Poslovni broj: Usž-1499/23-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. K. iz K., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. D. K. i D. K., K., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 3570/2020-7 od 10. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 15. studenog 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3570/2020-7 od 10. veljače 2023.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/20-01/374, urbroj: 513- 04-20-2 od 30. studenog 2020., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točke I. i II. izreke). Rješenjem prvostupanjskog suda istog poslovnog broja i datuma odbija se prijedlog tužitelja za odgodni učinak tužbe.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
Nastavno u žalbi tužitelj prije svega navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je u predmetnom slučaju nastupila zastara za 2007. godinu, tj. relativna zastara za utvrđenje porezne obveze za navedeno porezno razdoblje je nastupila 1. siječnja 2012., a apsolutna zastara je nastupila 1. siječnja 2015., odnosno prije donošenja prvostupanjskog rješenja. Tužitelj dodaje da je 2007. godinu bio u obvezi podnijeti godišnju poreznu prijavu do kraja veljače tekuće godine 2008., zbog čega smatra da je zastara počela teći 1. siječnja 2009., odnosno po isteku godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate. S time u vezi se poziva na upravnosudsku i ustavnosudsku praksu, odnosno stajališta izražena u konkretnim sudskim odlukama. Također daje osvrt i na relevantne odredbe Općeg poreznog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., kao i odredbe ranije važećeg Općeg poreznog zakona, koje reguliraju pitanje nastupa zastare.
Tužitelj u žalbi nadalje navodi i druge razloge zbog kojih smatra da prvostupanjska presuda nije zakonita, a niti rješenja poreznih tijela, jer ne uvažavaju okolnosti konkretnog slučaja i mogućnost da tužitelj dokaže izvor stjecanja ušteđevine u iznosu od 230.000,00 kn sa značajnom vremenskom distancom od razdoblja boravka u S. A. D..
Tužitelj u žalbi dodaje i da odredbe zakonskih propisa važećih u Republici Hrvatskoj (Zakon o računovodstvu, Opći porezni zakon i dr. propisi) ne propisuju obvezu poreznog obveznika da čuva poslovnu dokumentaciju kroz duže razdoblje, odnosno nakon nastupa apsolutne zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, zbog čega smatra da nije bio dužan čuvati dokaze o izvorima stjecanja novčanih sredstava do 2014. godine kada je prvostupanjsko porezno tijelo od njega zatražilo podatke za 2007. godinu. Smatra da je dostavom dokumentacije kojom dokazuje da je od početka 2002. do kraja 2005. živio, radio i studirao u SAD-u, gdje je i stekao sveučilišnu diplomu, koju je tužitelj dostavio uz drugu dokumentaciju, a smatra da je dostavljenim dokazima učinio vjerojatnim izvore prihoda stečene u nadziranom razdoblju. Dodaje i da prilikom dolaska u Republiku Hrvatsku, odnosno pri prelasku državne granice, nije bio dužan prijaviti ovlaštenom cariniku prijenos gotovine i čekova u stranoj valuti, jer nije unosio novčane iznose preko vrijednosti propisane zakonom kojim se uređuje sprječavanje pranja novca.
Zaključno, tužitelj smatra da je prvostupanjska presuda donesena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da je protivna podacima spisa predmeta, a ujedno i zbog bitne povrede pravila sudskog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i prvostupanjsku presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, u granicama žalbenih razloga i uvažavajući razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. U žalbenom stadiju postupka prije svega je valjalo ocijeniti je li u predmetnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i s time u vezi ispitati zaključke prvostupanjskog suda kojima tužitelj u žalbi izričito prigovara.
7. U vezi ocjene pitanja je li u predmetnom slučaju došlo do nastupa zastare, prije svega valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju godišnje obveze poreza na dohodak, protivno tvrdnji tužitelja, već je riječ o postupku ispitivanja izvora cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. Stoga, a kako se u konkretnom slučaju radi o poreznom nadzor u kojem se utvrđuju izvori imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005., zastara prava na utvrđivanje porezne obveze na temelju ispitanih izvora imovine za odlučno razdoblje počela je teći 1. siječnja 2015., tj. istekom godine u kojoj su porezne obveze tužitelju utvrđene zapisnikom o provedenom nadzoru od 18. prosinca 2014., kojim je utvrđeno postojanje nerazmjera između izvora sredstava i stečene imovine tužitelja.
8. Naime, odredbom članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 136/12.) mijenja se članak 94. na način da se dodaje stavak 4. koji propisuje da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje (a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013.).
9. Slijedom iznesenog, u predmetnom slučaju nije nastupila apsolutna zastara primjenom odredbi Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), koji je bio na snazi u vrijeme provođenja nadzora.
10. Prvostupanjsko porezno rješenje je doneseno pozivom na odredbu članka 63. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 177/04. i 73/08.) za pobliže navedeno razdoblje, o čemu je sastavljen zapisnik o obavljenom nadzoru od 18. prosinca 2014., u kojem su pobliže navedene utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti, a tada je porezno tijelo i saznalo da ima osnove za oporezivanje.
10. Iz navedenog zapisnika, kao i podataka spisa predmeta proizlazi da je porezno tijelo kod utvrđivanja činjenica bitnih za donošenje pravilne odluke u smislu mjerodavnih zakonskih odredbi, uzelo u obzir sve tužiteljeve primitke i izdatke u nadziranom razdoblju, zaključujući da tužitelj nije dokazao izvore prihoda, odnosno utvrđen je nerazmjer između primitaka i izdataka tužitelja, iz razloga koji su u prvostupanjskom rješenju iscrpno obrazloženi. Prethodno tome je proveden odgovarajući postupak u kojem je tužitelj pozvan dostaviti podatke o izvorima sredstava, nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini, kao i podatke o osobnoj potrošnji, a tužitelj je tijekom postupka dao izjavu o činjenicama bitnim za oporezivanje, a dana mu je i mogućnost da dostavi svu dokumentaciju kojom bi dokazao izvor primitaka u nadziranom razdoblju. Na temelju podataka utvrđenih u provedenom postupku i cjelokupno priložene dokumentacije porezno tijelo je pravilno zaključilo da tužitelj nije dokazao izvor novčanih sredstava, odnosno da je u 2007. imao ušteđevinu od 230.000,00 kn koju je stekao za vrijeme boravka SAD-u (od 2002. do 2005.), pravilno zaključujući da sama preslika diplome nije vjerodostojan dokaz kojima bi tužitelj dokazao izvore sredstava, a bez drugih materijalnih dokaza koje tužitelj nije priložio. S time u vezi porezno tijelo dodaje da je primjenom mjerodavnih odredbi Općeg poreznog zakona na tužitelju bio teret dokazivanja u odnosu na činjenice koje umanjuju poreznu obvezu.
11. Prvostupanjski sud je obrazložio razloge zbog kojih je odbio provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelja, odnosno naveo je da izvođenje predloženog dokaza saslušanjem tužitelja nije prikladno dokazno sredstvo za utvrđivanje činjenice s koje osnove je tužitelj ostvario sredstva, zbog čega je provođenje predloženog dokaza ocijenjeno kao nepotrebno, a uvažavajući pri tome načelo učinkovitosti spora propisanom u članku 8. ZUS-a. Stoga je sud pravilno utvrdio da su tijekom upravnog spora već u dostatnoj mjeri utvrđene bitne činjenice za donošenje pravilne odluke, a i jer je nesporno utvrđeno da tužitelj ne raspolaže bilo kakvom materijalnom dokumentacijom kojom bi mogao dokazati da su sporna sredstva stečena radom u SAD-u.
12. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je prihvatio stajališta i zaključke poreznih tijela koja su nakon iscrpne i opsežne analize cjelokupne priležeće dokumentacije i na temelju službenih podataka, utvrdila činjenično stanje vezano uz postojanje nerazmjera između ostvarenih primitaka i izdataka tužitelja, što slijedno dovodi do zaključka da je bilo osnove da se tužitelju sukladno članku 63. Zakona o porezu na dohodak, utvrdi porezna obveza u pobliže naznačenom iznosu.
13. Dakle, cjelokupni podaci spisa, kao i obrazloženja prvostupanjskog rješenja kao i tuženikovog rješenja, su dali osnovu da sud prihvati zaključke poreznih tijela u vezi bitnih činjenica na temelju kojih je tužitelju utvrđena porezna obveza u naznačenom iznosu, pri čemu se ističe da je tužitelj imao mogućnost dokazati izvor novčanih sredstava svim raspoloživim dokaznim sredstvima.
14. Stoga je sud osnovano razloge poreznih tijela prihvatio pravilnima, jer su valjano i iscrpno obrazloženi, odnosno porezna tijela su dala valjane i životno uvjerljive razloge zbog kojih nisu prihvatila tvrdnje tužitelja o izvoru sredstava, a te razloge prihvaća ovaj Sud.
15. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja tako i s osnove primjene mjerodavnog prava. Također valja reći da je sud u obrazloženju pobijane presude dao valjane, dostatne i relevantne razloge na kojima je utemeljio ocjenu o neosnovanosti tužbenih navoda, a time je postupio u skladu s pravilima propisanim u članku 60. stavku 4. ZUS-a. Tijekom provedenog upravnog spora sud nije počinio bilo kakve propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a utjecali na donošenje pravilne i zakonite odluke.
16. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega je pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 15. studenoga 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić v.r.
