1

Poslovni broj Gž R-918/2021-5

 

Poslovni broj Gž R-918/2021-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                         P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz B., protiv tuženika-protutužitelja A. K. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. K. i D. D. iz B., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. Pr-243/2016-42 od 09. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 07. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-243/2016-42 od 09. travnja 2021., u točkama II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX. i X izreke.

 

2. Prihvaća se žalba tuženika-protutužitelja i citirana presuda preinačuje u

točki I. izreke i sudi:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

Tuženik-protutužitelj A. K. iz B., OIB: … dužan je isplatiti tužitelju-protutuženiku Z. d.o.o., OIB: … iznos od 1.948,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 1. prosinca 2016. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“

 

Obrazloženje

1. Citiranom presudom djelomično su prihvaćeni tužbeni zahtjev i protutužbeni

zahtjevi sadržaja kao u izreci, te je naloženo tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak u iznosu od 22.487,50 kn.

 

2. Protiv citirane presude žalbe su podnijele obje stranke (tužitelj protiv dijela

kojim je odbijen tužbeni zahtjev i prihvaćen protutužbeni zahtjev, a tuženik protiv dijela kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen protutužbeni zahtjev) pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i odbijanjem protutužbenih zahtjeva (tužitelj), odnosno prihvaćanjem protutužbenih zahtjeva u cijelosti i odbijanjem tužbenog zahtjeva (tuženik).

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              4. Žalba tužitelja-protutuženika nije osnovana, dok je žalba tuženika-protutužitelja djelomično osnovana.

5.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) da mu tuženik vrati (isplati) isplaćeni dio plaće za razdoblje od 24. kolovoza do 12. rujna 2016.

5.2. Predmet spora su i protutužbeni zahtjevi tuženika-protutužitelja (dalje: tuženik) da mu tužitelj isplati plaću za prekovremeni rad i terenski dodatak za razdoblje od 1. travnja 2013. do 31. srpnja 2016., naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. i 2015. godinu i iznos razlike zbog neosnovano umanjene plaće za lipanj, srpanj i kolovoz 2016.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik bio u radnom odnosu kod tužitelja na radnom mjestu pomoćnog TT montera u razdoblju od 12. ožujka 2013. do 12. rujna 2016.; da je tuženiku kao radniku ugovorena plaća za razdoblje od 12. ožujka do 30. lipnja 2013. bruto 2.814,00 kn, od 1. srpnja do 31. prosinca 2013. bruto 2.984,78 kn, od 1. siječnja 2014. pa do kraja radnog odnosa bruto 3.417,75 kn i da je ugovoreno da tuženiku pripada uvećanje od 50% po osnovu dodatka na plaću za prekovremeni rad.

6.2. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je tuženik od 1. travnja 2013. do odlaska na godišnji odmor zaključno s 24. srpnja 2016. radio po 10 sati dnevno, tj. od 7,00 do 17,00 sati, da je od 1. travnja 2013. do zaključno ožujka 2016. radio isključivo na terenima koji su od B. bili udaljeni više od 45 km, te da su putni radni listovi, koje su TT monteri uredno i pravilno ispunjavali svakog dana i krajem mjeseca predavali poslodavcu, relevantan dokaz o količini radnog vremena, tim više što je navedenu dokumentaciju i tužitelj pohranjivao u svojim evidencijama i dao istu na uvid vještaku.

6.3. Na temelju nalaza i mišljenja vještakinje dipl.ing. M. M., koja je vještačenje provela temeljem dokumentacije koju joj je dao na uvid sam tužitelj u poslovnom prostoru tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj tuženiku isplatio plaću za razdoblje od 24. do 31. kolovoza 2016. u bruto iznosu 813,91 kn, a za razdoblje od 1. do 12. rujna 2019. u iznosu bruto 1.134,55 kn. Prvostupanjski sud utvrđuje da je riječ o neosnovano isplaćenoj plaći jer tuženik u tom razdoblju nije radio, pa je obvezao tuženika da vratiti tužitelju iznos od 1.948,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 335,14 kn.

6.4. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2013. do 31. srpnja 2016. tuženik imao ukupno 1.469 prekovremenih sati rada za što mu pripada neisplaćena razlika plaće od ukupno bruto 51.678,50 kn, pa mu je dosudio navedeni iznos.

6.5. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2013. do kraja ožujka 2016. tuženik radio na terenu 751 dan na lokacijama koje su sve više od 30 km udaljene od sjedišta poslodavca. Kako tužiteljev Pravilnik o radu od 15. prosinca 2015. u čl. 54. uvjetuje pravo na terenski dodatak obavljanjem rada na terenu koji je najmanje 30 km udaljen od prebivališta radnika i sjedišta poslodavca, tuženiku da ne pripada terenski dodatak za travanj 2016. u iznosu 340,00 kn, za svibanj 2016. u iznosu 3.570,00 kn, za lipanj 2016. u iznosu 3.400,00 kn, ni srpanj 2016. u iznosu 3.740,00 kn, dakle u ukupnom iznosu 11.050,00 kn, pa je za navedeni iznos odbijen protutužbeni zahtjev, dok je tužitelju naloženo platiti tuženiku terenski dodatak u iznosu od ukupno 116.620,00 kn jer u utuženom razdoblju tužitelj nije tuženiku isplaćivao terenski dodatak.

6.6. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženiku pripada naknada za neiskorišteni godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, odnosno u iznosu od po 4.071,74 kn. Kako tuženik nije koristio godišnji odmor u 2014. i 2015. godini, već je bio na terenu u dane koje je prema odlukama poslodavca trebao koristiti godišnji odmor, da mu pripada naknada za neiskorišteni odmor, pa je prvostupanjski sud obvezao tužitelja da tuženiku po toj osnovi isplati iznos od 8.143,48 kn.

6.7. Kako je tuženik prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2015. imao ugovorenu bruto plaću u iznosu od 3.417,50 kn, a tužitelj mu je obračunao i isplatio bruto plaću za lipanj 2016. u iznosu od 3.120,00 kn, za srpanj u iznosu od 3.120,00 kn i za kolovoz 2016. u iznosu od 3.119,99 kn, proizlazi da mu je isplatio manje od ugovorene plaće i to za lipanj 2016. iznos od 297,50 kn, za srpanj iznos od 297,50 kn i za kolovoz iznos od 297,51 kn. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev radi nezakonito umanjene plaće za lipanj i srpanj 2016. i naložio tužitelju da tuženiku isplati ukupno bruto iznos od 595,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbio tužbeni zahtjev za umanjenje plaće za kolovoz 2016. u iznosu od 297,51 kn.

7. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o protutužbenim zahtjevima, dok je odlučujući o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

8.1. Tužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao povrat (isplatu) iznosa plaće koju je tuženiku isplatio za razdoblje od 24. kolovoza do 12. rujna 2016. Nesporno je da tuženik u tom razdoblju nije dolazio na posao, pa je prvostupanjski sud smatrao da je tuženik iznos od 1.948,46 kn stekao bez osnove. Međutim, tuženik se u žalbi osnovano poziva na odredbu članka 1112. Zakona o obveznim odnosima. Naime, do povećanja imovine tuženika i smanjenja imovine tužitelja za iznos od 1.948,46 kn došlo je pogreškom tužitelja koji je tuženiku isplatio plaću iako tuženik nije radio u tom razdoblju. Navedena pogreška se ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom tužiteljeve službe prilikom obračuna plaće tuženika, te za takvu pogrešku posljedice ne može snositi tuženik, čime se ostvario razlog iz odredbe članka 1112. ZOO-a, tako da tužitelj nema pravo na vraćanje isplaćenog iznosa, s time da u postupku nije utvrđeno da je tužitelj zadržao pravo na povrat, niti da je platio da bi izbjegao prisilu ili da bi plaćanje zavisilo od ispunjenja uvjeta. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.948,46 kn.

 

              8.2. Tužitelj u žalbi u bitnome osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ostvarenim prekovremenim satima i danima za koje tuženiku pripada terenski dodatak jer osporava nalaz i mišljenje vještaka računovodstvene struke na kojem se temelje utvrđenja prvostupanjskog suda. Ti žalbeni navodi su neosnovani. Naime, vještačenje je rađeno upravo na temelju dokumentacije koju je vještaku dostavio tužitelj zbog čega je vještak došao na točno određeni dan u prostorije tužitelja (4. rujna 2019.) i prikupio svu potrebnu dokumentaciju. Stoga je neosnovano osporavanje dokumentacije na temelju koje je sačinjen nalaz i mišljenje jer je riječ o tužiteljevoj dokumentaciji koju je tužitelj dao vještaku. Nadalje, tužitelj je nakon provedenog vještačenja predložio provođenje novog vještačenja na temelju rezultata iz sustava satelitskog praćenja vozila da bi se utvrdilo vrijeme koje je tuženik proveo na radu, koji je dokazni prijedlog prvostupanjski sud odbio nakon što je vještak naveo da bi u tom slučaju tužitelj trebao imati odluke o upućivanju radnika na teren u kojima bi bilo izričito navedeno na koje sve lokacije je tuženik išao raditi tog dana jer nije sporno da je isti dan tuženik radio na raznim lokacijama, tj. na svakako više od jedne lokacije dnevno, pa bi se u tim odlukama trebalo navesti adresu svakog klijenta, a koju dokumentaciju tužitelj vještaku nije predočio niti je uopće isticao da je ima. Tužitelj i u žalbenom postupku ponovno ističe da je trebalo provesti vještačenje temeljem rezultata satelitskog praćenja vozila. Valja još jednom naglasiti da je neosnovano osporavanje nalaza i mišljenja vještaka koje je provedeno temeljem tužiteljeve dokumentacije. Nadalje, tužitelj je samo paušalno osporio rezultate vještačenja, a ne konkretno za neki određeni datum, kao što se nije pozvao na neke konkretne rezultate satelitskog praćenja vozila koji bi doveli u sumnju rezultate vještačenja provedenog na temelju tužiteljeve dokumentacije. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja kojima osporava utvrđeno činjenično stanje koje se temelji na nalazu i mišljenju vještaka.

8.3. Žalbeni navodi tužitelja da je tuženiku s osnove terenskog dodatka isplatio iznos od 88.950,00 kn, predstavljaju nove činjenice iz članka 352. stavka 1. ZPP-a po prvi puta iznesene u žalbi.

8.4. Iako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, što bi se trebalo odraziti i na uspjeh stranaka u postupku, pa time i na odluku o parničnom trošku, kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio uspjehe stranaka, tek nakon preinačenja presude tužitelj bi bio dužan tuženiku nadoknaditi 73% tuženikovih troškova, kako je to i dosudio prvostupanjski sud, pa stoga nije preinačena odluka o parničnom trošku. Tuženik je uspio u žalbenom postupku, ali nije zatražio trošak žalbenog postupka, pa o njemu nije niti odlučivano.

9. Radi svega izloženog odlučeno je kao u izreci primjenom članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

 

U Rijeci, 07. veljače 2024.

                                                       

 

  Predsjednik vijeća

      Larisa Gačanin, v.r.