Broj:10.P-2721/2019-23
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. C. iz O., OIB, zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d., iz Z., OIB, zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4. listopada 20230., a u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja V. P., odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika M. Š., odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 15. studenog 2023.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe:
- iz članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-4404825, od dana 21. rujna 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O. pod br.: Ov-19.822/07, dana 24. rujna 2007., u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“
- iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-4404825, od dana 21. rujna 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O. pod br.: Ov-19.822/07 dana 24. rujna 2007., u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“
II/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d., 10000 Z., OIB: 53056966535, tužitelju D. C. iz O., OIB:, na ime preplaćenih iznosa kamata i zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti iznos od 5.972,53 eura/45.000,00 kuna[1] (slovima: pettisućadevetstosedamdesetdvaeuraipedesettricenta/četrdesetpettisućakuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2007., do 31. prosinca 2007., u visini od 15% godišnje, zatim od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, na pojedine iznose kako slijedi: 7,43 EUR / 55,99 HRK od dana 01.12.2007. pa do isplate
6,51 EUR / 49,04 HRK od dana 01.01.2008. pa do isplate
9,72 EUR / 73,27 HRK od dana 01.02.2008. pa do isplate
11,49 EUR / 86,60 HRK od dana 01.03.2008. pa do isplate 14,52 EUR / 109,42 HRK od dana 01.04.2008. pa do isplate 9,97 EUR / 75,12 HRK od dana 01.05.2008. pa do isplate 10,18 EUR / 76,73 HRK od dana 01.06.2008. pa do isplate 12,43 EUR / 93,63 HRK od dana 01.07.2008. pa do isplate 9,13 EUR / 68,82 HRK od dana 01.08.2008. pa do isplate 9,30 EUR / 70,05 HRK od dana 01.09.2008. pa do isplate 11,25 EUR / 84,76 HRK od dana 01.10.2008. pa do isplate 26,04 EUR / 196,18 HRK od dana 01.11.2008. pa do isplate 16,13 EUR / 121,53 HRK od dana 01.12.2008. pa do isplate 28,72 EUR / 216,42 HRK od dana 01.01.2009. pa do isplate 30,66 EUR / 231,00 HRK od dana 01.02.2009. pa do isplate 31,53 EUR / 237,60 HRK od dana 01.03.2009. pa do isplate 35,96 EUR / 270,91 HRK od dana 01.04.2009. pa do isplate 36,43 EUR / 274,50 HRK od dana 01.05.2009. pa do isplate 32,62 EUR / 245,77 HRK od dana 01.06.2009. pa do isplate 29,81 EUR / 224,62 HRK od dana 01.07.2009. pa do isplate 30,56 EUR / 230,24 HRK od dana 01.08.2009. pa do isplate 32,04 EUR / 241,39 HRK od dana 01.09.2009. pa do isplate 31,91 EUR / 240,42 HRK od dana 01.10.2009. pa do isplate 30,41 EUR / 229,15 HRK od dana 01.11.2009. pa do isplate 33,22 EUR / 250,30 HRK od dana 01.12.2009. pa do isplate 35,47 EUR / 267,26 HRK od dana 01.01.2010. pa do isplate 38,67 EUR / 291,38 HRK od dana 01.02.2010. pa do isplate 37,94 EUR / 285,85 HRK od dana 01.03.2010. pa do isplate 42,28 EUR / 318,58 HRK od dana 01.04.2010. pa do isplate 41,46 EUR / 312,37 HRK od dana 01.05.2010. pa do isplate 43,06 EUR / 324,47 HRK od dana 01.06.2010. pa do isplate 56,97 EUR / 429,24 HRK od dana 01.07.2010. pa do isplate 54,11 EUR / 407,67 HRK od dana 01.08.2010. pa do isplate 62,85 EUR / 473,56 HRK od dana 01.09.2010. pa do isplate 59,83 EUR / 450,79 HRK od dana 01.10.2010. pa do isplate 54,97 EUR / 414,18 HRK od dana 01.11.2010. pa do isplate 65,23 EUR / 491,44 HRK od dana 01.12.2010. pa do isplate 78,27 EUR / 589,72 HRK od dana 01.01.2011. pa do isplate 69,03 EUR / 520,13 HRK od dana 01.02.2011. pa do isplate 72,27 EUR / 544,53 HRK od dana 01.03.2011. pa do isplate 68,15 EUR / 513,49 HRK od dana 01.04.2011. pa do isplate 68,89 EUR / 519,07 HRK od dana 01.05.2011. pa do isplate 86,38 EUR / 650,82 HRK od dana 01.06.2011. pa do isplate 88,08 EUR / 663,66 HRK od dana 01.07.2011. pa do isplate 101,08 EUR / 761,56 HRK od dana 01.08.2011. pa do isplate 93,62 EUR / 705,35 HRK od dana 01.09.2011. pa do isplate 85,45 EUR / 643,81 HRK od dana 01.10.2011. pa do isplate 80,23 EUR / 604,49 HRK od dana 01.11.2011. pa do isplate 79,61 EUR / 599,83 HRK od dana 01.12.2011. pa do isplate 83,44 EUR / 628,68 HRK od dana 01.01.2012. pa do isplate 86,78 EUR / 653,83 HRK od dana 01.02.2012. pa do isplate 87,23 EUR / 657,20 HRK od dana 01.03.2012. pa do isplate 84,92 EUR / 639,80 HRK od dana 01.04.2012. pa do isplate 86,48 EUR / 651,55 HRK od dana 01.05.2012. pa do isplate 87,54 EUR / 659,59 HRK od dana 01.06.2012. pa do isplate 85,75 EUR / 646,06 HRK od dana 01.07.2012. pa do isplate 83,75 EUR / 631,04 HRK od dana 01.02.2013. pa do isplate 88,99 EUR / 670,47 HRK od dana 01.03.2013. pa do isplate 89,44 EUR / 673,92 HRK od dana 01.04.2013. pa do isplate 87,39 EUR / 658,46 HRK od dana 01.05.2013. pa do isplate 81,01 EUR / 610,39 HRK od dana 01.06.2013. pa do isplate 80,85 EUR / 609,17 HRK od dana 01.07.2013. pa do isplate 82,42 EUR / 620,97 HRK od dana 01.08.2013. pa do isplate 84,93 EUR / 639,90 HRK od dana 01.09.2013. pa do isplate 88,41 EUR / 666,12 HRK od dana 01.10.2013. pa do isplate 86,61 EUR / 652,60 HRK od dana 01.11.2013. pa do isplate 87,89 EUR / 662,17 HRK od dana 01.12.2013. pa do isplate 89,33 EUR / 673,04 HRK od dana 01.01.2014. pa do isplate 90,22 EUR / 679,78 HRK od dana 01.02.2014. pa do isplate 92,12 EUR / 694,05 HRK od dana 01.03.2014. pa do isplate 91,50 EUR / 689,38 HRK od dana 01.04.2014. pa do isplate 89,40 EUR / 673,59 HRK od dana 01.05.2014. pa do isplate 88,73 EUR / 668,52 HRK od dana 01.06.2014. pa do isplate 89,03 EUR / 670,81 HRK od dana 01.07.2014. pa do isplate 91,41 EUR / 688,74 HRK od dana 01.08.2014. pa do isplate 93,41 EUR / 703,83 HRK od dana 01.09.2014. pa do isplate 93,00 EUR / 700,70 HRK od dana 01.10.2014. pa do isplate 94,61 EUR / 712,89 HRK od dana 01.11.2014. pa do isplate 95,79 EUR / 721,72 HRK od dana 01.12.2014. pa do isplate 95,10 EUR / 716,50 HRK od dana 01.01.2015. pa do isplate 96,04 EUR / 723,62 HRK od dana 01.02.2015. pa do isplate 96,04 EUR / 723,62 HRK od dana 01.03.2015. pa do isplate 942,50 EUR / 7.101,27 HRK od dana 01.04.2015., pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III/ U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 36,04 eura/271,51 kunu, zajedno s pripadajućim kamatama se odbija.
IV/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d., 10000, OIB:, tužitelju D. C. iz O., OIB:, platiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.255,45 eura/16.993,69 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4404825, dana 21. rujna 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., broj Ov-19822/07, 24. rujna 2007., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 22.533,01 CHF, po srednjem tečaju kreditora-tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti i ispunio. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,49% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju kao u izreci citirane presude, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Također, odlukom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da između ostalih, i tuženik u razdoblju kao u izreci citirane presude, a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navodi tužitelja kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda RH koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda RH odlukom od 9. travnja 2015., pod brojem Revt-249/2014. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od 1. studenog 2007., pa do konačne otplate više isplatio dugovani iznos za 45.000,00 kuna. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u navedenom razdoblju kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju kao u izrekama citiranih presuda, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Kako prema odredbama članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača, sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Uevši u obzir sve navode iz tužbe, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj je od početno ugovorenog anuiteta isplaćenog u kunskom iznosu na dan realizacije kredita, izračunao razliku u isplaćenim anuitetima nastalu jednostranom promjenom kamatne stope te porastom tečaja jer je tužitelj na dan puštanja kredita nesporno primio točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva, pobliže opisanog u izreci presude, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku budući je predmetnim ugovorom ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Opreza radi, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Z. P. M., pod brojem OV-19882/07 koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina Ivana Olujića, a koji je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od šest godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku u cijelosti osporava navode iz odgovora na tužbu. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika smatra neosnovanim s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Osijeku u poslovnici tuženika te je ovjeren u Osijeku. Prebacivanje nadležnosti u Zagreb bi uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužitelji, a iz mjesta stanovanja u Zagreb i natrag. Nadalje, prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovinsko stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako se između stranaka ne mogu primijeniti odluke donesene u kolektivnom sporu u predmetu „Franak“, s obzirom da su odredbe iz predmetnog Ugovora različite od onih koje su utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu. Takav zaključak tuženika u cijelosti je neosnovan. Naime, tuženikovo negiranje pravnih utvrđenja stajališta VTS-a RH i Europskog suda kao i sadržaja same Direktive br. 93/13/EEZ jasno proizlazi iz njegovih stavova, kako o tobožnjoj „notornosti poznavanja svih implikacija koje proizlaze i vezane su uz ugovaranje valutne klauzule“, tako i iz otvorenog odbacivanja i negiranja bilo kakvih njegovih obveza u pogledu upoznavanja potrošača sa razlozima radi kojih kreditor eventualno može mijenjati ugovorom određenu visinu kamatne stope, dakako sve s ciljem izbjegavanja vlastite odgovornosti za posljedičnu predmetnu tužbu. Iz sadržaja odgovora na tužbu vidljivo je da tuženik, kao i sve tužene banke u istovrsnim postupcima, želi Sudu nametnuti stajalište kako u konkretnom predmetu tobože nema prostora za izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž 7129/13 (nastavno: Presuda kamata ) i posl. broj: Pž 6632/2017, (nastavno: Presuda CHF). Spor u navedenim predmetima vođen je radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (nastavno: predmet Franak). Sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, Sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, pa tužitelj drži da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva. U tom smislu tužitelj samo ističe i kako su Opći uvjeti poslovanja, Odluka o kamatama banke, kretanja CDS-a, kretanja LIBOR-a, grafički prikazi, reklamni materijali, letci i brošure itd., a na koje se poziva tuženik, bili poznati i VTS-u prilikom donošenja pravomoćne presude posl. Br: Pž- 7129/13-4 i Pž-6632/2017-10 te su jednako tako su bili poznati i VSRH-u prilikom donošenja presude i rješenja broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. god., no isti nisu utjecali na navedene pravorijeke koji su pravni temelj ovoga postupka, što je i razumljivo imajući u vidu čl. 296. ZOO-a koji jasno navodi kako su opće odredbe ugovora koje prouzroče očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana ništetne. Dakle, svi tržišni uvjeti i akti Banke na koje tuženik ukazuje su bespredmetni obzirom na pravomoćne presude VTS-a posl. br: Pž-7129/13-4 te posl. br: Pž-6632/2017-10, a što potvrđuje i kontinuirano ponovljen zaključak VSRH u revizijskoj odluci „...nameće se zaključak kako potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.“, slijedom čega se tužitelj nema potrebu više očitovati o osnovanosti svoga zahtjeva. Tužitelj smatra da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude prema mišljenju tužitelja teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Presuda kamata je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine pa od tada teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata iznosa nastalog (nezakonitim) povećanjem kamatne stope, a navršava se dana 13.06.2019. Evidentno je se u konkretnom slučaju isprepliću instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu „Franak“ postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema navedenom stajalištu tužitelja, zastarni rok od 5 g. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. godine, a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Na ovaj način stjecanje bez osnove i ništetnost se međusobno ne isključuju, već dapače, nadopunjuju u mjeri u kojoj to zahtjev pravičnosti nalaže. Uopće, bilo bi nepojmljivo i protivno pravnom poretku Republike Hrvatske da jedna ugovorna strana stekne nepripadajuću imovinsku korist na temelju odredbe za koju se utvrdi da je ništetna, a da druga ugovorna strana ima pravo zahtijevati povrat samo dijela te imovine, ili da to pravo uopće nema. Nastavno, obzirom da se u ovom predmetu traži da utvrđenje da je konkretna odredba priležećeg Ugovora ništetna u smislu izreke presude u predmetu „Franak“, to tužitelj drži da ima pravnog uporišta i stajalište prema kojem zastarni rok od 5 godina u kojem bi imao pravo zahtijevati povrat preplaćenog iznosa za tužitelja počinje teći od trenutka kad Sud u ovoj posebnoj parnici utvrdi postajanje i ništetnost takve odredbe.
4. Na ročištu od 31. ožujka 2022., sud je odbio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan, a tuženik nije tražio pisani otpravak istog već se na navedenom ročištu upustio u raspravljanje.
5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-4404825, sklopljen 21. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, solemniziran po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O., broj Ov-19822/07, 24. rujna 2007.; Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu; prijepis knjigovodstvene kartice; početni otplatni plan; knjigovodstvenu karticu sa specifikacijama uplata i promjenama kamatnih stopa; zadužnicu od 24. rujna 2007; suglasnost o zaplijeni plaće od 24. rujna 2007.; ponudu broj HT/04, od 18. rujna 2007.; Obavijest o promjenjivoj kamatnoj stopi od 23. listopada 2013.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB iz Bilja i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 30. siječnja 2023.; i saslušao tužitelja i vještaka na ročištu od 4. listopada 2023.
6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa, kamata je plaćena više u iznosu od 8.864,27 HRK, odnosno 1.176,49 EUR. Kamatne stope tijekom otplate kredita nisu nikada bile manje od prvougovorenih pa nije bilo niti negativnih stavki razlika plaćene kamate. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 36.407,24 HRK, odnosno 4.832,08 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, platio više tečajna razlika bi iznosila 36.579,11 HRK, odnosno 4.854,89 EUR, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 171,87 HRK, odnosno 22,81 EUR. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa i promjena tečaja za CHF anuitete platio u većem iznosu od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 45.271,51 HRK, odnosno 6.008,55 EUR. Negativne stavke ukupne razlike anuiteta nastale temeljem promjena kamatnih stopa i promjena tečaja za CHF iznose ukupno 10,68 HRK, odnosno 1,42 EUR. Vještak je razliku kamata, tečajnu razliku i razliku anuiteta iskazao u tri odvojene tablice, u kunama i eurima.
7. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 5. srpnja 2023., uredio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan pod I i II/ izreke presude, tako da osim utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi potražuje isplatu iznosa od 6.008,55 eura/45.271,51 kunu, na ime preplaćenih anuiteta, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, a primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještak asu pravne prirode, te tuženik nije imao pitanja za vještaka, ujedno se protiveći preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a na ročištu od 4. listopad 2023., odustao je od prijedloga za saslušanjem svjedoka zaposlenika tuženika Venere Matoš.
8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, budući su primjedbe tuženika pravne prirode, a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, kao ni pitanja za vještaka.
9. Prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva sud smatra osnovanim i to za isplatu iznosa od 36,04 eura/271,51 kunu. Naime, tužitelj je tijekom postupka povećao tužbeni zahtjev zatraživši isplatu iznosa od 6.008,55 eura/45.271,51 kunu, zajedno s pripadajućim kamatama, dakle povećao je tužbeni zahtjev za iznos od 36,04 eura/271,51 kunu, zajedno s pripadajućim kamatama, što u smislu članka 191. stavak 1. ZPP-a, predstavlja preinaku tužbe. Pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva pa je za ocjenu zastare mjerodavan dan kada je tužbe preinačena, jer se glede tog dijela tužbenog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kada je taj novi zahtjev istaknut, a koji u konkretnom slučaju iznosi 36,04 eura/271,51 kunu. Kako je preinačeni tužbeni zahtjev istaknut u podnesku tužitelja od 23. lipnja 2023., to je od dana početka zastarijevanja do dana podnošenja tog zahtjeva protekao petogodišnji zastarni rok propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima, pa je u odnosu na taj dio tražbine tuženikov prigovor zastare osnovan. 10. U preostalom dijelu prigovor zastare je neosnovan, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih IV-tuženik R. A. d.d., Z. (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.), a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, iz slučaja članak 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.
12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. Člankom 102. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
15. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
16. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
17. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
18. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4404825, dana 21. rujna 2007., koji je solemniziran po javnom bilježniku Z. P.-M. iz O., broj Ov- 19822/07, 24. rujna 2007., na iznos od 22.533,01 CHF, po srednjem tečaju kreditora- tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje na način da se iznos od 19.162,02 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 290,69 CHF, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan dospijeća, a preostali dio glavnice u iznosu od 3.370,99 CHF otplaćuje se odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,49% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak ugovoru br. 1. dana 13. srpnja 2012., kojim je ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci i to od 1. srpnja 2012. do 31. prosinca 2012. Istim je definirana kamatna stopa od 6,75%, te plaćanje naknade za korištenje moratorija u visini 3,90% na iznos nedospjele glavnice. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,49 % godišnje anuitet je iznosio 290,69 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 26. rujna 2027., od 4,416960 kuna za jedan CHF iznosi 1.283,97 HRK. Tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja i kamatne stope tužitelj je više platio ukupan iznos od 45.271,51 kunu, odnosno 6.008,55 eura.
19. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07.
20. Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.
21. Kako je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno kako u predmetnom ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog kamatna stopa nije određena, niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz članka 2. predmetnog Ugovor o kreditu broj 528-50-4404825, od dana 21. rujna 2007., osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 5,49% godišnje, određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno članku 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.
22. Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovor o kreditu broj 528-50-4404825, između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
23. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 5.972,53 eura/45.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, na ime tečajne razlike i na ime razlike u kamatnoj stopi, a kako je to zatražio tužitelj, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,49% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita, stoga odluka kao pod II/izreke presude.
24. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.
25. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan za isplatu iznosa od 36,04 eura/271,51 kunu, stoga odluka kao pod III/izreke presude, budući je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 23. lipnja 2023., jer je za preinačeni dio protekao zastarni rok od pet godina.
26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
27. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 199,00 eura, zastupanje na ročištima od 31. ožujka 2022., 7. rujna 2023., i 4. listopada 2023., u iznosu od 199,00 eura za svako ročište, sastav obrazloženog podneska od 2. ožujka 2022., 4. travnja 2022., 11. siječnja 2023., 23. lipnja 2023., u iznosu od 199,00 eura za svaki podnesak, a koji iznos je obračunat PDV-e od 25% u iznosu od 398,00 eura, odnosno ukupno iznos od 1.990,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.255,45 eura, stoga odluka kao pod IV/ izreke presude.
28. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 106,54 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 106,54 eura, budući tužitelj navedeni trošak nije platio, a sukladno Zakonu o izmjenama zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno članku 11. stavak 1. točka 20., stoga odluka kao pod V/ izreke presude
U Osijeku, 15. studenog 2023.
S U D A C:
LIDIJA ŠMIT
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
