Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 25 Gž-3987/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja toga suda Ines Smoljan, kao predsjednice vijeća, te Ksenije Jakovčević kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Jadranke Matić, kao članice vijeća, u parničnom predmetu I tužiteljice RV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužitelja TV, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Milenku Iliću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Borovnici, odvjetnici iz Pule, radi utvrđenja ništetnosti/pobojnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju i utvrđenja da nekretnine iz ugovora ulaze u sastav ostavine i dr., odlučujući o žalbi I i II tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-66/2020-73 od 22. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba I i II tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-66/2020-73 od 22. kolovoza 2023.

II. Nalaže se I i II tužiteljima naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim (pravno nevaljanim) ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 24. siječnja 2014. godine sa sudskom ovjerom pod posl.br. R1-38/14 od 18. veljače 2014. godine između pokojnog JV kao primatelja uzdržavanja i tuženika KV, kao davatelja uzdržavanja, te se utvrđuje da nekretnine i pokretnine obuhvaćene čl. 2. i 3. ugovora ulaze u sastav ostavine iza pokojnog JV.

Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Puli uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama rješenjem posl.br. Z-73/15 tako da se briše pravo vlasništva s imena tuženika i istovremeno upisuje pravo vlasništva na ime JV na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] ZGR upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te k. č. br. [katastarska čestica] sve u 4/8 dijela upisanim u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te 2222/16 ZGR u ½ dijela upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] u 33/34 dijela upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]."

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 24. siječnja 2014. godine sa sudskom ovjerom pod posl.br. R1-38/14 od 18. veljače 2014. godine između pokojnog JV kao primatelja uzdržavanja i tuženika KV, kao davatelja uzdržavanja, prividan i da predstavlja darovni ugovor između JV kao darovatelja i tuženika KV kao daroprimatelja, kojim je darovatelj JV besplatno prenio nekretnine, pokretnine i prava navedena u čl. 2. i 3. ugovora na tuženika kao daroprimatelja.

Utvrđuje se da je ugovorom o doživotnom uzdržavanju koji je u naravi darovni ugovor, povrijeđeno pravo RV kao supruge i drugo tužitelja TV kao sina na nužni dio koji im kao nasljednicima pokojnog JV pripada u ostavinskom postupku Općinskog suda u Puli pod posl.br. O-66/15 slijedom čega se radi namirenja nužnog dijela tužitelja sve nekretnine, pokretnine i prava iz čl. 2. i 3. Ugovora o doživotnom uzdržavanju (nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te k. č. br. [katastarska čestica] sve u 4/8 dijelova upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te 2222/16 ZGR u ½ dijela upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] u 33/34 dijela upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i sve pokretnine koje se nalaze na navedenim nekretninama) vraćaju u ostavinski postupak."

III Nalaže se tužiteljima da tuženiku nadoknade trošak postupka u iznosu od 3.483,97eura[1] /26.250,00 kuna u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žale se I i II tužitelji iz razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) te predlažu žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba I i II tužitelja je neosnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog dana 24. siječnja 2014. godine sa sudskom ovjerom pod Poslovni broj R1-38/14 od dana 18. veljače 2014. godine između pok. JV, kao primatelja uzdržavanja i tuženika KV, kao davatelja uzdržavanja, te na utvrđuje da nekretnine i pokretnine obuhvaćene čl. 2. i 3. ugovora ulaze u sastav ostavine iza pokojnog JV, zatim eventualno kumulirani zahtjevi na poništenje istog Ugovora, uz utvrđenje da je isti prividan i da predstavlja darovni ugovor sklopljen između pok. JV kao darovatelja i tuženika KV kao daroprimatelja, kojim je darovatelj JV besplatno prenio nekretnine, pokretnine i prava navedena u čl. 2. i 3. ugovora na tuženika kao daroprimatelja uz utvrđenje da im je istim povrijeđeno pravo na nužni dio uz zahtjev za vraćanje svih nekretnina, pokretnina i prava iz čl. 2. i 3. tog ugovora u ostavinski postupak iz pok. JV, sve uz zahtjev za naknadu parničnih troškova.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda I i II tužitelja i po službenoj dužnosti, nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP, na koju upiru tužitelji.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu neosnovanosti tužbenih zahtjeva uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Kako je argumentacija prvostupanjskog suda o odbijanju tužbenog zahtjev na utvrđenje ništetnosti (stavak I. izreke) i poništenje (stavak II. izreke) rezultat zaključivanja o svakom dokazu posebno i svim dokazima zajedno i kao takva objektivno prihvatljiva, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi I i II tužitelja o selektivnoj, pojedinačnoj, nelogičnoj i neživotnoj argumentaciji (bitnoj povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP), kako to isti pokušavaju prikazati. Stoga su bez utjecaja na konačno rješenje predmetnog spora po tužbenim zahtjevima žalbeni navodi kojim se pozivaju na nepravilno utvrđeno činjenično stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

9. Naime, prema mjerodavnim pravilima o nevaljanosti ugovora sadržanim u Odsjeku 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 125/11, 94/13, 78/15, 60716,28/18, 126/21, 114/22 i 156/22-dalje: ZOO), koja se primjenjuje i na ugovor o doživotnom uzdržavanja, kao dvostrani pravni posao koji je u isto vrijeme naplatni i koji u sebi sadrži neka od obilježja aleatornosti, razlozi ništetnosti prema čl. 322. ZOO su protivnost Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, zatim poslovna nesposobnost ugovaratelja (čl. 276. ZOO), mane volje - nevaljanost i nesuglasnost u očitovanju (nesporazum – čl. 282. ZOO, prividan ugovor – čl. 285. ZOO), nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost i neodredivost činidbe (čl. 269.-272. ZOO), nedostatak oblika /forme/ (čl. 290.-292. ZOO), a razlozi pobojnosti su ograničena poslovna sposobnost (čl. 330. ZOO) i mane volje (prijetnja i sila (čl. 279. ZOO), bitna zabluda (čl. 280. ZOO) i prijevara (čl. 284. ZOO).

10. Iz rezultata raspravljanja pred prvostupanjskim sudom i stanja spisa proizlazi:

-da je rješenjem prvostupanjskog suda posl. broj O-66/2015 od 20. srpnja 2016. prekinut ostavinski postupak iza JV (Jakov), preminulog **.**.2015., a RV i TV upućeni su pokrenuti parnicu protiv KV radi utvrđenja nevaljanosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 24. siječnja 2014., te radi utvrđenja da nekretnine obuhvaćene tim ugovorom ulaze u sastav ostavinske imovine pok. ostavitelja,

-da je I tužiteljica supruga, a II tužitelj i tuženik su sinovi pok. JV,

-da je Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 24. siječnja 2014. u čl. 3. st. 1. sada pok. JV prenio u vlasništvo u času svoje smrti nekretnine i pokretnine sinu GV, ovdje tuženiku, a ovaj se obvezao doživotno uzdržavati svoje roditelje JV i majku RV, ovdje I tužiteljicu, osigurati im sredstva potrebna za dostojan život, osigurati im potpunu njegu, pripremati im hranu i održavati kuću čistom, a u slučaju bolesti osigurati im liječenje, te u slučaju potrebe osigurati im odgovarajući smještaj i na svaki mogući način o njima brinuti te ih poslije smrti sahraniti u skladu s mjesnim običajima,

-da su stranke st. 2. istog čl. suglasno konstatirale da je KV sa suprugom R i do tada pomagao roditeljima i skrbio o njima koliko su to trebali i od njega tražili te da je ugovor formalno uobličavanje njihovih dosadašnjih odnosa vezanih uz uzdržavanje,

-da je u postupku prvostupanjskog suda poslovni broj R1-38/14 dana 18. veljače 2014. ovjeren prethodno navedeni Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojem prijedlogu je priložena punomoć JV i RV,

-da je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora pok. primatelj uzdržavanja JV

RV bio u 92. godini života,

-da je pok. JV, u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju bio sposoban za rasuđivanje,

-da je JV kao primatelj uzdržavanja preminuo protekom jedanaest mjeseci od sklapanja navedenog ugovora,

-da su JV i RV brak zaključili 1950. i da se I tužiteljica RV tijekom trajanja dugogodišnjeg braka sa FV brinula o obitelji: suprugu i sinovima te suprugovim roditeljima, ali i o imanju, a da je JV uz posao u [obrt] zajedno sa suprugom obrađivao zemlju, s time da sinovi u odrasloj dobi nisu u podjednakoj mjeri pomagali roditeljima u obrađivanju zemlje, već je tuženik KV preuzeo od roditelja obrađivanje zemlje u čemu su mu oni pomagali,

-da je otac pok. ZV ĐV, 1956. dobio građevinsku dozvolu za prigradnju, a 1961. dozvolu za upotrebu objekta-dograđenu stambenu zgradu,

-da je nekretnine koje su bile predmetom raspolaganja ugovorom o doživotnom uzdržavanju sada pok. DV stekao darovanjem od svog oca ĐV, Ugovorom o darovanju od 1970.,

-da su JV i RV tijekom trajanja braka zajedničkim radom proširili prizemlje i nadozidali kat, spavaću sobu, u vrijeme dok je još njegov otac ĐV kao vlasnik cijele nekretnine i ishodio građevinsku dozvolu,

-da je ĐV sporne nekretnine darovao sinu JV 20 godina nakon zaključenja braka s I tužiteljicom, a 9 godina nakon završetka radova,

-da je vrijednost dogradnje procijenjena po vještaku u iznosu od 36.640,36 eura / 276.000,00 kuna, koja u ½ dijela predstavlja tužiteljičin doprinos u stjecanju,

-da je primatelj uzdržavanja primao talijansku i hrvatsku mirovinu.

11.1. Prvostupanjski je sud u cijelosti odbio prvopostavljeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je ocijenio da je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen u pisanom obliku i ovjeren po sucu nadležnog suda valjan jer je sastavljen u obliku propisanom odredbom čl. 580. ZOO i jer ne postoje razlozi za utvrđenje njegove ništetnosti u smislu odredbe čl. 322. ZOO, budući da sklopljeni ugovor nije protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, a činjenica što je ugovor zaključen u siječnju 2014. između oca u 92-oj godini i sina u 63-oj godini života, kojim ugovorom je ustanovljena obveza uzdržavanja i prema tužiteljici, a primatelj uzdržavanja je preminuo u siječnju 2015., te što su u vrijeme zaključenja ugovora i tijekom njegovog trajanja primatelj uzdržavanja i tužiteljica bili financijski neovisni i što su većinu vlastitih potreba mogli sami ostvariti, dok se pomoć tuženika i članova njegove obitelji sastojala u pratnji, prijevozu liječniku, dostavi namirnica i drva, obavljanju plaćanja i poslova s različitim uredima nisu razlozi zbog kojih bi se taj ugovor trebao smatrati nemoralnim zbog neispunjavanja obveze, trajanja ili srodničke veze između ugovornih strana. Nadalje, taj je sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da na strani JV u vrijeme sklapanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju nije postojala osobina zbog koje bi njegova prava volja iskazana zaključenjem istog bila upitna, a to što je ugovor zaključen 24. siječnja, a ovjeren 18. veljače 2014. upućuje na dovoljno vremena unutar kojeg je JV mogao odustati od tog ugovora. Isto tako, po ocjeni toga suda, i činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen u 92-oj godini života JV, da je u odnosu na njega obveza trajala nepunih godinu dana, te da u odnosu na I tužiteljicu obveza postoji i dalje, da je svoju obvezu tuženik ispunjavao u obliku i obimu koji su JV i I tužiteljica tražili i koji im je bio potreban, ne potkrepljuje tvrdnju I i II tužitelja o prividnosti zbog nepostojanja aleatornosti i naplatnosti. Nadalje, ni tvrdnja tužitelja da je pobuda JV na zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju bila da drugog sina i vlastitu suprugu isključi iz nasljeđivanja nije utemeljena na provedenim dokazima premda neki upućuju da je tužiteljica bila nezadovoljna ponašanjem unuka T te da je prema preslici dijela spisa Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola poslovni broj K-DO-532/13 podnijela i kaznenu prijavu protiv unuka T, sina II tužitelja, zbog nanošenja tjelesne ozljede)

11.2. Nadalje, utvrđeno je da je nekretnine koje su predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju predstavljaju posebnu imovinu JV koju je on stekao darovanjem odnosno nasljeđivanjem od svog oca ĐV te da su JV i RV tijekom trajanja braka u kući proširili prizemlje i nadozidali kat, spavaću sobu, u vrijeme dok je još njegov otac ĐV ishodio građevinsku dozvolu i dok je bio vlasnik. te da je ĐV tu nekretninu darovao sinu JV 20 godina nakon zaključenja braka s I tužiteljicom, a 9 godina nakon završetka radova, a po ocjeni prvostupanjskog suda to vremensko razdoblje je dovoljno da se Jakovljeva namjera darovanja sinu ne dovodi u pitanje, a sudjelovanje I tužiteljice u dogradnji, čija vrijednost je procijenjena po vještaku u iznosu od 36.640,36 eura / 276.000,00 kuna, koja u ½ dijela predstavlja tužiteljičin doprinos u stjecanju, po ocjeni toga suda, ne ovlašćuje tužiteljicu na postavljanje stvarnopravnog zahtjeva, slijedom čega je zaključio da JV ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije raspolagao zajedničkom imovinom stranaka tim više što tijekom trajanja njihovog braka tužiteljica nije smatrala da bi imovina ili dio nje trebao pripasti njoj, jer nije od JV tražila svoj udio u imovini stečenoj radom za vrijeme trajanja braka niti izrazila neslaganje prije, u tijeku ili nakon sastava i sudske ovjere spornog ugovora, kojom je JV raspolagao. Upravo suprotno, prema vlastitom iskazu, tužiteljica je s JV razgovarala o tome da bi za njihovog života imovinu trebalo rasporediti između sinova da kasnije ne bi nastali problemi, s time da je JV htio ostaviti sinu TV zemljište koje se nastavlja na njegov maslinik, iz čega se može zaključiti da je tužiteljici bilo prihvatljivo da ona ne dobije ništa kao i da sinovi ne dobiju jednako. 12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, Stoga su suprotne tvrdnje tužitelja bez pravnog uporišta.

13. Naime, uz svu dostupnu medicinsku dokumentaciju za pok. FV, neposrednih zapažanja svjedoka i liječnice primarne zdravstvene zaštite i njezine medicinske sestre otklonjeni su svi prigovori vezano uz okolnost njegove poslovne sposobnosti u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, budući da iz navedenih dokaza, u vrijednosnom i smislenom obavještavanju suda o bitnim činjenicama, određeno proizlazi da je primatelj uzdržavanja bio sposoban shvatiti značenje svojih postupaka u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju i izraziti svoju pravu volju.

14.1. Prvostupanjski je sud nadalje pravilno zaključio da imovina s kojom je JV raspolagao Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije bračna stečevina nego njegova posebna imovina koju je stekao darovanjem odnosno nasljeđivanjem od svojeg oca.

14.2. Naime, Ugovorom o darovanju od 28. siječnja 1970. darodavatelj ĐV, pok. K je jasno i nedvosmisleno manifestirao svoju volju da svoju imovinu, pobliže opisanu u čl. I istog daruje jedino i isključivo svom sinu JV, a tužitelji tijekom postupka nisu dokazali da je darovanje učinjeno i prema I tužiteljici kao njegovoj supruzi odnosno da je darovanje izvršeno njima zajedno kao bračnim drugovima.

14.3. Iako nije sporno da su I tužiteljica i njezin sada pok. suprug JV tijekom dugogodišnjeg braka zajedničkim radom i sredstvima nadograđivali i poboljšali kuću u kojoj su stanovali zajedno sa suprugovim roditeljima u vrijeme dok je još njegov otac ĐV bio isključivi vlasnik iste i koji je u svrhu adaptacije ishodio i građevinsku dozvolu, s time da je cijelu nekretninu darovao sinu JV 20 godina nakon zaključenja braka s I tužiteljicom, a 9 godina nakon završetka radova, a tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da vrijednost procijenjene nadogradnje po vještaku u iznosu od 36.640,36 eura / 276.000,00 kuna, u ½ dijela opravdava stvarnopravni zahtjev na ime bračne stečevine.

15. Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obveznog prava važeće u vrijeme stjecanja, a zaključak o tome predstavlja li neka nekretnina zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu treba dokazati onaj koji to tvrdi, a to je u pravilu tužitelj. Navedeno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama-primjerice, Rev-2809/15 od 3. srpnja 2018., Rev-1276/06 od 21. veljače 2007. Stoga je na tužiteljici bio teret dokaza činjenične tvrdnje da je izvršenim ulaganjem (zajedničkim radom i sredstvima) na predmetnoj nekretnini nastala bitna promjena u stanju i vrijednosti te nekretnine kao posebne imovine prednika tuženika odnosno da uložena sredstva i rad u predmetnu nekretninu predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i pok. ZV – svakog u 1/2 dijela, koji bi opravdavao stvarnopravni zahtjev tužiteljice, a što je u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda izostalo.

16. Nadalje, iz rezultata raspravljanja pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je u zadovoljavanju potreba pok. ZV sudjelovao tuženik sa svoje strane i uz pomoć svoje supruge tako što je roditeljima osiguravao svu potrebnu pomoć i njegu, između ostalog i onu na koju se obvezao Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, da je izričita volja i želja JV bila upravljena upravo na sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju s obzirom na već pružanu pomoć i skrb po tuženiku i to onu koju je očekivao jedino i isključivo od tuženika, a koju mu je u konačnici u cijelosti i pružena. Osim toga, u subjektivnom smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, bila je neizvjesna smrt JV odnosno da tuženik nije znao niti mogao znati da će JV preminuti jedanaest mjeseci nakon sklapanja tog Ugovora i da se u njegovom postupanju ne nalaze obilježja zle namjere.

17. Dakle, u vrijeme potpisivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju kod FV nisu bile prisutne psihičke promjene koje bi kompromitirale njegovu sposobnost rasuđivanja (sposobnost da vlada svojom voljom), odnosno da je bio sposoban shvatiti značenje svojih postupaka u vrijeme sklapanja i potpisivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

18. Neutemeljene su tužiteljeve tvrdnje da bi pobuda za sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju bila rješavanje imovinskopravnih odnosa primatelja uzdržavanja i tuženika, a ne uzdržavanje oca i majke, a time i način da se tužitelje kao zakonske nasljednike isključi iz nasljedstva, da je tuženik iskoristio visoku životnu dob svog oca i da je sklopljeni Ugovor o doživotno uzdržavanju protivan moralu društva jer nije udovoljeno zakonom predviđenom elementu aleatornosti. Navedeno stoga što je osnovni uvjet za postojanje aleatornosti kod ugovora o doživotnom uzdržavanju da budući događaj (smrt primatelja uzdržavanja) bude za ugovorne strane neizvjestan u subjektivnom, a ne isključivo u objektivnom smislu. Ni činjenica što je primatelj uzdržavanja preminuo jedanaest mjeseci nakon sklapanja ne znači da predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije valjan, s obzirom da je za njegovu valjanost odlučna volja obiju stranaka u vrijeme sklapanja, a izričita volja i želja JV je bila iskazivana više puta prije sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sastavljen s obzirom na opseg i način do tada faktično izvršavanih obveza, istovjetnih iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju, najmanje nekoliko godina prije formalnog sklapanja istog ugovora. Stoga, suprotno žalbenim navodima, nije točno da sklopljeni ugovor nije nikada zaživio i da nije konzumiran, te da je uzdržavanje roditelja bila moralna obveza tuženika, a pri tom je potpuno neodlučno što je ZV imao vlastita primanja koja je ostvarivao hrvatskom i talijanskom mirovinom.

19. Prema tome, kako je JV (primatelj uzdržavanja), Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, svoju imovinu prenio na tuženika zato što je primao protučinidbu kroz nekoliko godina ranije (zadovoljavanje životnih potreba, dostavi namirnica i drva, obavljanju plaćanja i poslova s različitim uredima, nabavku lijekova, odlaske i dolaske kod liječnika, njegu u bolesti i svaku druga pomoć koja je u danim trenucima bila potrebna), to po ocjeni ovog suda predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju nema značaj darovnog ugovora. Osim toga, kako je navedeno, Ugovor o doživotnom uzdržavanju ima aleatorno značenje i upravo zbog tog značenja, kojem tužitelji neosnovano prigovaraju, za ishod ove parnice nije pravno relevantno je li tuženik po osnovi Ugovora o doživotnom uzdržavanju dobio više nego što je dao na ime svoje obveze uzdržavanja sada pokojnog oca FV niti je to okolnost koja bi mogla dovesti tužitelja u bolju poziciju.

20. Slijedom izloženog, kako tužitelji u žalbi ne iznose nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju, to njihova žalba predstavlja samo drukčiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza na koju je ovlašten jedino sud u smislu čl. 8. ZPP. Stoga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbene zahtjeve kao neosnovane.

21. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, a koju tužitelji određeno žalbom i ne osporavaju (čl. 333. st. 1. i čl. 348. st. 2. ZPP).

22. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu I i II tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 14. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan