Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 82 Gž-3685/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nataši Lisac, odvjetnici u Dugom Selu, Osječka 12, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicama Margiti Kiš Kapetanović i Sanji Porobija, odvjetnicama u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-213/2022-42 od 22. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-213/2022-42 od 22. srpnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209355579 od 26. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja ND kao korisnika kredita te tuženice kao kreditora u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 11.293,57 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke, pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.950,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate te je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadom razmjernog dijela troškova postupka uslijed djelomično povučene tužbe podneskom tužitelja od 24. studenoga 2019. predanog na ročištu 25. studenoga 2019.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 26. svibnja 2007. u dijelu kojim je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., tuženice, u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta.

6. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i 201. ZPP, odnosno da tužbom nisu obuhvaćeni i založni dužnici AD, TD i JD, a koji su kao sudionici pravnog posla ujedno nužni i jedinstveni suparničari.

8. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 109. i 201. ZPP. Na strani tužitelja nisu morali biti i založni dužnici. Tužitelj i oni nisu jedinstveni i nužni suparničari, jer se niti po zakonu niti po prirodi pravnog odnosa ovaj spor ne mora riješiti na jednak način prema tužitelju i založnom dužniku.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP na koju se poziva tuženica budući je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka. Ovo stoga što to tužitelj nije mogao ranije učiniti bez svoje krivnje, jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja obzirom na zadatak vještačenja. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

11. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

12. Tuženica žalbenim navodima osporava tužitelju svojstvo potrošača, da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, odnosno da je kredit podigao kao fizička osoba za osobne potrebe, adaptaciju nekretnine, jer je na adresi nekretnine predviđene za adaptaciju iz sredstava kredita imao trgovačka društva u svojem vlasništvu, a na istoj adresi je i godinu dana nakon dobivanja kredita otvorena pizzeria.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena kreditom utrošena u adaptaciju stambenog prostora u kući u kojoj stanuje.

14. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski kredit u svrhu adaptacije kuće, a kako to proizlazi iz čl. 6. ugovora o kreditu, te je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Točno je da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu adaptacije kuće, a i pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjen iskaz tužitelja u pogledu bitnih činjenica koje se tiču njegovog statusa potrošača po predmetnom ugovoru odnosno da je sredstvima kredita koji je zaključio kao fizička osoba adaptiran kat kuće, odnosno dio kuće u kojem živi sa majkom.

17. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za adaptaciju dijela kuće u kojoj živi, a ne dijela u kojem obavlja poslovnu djelatnosti, odnosno da je kredit koristio izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude ŠD i ZD, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i N, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

18. Kako je tužitelj ugovorom o kreditu i svojim saslušanjem dokazao svojstvo potrošača, a tuženica koja tvrdi suprotno treba to i dokazati (čl. 219. st. 1. ZPP), a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze, to ovaj sud prihvaća obrazloženi zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač.

19. U odnosu na žalbene navode tuženice kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

21. Ugovaranjem vezanja visine kamatne stope za Odluku tuženice o visini kamatne stope tuženica je postupila suprotno odredbi čl. 59. ZZP obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni ugovorene kamatne stope što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, s posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Posljedica takve nepoštene ugovorne odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), a ugovorne odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

23. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cije, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo da mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice.

24. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženice, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba u ugovoru o kreditu uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženica je onemogućila utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO i gdje je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu su suprotne odredbe čl. 12. ZOO kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane i urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

25. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena, odnosno odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

26. Tuženica u žalbi ističe da je nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 127/12 – dalje: ZID ZPK/12) u skladu s odredbama 11.a ZID ZPK/12 definirala parametre uz koje se veže promjena ugovorene kamatne stope.

27. Odredbom čl. 11.a st. 1. ZID ZPK/12 propisana je obveza vjerovnika prema kojoj je dužan, ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, i to parametre koji su jasni i poznati potrošačima, a vjerovniku je za to dan primjeren rok od 90 dana čl. 16. ZID ZPK/12. Osim obveze definiranja parametra čl. 11.a st. 4. ZID ZPK/12 propisano je da je vjerovnik, ako nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

28. Iz navedenog slijedi da je naloženo Banci kod sklapanja ugovora definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti (EURIBOR, LIBOR, indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane).

29. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženica kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu ZID ZPK/12 mogli nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čl. 5. ZID ZPK/12, s time da se tako definirana dopunska odredba, kojom se nadomješta ništetna odredba, primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće, dok traje taj ugovorni odnos. Odredbama ZID ZPK/12 je pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora, pri čemu je tuženoj banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Ako potrošač ne pristane na ovako utvrđene parametre, ima pravo, u roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita.

30. Tuženica je sukladno odredbi čl. 11.a st. 1. i 2. ZID ZPK/12, donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. (dalje: OUP/2013), 1. siječnja 2013., definirala je LIBOR kao parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, te je odredila u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope i dopisom od 8. siječnja 2013. obavijestila tužitelja o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope u kojima je definirala promjenjivu kamatnu stopu koja se sastoji od varijabilnog dijela kamatne stope kao parametra koji udovoljava novo propisanim zakonskim uvjetima i fiksnog dijela kamatne stope kao određenog postotka koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita, da kamatna stopa na dan 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena i iznosi 6,05% i sastoji se od varijabilnog dijela koji se izražava 6M LIBOR za CHF i na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0.065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena.

31. Na dan sklapanja ugovora o kreditu ukupna kamatna stopa iznosila je 4,50%, te je i u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK/12 vrijedila ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 4,50%, jer je iznad navedene kamate odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna to je tuženica ovim dopisom obavijestila tužitelja o dopuni ništetnog dijela odredbe čl. 2. Ugovora kojim određuje parametar promjenjivosti, ali i kojim, na netransparentan način i protivno početnim parametrima kamatne stope, mijenja fiksni dio kamatne stope. Time je tuženica, bez uporišta u odredbama ZID ZPK/12, jednostrano odredila cijenu koju naplaćuje za korištenje sredstava odobrenoga kredita, odredivši da je fiksni dio kamatne stope 5,985 postotnih poena, te da se varijabilni dio kamatne stope izražava kao 6M LIBOR za CHF koji je na dan 31. prosinca 2012. iznosio 0.065 postotnih poena.

32. Na dan sklapanja predmetnog ugovora na snazi je bio ZZP/03 prema kojemu Banka nije bila obvezna kod ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru naznačiti koji dio ukupne kamate je fiksni, a koji promjenjivi, ali je i na taj dan ukupna kamatna stopa sadržavala dva elementa: fiksni element koji se utvrđuje prema stanju na dan sklapanja ugovora i koji se ne mijenja sve dok ugovor traje (fiksni dio) i promjenjivi element koji se mijenja prema utvrđenim parametrima (varijabilni dio).

33. U odredbi čl. 2. Ugovora navedena je ukupna početna kamatna stopa u visini od 4,50%, fiksni dio u ovoj ukupnoj stopi mogao je biti samo isti ili niži od 4,50%. Pravilno je tuženica u obavijesti tužitelju navela da je „Fiksni dio kamatne stope je određeni postotak koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.“, ali nije jasno po kojim kriterijima je taj dio određen sa 5,985 postotnih poena. Tuženica u ovom slučaju nije ponudila tužitelju samo LIBOR kao mehanizam promjene kamatne stope, nego je cijenu kredita jednostrano formirala na sasvim novi način u odnosu na početni sadržaj Ugovora.

34. S obzirom na utvrđenje da pri sklapanju ugovora tužitelju nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da tužitelj na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), a početna stopa nije bila izražena na način da je u njoj definiran fiksni i promjenjivi dio, u okolnostima kakve su ove tužena banka je svakako bila dužna objasniti kako je došla do fiksnog dijela kamatne stope koji utječe na ukupnu cijenu kredita.

35. Obavijest tuženice kojom 8. siječnja 2013. izvješćuje tužitelja da neće povećati kamatnu stopu, pri čemu je fiksni dio bez obrazloženja povećan iznad ukupne početne stope, ne može se smatrati valjanom primjenom odredaba ZID ZPK/12, niti se može se smatrati da je tužitelj pristao na ovakvu ponudu novacije Ugovora time što je nastavio ispunjavati obvezu vraćanja kredita, u situaciji kad mu je jedina preostala opcija bila pravo na prijevremeno vraćanje kredita (uzmi ili ostavi), čime bi se tužitelj kao korisnik kredita doveo u još teži položaj.

36. Definiranjem LIBOR-a kao parametra za izračun promjenjivog dijela kamatne stope u skladu s odredbom čl. 5. ZID ZPK/12 u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, tužena banka je stekla pravo taj parametar uvrstiti u Ugovor umjesto ništetnih odredaba čl. 2. Ugovora prema kojima je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., no isto nije samo po sebi dovelo do dopune Ugovora .

37. Ne može se smatrati valjanom ponuda za dopunu ništetne odredbe kad je umjesto odredbe prema kojoj ukupna početna kamatna stopa (fiksni plus varijabilni dio) iznosi 4,50%, tužitelju kao potrošaču ponuđena opcija prema kojoj „Kamatna stopa po Vašem stambenom kreditu broj ... na dan 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena, te iznosi 6,05%, a prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od: Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0.065 postotnih poena, i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena (...).“

38. Stoga tuženica nije na temelju obavijesti navedenog sadržaja u svoju korist uspostavila pravo potraživati kamatu po stopi od 6,05% s primjenom od 1. siječnja 2013., pa je naplatom kamate po stopi višoj od 4,50% i u razdoblju nakon 1. siječnja 2013. dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice.

39. Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da je tužbeni zahtjev za isplatu osnovan sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO, time da je odluku o visini novčane tražbine utemeljio na rezultatima provedenog vještačenja po vještaku Anti Mrčela.

40. Zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna.

41. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene promjenjive kamatne stope.

42. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

43. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (12. lipanj 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

44. Tuženica u žalbi osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u odnosu na uplate bez naznake platitelja, a kako se radi o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu smatra se da su sve uplate izvršene u ime i na teret tužitelja kao korisnika kredita.

45. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), jer je tužitelj u postupku uspio u cijelosti sa konačno postavljenim zahtjevom. Visina troškova pravilno je utvrđena u odnosu na troškove zastupanja primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa) pa tako i u odnosu na troškove zastupanja na pripremnom ročištu i ročištima za glavnu raspravu 27. svibnja 2021. i 8 lipnja 2022. primjenom Tbr. 9./1. Tarife, jer se na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari. Pravilno je tužitelju dosuđen i trošak sastava podneska od 28. travnja 2020., jer je istim podneskom tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev koji je usvojen u cijelosti.

45. Tuženiku ne pripada trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude poslovni broj P-1377/2019-29 od 14. listopada 2021. iako je sa istom uspio, jer je u konačnici pravomoćno izgubio spor.

46. Pravilno prvostupanjski sud tuženiku nije dosudio trošak postupka koji se odnosi na djelomično povlačenje tužbe, jer u vezi sa navedenim dijelom za tuženika nije nastao poseban trošak.

47. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kako sud nije trebao uzeti u obzir troškovnik tužitelja, jer nije dostavljen putem e-komunikacije već je predan na glavnoj raspravi. Naime, točno je da je sukladno odredbi čl. 106.a toč. 5. ZPP odvjetnik dužan podneske u smislu čl. 106. st. 1. ZPP podnijeti u elektroničkom obliku. Međutim u konkretnom slučaju kako je punomoćnica tužitelja zahtjev za naknadu troškova predala na glavnoj raspravi, te se ne radi o podnesku pismeno upućenom izvan rasprave, to žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

48. Tuženici nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer nije uspjela sa žalbom.

49. Slijedom izloženoga temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 14. studenoga 2023.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš