Poslovni broj Gž -2321/2020-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. (OIB ...), P., zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. L.d. J. (OIB ....), S., zastupano po punomoćniku I.V., odvjetniku iz Z.a i 2. H. c. d.o.o. (OIB ....), Z., uz sudjelovanje umješača na strani prvotuženika H. o. d.d. (OIB ....), Z., , zastupano po punomoćnicima Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnicima iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama 1. tuženika te umješača na strani 1. tuženika podnesenih protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-341/2019 od 17. svibnja 2019., na sjednici vijeća 15. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1. tuženika L. d. J. S. i umješača na strani 1. tuženika h.O. d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-341/2019 od 17. svibnja 2019. u točkama I. i IV. izreke te točki V. izreke kojom je odbijen zahtjev 1. tuženika i umješača na strani 1. tuženika za naknadu parničnog troška.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi 1. tuženika i umješača na strani 1. tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo prvotuženiku da tužitelju isplati iznos od 21.679,99 kn uz zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 17. svibnja 2019.g. pa do isplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika preko iznosa dosuđenog u točki I. izreke presude do ukupno zatraženog iznosa u visini od 32.150,44 kn uz zakonske zatezne kamate na taj iznos; u pogledu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 21.679,99 kn za razdoblje od 12. lipnja 2013.g. pa do 17.svibnja 2019.g.; te u onom dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope na iznos za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, iznad dosuđene kamatne stope, a do stope koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena. Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika kao i u onom dijelu u kojem je zatraženo da novčani iznos od 32.150,44 kn prvo i drugo tuženici isplate tužitelju solidarno. Točkom IV. izreke naloženo je prvotuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 12.735,90 kn. Točkom V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova preko iznosa dosuđenog u točki IV. izreke presude do ukupno zatraženog iznosa od 15.000,00 kn. Točkom V. (ispravno VI.) izreke odbijen je zahtjev prvotuženika za naknadu parničnih troškova u visini od 15.000,00 kn te umješača na strani prvotuženika u visini od 4.375,00 uz zakonske zatezne kamate na taj iznos. Točkom VI. (ispravno VII.) izreke odbijen je zahtjev drugotuženika za naknadu parničnih troškova u visini sudske pristojbe na odgovor na tužbu a u iznosu od 335,75 kn.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli 1. tuženik i umješač na strani 1. tuženika.

2.1. Prvotuženik pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i IV izreke i točki V. izreke u odnosu na odbijanje njegovog zahtjeva za naknadu troškova postupka zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.2. Umješač pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i IV. izreke i točki V. izreke u odnosu na odbijanje njegovog zahtjeva za naknadu troškova postupka zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi pobijana presuda.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju je zahtjev tužitelja prema 1. tuženiku za naknadu imovinske štete na vozilu u iznosu od 21.679,99 kn (bez PDV-a) i uslijed prijevoza vozila u iznosu od 3.338,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama, nastale naletom divljači na javnoj cesti.

6. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, uvidom u priloženu dokumentaciju, prihvaćanjem iskaza svjedoka J.B., A. M. i tužitelja utvrđuje da se predmetna nesreća dogodila 11. lipnja 2013. kada je na vozilo tužitelja naletjela divljač-medvjed, s time da divljač nije pronađena u krugu mjesta nesreće, već su na vozilu zaostale životinjske dlake zbog čega je pozvan na lice mjesta lovočuvar M. V. koji je potvrdio da se radi o medvjeđoj dlaci. Nadalje, nakon provedenog očevida i prometnog vještačenja, prvostupanjski sud utvrđuje da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da je do štetnog događaja došlo kada je tužitelj u noćnim uvjetima vožnje upravljao teretnim vozilom – furgonom desnom voznom trakom državne ceste između K. i S. kada je dolaskom u područje mjesta B., a izlaskom iz dionice kolnika u pravcu i ulaskom u desni zavoj, gdje mu se s desne strane nalazi povišeni raslinjem zarasli kamenito zemljani teren, naletio prednjim lijevim dijelom na prepreku koja je prema karakteristikama oštećenja mogla biti u obliku medvjeda, a izašao bi na kolnik dolaskom desne strane. Nadalje, da zbog nastalih oštećenja nakon štetnog događaja vozilo nije bilo u voznom stanju. Također, da brzina udara vozila u prepreku kao što je tijelo prosječnog odraslog medvjeda mogla je biti u području između 50 i 60 km/h ili prosječno 55 km/h, a kod ove brzine zaustavni put snažnim kočenjem iznosi oko 33,3 m i zaustavljanje traje oko 3,5 s. U slučaju ako medvjed ne bi trčao preko kolnika, već hodao ubrzano kao čovjek, mogao se kretati brzinom od oko 9 km/h pa kako bi u razini kolnika bio vidljiv na putu od oko 2,5 m, što bi bilo vremenski oko 1 s prije naleta, za tužitelja je nesreća pri prosječnoj brzini od 55 km/h bila neizbježiva jer bi se tada nalazio na oko 15,3 m ispred mjesta naleta. Kočenjem bi tužitelj mogao stati ispred putanje prelaska medvjeda preko kolnika za brzine do 33 km/h, a da se kretao brzinom do 34 km/h, medvjed bi i bez njegovog kočenja uspio do dolaska vozila proći desnom trakom ispred njega i nesreća se ne bi dogodila. Smjerom kretanja tužitelja bili su postavljeni prometni znakovi oko 55 m ispred mjesta nesreće „divljač na cesti“ s dopunskom pločom u duljini od „3500 m“, a na oko 80 m ispred mjesta nesreće znakovi „dvostruki zavoj ili više uzastopnih zavoja od kojih je prvi udesno“ sa znakom „ograničenje brzine – 50 km/h“. U noćnim uvjetima vožnje tužitelj nije mogao vidjeti nailazak medvjeda na povišenom terenu s desne strane prije nego se isti zatekne u razini kolnika i području osvjetljavanja putnih svjetla pa da ranijim reagiranjem pokuša izbjeći nesreću s obzirom na postavljeni znak opasnosti pojave divljači i ograničenja brzine izbjegne nesreću, osim da se kretao brzinama do 34 km/h.

6.1. U odnosu na mjerodavno materijalno pravo, prvostupanjski sud zauzima stav da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 1063., 1064., 1066. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.- dalje: ZOO) kojima je propisana odgovornost za štetu od opasne stvari, budući da divljač koja se kreće javnom cestom predstavlja opasnu stvar, te s obzirom da 1. tuženik gospodari lovištem na području gdje se dogodila prometna nezgoda, utvrđuje da 1. tuženik sukladno citiranim odredbama odgovara za predmetnu štetu. Pri tome, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka prometne struke prema kojem tužitelj u noćnim uvjetima vožnje nije mogao vidjeti nailazak medvjeda na povišenom terenu s desne strane prije nego se isti zatekne u razini kolnika i području osvjetljavanja putnih svjetla, pa da ranijim reagiranjem pokuša izbjeći nesreću s obzirom na postavljeni znak opasnosti pojave divljači i ograničenja brzine izbjegne nesreću, osim da se kretao brzinama do 34 km/h, te pri shvaćanju da nije za očekivati od bilo kojeg prosječnog vozača motornog vozila da vozilom na cesti kakva je predmetna, upravlja brzinom manjom od 34 km/h jer bi to moglo dovesti do opasnosti po druge sudionike u prometu koji nisu dužni očekivati da se neka osoba cestom kreće manjom od 34 km/h, kao i imajući na umu okolnost da prometni vještak nije decidirano naveo kojom brzinom se tužitelj kretao prije nezgode, ali je s obzirom na karakteristike medvjeda te oštećenja na vozilu tužitelja tu brzinu kretanja procijenio u rasponu od 50 do 60 km/h, zbog čega se ne može isključiti okolnost da bi se tužitelj u kritično vrijeme kretao propisanom brzinom od 50 km/h, kako to i navodi u stranačkom iskazu, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj brzinu kretanja prilagodio uvjetima na cesti te stoga otklanja kao neosnovan prigovor prvotuženika i njegovog umješača da je do nastanka predmetne štete došlo uslijed okolnosti koje bi bile uvjetovane ponašanjem tužitelja.

7. Visinu naknade štete prvostupanjski sud utvrđuje prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka o visini troškova popravka vozila u iznosu od 21.671,99 kn i računu prijevoza vozila tužitelja nakon nezgode u iznosu od 3.338,75 kn.

8. Prvostupanjski sud je odmjerio naknadu troškova tužitelju u primjeni čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), dok je zahtjev za naknadu troška 1. tuženika i umješača na strani 1. tuženika odbio kao neosnovan.

9. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.1. Prvotuženik sadržajem žalbe neosnovano tvrdi da bi u postupku bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 299. st. 2. ZPP-a zbog toga što je prvostupanjski sud nakon zaključenja prethodnog postupka prihvatio dokazni prijedlog tužitelja saslušanjem svjedoka, policijskog službenika koji je sačinio službenu bilješku u vezi predmetne prometne nezgode A. M.. U vezi toga prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo da je sud odlučio taj dokazni prijedlog tužitelja izvesti, iako je on predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, smatrajući da su za izvođenje tog dokaza ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a te da je tužitelj opravdao naknadno predlaganje tog dokaza, nakon što je svjedok M. V. osporio navode iz službene bilješke sastavljene po djelatnicima PP S., cijeneći pri tom da ni 1. tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio navod iz službene bilješke PP S. broj:511-04-09/50- 16/29-13 od 13. lipnja 2013.g. o tome da bi M. V. prilikom policijskog očevida na licu mjesta izjavio kako je dlaka pronađena na predmetnom vozilu dlaka medvjeda. Iznesene razloge prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te je ocijenjeno da je prvostupanjski sud prihvatio taj dokazni prijedlog sukladno čl. 299. st. 2. ZPP-a.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

11. Prvotuženik i umješač na strani 1. tuženika u žalbama neosnovano osporavaju pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je do prometne nezgode došlo naletom divljači-medvjeda na vozilo kojim je upravljao tužitelj. Pri tom 1. tuženik iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza, posebno osporavajući ocjenu prvostupanjskog suda o neprihvaćanju vjerodostojnim iskaza svjedoka M. V., lovočuvara, u dijelu u kojem tvrdi da na licu mjesta nije konstatirao kako bi dlaka pronađena na vozilu tužitelja potjecala od divljači, koje tvrdnje 1. tuženika nemaju uporišta budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je sadržaj tog iskaza u suprotnosti sa sadržajem policijske službene zabilješke sačinjene po predmetnoj prometnoj nezgodi i suglasnim sadržajima iskaza svjedoka A. M. policijskog djelatnika koji je uredovao po predmetnoj nezgodi i sudionika nezgode J.B. i tužitelja. Stoga neosnovano 1. tuženik i umješač daljnjim žalbenim navodima sugeriraju da ni provedenim prometnim vještačenjem nije potvrđeno da je predmetna nezgoda uzrokovana naletom divljači budući da vještak nije isključio mogućnost da bi se radilo o nekoj drugoj-domaćoj životinji. Naime, žaliteljima je za odgovoriti da je vještak svoj nalaz i mišljenje utemeljio na sadržaju dokumentacije u spisu koja daje objektivne parametre za njegovu izradu, pri čemu je prema sadržaju policijske službene bilješke cijenio i mogućnost naleta divljači veličine medvjeda na vozilo tužitelja te s obzirom na karakteristike oštećenja vozila potvrdio da je prepreka na koju je naletjelo vozilo tužitelja mogla biti u obliku medvjeda.

12. U odnosu na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, protivno shvaćanju 1. tuženika, u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ br. 84/11, 18/13, 22/13, 54/13-dalje:ZC) budući da odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu predmetom uređenja ZC- a, a niti je odredbom čl. 50. st. 1. tog Zakona, a kojom je propisana odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara za štetu nastalu trećima na javnoj cesti zbog naleta na divljač po principu krivnje, derogirana odgovornost osobe koja gospodari lovištem sukladno odredbama Zakona o lovstvu („Narodne novine“ br. 140/05, 75/09, 153/09-dalje:ZL) i ZOO-a. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da se na odgovornost 1. tuženika za naknadu štete primjenjuju odredbe ZOO-a o naknadi štete od opasne stvari, dakle po načelu objektivne odgovornosti, s obzirom da divljač koje se kreće javnom cestom predstavlja opasnu stvar.

13. U odnosu na žalbene navode kojima se 1. tuženik poziva na sraz dvije opasne stvari (motornog vozila i divljači) zbog čega smatra da se za naknadu štete odgovara po principu krivnje, za odgovoriti je da Zakon regulira takvu situaciju u slučaju sraza dvaju ili više vozila (kao opasnih stvari) u čl. 1072. ZOO-a, što u ovom predmetu nije slučaj s obzirom da se ne radi o srazu vozila, već je 1. tuženik kao lovoovlaštenik lovišta na području kojeg se dogodila predmetna nesreća sukladno čl. 83. st. 1. ZL-a odgovoran za naknadu štete tužitelju i to po načelu objektivne odgovornosti na temelju čl. 1063. i 1066. st. 1. ZOO-a, s time da se može potpuno ili djelomično osloboditi svoje odgovornosti samo pod pretpostavkama iz čl. 1067. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, što međutim u ovom postupku nije s uspjehom učinio.

13.1. Naime, suprotno žalbenim navodima 1. tuženika i umješača, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da za predmetnu štetu isključivo odgovara 1. tuženik i da na strani tužitelja nema ni doprinosa nastanku štete. To iz razloga jer je prvostupanjski sud s obzirom okolnosti nastanka nesreće i to pravilno cijeneći da je brzina kretanja vozila tužitelja iznosila 50 km/h, unutar propisanog ograničenja, te s obzirom na nemogućnost uočavanja medvjeda prije nego se zatekne u razini kolnika i području osvjetljavanja putnih svjetla, mogućnost izbjegavanja naleta na divljač samo pri brzinama manjim od 34 km/h u trenutku naleta, slijedom čega tužitelj nije postupio protivno čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08, 48/10, 74/11-dalje:ZSPC), te je, suprotno žalbenim navodima, krećući se dopuštenom brzinom, istu prilagodio postavljenom prometnom znaku upozorenja divljač na cesti, pri čemu nije razumno ni životno za očekivati da bi prosječni vozač u konkretnoj prometnoj situaciji smanjio brzinu kretanja do svega 34 km/h pri kojoj bi predmetnu nesreću mogao izbjeći.

14. Neosnovano umješač na strani 1. tuženika osporava visinu štete na vozilu tužitelja koju je sud pravilno utemeljio na nalazu i mišljenju prometnog vještaka u visini troškova popravaka vozila za oštećenja koja su vidljiva iz raspoložive dokumentacije, policijske službene zabilješke, izvida štete sačinjenog po umješaču, u iznosu od 21.671.99 kn, pri čemu je vještak način obračuna tih troškova obrazložio i prilikom usmenog saslušanja u postupku (list 216-217 spisa). Naime, prvostupanjski sud je, protivno shvaćanju umješača, opravdano prihvatio dani nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan te pravilno zaključio da je vještak argumentirano otklonio primjedbe na nalaz i mišljenje istaknute po 1. tuženiku i umješaču zbog čega je pravilno odbio kao neosnovan njihov dokazni prijedlog provođenja novog vještačenja.

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarife, što određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Pri tom je, protivno navodima 1. tuženika, pravilno odbijen zahtjev 1. tuženika za naknadu parničnog troška, kraj činjenice da je u postupku osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je slijedom toga proveden opsežan dokazni postupak, zbog čega svoje troškove u primjeni čl. 154. st. 2. ZPP-a ostvaruje kroz razmjerno umanjenje troškova tužitelja.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

17. Zahtjev 1. tuženika i umješača na strani 1. tuženika za naknadu troška u povodu žalbe nije prihvaćen jer nisu uspjeli u žalbenom postupku.

18. Presuda suda prvog stupnja nije pobijana u točkama II., III., VI. izreke te u točki. V. izreke u odnosu na troškove tužitelja, te ostaje neizmijenjena u tom dijelu.

U Rijeci 15. studenog 2023.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović v.r.