REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: 9 UsI-3051/2020-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja K. L. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik M. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, D, Z, , uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. o. d.d., Z., radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, 15. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, D. KLASA: UP/II-502-03/20-01/669, URBROJ: 338-01-06- 05-20-02 od 2. listopada 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, D. KLASA: UP/II- 502-03/20-01/669, URBROJ: 338-01-06-05-20-02 od 2. listopada 2020. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., Odjela za zdravstveno osiguranje – 2 KLASA: UP/I-502-03/20- 02/04 URBROJ: 338-21-02-02-20-7 od 16. srpnja 2020. kojim tužitelju ozljeda nastala 11. siječnja 2017. izražena dijagnozama šifri prema MKB-10 klasifikaciji:

S12.2, G82.4, S00.8 i S13.0 nije priznata ozljedom na radu te mu u svezi te ozljede nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da podnosi tužbu zbog povreda Zakona o općem upravnom postupku. Dodaje da je povrijeđen članak 7. (načelo pomoći stranci) tog Zakona jer mu je ovlaštena osoba (službena osoba) zatajila obavijest o pravu pozivanja svjedoka. Opisuje da mu nakon održane usmene rasprave nije omogućeno očitovanje na naknadne novo unesene tvrdnje poslodavca u zapisnik te očitovanje na naknadno svjedočenje svjedoka kojeg je predložio poslodavac u zapisnik nakon provedene usmene rasprave. Iznosi da je povrijeđen i članak 8. Zakona o općem upravnom postupku (načelo utvrđivanja materijalne istine), jer se u postupku tuženik u potpunosti oglušio na članak 66. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Smatra da je dokazano da je mogao (i morao) obavljati poslovne zadatke i samostalno, bez nadzora mentora. Navodi da taj dokaz tuženik navodi u zapisniku, ali da se ne obazire na neoboriv dokaz čime bitno povređuje zakonitost i pravilnost rješenja. Smatra da je povrijeđen i članak 30. Zakona o općem upravnom postupku (izjašnjavanje stranke). Dodaje da mu je tuženik onemogućio izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima nakon naknadnog iskaza svjedoka poslodavca te unosa istog u spis iako svjedok poslodavca izrijekom tvrdi da ga se uopće ne sjeća. Mišljenja je da se stoga takvo svjedočenje ne može prihvatiti. Poziva se i na članak 47. Zakona o općem upravnom postupku (utvrđivanje činjeničnog stanja). Iznosi da tuženik nije utvrdio sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje upravne stvari jer je njegov zaključak baziran na nizu manjkavih, netočnih, pristranih i neiskrenih tvrdnji samo jedne stranke (poslodavca), dok nije uvažio njegov prigovor na kontradiktornost izjava poslodavca. Nadalje, poziva se na članak 54. Zakona o općem upravnom postupku te smatra da je tuženik povrijedio stavak 3. tog članka jer mu je trebao pružiti na usmenoj raspravi mogućnost dopunjavanja navoda, s time da je to omogućio samo jednoj stranci (poslodavcu) dok je njemu ista mogućnost uskraćena. Navodi da poslodavac bez njegovog saznanja i očitovanja u zapisnik uvodi naknadne izjave i svjedoke. Nastavlja da je povrijeđen i stavak 5. tog članka jer se je od više svjedoka upućenih poslodavcu očitovao samo jedan (još uvijek uposlen kod istog poslodavca) koji je izjavio da ga se ne sjeća. Smatra da je tuženik povrijedio članak 62. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku jer mu je tu pravnu mogućnost zatajio. Također, smatra da je povrijeđen članak 64. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku u kojem je jasno naznačeno da će, ako službena osoba sumnja u objektivnost svjedoka, svjedoka ispitati o tim okolnostima pri čemu je evidentno da se pozivima svjedoka poslodavca odazvao samo jedan svjedok koji je još uvijek zaposlen kod istog poslodavca pa da je njegov iskaz i više nego pristran. Napominje da se je taj svjedok ogradio od svoje izjave gdje izrekom tvrdi da ga se uopće ne sjeća, a da ga tuženik uzima kao osnovu za negativno rješenje njegovog slučaja. Smatra da svjedok M. D. daje u potpunosti lažan iskaz tijekom usmene rasprave, a koji je on u potpunosti pobio i izveo dokaz da isti ne govori istinu kada ga je upitao da kaže nešto o jednom klijentu sa kojim je samostalno obavio cijeli proces sklapanja police (prezentacija, ugovaranje i naplata police osiguranja), isti odgovara da nema komentara čime potvrđuje njegove navode o samostalnom obavljanju djelatnosti te ujedno prešućuje puni odgovor. Iznosi da se na takav odgovor tuženik ne obazire, ne traži dodatna objašnjenja niti eksplicitan odgovor već samo nastavlja. Predlaže da se poništi rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da tužba nije osnovana. Smatra da je pobijano rješenje donijeto u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku sukladno važećim zakonskim propisima i podzakonskim aktima. Ističe da je tijekom upravnog postupka utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo materijalno pravo. Iznosi da je uvidom u cjelokupni spis utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo provelo dodatni dokazni postupak na okolnost ranije iznijetih spornih okolnosti predmetnog slučaja te osnovom tako provedenog dodatnog postupka pravilno utvrdilo da nisu ispunjeni uvjeti za priznavanjem traženog prava tužitelju, pri tom obrazlažući sve okolnosti predmetnog slučaja, koje su od utjecaja na samo priznavanje predmetnog prava tužitelju. Opisuje da je rješavajući u ponovnom postupku prvenstveno trebalo razjasniti iznijetu spornu okolnost vezanu uz rad tužitelja u smislu je li tužitelj u trenutku nastanka ozljede 11. siječnja 2017. obavljao poslove temeljem naloga poslodavca za koje je imao sklopljeni ugovor o radu odnosno i posljedično bio osiguran u obveznom zdravstvenom osiguranju za slučaj ozljede na radu (tijekom provedbe postupka utvrđeno je da je tužitelj kod imenovanog poslodavca bio zaposlen osnovom ugovora o radu sklopljenog 29. studenog 2016. i to na određeno vrijeme za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2016. do 31. siječnja 2017., uz probni rad u trajanju od jednog mjeseca). Opisuje da je tužitelj, prema navodima predstavnika poslodavca, odnosno i pribavljene izjave dugogodišnje zaposlenice djelatnice, bio zaposlen temeljem ugovora o radu na određeno radno vrijeme od 1. prosinca 2016. do 31. siječnja 2017. na radnom mjestu savjetnik u osiguranju u sklopu probnog rada te nadalje, da je praksa da novozaposleni radnik dobije mentor, voditelja, koji prati radnika, ali da pritom dogovorene sastanke održava isključivo u prisutnosti mentora (istaknuto je da u prvim mjesecima samostalno radnik kontaktira potencijalne klijente i ugovara s njima sastanke, međutim, da sastanke održava zajedno sa svojim voditeljem), odnosno zadatak novog radnika, konkretno tužitelja bio je da dogovara, kako je navedeno, sastanke s potencijalnim klijentima iz kruga vlastitih poznanika, ali samu prezentaciju i prodaju drži mentor uz sudjelovanje savjetnika, te je istaknuto da se u prva dva mjeseca isključivo i beziznimno sastanci provode u prisutnosti mentora). Pojašnjeno je da je zaposleniku omogućeno samostalno održavanje prezentacija tek u kasnijoj fazi, kada je prema procjeni mentora isti primjereno osposobljen za samostalni rad, dok se, vezano uz edukaciju, ističe da iako su edukacije (seminari) bili sastavni dio obuke tužitelja kao novog radnika bez iskustva, po završetku istih, a kako bi mogao samostalno voditi sastanke i sklapati ugovore potreban je nadzor mentora, koji ujedno procjenjuje kada će isti, kako je navedeno, biti primjereno osposobljen za samostalni rad. Iznosi da se posebno ističe da neposredno nadređeni tužitelju, gospodin D., poriče da je imao saznanja o sastanku kojeg je tužitelj trebao održati 11. siječnja 2017. s bračnim parom L. i H. Navodi da je uvidom u podatke spisa utvrđeno da ne postoji pisani trag odnosno dokaz o navedenom sastanku, stoga, kako je pravilno i zaključilo prvostupanjsko tijelo, iskazi navedenih osoba o nepisanom, ali ustaljenom načinu rada kod poslodavca su vjerodostojan dokaz iz kojeg je moguće zaključiti, slijedom prethodno opisanog, da se tužitelj predmetnog dana nije na mjestu nastanka ozljede nalazio u svojstvu savjetnika u osiguranju, s obzirom na prethodno istaknutu činjenicu da ne postoje dokazi da je na isti bio upućen od strane poslodavca radi samostalnog vođenja sastanka s klijentima, već je tužitelj radio po vlastitom nahođenju, bez znanja odnosno dane upute poslodavca, kako je obrazloženo od strane prvostupanjskog tijela. Zaključuje da se s obzirom na opisane okolnosti navedena ozljeda tužitelja ne može povezati s njegovim radnim aktivnostima kod poslodavca, u smislu prethodno obrazloženog, posebno kraj činjenice da je, prema zatraženom pojašnjenju poslodavca, tužitelju predmetnog dana radno vrijeme završilo u 16:00 sati u uredskim prostorijama društva. Dodaje da su pri tom također pravilno obrazložene okolnosti vezane uz predmetni ugovor o radu tužitelja, jer, iako se s obzir na opis poslova u koji spada i održavanje sastanaka s klijentima na terenu, ne može zaključiti vodi li tužitelj sastanke sam ili u prisutnosti mentora (odnosno i po proteku probnog roka), prema pribavljenom očitovanju poslodavca, ne može se govoriti o samostalnosti u radu novih radnika, barem prva 2- 3 mjeseca rada. Opisano je da je uz navedeno, sukladno danim njegovim smjernicama, proveden dodatni dokazni postupak na okolnost datuma saznanja za nastanak ozljede tužitelja od strane njegovog tadašnjeg poslodavca, odnosno i načina saznanja o nastaloj ozljedi od strane istoga, radi utvrđivanja okolnosti uslijed kojih tadašnji poslodavac nije podnio prijavu o ozljedi na radu za tužitelja, već to čini tužitelj osobno, ali i s obzirom na činjenicu da je i njegov izabrani doktor 17. lipnja 2019. (dakle protekom više od dvije godine od dana nastanka ozljede), podnio izvješće u kojoj navodi predmetne dijagnoze tužitelja, prvostupanjsko je tijelo Zavoda provelo dodatni dokazni postupak na navedene okolnosti, a koja obrazloženja prvostupanjskog tijela Zavoda u svezi istoga on u cijelosti prihvaća. Ističe da je u predmetnom slučaju utvrđeno da se ne može smatrati da je do ozljede tužitelja došlo na način propisan relevantnom odredbom, dakle da se ozljeda žalitelja dogodila u trenutku obavljanja poslova poduzetih po nalogu poslodavca, jer je upravo na spomenutu okolnost proveden dodatni dokazni postupak, a u okviru kojeg se poslodavac tužitelja izjasnio da se nije radilo o situaciji da bi tužitelju kao novom i neiskusnom radniku (uzimajući pri tom u obzir sve prethodno vezano uz predmetni radni odnos tužitelja i spisu priloženu relevantnu dokumentaciju o istome), bilo povjereno samostalno održavanje sastanka, te posljedično nastanka ozljede tužitelja, dok žalitelj ne prilaže dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. Zaključuje da je prvostupanjsko tijelo sukladno danim smjernicama provelo dodatni dokazni postupak u okviru koje je pribavljeno očitovanje tužitelja, kao i predstavnika poslodavca tužitelja (između ostalog djelatnice poslodavca na okolnost ranije iznijete poslovne prakse kod poslodavca u smislu samostalnog održavanja sastanka kada se radi o novim i neiskusnim radnicima, dakle ne samo u odnosu na tužitelja), te da je tužitelj imao mogućnosti očitovati se na iste navode, a što je on i učinio te iznio prigovore tijekom provedene usmene rasprave. Smatra da ne postoji pravna osnova za priznavanje tako nastale ozljede ozljedom na radu tužitelju 11. siječnja 2017. u smislu članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Nadalje, smatra da istaknuti tužbeni navodi nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da se je tužitelj 11. siječnja 2017. ozlijedio.

7. Sporno je, je li pravilno to što tužitelju u upravnom postupku ozljeda nastala 11. siječnja 2017. izražena dijagnozama šifri prema MKB-10 klasifikaciji: S12.2, G82.4, S00.8 i S13.0 nije priznata ozljedom na radu.

8. Člankom 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 80/13. i 137/13.). propisano je da se ozljedom na radu prema tome Zakonu smatra:

1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima,

2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

3. ozljeda nastala na način iz točke 1. toga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. toga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. toga Zakona.

9. Člankom 36. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti ("Narodne novine", broj: 75/14., 154/14., 79/15., 139/15. i 105/16.) propisano je da se ozljeda na radu može priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona te osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu članka 66. Zakona.

10. Iz dopisa Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba broj S-185/19 od 2. srpnja 2019. utvrđeno je da je taj Zavod obavio intervenciju 11. siječnja 2017. za pacijenta K. L., ovdje tužitelja, da je poziv upućen u 16:50 sati, da je adresa intervencije …, te da je razlog poziva pad sa stepenica.

11. Iz ugovora o radu na određeno vrijeme kojeg su sklopili 29. studenog 2016. A. S. d.d., Podružnica Z. za osiguranje i tužitelj utvrđeno je da će radnik poslove početi obavljati 1. prosinca 2016.

12. Iz očitovanja A. S.-e d.d., Podružnice Z., poslodavca tužitelja utvrđeno je da je u vrijeme zadobivanja ozljede tužitelj bio zaposlen kod A. S. na određeno vrijeme, u razdoblju od 1. prosinca 2016. do 31. siječnja 2017., i to na radnom mjestu savjetnika u osiguranju. Navedeno je da je tužitelj, s obzirom da je do predmetnog događaja, tj. do 11. siječnja 2017. obavljao rad samo nešto više od mjesec dana, mogao organizirati i obavljati sastanke s potencijalnim ugovarateljima polica osiguranja, samo i isključivo pod izravnim nadzorom i uz prisutnost nadređenog radnika, M. D. Istaknuto je da je stoga bilo koji sastanak s klijentima, koji bi bio eventualno organiziran od strane tužitelja zahtijevao prethodno znanje, uputu i prisutnost radnika M. D. te da je tužitelj do tada i odrađivao sve sastanke s potencijalnim klijentima samo uz prisutnost nadređenog radnika. Izneseno je da 11. siječnja 2017. tužitelj nije dobio nikakvu uputu za održavanje sastanka na adresi … Z., niti je njegov nadređeni o tome imao ikakva saznanja niti mu je dao odobrenje ili nalog niti je činjenica o bilo kakvom sastanku bila evidentirana. Dodano je da radno vrijeme kod A. S.-e redovito završava u 16:00 sati, a da isto može eventualno jedino varirati ovisno o zakazanim sastancima savjetnika u osiguranju s potencijalnim klijentima, ali da s obzirom da tužitelj prema njihovim evidencijama odnosno uputama nije za taj dan imao ugovoren bilo kakav sastanak, njegovo radno vrijeme je završilo u 16:00 sati. Navedeno je da u odnosu na mjesto rada, prodajno osoblje A. S.-e obavlja rad u uredskim prostorima, a izvan njih u slučaju dogovorenih termina sastanaka, pa da je i tužitelj 11. siječnja 2017. obavljao rad u uredskim prostorijama A. S.-e na adresi … Z., s obzirom da taj dan njegov mentor M. D. nije imao ugovoren sastanak na kojem bi bio prisutan i tužitelj. Nastavljeno je da su informaciju o predmetnom događaju primili od majke tužitelja. Objašnjeno je da ga je, s obzirom da se tužitelj narednog dana nije pojavio na poslu, njegov nadređeni M. D. zvao na mobitel, međutim, da se nitko nije javio. Dodano je da ga je sljedeći dan ponovo zvao na mobitel, a da se je tada javila njegova majka i obavijestila da se tužitelj spotaknuo na stepenicama njezine kuće, na adresi … prilikom dolaska na ručak i da je završio u bolnici. Opisano je da je nakon par dana, M. D. ponovo zvao te razgovarao s ocem tužitelja koji ga je obavijestio da tužitelj ima slomljene kralješke, a da im je majka tužitelja dostavila doznake o otvorenom bolovanju za siječanj 2017. Izneseno je da je ugovor o radu tužitelja istekao 31. siječnja 2017. te da nije bilo nikakvih međusobnih kontakata ili komunikacije između A. S.-e i tužitelja, odnosno njegovih roditelja sve do lipnja 2019. Zaključeno je da sukladno prethodno navedenom, a s obzirom da predmetna ozljeda nije predstavljala ozljedu na radu, A. S. nije podnijela niti je bila dužna podnijeti prijavu o ozljedi na radu radnika tužitelja.

13. Iz izjave G. B. od 9. lipnja 2020. utvrđeno je da je ista izjavila da je predmetni posao takve naravi da ih kroz prva tri mjeseca na sastanke i termine uvijek prati njihov mentor ili voditelj i da sigurno ne idu sami nakon mjesec dana, s time da ako slučajno njihov mentor nije dostupan da uvijek ide netko tko je slobodan i duži je vremenski period u poslu.

14. Iz tjednog individualnog sastanka od 3. siječnja 2017., kojem su prisustvovali tužitelj, kao savjetnik, i D., kao vođa tima, utvrđeno je da je plan za razdoblje od 9. siječnja 2017. do 13. siječnja 2017. bio odraditi H. i M. M., M. K., M. M. te B. i J. L.

15. Iz zapisnika o usmenoj raspravi sastavljenog 24. veljače 2020. kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., Odjela za zdravstveno osiguranje – 2 utvrđeno je da su tada saslušani tužitelj, N. T., u svojstvu predstavnica poslodavca, i svjedok M. D., u svojstvu neposrednog rukovoditelja.

15.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj izjavio da je u vrijeme nastanka ozljede bio zaposlen kod poslodavca A. S. d.d.. Podružnica Z., na radnom mjestu savjetnik u osiguranju temeljem ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme u trajanju od 1. prosinca 2016. do 31. siječnja 2017. te da je 11. siječnja 2017. oko 16,40 sati otprilike na adresi … Z., došlo do ozljede padom na vanjskim stepenicama zgrade, pri dolasku na navedenu lokaciju u svrhu održavanja zakazanog sastanka i prezentacije police životnog osiguranja potencijalnim klijentima. Naveo je da nema pisanog traga o tome da je isti sastanak zakazan, budući da je sve dogovoreno telefonski. Dodao je da je poslodavac znao za navedeni sastanak te da su se isti uglavnom održavali u terminima iza 16,00 sati. Napomenuo je da njegovo radno vrijeme nije bilo fiksno određeno od 08,00-16,00 sati, već je prema potrebi održavao sastanke prema dogovoru s klijentima. Opisao je da se je rad bazirao na ispunjavanju mjesečnih kvota od 3 police u smislu da su mjesečni zadaci ispunjeni kada su iste sklopljene i temeljem toga se isplaćuje radniku određena naknada plaće (više sklopljenih polica znači i veću naknadu, od čega su tri minimum za zadovoljavanje kriterija stalnog zaposlenja). Naveo je da je i prije 11. siječnja 2017. neke od sastanaka odradio samostalno bez prisutnosti nadređenog D., a da s obzirom na protek vremena nije u mogućnosti navesti imena drugih kolega kojima je D. bio u tom trenutku mentor. Istaknuo je da je bio osposobljen samostalno odrađivati predmetne sastanke, jer je prošao edukaciju kod poslodavca u smislu kako prezentirati police i informirati klijente o beneficijama određene vrste police. Opisao je da je istu edukaciju periodično održavao suradnik iz Č., više puta tjedno u .. Z... Glede predmetnog sastanka 11. siječnja 2017. naveo je da je na samom početku sastanka vidio da je zaboravio određene papire u automobilu te krenuo po njih kada se nesreća dogodila pri silasku niz stepenice. Dodao je da je planirao prezentirati dvije vrste polica životnog osiguranja za dvije skupine klijenata koji su bili prisutni- roditelji V. i G. L., police senior, i M. i G. H. obiteljska polica. Iznio je da je lokacija … odabrana kao najpovoljnija za sastanak obzirom na prikladnost prostora i činjenicu da je susjedima bilo lakše doći do roditeljske kuće. Kada je tužitelju dana na uvid potvrda o tjednom individualnom sastanku potvrdio je njezinu vjerodostojnost uz pojašnjenje kako je u njemu navedeni plan rada za tjedan od 9.-13. siječnja 2017. bio tek okvirni budući da se zna dogoditi da poneki od planiranih kontakata nije u mogućnosti sastati se sa savjetnikom za osiguranje u kojem slučaju savjetnik vrši daljnje kontakte s ciljem da ispuni rečenu kvotu od tri police mjesečno. Napomenuo je da M. M. (autoprijevoznik) taj tjedan nije bio dostupan zbog čega je dogovoren sastanak sa H.-L. Iznio je da je poslodavca o ozljedi telefonski obavijestila njegova majka idući dan, 12. siječnja 2017., navodeći da je isti teško stradao te da se nalazi na traumatologiji. Opisao je da je u početku majka poslodavcu nosila doznake o bolovanju budući da je bio nepokretan i u procesu rehabilitacije. Naveo je da je početkom 2018. osobno otišao u ured poslodavca sa zamolbom da se podnese prijava o ozljedi na radu i tom prilikom im predao potrebnu medicinsku dokumentaciju. Dodao je da mu je rečeno da je potrebno prikupiti još dokumentacije te pričekati odgovor Službe u K., središnjice, na koji odgovor je čekao do srpnja 2019. Iznio je da je čitava komunikacija u navedenom periodu obavljena telefonski zbog čega nema pisanog traga, a da na njegovo traženje poslodavac nije izdao niti pisanu potvrdu o odbijanju njegova zahtjeva za prijavu o ozljedi na radu. Opisao je da je poslodavac u zamjenu ponudio financijsku pomoć za školovanje djeteta do 15. godine, da ne zna zbog čega su odbili prijaviti ozljedu na radu pa da je stoga naposljetku sam prijavio ozljedu 24. srpnja 2019. Obrazložio je da je izabranom liječniku donio na njegovo traženje medicinsku dokumentaciju, potvrdu o plaći i obavljenim poslovima temeljem čega mu je isti izdao izvješće o ozljedi na radu 17. lipnja 2019. te da je upravo na savjet liječnika podnio samostalno prijavu.

15. 2. Iz iskaza N. T., koji je saslušan u svojstvu predstavnika poslodavca, proizlazi da je on zaposlen na mjestu direktor A. S. d.d., Podružnica Z., a da je u međuvremenu došlo do promjene naziva i vlasnika u G. z. d.d. Naveo je da je tužitelj bio zaposlen temeljem ugovora o radu na određeno od 1. prosinca 2016. do 31. siječnja 2017. na radnom mjestu savjetnik u osiguranju u sklopu probnog rada. Opisao je da je praksa da novozaposleni radnik dobije mentora-voditelja koji prati radnika u smislu upoznavanja sa proizvodima tvrtke i načinu ophodnje s klijentima, a da uz neposredno mentoriranje novi radnici prisustvuju i spomenutim edukacijama. Dodao je da u prvim mjesecima samostalno radnik kontaktira potencijalne klijente iz kruga rodbine, prijatelja, susjeda i sl. te da ugovara s njima sastanke, ali da sastanke održava zajedno sa svojim voditeljem. Istaknuo je da je poslodavac saznao za ozljedu 12. siječnja 2017. te da je po majci ozlijeđenoga zaprimio doznake, a da u tom trenutku nije bilo riječi o ozljedi na radu niti je poslodavac u takvo što sumnjao, s tim da mu se tek u lipnju 2019. ponovno obratila majka osiguranika tražeći da se prijavi ozljeda na radu, odnosno poziv liječnika da se to učini. Naveo je da kada je poslodavac provjerio svu dokumentaciju kojom raspolaže, a naročito priloženi izvještaj s tjednog individualnog sastanka, nije našao elemenata za ispunjavanje prijave. Nastavio je da su, također, zatražili i mišljenje pravne službe koje se vratilo negativno u smislu ukoliko nema nedvojbenog dokaza da se radi o ozljedi na radu da se prijava ne ispunjava. Iznio je da s obzirom na rečeno iz čiste želje da pomognu radniku ponuđena mu je spomenuta financijska pomoć. Ističe kako nije uobičajeno da se novog radnika sa manje od 2 mjeseca radnog iskustva šalje da sam izvrši sastanak sa 4 potencijalna klijenta, bez nadzora mentora. Zaključio je da poslodavac nema saznanja da bi ikoji novo zaposleni radnik sastanke sam vodio u tako ranoj fazi zaposlenja.

15.3. Iz iskaza M. D. proizlazi da je zaposlen kod poslodavca A. S. d.d., Podružnica Z. na radnom mjestu voditelj prodaje od 2010. Naveo je da je posao organiziran tako da je zadatak novog radnika, konkretno tužitelja da dogovara sastanke s potencijalnim klijentima iz kruga vlastitih poznanika. Dodao je da samu prezentaciju i prodaju drži mentor uz sudjelovanje savjetnika. Istaknuo je da se u prva dva mjeseca isključivo i beziznimno sastanci provode u prisutnosti mentora u smislu da je novo zaposleni radnik još u treningu te da je istom omogućeno samostalno održavanje prezentacija tek u kasnijoj fazi, kada je prema procjeni mentora isti primjereno osposobljen za samostani rad. Ustvrdio je da su i spomenute ranije spominjane police realizirane u njegovoj prisutnosti. Iznio je da nije neuobičajeno da određeni termini otpadnu te da umjesto planiranog ostvari kontakt s drugim klijentom, a o čemu bi on kao mentor bio pravovremeno obaviješten. Istaknuo je da koliko je njemu poznato tužitelj nije za vrijeme svog rada u A. S. d.d., Podružnica Z., samostalno održavao sastanke na bilo kojoj lokaciji, odnosno obavljao terenski dio posla, bez znanja njega kao neposrednog rukovoditelja. Napomenuo je da je u vrijeme nastanka ozljede bio odgovoran za nekolicinu radnika, međutim, da je jedino tužitelj bio novi dok su ostali već radili nekoliko mjeseci zbog čega su isti mogli samostalno održavati sastanke, zbog čega nije bio problem sastavljanja rasporeda sastanaka. Dodao je da su to primjerice bili H. B., koji je radio 3 godine, i G. B., koja je radila 3 godine.

15.4. Konačno iz navedenog zapisnika utvrđeno je da je tužitelj prigovorio navodu da nije mogao samostalno ugovarati police te je istaknuo primjer police koji je ugovorio s T. L. bez da je istom prethodio sastanak s mentorom gospodinom D. Navedeno je da M. D. o istome nema komentara, a da N. T. ističe razliku između terenskog rada koji obuhvaća različite predradnje koje savjetnik može samostalno obavljati i vođenja sastanka na kojima se ugovaraju police osiguranja. Nakon toga u zapisniku je konstatirano da je zapisnik pročitan i da na isti nema primjedbi.

16. Analizirajući sve izvedene dokaze ovaj sud zaključuje da tužitelj kao radnik koji je počeo raditi kod zainteresirane osobe 1. prosinca 2016. nije mogao 11. siječnja 2017. sam dogovoriti i održati sastanak bez prisustva svog mentora M. D.

17. Stoga je pravilno tuženik zaključio da predmetna ozljeda nije uzročno vezana za obavljanje poslova odnosno djelatnosti u smislu članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, pri čemu je sud imao u vidu da N. T. i M. D. suglasno iskazuju da tužitelj kao novozaposleni radnik zainteresirane osobe nije bio ovlašten dogovarati i održavati sastanak bez prisustva svog mentora, a što potvrđuje i G. B. u svojoj izjavi od 9. lipnja 2020., da je ozljedu tužitelj zadobio oko 16,50 sati u kući svojih roditelja, da M. i G. H. te G. i V. L. nisu bili predviđeni potencijalni ugovaratelji polica osiguranja u razdoblju od 9. siječnja 2017. do 13. siječnja 2017., a što je utvrđeno iz tjednog individualnog sastanka od 3. siječnja 2017., te da je tužitelj prijavio ozljedu na radu tek nakon proteka više od dvije godine od ozljeđivanja.

18. Vezano uz povrede postupka na koje tužitelj ukazuje valja navesti da su u upravnom postupku saslušani svjedoci na okolnost je li tužitelj bio ovlašten dogovarati i održavati sastanke bez prisustva svog mentora te da iz izvedenih dokaza proizlazi da on nije na to bio ovlašten. Tužitelj ni tijekom upravnog postupka ni tijekom upravnog spora nije predložio saslušanje svjedoka koji bi bio upoznat s načinom rada kod tužiteljevog tadašnjeg poslodavca, s time da je na zapisniku o usmenoj raspravi sastavljenom 24. veljače 2020. izjavio da s obzirom na protek vremena nije u mogućnosti navesti imena drugih kolega kojima je D. bio u tom trenutku mentor. To što sam tužitelj tvrdi da je mogao samostalno dogovarati i održavati sastanke i da je 11. siječnja 2017. u roditeljskoj kući organizirao sastanak na kojem su bili prisutni M. i G. H. te G. i V. L. prema mišljenju ovog suda usmjereno je na priznavanje predmetne ozljede ozljedom na radu. Također, tužitelju se ukazuje da na zapisnik sastavljen u upravnom postupku 24. veljače 2020. nije imao primjedbi. Prema mišljenju ovog suda u upravnom postupku je utvrđeno pravo stanje stvari te su utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari u skladu s člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine broj: 47/09.). Nadalje, tužitelju je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari u skladu s člankom 30. Zakona o općem upravnom postupku. Vezano uz pozivanje tužitelja na članka 54. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima iz samog sadržaja zapisnika o usmenoj raspravi od 24. veljače 2020. utvrđeno je da je u njemu navedeno da tužitelj prigovara dijelu iskaza svjedoka, pa mu je stoga omogućeno izjasniti se o navodima iznesenim na toj raspravi.

19. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) riješiti kao u točki I. izreke.

20. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog na temelju članka 79. stavka 6. odlučeno je kao u točki II. izreke

.

U Zagrebu 15. studenog 2023.

Sutkinja

Vanja Crnković v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. i članak 79. stavak 7. Zakona o upravnim sporovima Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).