1

Poslovni broj: 10 Gž-161/2024-2

 

 

 

Poslovni broj: 10 Gž-161/2024-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. F. (OIB: ...) iz S., zastupanog po punomoćniku I. A., odvjetniku iz Z. protiv tuženika P. L. d.o.o. (OIB: ...) iz Z., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-140/2021-27 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

Usvaja se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-140/2021-27 od 30. listopada 2023. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje time da se nova glavna rasprava ima održati pred drugim sucem pojedincem.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč. I.izreke utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 19817 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 16. lipnja 2006. i to toč.II Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u iznosu od 22.588,64 CHF, toč.III. Ugovora povezana sa toč.5.1. Uvjeta ugovora o kreditu u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 321,10 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize R. A. d.d. na dan plaćanja. Toč.II izreke ništetnim su utvrđene odredbe Uvjeta ugovora o kreditu u dijelu kojim  je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, dakle u toč.6.2.Uvjeta u dijelu u kojemu je određeno da su kamatna stopa odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi sukladno toč.9.1.Uvjeta.Toč.III. izreke pobijane presude obvezan je tuženik da tužitelju na ime „preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope“ isplati ukupan iznos od 3.291,60 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća - koji obuhvaća period od 16.9.2006. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 14.6.2013. - do isplate. Toč.IV.izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.747,32 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, a tuženiku dosudi trošak postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi o nesporne činjenice da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj leasinga dana 16.6.2006. sklopili predmetni ugovor o kreditu na iznos od 22.588,64 CHF (točka II. Ugovora), u svrhu financiranja kupnje osobnog automobila, a kojeg su ugovora sastavni dio bili i Uvjeti ugovora o kreditu (dalje: Uvjeti ugovora) u čijem je čl.5.1. ugovoreno da se sve obveze ukoliko su izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju R. d.d. A. za CHF važećem na dan plaćanja, a i da je čl. 6.2. Uvjeta kredita određeno da su kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi sukladno toč. 9.1. Uvjeta kredita, pa je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze prema kojoj tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijestio ga o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, odnosno o rizicima vezanim uz moguć porast tečaja CHF u odnosu na kunu, da ga je držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva, a da ga nije ni informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za razumijevanje promjene ugovorene stope kamate, da su obje ugovorne odredbe tužitelju nametnute jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da nisu bile ni jasne ni lako razumljive niti lako uočljive obzirom da su se nalazile samo u Uvjetima ugovora i da su bile napisane izuzetno sitnim slovima, dok u glavnom ugovoru o njima uopće nije bilo podataka, slijedom čega da tužitelj ni uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o namjeri sklapanja istog zbog čega da su takve ugovorne odredbe ništetne jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona obveznim odnosima.

 

5.1. Po analizi dokaza provedenih tijekom postupka (iskaza tužitelja, „tuženika“ i svjedoka M. P.) prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelju ponuđen isključivo ugovor u CHF, da je „agresivno nagovaran od strane tuženika na sklapanje takvog ugovora“, da je tuženik otklonio mogućnost da tužitelj sklopi ugovor (o kreditu?) u Zagrebačkoj banci kao njegovoj „matičnoj“ banci a da je otklonio i mogućnost da ugovor sklopi u valuti kuna ili uz valutnu klauzulu u EUR, da mu prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nisu davane nikakve posebne obavijesti vezane uz eventualni rizik, odnosno eventualni rast rata tijekom trajanja otplate kredita, da je tuženik pripremio ugovore zbog čega da tužitelj nije dobio dovoljno obavijesti niti je upozoren na eventualne rizike sklapanja ugovora sa promjenjivom ugovorenom kamatom i valutnom klauzulom u CHF čime da je doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika jer mu tuženik nije dao „mogućnost izbora“.

 

5.2. Nastavno tome prvostupanjski sud opširno iznosi sadržaj presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. kojom je potvrđena presuda broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom banke u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.9.2003.g. do 31.12.2008. a iznosi i sadržaj presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a u kojima da je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik (?) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ističe da je odredbom čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 – „Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisan obvezujući učinak presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

5.3. Prosuđujući iznesena činjenična utvrđenja pozivom na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03 mjerodavnog obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, prvostupanjski sud u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi kamate zaključuje da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednaku vrijednost uzajamnih činidbi, odredivost činidbe, savjesnost i poštenje i dr., da je odnosna ugovorna odredba nerazumljiva, nejasna i apstraktna te da je stoga ništetna.

 

5.4. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF prvostupanjski sud konstatira da je ista podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03 jer nije bila razumljiva budući tužiteljica (?) nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je sastavljena unaprijed i sadržana u tipskom ugovoru i konačno te da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice (?) obzirom da nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika i snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita a da ni iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima. Prvostupanjski sud smatra i da bi zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli pa da tužiteljici (?) pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita pa je banka (?) dužna tužiteljici (?) vratiti ono što je banka (?) stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

 

5.5. Utvrdivši provedenim financijskim vještačenjem preplatu s osnova ništetnim utvrđenih ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud je tužitelju dosudio preplatu uslijed promjene kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 773,66 Eur i preplatu uslijed rasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 2.517,94 Eur, odnosno sveukupno u iznosu od 3.291,60 Eur uz zateznu kamatu tekuću od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika kao nesavjesnog stjecatelja sukladno odredbi čl.1115. ZOO.

 

6. Tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu „radi rasta tečaja CHF u odnosu na HRK“ prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivajući se pri tom na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 koja da „potječe“ od 14. lipnja 2018., zaključivši da se ima smatrati da tužitelju pravo na povrat preplaćenog "kreće od navedenog datuma“, a da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka iz čl.226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na „preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata“, a da je sukladno odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila, a isto tako u slučaju "ništetnosti odredbe" (pravilno: djelomične ništetnosti ugovora) pri čemu da se vraćanje vrši po pravilima o stjecanju bez osnove pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Prvostupanjski sud nadalje navodi, citira se :“ da u odnosu na promjenjivost kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 (čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a što da se posebno odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom predmetu, pa prigovor zastare potraživanja ocjenjuje neosnovanim.

 

7. Pobijajući opisanu presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22 te 114/22) tuženik ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka presude proturječi razlozima presude, odnosno da presuda nema uopće razloga i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

7.1. Uz to da je prvostupanjski sud ostvario i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 12. ZPP-a jer je presudom prekoračen tužbeni zahtjev posljedično dopuštenju preinake tužbe sadržane u podnesku tužitelja od 1.3.2023. a koji tužbeni zahtjev da je prvostupanjski sud „arbitrarno promijenio“.

 

7.2. Nadalje tuženik u žalbi ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, a da prvostupanjski sud istog isključivo na osnovu njegovog iskaza određuje potrošačem, da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se radi o tipskom ugovoru, da je prvostupanjski sud neutemeljeno otklonio tuženikov prigovor zastare, te da je potpuno neosnovano primijenio utvrđenja iz postupka kolektivne tužbe potrošača.

 

8. Ne upuštajući se posebno u analizu načina iznošenja razloga u obrazloženju prvostupanjske presude, njezinog sadržaja u logičnom smislu i zaključivanja te ocjenu provedenih dokaza, imajući u vidu nepotrebno opširno iznošenje sadržaja tužbe i odgovora na tužbu u obrazloženju pobijane presude iz kojeg se tek može razabrati da se prvostupanjski sud u prosuđivanju konkretnog tužbenog zahtjeva pozvao na pravne učinke presuda donesenih u postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

 

8.1. Stoga se prvostupanjskom sudu stavlja na znanje da odredba čl. 118. ZZP/14 („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19 mjerodavnog prema vremenu podnošenja predmetne tužbe) propisuje da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stav. 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem (tamošnjih) tuženika, no imajući u vidu da tuženik nije bio stranka ranije izloženog kolektivnog spora niti je prvostupanjski sud dao razloge zbog čega ga smatra bankom na koju se proteže pravni učinak donesenih presuda to je time evidentno ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a.

 

8.2. Potpuno je nadalje nejasno na osnovu kojeg relevantnog činjeničnog supstrata je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača, a koje svojstvo je pretpostavka zaštite prema odredbama mjerodavnih ZZP. Naime, u tom kontekstu prvostupanjski sud također ne navodi nikakve razloge niti je tužitelj takvo svoje svojstvo barem činjenično obrazložio.

 

8.3. Tome valja dodati da je u potpunosti izostala analiza sadržaja u spis priloženog Ugovora o kreditu – kako iz aspekta tužiteljevog eventualnog svojstva potrošača tako i u odnosu na tužbom zatraženo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o iznosu glavnice kredita koju je tužitelj primio (toč.II Ugovora o kreditu) i ništetnosti broja mjesečnih otplatnih anuiteta - 84.

 

8.4. Nejasno je nadalje koga je prvostupanjski sud u ime tuženika kao parnične stranke saslušao obzirom da u pobijanoj presudi navodi da je takav dokaz izveo, dok iz sadržaja spisa proizlazi da je saslušao tužitelja kao stranku kao svrhu dokazivanja i svjedoka M. P. iz čijih iskaza ne proizlazi zaključak prvostupanjskog suda o tuženikovom „agresivnom nagovaranju tužitelja da sklopi predmetni ugovor.“

 

9. I obrazloženje stajališta tuženika o neosnovanosti prigovora zastare utužene tražbine ne udovoljava osnovnim zahtjevima razumljivosti pa imajući u vidu iznesene značajne manjkavosti u postupanju prvostupanjskog suda koje reflektiraju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a, valjalo je prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 369.stav.1. ZPP-a ukinuti i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje time da je zbog opsega utvrđenih manjkavosti odlučeno da se nova glavna rasprava ima održati ispred drugog suca pojedinca (sukladno odredbi čl.371. ZPP-a).

 

10. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će dokazni postupak koncentrirati ponajprije na utvrđivanje tužiteljevog svojstva potrošača kako bi mogao odrediti materijalno-pravnu osnovu predmetnog spora te će odgovoriti na sva sporna pitanja na koja mu je ukazana ovim ukidnim rješenjem. Svoje buduće uvjerenje o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će biti dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima koji će imati činjeničnu osnovu u provedenom dokaznom postupku te time omogućiti ovome sudu da u eventualnom budućem žalbenom stadiju odgovori na žalbene navode odnosnog žalitelja. Imat će u vidu i da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka te će i o odnosnom prigovoru tuženika izložiti jasne i određene razloge. U konačnoj odluci prvostupanjski sud će odlučiti i o svim troškovima postupka, uključivo i troškovima predmetnog žalbenog postupka u smislu odredbe čl.166.stav.3. ZPP-a.

 

U Varaždinu, 7. veljače 2024.