1

Poslovni broj: 24 Gž-705/2023-2

 

 

Poslovni broj: 24 Gž-705/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. K. iz S. L., H., OIB:..., zastupanog po punomoćniku A. I., odvjetniku u R., protiv tuženika S. K. iz S. L., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici M. C. T., odvjetnici u L., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-597/2020-53 od 11. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-597/2020-53 od 11. svibnja 2023.

 

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom su presudom u točci I. izreke odbijeni tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju koji su stranke zaključile 23. listopada 2018. i tužbeni zahtjev za brisanje zabilježbe postojanja tog ugovora u zemljišnim knjigama kao i tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 9.000,00 EUR

/67.810,50 kn/[1].

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu s pripadajućim zateznim kamatama.

 

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode u cijelosti uz tvrdnju da cilj podnesene žalbe nije ukazati žalbenom sudu na propuste prvostupanjskog suda u utvrđivanju činjenica, provođenju dokaza te primjeni materijalnog prava i postupovnih pravila, nego prikazati činjenice koje u prvostupanjskom postupku nisu utvrđene i koje sam tužitelj nije prikazivao u prvostupanjskom postupku na način koji ih prikazuje u žalbi. Predlaže žalbu odbiti i potvrditi pobijanu presudu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Iako tužitelj u uvodu žalbe navodi da je podnosi (i) „zbog bitne povrede postupka“, tu povredu u žalbi nije određeno naznačio. Iz žalbenog navoda da su u pobijanoj odluci „izostali valjani jasni i obrazloženi razlozi“ proizlazi da žalitelj sadržajno upućuje na povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima, presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni sadržaju isprava i zapisnicima o iskazima danim u postupku pa ta bitna povreda parničnog postupka nije počinjena.

 

7.1. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužitelja pa neosnovano tužitelj u žalbi prigovara da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnice prava na pošteno suđenje.

 

7.2. S obzirom na to da se tužiteljev zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne može karakterizirati „vlasništvom“ u smislu Ustava Republike Hrvatske (ili Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) niti „vlasničkim zahtjevom“, imajući na umu da odluka o tužbenom zahtjevu nema utjecaja na njegovo postojeće pravo vlasništva, bespredmetni su žalbeni prigovori da mu je pobijanom presudom povrijeđeno ustavom zajamčeno pravo vlasništva. Osim toga, pitanje zaštite ustavom zajamčenog prava vlasništva u građanskopravnim je sporovima između privatnih osoba aktualno samo u situacijama kad su donesene odluke suda donijete protivno domaćim propisima ili su proizvoljne odnosno na drugi način očigledno nerazumne, a što nije situacija u ovom predmetu.

 

7.3. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tužitelju pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji ga ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, da je imao priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tuženika i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, neosnovano tužitelj u žalbi sadržajno prigovara da u tom postupku nije imao ravnopravni položaj. Isto tako, ne postoje okolnosti iz kojih proizlazi da na strani prvostupanjskog suda postoje okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost tog suda. Za zabranu tuženiku da odgovori na dva pitanja punomoćnika tužitelja iznijeti su razlozi koji su navedeni u zapisniku s glavne rasprave od 31. ožujka 2023. zajedno s pitanjima na koje je zabranjen odgovor. Riječ je o postupanju prvostupanjskog suda tijekom rukovođenja glavnom raspravom u skladu s ovlaštenjima tog suda iz članka 302. ZPP-a. Zabrana odgovora na pojedina pitanja kao procesno ovlaštenje ne može imati sama za sebe značaj pristranosti niti je to na glavnoj raspravi 31. ožujka 2023. smatrao tužitelj koji je tom prilikom bio osobno prisutan i zastupan po punomoćniku profesionalcu (odvjetniku). Pritom nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 302. ZPP-a na koju se sadržajno tužitelj poziva u žalbi jer je motivacija za sklapanje ugovora u odnosu na koju je zabranjen odgovor na prvo pitanje neodlučna u kontekstu spora za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Isto tako, (drugo) pitanje je li tuženik „skuhao, spremio, čistio i drugo svom ocu“ nakon što su prestali razgovarati, a u odnosu na koje je sud zabranio odgovor, nesporna je činjenica koju, u smislu članka 221. stavka 1. ZPP-a, ne treba dokazivati.

 

7.4. Prigovor „više nego očite pristranosti uređujućeg suda tuženiku“ iznesen tek u žalbi očito je motiviran nezadovoljstvom donesenom odlukom što nije okolnost koja dovodi u pitanje nepristranost suda ni uz primjenu subjektivnog ni uz primjenu objektivnog testa pristranosti. Zbog toga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužitelja o tome da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke nisu očuvana jamstva ustavom zajamčenog prava na poštenog suđenja na što se određeno poziva u žalbi.

 

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je kao primatelj uzdržavanja zaključio s tuženim davateljem uzdržavanja 23. listopada 2018. Taj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da tuženi davatelj uzdržavanja nije ispunjavao svoje ugovorene obveze prema primatelju uzdržavanja, podredno i na tvrdnji da su odnosi među njima poremećeni do te mjere da je zajednički život postao nepodnošljiv.

 

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, saslušanjem stranaka i svjedoka, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da su stranke 23. listopada 2018. zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se tuženik kao davatelj uzdržavanja obvezao doživotno uzdržavati tužitelja kao primatelja uzdržavanja i to na način „da se po potrebi brine o njegovoj prehrani, odjeći i obući, da se brine o njegovoj osobnoj higijeni, da mu pruža svu potrebu pažnju, da mu u slučaju da si sam ne može priskrbiti daje novčane iznose potrebne za troškove benzina, mobitela i džeparca, da ga njeguje u slučaju bolesti, nabavlja lijekove te da se pobrine za odlaske liječniku, da mu, ako primatelj uzdržavanja izrazi želju za odlazak u starački dom, plaća smještaj, da istoga po smrti o svom trošku pokopa prema mjesnim običajima“

- da je istim ugovorom tužitelj prenio davatelju uzdržavanja u vlasništvo svoje nekretnine upisane u k.o. L. i to k.č.br. 1082/1 u cijelosti, k.č.br. 1082/3 u cijelosti i k.č.br. 1597/1 u 3/8 dijela, sve svoje ostale nekretnine u knjižnom i neknjižnom vlasništvu u R. H., sve pokretnine i sve novčane iznose koji se u trenutku smrti primatelja uzdržavatelja zateknu u trenutku njegove smrti na njegovim računima koji se vode u Republici Hrvatskoj, s time da je stjecanje vlasništva odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja

- da je tuženik u zemljišnim knjigama ishodio upis zabilježbe tog ugovora

- da zajednica života ugovaratelja nije ugovorena

- da je unatoč tome što nije bila ugovorena, faktička zajednica života među strankama postojala u trenutku zaključenja ugovora

- da je do prestanka faktične zajednice došlo sporazumno, tijekom trajanja ugovora, kad je tužitelj, nakon smrti svoje supruge, u kuću doveo prijateljicu koja je kod njega živjela kad bi došla u H. i on kod nje kad bi skupa otišli u S. A. D.

- da je tuženik sa svojom suprugom i sinom odselio u drugi stambeni objekt u istom dvorištu

- da su u trenutku prestanka faktične zajednice odnosi među ugovarateljima bili skladni

- da je tuženik ispunjavao ugovorne obveze do sukoba s tužiteljem

- da tuženik ne ispunjava ugovorne obveze od sukoba s tužiteljem

- da je taj sukob izazvan zbog spora oko plaćanja režijskih troškova apartmana koji je tužitelj iznajmljivao i odnosu na koji je uzimao sav stečeni prihod i to kada ga je tuženik, 2020., kad se tužitelj drugi puta vratio iz A., tražio da od ostvarenog prihoda sudjeluje u tim troškovima

- da taj sukob nije nastao (već) u studenom 2018., niti je izazvan zbog spora oko neizvršavanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno navodnog odbijanja tuženika da tužitelju da 100,00 kn za benzin, kako je tvrdio tužitelj

- da je tuženik pokušao osobno, uz pomoć sestara i uz pomoć zajedničkog punomoćnika stranaka ponovno uspostaviti odnos s tužiteljem

- da tužitelj nije pokušao uspostaviti odnos s tuženikom, da odbija pomirbu te da nema u njega (tuženika) povjerenja

- da iz iskaza tužitelja, svjedoka, izvansudske prepiske koja je prethodila ovom postupku i opažanja suda prvog stupnja, proizlazi da je tuženik spreman nastaviti ugovoreno uzdržavanje

- da je tuženik u odgovoru na tužbu podnio protutužbu radi utvrđenja prava (su)vlasništva na nekretninama koje su određeno navedene kao predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju i koje su prema članku 7. tog ugovora stečene zajedničkim sredstvima stranaka

- da je u odnosu na tu protutužbu parnica odvojena radi zajedničkog raspravljanja te da je prekinuta do pravomoćnog okončanja ovog spora.

 

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, uz zaključak da tužitelj odbija primiti uzdržavanje odnosno samovoljno sprečava svog suugovaratelja u ispunjavanju ugovorom preuzetih obveza i daljnji zaključak da je tužitelj nesavjesna ugovorna stranka čije je ponašanje upućuje na zlouporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u cilju raskida ugovora.

 

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

 

12. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u tvrdnjama tužitelja da je sud prvog stupnja, pogrešnom ocjenom dokaza, pogrešno utvrdio da tužitelj samovoljno odbija primiti ispunjenje uzdržavanja te da je zlouporabom prava izazvao poremećenost odnosa među strankama.

 

12.1. Iako se, kako to pravilno u žalbi ističe tužitelj, sud prvog stupnja nepotrebno i neprimjereno upustio u „proricanje“ budućnosti međusobnih odnosa stranaka, kada je u točci 65. obrazloženja pobijane odluke naveo kako „sud smatra da će tužitelj i tuženik uspostaviti odnos te da će tužitelj dopustiti da mu sin pruža uzdržavanje na koje se obvezao ugovorom“, taj je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

 

12.2. U skladu s člankom 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Stoga je neodlučan dio žalbe naslovljen „2.2. ČINJENICE SLUČAJA“ u kojem tužitelj u žalbi iznosi vlastito tumačenje i ocjenu provedenih dokaza, iznoseći pojedine tvrdnje u odnosu na postojanje određenih činjenica koje, prema tvrdnji tužitelja, ukazuju na drukčije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz sadržaja dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka. Iz istog razloga je neodlučan sadržaj pretežitog dijela žalbe nazvanog „OBRAZLOŽENJE PRVOSTUPANJSKOG SUDA“ i to u dijelu kojim se citiraju dijelovi obrazloženja pobijane odluke. U odnosu na žalbene navode sadržane u tom dijelu žalbe, žalitelju je za odgovoriti da je, suprotno njegovim žalbenim navodima u kojima tvrdi da sud prvog stupnja nije iznio apsolutno nikakve razloge zašto nije povjerovao iskazu tužitelja, sud prvog stupnja, ocjenjujući iskaz tužitelja zasebno i zajedno s ostalim dokazima, u svemu u skladu s člankom 8. ZPP-a, dao uvjerljive i logične razloge. Tako je u točci 58. obrazloženja pobijane odluke navedeno da je iskaz tužitelja nevjerodostojan jer je nelogičan, protivan ispravama u spisu koje je pritom sud prvog stupnja naveo, da su pojedine tvrdnje nerazumljive u kontekstu drugih tvrdnji koje je iznio te da prilikom davanja iskaza nije bio uvjerljiv niti siguran.

 

13. Na pravilno utvrđene činjenice pravilno je primijenjeno materijalno pravo koje tužitelj nije doveo u sumnju izlaganjem prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod naslovom 2.4. svoje žalbe.

 

14. Odredbom članka 583. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) propisano je da ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju stranke žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka stranka može zahtijevati od suda da raskine ugovor. Traže se, dakle, dvije pretpostavke: prvo, da ugovaratelji na temelju ugovora žive zajedno, i drugo, poremećenost odnosa među ugovarateljima do nepodnošljivosti zajedničkog života. U konkretnom slučaju, zajednica života nije ugovorena, međutim, iako nije bila ugovorena, faktička zajednica života među strankama jest postojala, jer su stranke u trenutku zaključenja ugovora živjele zajedno u istom stambenom prostoru. Imajući na umu ugovoreni sadržaj obveza tuženika, ne može se uzeti da se bez te zajednice života koja jest faktički bila ostvarena, a koje je u takvom sadržaju prestala, ugovor ne bi mogao izvršavati niti da tuženik svojim preseljenjem u drugu kuću u istom dvorištu krši ugovorom preuzete obveze.

 

14.1. Ipak, imajući na umu da stranke i dalje žive u krugu istog dvorišta, ekstenzivnim tumačenjem pojma faktičke zajednice života, ostvarena je prva zakonska pretpostavka iz članka 583. stavka 2. ZOO-a pa odnosi stranaka u takvoj situaciji moraju biti korektni i humani da bi se ugovor mogao održati.

 

14.2. Nepodnošljivost zajedničkog života kao razlog za raskid ugovora ne prosuđuje se samo sa objektivne, nego i sa subjektivne strane. Pritom je dovoljno da je zajednički život postao nepodnošljiv za jednu ugovornu stranu. Tužitelj u svom iskazu nije skrivao razočarenje, prijezir, ogorčenost i nepovjerenje prema svome sinu te je netom prije zaključenja raspravljanja pred sudom prvog stupnja jasno izjavio da se sa sinom ne želi pomiriti.

 

14.3. Za pitanje opravdanosti raskida ugovora u pravilu nije važno je li do poremećenosti odnosa došlo krivnjom ugovornih strana, nekog trećeg ili iz objektivnih razloga. U tom je smislu načelno razumljivo insistiranje ugovorne strane na raskidu predmetnog ugovornog odnosa jer ugovor o doživotnom uzdržavanju stvara među ugovarateljima trajne životne odnose pa ga treba raskinuti u svim onim situacijama u kojima je onemogućen relativno miran život i zadovoljstvo, ma koji to razlozi bili.

 

14.4. Međutim, iako raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju može tražiti svaka strana (pa i ona čijom je isključivom krivnjom prouzročen poremećaj odnosa ugovaratelja do nesnošljivosti), ne može ga osnovano tražiti ona stranka koja je samovoljno i zlonamjerno prouzročila te odnose kako bi stvorila pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, pitanje krivnje za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju aktualizira se ako ukazuje na zlouporabu prava, jer pravni poredak, kako pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, zabranjuje zlouporabe prava i naređuje ugovarateljima da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (članak 4. i 6. ZOO-a). Navedeno stoga što je prema odredbi članka 583. stavka 2. ZOO-a pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, u situaciji kad zajednica života proizlazi iz ugovora, priznato pod pretpostavkom savjesnog i poštenog korištenja i vršenja prava, a u cilju da se ugovaratelji koji su se inače savjesno koristili svojim pravima, ne prisiljavaju na zajednički život i onda kada je zbog poremećenosti odnosa postao ili bi bio nepodnošljiv. Pravo na raskid ugovora priznati nesavjesnoj strani, onoj čije je skrivljeno ponašanje usmjereno na stvaranje nepodnošljivih odnosa u cilju raskida ugovora, značilo bi pružiti sudsku zaštitu zlouporabi prava, a to, kako je već rečeno, pravni poredak ne dopušta.

 

14.5. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je do sukoba među strankama došlo trenutkom kada je tuženik zahtijevao od tužitelja da počne sudjelovati u troškovima plaćanja režija za apartman koji je iznajmljivao (četiri sezone do uključivo 2019.) te zadržavao sav prihod od iznajmljivanja, dok troškove uređenja, opremanja i režijske troškove snose tuženik i njegova supruga. Nakon tog sukoba, od sezone 2020. apartman se ne iznajmljuje te u njemu živi tuženik sa suprugom i sinom. S obzirom na to da prema sadržaju ugovornih obveza tuženika ne proizlazi da se predmet obveze davatelja uzdržavanja na bilo koji način odnosi na apartman za iznajmljivanje niti je on u odnosu na taj apartman ugovorom o doživotnom uzdržavanju preuzeo ikakvu obvezu na činjenje, trpljenje ili propuštanje, činjenica da je tuženik odselio u taj apartman koji se otad ne iznajmljuje, nije zakonski razlog za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj pokušavajući isprovocirati raskid ugovora počeo izazivati sukobe i produbljivati razmirice sa svojim sinom.

 

14.6. Navedene okolnosti i prema pravnom shvaćanju ovog suda ukazuju da je tužitelj svjesno izazivao poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život stranaka postane nepodnošljiv i da se stoga sporni ugovor raskine pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da mu ne pripada pravo na raskid ugovora na temelju članka 583. stavka 2. ZOO-a.

 

15. Nije sporno da tuženik ne ispunjava ugovorne obveze od sukoba stranaka koji se prema stanju spisa dogodio nakon (drugog) povrata tužitelja iz S. A. D. 2020. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tuženik spreman nastaviti ugovoreno uzdržavanje. Tužitelj mu to onemogućuje jer ne želi nikakav kontakt s njim. Tužitelj odbija nastaviti ugovorni odnos, tvrdeći u bitnome da nema povjerenja u tuženika.

 

15.1. I prema shvaćanju ovog suda, činjenica da je tuženik zahtijevao od tužitelja da sudjeluje u troškovima apartmana čijim iznajmljivanjem ostvaruje prihod kao i činjenica da se taj apartman više ne iznajmljuje jer u njemu stanuje tuženik sa svojom obitelji, ne može se smatrati opravdanim razlogom za sprečavanje tuženika u ispunjavanju ugovornih obveza. Pritom iz stanja spisa proizlazi da je u posjedu prizemlja kuće u kojoj se (na katu) nalazi apartman u kojem stanuje tuženik s obitelji, tužitelj. Isto se odnosi i na činjenicu da je tuženik protutužbom zahtijevao utvrđenje prava vlasništva na nekretninama kao reakciju na ovu tužbu. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem su stranke sporazumne da je riječ o nekretninama stečenim zajedničkim ulaganjem stranaka. Naposljetku, ponašanje tuženika tijekom trajanja ugovornog odnosa ne ukazuje na okolnosti na temelju kojih bi se s pouzdanjem moglo zaključiti da je to osoba koja tužitelju za slučaj nastupa ugovorenih životnih potreba, a napose bolesti i nemoći, ne bi pružila ugovoreno uzdržavanje.

 

15.2. U izloženom smislu, iako je točno da tuženik od 2020. uopće ne izvršava ugovorom preuzete obveze, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelju koji odbija primiti uzdržavanje i koji bez opravdanog razloga sprečava svog suugovaratelja u ispunjavanju ugovorom preuzetih obveza ne pripada pravo na raskid ugovora ni na temelju članka 583. stavka 3. ZOO-a.

 

16. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je točka I. prvostupanjske presude.

 

17. Žalba protiv odluke o troškovima donesena je uz pravilnu primjenu članka 154. stavka 1. ZPP-a pa žalitelj neosnovano tvrdi da je pravilnom primjenom prava trebalo naknadu troškova u cijelosti dosuditi njemu. Odluka o troškovima postupka ne pobija se drugim razlozima niti su u njezinom donošenju počinjene bitne povrede iz članka 365. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je i točka II. provostupanjske presude.

 

18. Odluka o troškovima u povodu odbijene žalbe (članak 166. stavak 1. ZPP-a) kojom je žalitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe za žalbu temelji se na činjenici da tužitelj sa žalbom nije uspio.

 

U Varaždinu 7. veljače 2024.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                 Dijana Hofer v.r.