Poslovni broj: 8 Kž-508/2023-3

 

Poslovni broj: 8 Kž-508/2023-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja Z. S. d.d. M., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: 11 K-163/2022-41 od 13. lipnja 2022., na sjednici  7. veljače 2024.  

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja Z. S. d.d. Maribor kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Čakovcu presudom poslovni broj 11 K-163/2022-41 od 13. lipnja 2022. je, na temelju čl. 453. toč. 3.  Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08, 76709, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22., dalje ZKP/08 – sud prvog stupnja je pogrešno naveo broj Narodnih novina 130/20), oslobodio optužbe optuženog R. Č., zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11.

 

1.1.              Na temelju čl. 158. st. 1. i st. 2. ZKP/08 oštećenik kao tužitelj Z. S. d.d. M., C. ul.,  R. S., ranije E. o. d.d. sa sjedištem u Z., R., s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 22.286,68 kuna (dvadeset dvije tisuće dvjesto osamdeset šest kuna i šezdeset osam lipa)/ 2.957,95 eura (dvije tisuće devetsto pedeset sedam eura i devedeset pet centi) upućuje se na parnicu.

 

1.2.              Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08 oštećeni kao tužitelj Z. S. d.d. M., C. ul., R. S., ranije E. o. d.d. sa sjedištem u Z., R., obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 1.000,00 kuna/132,72 eura, te troškove iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08, nagrade i nužne izdatke branitelja optuženog odvjetnika D. Z..

2.              Protiv te presude žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj Z. S. d.d. M. po opunomoćeniku N. G., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu podnosi optuženik R. Č. po branitelju D. Z., odvjetniku, s prijedlogom da se žalba prihvati i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Ostvarenje žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, žalitelj u bitnome nalazi u tome da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije izložio valjane i dostatne razloge za zaključak da u ovom slučaju nije dokazano postojanje prijevarne namjere na strani optuženika.

 

5.1.              Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je u toč. 9. i 10. obrazloženja pobijane presude izložio jasne, određene, neproturječne i po stavu ovog žalbenog suda dostatne razloge na kojima zasniva svoje utvrđenje da u ovom slučaju nije dokazano da bi optuženik u vrijeme sklapanja inkriminiranih pravnih posla postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da neće ispuniti preuzete obveze, konkretno da neće u cijelosti platiti premije temeljem sklopljenih ugovora o osiguranju motornih vozila.

 

Stoga žalba optuženika u navedenom pravcu nije osnovana.

 

5.2.              Što se tiče daljnjih žalbenih navoda kojima oštećenik kao tužitelj argumentira ostvarenje citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj žalbeni sud primjećuje da se sadržajno radi o prigovorima kojima žalitelj ustvari napada pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud zasniva svoj zaključak da u ovom slučaju nije dokazano da bi optuženik u vrijeme sklapanja inkriminiranog pravnog posla postupao s prijevarnom namjerom, kakve žalbene tvrdnje, međutim, ne ulaze u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

 

6.               Povodom žalbe oštećenika kao tužitelja, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi sud prvog stupanja ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

 

8.               Oštećenik kao tužitelj nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Tako žalitelj, prvenstveno upire na činjenicu da optuženik tijekom cijelog trajanja ovog kaznenog postupka, a radi se o razdoblju od 8 godina, još uvijek nije podmirio inkriminirano dugovanje, a što, po mišljenju žalitelja, već samo po sebi pobija tezu prvostupanjskog suda o nepostojanju prijevarne namjere.

 

Nadalje, žalitelj smatra nejasnim, zbog čega optuženik, ukoliko je točno da inkriminirani dug nije mogao uplatiti u gotovini, a kako bi to proizlazilo iz iskaza svjedoka V. L., to nije učinio putem žiro računa oštećenika kao tužitelja s kojim je raspolagao, te zašto se nakon događaja koji u svom iskazu opisuje imenovani svjedok više nije javljao žalitelju niti bilo kojem njegovom djelatniku kako bi ponovno pokušao platiti sporni iznos.

 

Pritom oštećeni kao tužitelj primjećuje da je svjedok L. doduše naveo kako misli da se nakon navedenog događaja još jednom čuo sa optuženikom, međutim, ne sjeća se ničeg drugog, koji dio njegovog iskaza, žalitelj smatra vrlo kontradiktornim, budući da se taj svjedok vrlo jasno sjeća kada je optuženik navodno pokušao osobno podmiriti dugovanje, ali se ne sjeća okolnosti njihovog kasnijeg razgovora.

 

Također, smatra nejasnim na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik svjedoku L. donio cjelokupni dugovani iznos, kada taj svjedok nigdje nije izjavio da je brojao novac, već samo da je vidio da "okrivljenik ima novce".

 

Uz to, oštećenik kao tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je optuženik tijekom trajanja ovog postupka višekratno davao neistinite izjave.

 

Naposljetku, žalitelj smatra da se pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ukazuje i kao posljedica toga što je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaze koje je tijekom postupka predlagao, posebice financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

 

8.               Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog žalbenog suda na temelju savjesne i kritičke  analize svih dokaza izvedenih na raspravi, i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti izveo pravilan zaključak da u ovom slučaju nije na izvjestan i pouzdan način dokazano da bi optuženik prilikom sklapanja inkriminiranih pravnih poslova postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom, a shodno čemu je, budući da je riječ o bitnom obilježju predmetnog kaznenog djela, pravilno postupio kada ga je pobijanom presudom oslobodio optužbe.

 

8.1.              Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da prvostupanjski sud svoje zaključke o spornim činjenicama u ovom predmetu prvenstveno zasniva na iskazima svjedoka koji su u inkriminirano vrijeme bili zaposlenici oštećenika kao tužitelja, posebice na iskazu svjedoka V. L. koji je u to vrijeme u oštećenom trgovačkom društvu obnašao funkciju regionalnog direktora prodaje.

 

8.2.              Nadalje, a vezano za žalbene navode kojima žalitelj osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da u ovom slučaju nije na pouzdan i izvjestan način dokazano da bi optuženik ostvario subjektivni element kaznenog djela kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11 za koje se tereti,  prije svega valja primijetiti da ostvarenje tog kaznenog djela podrazumijeva da je prijevarna namjera na strani počinitelja da neće ispuniti preuzete obveza postojala već prilikom zaključenja inkriminiranog pravnog posla.

 

Drugim riječima, to znači da se eventualna naknadna odluka počinitelja da ne ispuni preuzete obveze nalazi izvan bića predmetnog kaznenog djela.

 

Polazeći od rezultata dokaznog postupka, posebice iskaza spomenutog svjedoka V. L.,  prvostupanjski sud s pravom zaključuje da u ovom slučaju nije na izvjestan i pouzdan način dokazano da bi optuženik već prilikom sklapanja inkriminiranih ugovora postupao s unaprijed stvorenom namjerom da u cijelosti ne ispuni preuzete obveze.

 

Tako prvostupanjski sud prije svega uočava da iz iskaza svjedokinje N. P., koja je u kritično vrijeme radila u oštećenom trgovačkom društvu, proizlazi da je optuženik nakon sklapanja inkriminiranih polica osiguranja uplatio prve rate.

 

Isto tako prvostupanjski sud pravilno primjećuje da je optuženik u svojoj obrani tvrdio da je nakon što mu je rečeno da sve police mora platiti odjednom stupio u kontakt sa V. L., koji je u to vrijeme bio regionalni direktor prodaje u oštećenom društvu, te da se s njime i našao u njegovom uredu, pri čemu je sa sobom ponio novac u namjeri da preostali dug plati u gotovini. Međutim, za takav način plaćanja je bilo potrebno da iz centrale društva pošalju priznanicu, a kako ista kroz više sati čekanja nije dostavljena, to su se razišli uz dogovor da će dug podmiriti kad bude dostavljena priznanica.

 

Takvu obranu okrivljenika u svim bitnim momentima potvrđuje spomenuti svjedok V. L., navodeći kako je točno da je optuženik došao u njegov ured s ciljem da plati preostali dug, pri čemu ističe kako je vidio da isti kod sebe ima novac, međutim, do plaćanja nije došlo budući da iz centrale društva nisu u razumnom vremenu dostavili priznanicu, bez koje nije mogao primiti isplatu u gotovini.

 

Na temelju takvih rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je optuženik opisane zgode kada je došao u ured svjedoka V. L. imao stvarnu namjeru platiti preostalo dugovanje u gotovini (kakav zaključak posebice slijedi iz dijela iskaza svjedoka V. L. gdje navodi kako je vidio da optuženik kod sebe ima novac), te da takvo plaćanje nije realizirano iz razloga koji ne leže na njegovoj strani, već na strani oštećenog trgovačkog društva.

 

Takvo postupanje optuženika se i po stavu ovog žalbenog suda životno i logikom stvari nipošto ne očekuje od osobe koja je već prilikom sklapanja inkriminiranih pravnih poslova postupala s unaprijed stvorenom namjerom da neće ispuniti preuzete obveze, a slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, izveo pravilan zaključak da u ovom slučaju nije na pouzdan i izvjestan način dokazano postojanje subjektivnog elementa kaznenog djela za koje se optuženik tereti u ovom postupku.

 

Pritom valja ponoviti da ostvarenje kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11 podrazumijeva da je počinitelj postupao s prijevarnom namjerom da neće ispuniti preuzete obveze već prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla. Naime, imajući u vidu zakonski opis predmetnog kaznenog djela, jasno proizlazi da između lažnog prikazivanja ili prikrivanja činjenica i time stvorene zablude na strani oštećenika te postupanja oštećenika na štetu svoje ili tuđe imovine mora postojati uzročno posljedična veza.

 

Stoga se eventualna naknadna odluka počinitelja da ne ispuni preuzete obveze nalazi izvan bića predmetnog kaznenog djela, budući da nije u uzročno posljedičnoj vezi s postupanjem oštećenika na štetu svoje ili tuđe imovine.

 

Polazeći od svega prethodno navedenog, žalbene tvrdnje kojima oštećenik kao tužitelj upire na činjenice i okolnosti koje govore o tome da to što optuženik opisane zgode nije uspio realizirati plaćanje  preostalog duga u gotovini nije predstavljalo objektivnu prepreku da to naknadno učini, između ostalog i uplatom dužnog iznosa na žiro račun društva kojim mu je bio poznat, a što on, sve da do današnjeg danja nije učinio, ukazuju se kao irelevantne, kao i žalbeni navodi kojima žalitelj upire na okolnosti, koje po njegovom mišljenju, upućuju na kontradiktornost iskaza svjedoka V. L. u dijelu gdje navodi da se nakon opisanog susreta s optuženikom s njime čuo još jednom, ali da se ničeg drugog ne sjeća.

 

Naposljetku, a suprotno žalitelju, imajući u vidu prethodno izložene rezultate dokaznog postupka, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da izvođenje dokaza koje je oštećenik predložio tijekom postupka ne bi pridonijelo boljem razjašnjenju stvari, slijedom čega je pravilno postupio kada je odbio izvođenje tih dokaza kao nevažnih dokaznih prijedloga.

 

8.2.              Slijedom svega navedenog žalba oštećenika kao tužitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

9.              Kako žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu 7. veljače 2024.