenice da ni sam tuženik ne spori kako je po sklapanju predmetnog ugovora stupio u posjed predmetnih nekretnina u cijelosti, za koji dio nekretnina je dobio i naknadu od Općine po izvlaštenju dijela zemljišta u Banatu, držeći tek nerazmjer vrijednosti predmetne nekretnine u odnosu na nekretninu položenu u k.o. P. No, na ovu okolnost tuženik tijekom postupka ne predlaže dokaze kojima bi se moglo mjerodavno utvrditi vrijednost obje nekretnine u vrijeme sklapanja spornog ugovora, koja činjenica osim opisnog iznošenja stanja nekretnina zahtjeva i stručno znanje vještaka odgovarajuće struke s kojim sud ne raspolaže.

22. S druge strane posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (čl. 18. st. 1. ZV-a). U ovome postupku utvrđeno je kako tužitelj ima valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine, a koji pravni temelj predstavlja Ugovor o zamjeni nekretnina iz 1994., s obzirom na sve prethodno obrazloženo i bez obzira što nije mogao poslužiti kao temelj za uknjižbu prava vlasništva, bez valjanog pravnog slijeda u odnosu na rješenje o nasljeđivanju, ipak predstavlja temelj za zakonito posjedovanje, budući da je njegova svrha stjecanje vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, što proizlazi i iz tabularne izjave koju ugovor sadrži.

23. Posjed je pak istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom niti zlouporabom povjerenja (čl. 18. st. 2. ZV-a) pri čemu je posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18. st. 3. ZV-a). Naime, iz iskaza stranaka utvrđeno je da su stranke stupile u posjed zamijenjenih nekretnina te da oni nesmetano te nekretnine koriste sve od stupanja u posjed do danas.

24. Dakle, zaključno, osoba koja pokreće tužbu za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću ne mora dokazivati poštenje, jer se ono presumira (već je tuženik dužan dokazati suprotno), ali je svakako dužna dokazivati samostalnost posjeda, kakvoću: zakonitosti i istinitost te protek roka od 10 godina u konkretnom slučaju, što je tužitelj i dokazao.

25. Slijedom naprijed izloženog pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, a odbio protutužbeni zahtjev tuženika pa kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Splitu 15. studenog 2023.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.