Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 7 Gž-4267/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raposr Flis, kao predsjednice vijeća, Ane Gradišek, sutkinje izvjestiteljice i člana vijeća, i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Ivani Eni Hemar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4560/21-16 od 18. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4560/21-16 od 18. svibnja 2023. u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 266-90/2008 sklopljenog između tužitelja i tuženika 23. travnja 2008. sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihdpedeset posto) iznosa kredita.…".

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.132,46 EUR1 / 8.532,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30.4.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.350,28 EUR1 / 10.173,68 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 248,75 EUR /1.874,21 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. svibnja 2023. do isplate.“

2. Presudu u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže, usvojiti navode žalbe, preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu koja glasi:“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita, troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita…“, te isplata iznosa od 1.132,46 Eur/8.532,50 kn na ime ništetne odredbe.

5. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. U ovom predmetu nije sporno da su stranke dana 23. travnja 2008. sklopile Ugovor o [broj kredita] (dalje:Ugovor) kojim je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 127.000,00 CHF. Nije sporno da je čl. 5. Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 1,50 % iznosa kredita, a koja je naplaćena u iznosu od 8.532,50 kn.

10. Sporno je, je li predmetna ugovorna odredba ništetna.

11. Prvostupanjski sud, je nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio ništetnom ugovornu odredbu sadržanu u čl. 5 Ugovora o kreditu gdje je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo. Naime, radi se o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Odredbom članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1, 50% jednokratno, s time da se korisnik kredita uz to „nadalje“ obvezao da će „snositi i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe“, kao i druge eventualno nastale uzgredne troškove, pa se postavlja pitanje koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak obrade, jer se korisnik uz troškove obrade, obvezao snositi i „sve troškove u svezi s izradom Ugovora“.

12.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

12.2. S tim u vezi, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

13. Budući da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

14. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 5 ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

15. Kako je odredba čl. 5 Ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se istoj pojedinačno pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16.1. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da, je tuženik bio u obvezi popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotku od iznosa kredita, a čime su korisnici kredita, dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su troškovi za obradu kredita, naplaćeni od korisnika koji podigne kredit.

16.2. Naime, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Osim toga, bivša djelatnica tuženika, AB, je u svom iskazu, koji je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, iskazala da je njezina plaća bila fiksna, dakle nije ovisila o broju kreditnih zahtjeva, te nije dobivala nikakve bonuse.

17. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti ulazne naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,50%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 1.132,46 Eur/8.532,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2008., kada je tuženik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO).

18.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako sud prvog stupnja nije dozvolio provođenje dokaza, saslušanjem predloženih svjedoka, na okolnost informiranosti tužitelja „o svim značajkama ugovora, odnosno o svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu“, obzirom je tuženik, na pripremnom ročištu, dana 13. siječnja 2022., odustao od saslušanja svjedoka OB i CB. Nije odustao od saslušanja svjedoka ĐB, koju je prvostupanjski sud saslušao zamolbenim putem (list 244-246 spisa).

18.2. Neosnovano tuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer sud nije prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu. Prvostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten odlučiti koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu. Stoga i ovaj sud smatra da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrhovito saslušavati javnog bilježnika, obzirom tužitelj nije decidirano naveo na koju okolnost bi ga trebalo saslušati.

18.3. Jednako tako, tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi, nakon što je zaključen Anex koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u Eur, iznos koji potražuje tužitelj s osnova troškova obrade kredita, pretvorio u ispunjenje ugovorne obveze tužitelja.

19. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

20. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Kako preostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368 st.1 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

23. Sukladno Tbr. 48.3. OT, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, isti primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke 31. ožujka 2023. stupila na snagu odredba Tbr. 50. OT (izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine" broj 126/22./) kojom je određena vrijednosti boda od 15 kuna, pravilno je prvostupanjski sud primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa uslijed navedenog žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

24. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi 154. st. 1. ZPP), tako i visini troškova (čl. 155. ZPP) koji su odmjereni.

25. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP-a).

U Zagrebu, 14. studenog 2023.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis