Poslovni broj: 65 P-240/2021-25
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću u pravnoj stvari tužitelja D.L. iz T.. OIB…,
zastupanog po pun. M.B. odvjetniku iz O., protiv tuženika P. d.d., OIB …, zastupanog po pun. I.M. odvjetnici iz OD Š.M., M., S. & P.i d.o.o., radi utvrđenja
ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. listopada 2023. u nazočnosti pun. tužitelja T.P. odvjetničkog vježbenika
u uredu M.B., odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika –
I.K., odvjetnika iz V., a na ročištu za objavu presude 14. studenog 2023.
p r e s u d i o j e
l. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz članka 4. st.1. Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog dana
15.11.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.11.2006. godine po javnom bilježniku M.B. iz O.pod brojem: OU-2321/06, u dijelu odredbe
koji glasi:
”…. sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila…“,
- iz članka 6. st.2. Ugovora o kreditu br. …, sklopljenog dana
15.11.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.11.2006. godine po javnom bilježniku M.B. iz O.pod brojem: OU-2321/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“.
ll. Nalaže se tuženiku P. d.d., OIB …, da u roku od petnaest dana plati tužitelju D.L. iz
T. OIB …, na ime razlike u tečaju iznos od 2.336,55
€[1] / 17.604,70 kuna zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako
slijedi:
iznos od 8,51 eur¹ / 64,11 kn s kamatom tekućom od 16.08.2010.,
iznos od 34,71 eur ¹ / 261,55 kn s kamatom tekućom od 18.09.2010.,
iznos od 32,76 eur¹ /246,85 kn s kamatom tekućom od 16.10.2010.,
iznos od 28,22 eur ¹/212,65 kn s kamatom tekućom od 16.11.2010.,
iznos od 38,05 eur¹ /286,69 kn s kamatom tekućom od 16.12.2010.,
iznos od 50,24 eur ¹/378,55 kn s kamatom tekućom od 16.01.2011.,
iznos od 42,47 eur¹/320,02 kn s kamatom tekućom od 17.02.2011.,
iznos od 45,83 eur¹/345,28 kn s kamatom tekućom od 16.03.2011.,
iznos od 42,22 eur¹ /318,14 kn s kamatom tekućom od 16.04.2011.,
iznos od 43,22 eur¹/325,62 kn s kamatom tekućom od 16.05.2011.,
iznos od 59,55 eur¹ /448,70 kn s kamatom tekućom od 16.06.2011.,
iznos od 61,06 eur¹ /460,02 kn s kamatom tekućom od 16.07.2011.,
iznos od 75,30 eur ¹/567,33 kn s kamatom tekućom od 16.08.2011.,
iznos od 69,06 eur¹/520,30 kn s kamatom tekućom od 16.09.2011.,
iznos od 62,10 eur¹ /467,93 kn s kamatom tekućom od 16.10.2011.,
iznos od 61,63 eur ¹/464,33 kn s kamatom tekućom od 16.11.2011.,
iznos od 61,42 eur ¹/462,75 kn s kamatom tekućom od 16.12.2011.,
iznos od 1.520,19 eur¹ /11.453,88 kn s kamatom tekućom od 16.01.2012. godine,
i to do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.
lII. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u visini od 2.493,10 eur¹ / 18.784,26 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 14. studenog 2023., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. pa do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 5. ožujka 2021.podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.
2. U tužbi tvrdi da su tužitelji i tuženik 15.11.2006. godine sklopili su Ugovor o kreditu br. …, potvrđenog dana 16.11.2006. godine po javnom bilježniku
M.B. iz O.pod brojem: OU-2321/06, prema kojem je tuženik kao kreditor,
tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.254,85 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.
3.Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 286,19 CHF. Preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio.
Redovna kamatna stopa se sa početnih 4,99 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja.
4.Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome.
Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.
5. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
6. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
7.Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 10.04.2007.godine pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 23.000,00 kn.
Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.- 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.
Prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.
8. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
9. Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu kao u tužbi, s tim da je tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja pisanim podneskom od 11.09.2022. (str. 312-313 spisa)
podnio specificiran, odnosno konačan tužbeni zahtjev, kao u podnesku i izreci ove presude.
10.U pisanom odgovoru na tužbu od 24. ožujka 2021. (str. 20-35 spisa)
tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.
Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 23.000,00 kn, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita.
11. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati na način da se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu (kao fiksna kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita), te da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju.
Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.
12. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te se očituje kako slijedi.
13. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.
Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.
14.Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.
Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan.
15. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja P.- H.s., dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako
i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP.
U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja P.- H.s. odnose se na
ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama
"da prekinu s gore opisanim postupanjem...".
Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga,
očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima.
16. Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor.
Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: P.-H.S.) i banke kao tuženika u toj
kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu.
U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“.
U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti.
17. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.
18. Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive.
19. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.
Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan.
20. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.
Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.
Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF.
21. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12.
Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%.
Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
22. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.
Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.
23. Kao što je već navedeno, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.
24. Nadalje, iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine proizlazi:
„Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. I.L. kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu , no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“
Dakle, jasno je da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Štoviše, bilo bi sasvim iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti.
Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj.
U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.
25. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.
Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.
Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja.
26. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.
Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.
Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.
Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
27. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine.
Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“
Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezan uz valutnu klauzulu
Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“
Stav Vlade RH i Hrvatske narodne banke vezan uz valutnu klauzulu
Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve.
Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.
28. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.
Nema mjesta direktnoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude
Tuženik stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.
29. Pogrešno tumačenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine
Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, obzirom da isti očito zaključuje da je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz iste presude ni na koji način ne proizlazi.
Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda VTS RH Pž-7129/13 na koju se poziva i to u dijelu rješenja gdje VTS RH ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu.
Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, ovdje tužitelja, budući da to, kao što je tuženik već više puta istaknuo, ovisi o svakom pojedinom slučaju.
30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezan uz promjenjivu kamatnu stopu
U tom smislu, tuženik citira dio iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“
Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom sudskog postupka po kolektivnoj tužbi, sami sudovi utvrdili su da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu — kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“.
Hrvatska narodna banka ujedno je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“
31. Volja ugovornih strana vezano uz promjenjivu kamatnu stopu
Stoga, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.
Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“.
32. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.
Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da: „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“
Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.
33. Osim toga, sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st.
3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.
34. Najbitnije, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.
35.Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014. god. - dakle, od 01.01.2014. god., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014. god. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu,
ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.
36. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.
37. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. god. do 14.07.2009. god., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika.
Tako u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa.
Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“.
38. Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP.
No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.
39. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.
40. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.
Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.
S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka.
41. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.
42. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god.
U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ako se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13).
Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju.
43. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.
Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope.
Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja.
44. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju,
Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope.
45. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona - izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. god.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.
Pogrešna premisa – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo ugovoreno vrijeme
U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje.
46. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH Pž-7129/13 te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP- a te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.
47. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.
48. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga:
➢ nastupila je zastara potraživanja tužitelja;
➢ utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet;
➢ nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude;
➢ valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;
➢ iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;
➢ konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;
➢ nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;
➢ u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;
➢ tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka;
➢ nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja,
49. Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.
50. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.
51. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku L.B. –F. j. d.o.o. za usluge B., koja je po
nalogu suda nakon obavljenog vještačenja dostavila temeljni pisani nalaz i mišljenje u koji je sud izvršio uvid (str. 230-241 spisa),a kasnije je vještakinja dostavila i pisano očitovanje na podneske stranaka od 24.06.2022. (str. 309 spisa), a osim toga, sud je vještakinju i usmeno ispitao na ročištu od 27.10.2023. (str. 317 spisa), također, izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu spisu, i to ugovor o kreditu na str. 6-9 spisa, s ovjerom jav.bilježnika M.B. iz O.na str. 10 spisa, u otplatnu tablicu na str. 11-12 , pregled uplate kredita na str. 13-16 spisa, pročitani su Opći uvjeti poslovanja s građanima na str. 36-44 spisa, pročitano je Pojašnjenje "analize rizika" koje nosi krediti uz valutnu klauzuli i s promjenjivom kamatnom stopom na str. 45-46 spisa, "Analiza tužbenog zahtjeva D.L.(br. Kredita …) " na str. 253-269 spisa, a na kraju dokaznog postupka sud je saslušao i tužitelja D.L. kao stranku na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno odgovora
na tužbu (str. 318 spisa).
52. Također, tijekom dokaznog postupka, sud je u početku, prihvaćajući prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka Z.G. , trebao saslušati tu
osobu kao svjedoka u postupku te je stoga zatražio od tuženika točnu adresu prebivališta ili boravišta tog svjedoka, kako bi ga sud mogao pozvati na ročište i ispitati, međutim, na ročištu 27. listopada 2023. (str. 216 spisa), zamj.pun.tuženika s obzirom da tuženik nije dostavio podatke o prebivalištu svjedoka, odnosno njegovu točnu adresu, odustao od saslušanja tog svjedoka, što su sud i pun. tužitelja primili k znanju, tako da ovaj dokaz nije niti proveden.
53. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključne okolnosti u ovoj parnici, koje su bile sporne između stranaka, a to su okolnosti da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope koja je, istina, ugovorena kao promjenjiva, tijekom ugovornog razdoblja mijenjajući visinu kamatne stope te vezujući glavnicu i kamate uz švicarski franak (CHF), postupao nepošteno i time stekao bez valjane pravne osnove iznose koje je knjigovodstvena vještakinja navela u svom nalazu i mišljenju, kao i okolnost da je tužitelj kao vjerovnik time stekao pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je zaključio s tuženikom te temeljem toga pravo na traženje isplate preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike.
54. Time je, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu kamatne stope koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", unio u ugovor obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni ni prethodno, a niti prilikom zaključenja ugovora, nije pojedinačno pregovaralo pa su dakle te odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Naime, tijekom dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke nisu pregovarale o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope. Iako tuženik tvrdi da je imao opravdane razloge za promjenu kamatne stope, to tuženik nije ničim dokazao, a niti pokušao dokazati da bi se moglo smatrati da je tuženik postupio sukladno odredbi direktive Vijeća EU broj 93/13 od 05.04.1993.g. (čl. 5.), koja zahtijeva da sve ili određene odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao nepoštene odredbe da se mogu smatrati i odredbe čiji je predmet ili svrha davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Stoga s pravom ukazuje tužitelj u tužbi, a i kasnije tijekom postupka, da su odredbe na koje se poziva tuženik o razlozima promjene kamatne stope za prosječnog potrošača, kakav je i tužitelj ,neprecizne, nedovoljno točne i nedovoljno uočljive, odnosno ne daju dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.
55. Ocjenjujući iskaz tužitelja kao stranke, sud nalazi da je on u cijelosti točno i istinito iskazivao o okolnostima o kojima ima neposredna i osobna saznanja, a budući da je njegov iskaz potpuno suglasan svim ostalim izvedenim dokazima, stoga ga i ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv, istinit i vjerodostojan dokaz.
56. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, čineći to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.
57. Prema tome, a kako je naprijed navedeno, sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba činila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe njemu je nametnuta obveza koju on, kao običan laik, odnosno prosječan potrošač, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna odredba, odnosno obveza koju je on preuzeo kao potrošač,
uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.
58. Valja napomenuti da se, sukladno odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe,
odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
59. Nadalje, i odredbom čl. 96.st.1. citiranog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije uspio dokazati, a kako je to naprijed obrazloženo, jer samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da je jednostrana promjena kamatne stope od strane tuženika bila volja obiju stranaka, tako da, po ocjeni suda,
samo pozivanje tuženika na okolnost da se radi o solemniziranom tipu ugovora od strane javnog bilježnika, te da bi stoga bilo protivno samom smislu instituta solemnizacije utvrđivati ništetnost odredbi takvog ugovora, nema nikakvog utjecaja na odluku u ovoj parnici, budući da su odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora kogentne naravi, kao i odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona.
60. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu, tako da je u nastavku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti glavnice i kamata uz CHF, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih razlika u tečaju, radi čega je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
Vezano za prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, koji je prigovor tuženik istakao već u odgovoru na tužbu, sud nalazi da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila, dakle, da je tuženikov prigovor neosnovan i paušalan. Ovo stoga što je o tome Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO-a /05 (čl. 104.st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
61. Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka F. j.d.o.o. za usluge
B. – stalna sudska vještakinja L.B., dipl.oec., kao i kasnijeg pisanog očitovanja, na koji nalaz i očitovanje , odnosno na konačan izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, s napomenom da je tuženik imao samo formalnih, odnosno načelnih primjedbi, ali ne predlažući novo vještačenje, kako je naprijed obrazloženo, proizlazi zaključak da je tužitelj preplatio svoje dugovanje prema tuženiku upravo u iznosima koje je i vještakinja navela u svom nalazu, a koji su iznosi naznačeni i u konačnom tužbenom zahtjevu. Naime, sud je, temeljeći na tom nalazu visinu, kako ukupno dosuđenog iznosa tužbenog zahtjeva, tako i dospjelih pojedinačnih iznosa, našao da je tužitelj dokazao, a što proizlazi iz nalaza, da je ukupan iznos preplaćenih anuiteta u visini od 2.336,55 eur / 17.604,70 kn, a koji je ukupni iznos, kao i pojedinačni iznosi, istovjetan konačno podnesenom tužbenom zahtjevu.
Dakle, sud je našao da je taj iznos upravo iznos koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove, odnosno osnove koja je postojala, ali je kasnije otpala tako da je očito da je tužbeni zahtjev u tom dijelu, dakle dijelu koji se odnosi na preplaćene iznose temeljem razlike u tečaju, osnovan.
62. Ovo stoga što je navedenim izračunom vještaka knjigovodstvene struke, koji nalaz kao točan, stručan i objektivan prihvaća u cijelosti i ovaj sud, izvršen konačan obračun, odnosno utvrđeni su točni iznosi po osnovi preplaćenih anuiteta u odnosu na ugovorene anuitete, čime je potvrđena točnost i osnovanost konačno podnesenog tužbenog zahtjeva.
63. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši od tužitelja navedene novčane iznose, opisane u nalazu vještaka, a koji su iznosi istovjetni konačno podnesenom tužbenom zahtjevu, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je sud utvrdio ništetnima, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, kao u izreci presude.
64. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kojom taj specificirani tužbeni zahtjev prihvaća u cijelosti, kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa temeljem stjecanja bez osnove, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještakinje B. pa do konačne isplate.
65. Stoga je sud, nalazeći da je konačan tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući provedene dokaze po svom uvjerenju, a primjenjujući naprijed navedene zakonske propise, prihvatio taj tužbeni zahtjev kao takav, a kako je naprijed navedeno i donio presudu kojom ga prihvaća u potpunosti, kao u izreci presude.
66.Budući da je tužitelj s konačnim tužbenim zahtjevom uspio u ovoj parnici u cijelosti, a kako se tuženik tijekom postupka u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, to tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.
67. Tužiteljev trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za sastav tužbe, zatim za sastav najviše četiri obrazložena podneska (od 5.travnja 2021., 28.travnja 2021. , 18.svibnja 2022. i 7.lipnja 2022.) , te za zastupanje na tri ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 4.3.2022., 12.09.2022. i 27.10.2023.) sve od po 199,08 eura / 1.499,97 kn , čemu valja dodati i PDV od 25% u iznosu od 410,60 eur / 3.093,67 kn, te predujmljen trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,80 eur / 2.500,00 kn, kao i dužne pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu 108,29 eur / 815,91 kn (na tužbu 38,48
eur, a na presudu 69,81 eur), ili sveukupno na ime parničnog troška iznos od 2.493,10
eur / 18.784,26 kn, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a s obzirom na početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 3.052,62 eur / 23.000,00 kn i konačno utvrđenu vrijednost od 2.336,55 € / 17.604,70 kuna.
Pritom, odnosno kod odlučivanja o dosudi troška tužitelju, sud nije mogao prihvatiti kao osnovan zahtjev za naknadom troška sastava podneska od 12.09.2022.
u visini od 199,08 eur, budući da tužitelj ima pravo na trošak najviše 4 obrazložena podneska, a ovaj posljednji bio je peti, a također, nije prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadom troška nazočnosti ročištu za objavu presude u visini od 99,54 eur, nalazeći da taj trošak nije uopće nužan za pravilno vođenje ove parnice, budući da je pun. tužitelja na zaključnom ročištu od 27.listopada 2023. poučen da će nenazočnoj stranci na ročištu za objavu presuda biti dostavljena putem e-oglasne ploče, pa dakle nije bilo nužno da pun. tužitelja zaista i dođe na ročište za objavu presude kada presudu može primiti i na drugi način.
68. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
Valpovo, 14. studenog 2023.
S U D A C
ZDRAVKO MAMIĆ
v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem putem ovog suda na rješavanje nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
