REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-1045/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Ž. P. iz P., G. …, zastupan po opunomoćenici K. J. J., odvjetnici u P., S.. T. …, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, 13. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja, odnosno oglašavanja ništavim rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22-01/284, URBROJ: 513-04-23-3 od 20. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

II. Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere kojom će se izvršavanje prvotupanjskog i drugostupanjskog pobijanog rješenja odgoditi, odnosno privremenu obustaviti dok se pravomoćno ne okonča upravni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula-Pola, KLASA: UP/I-410-23/2010-12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-22-9 od 29. kolovoza 2022., poništena je u točki II.3 poreznog rješenja KLASA: UP/I-410-23/2016-12/01949, URBROJ: 513-07-28-08- 2016-2 od 29. rujna 2016. mjesečna najamnina u iznosu od 40.000,00 kn, osnovica u iznosu od 28.000,00 kn, iz mjesečnog predujma porez na dohodak od imovine u iznosu od 3.360,00 kn i prirez porezu na dohodak od imovine u iznosu od 403,20 kn što ukupno iznosi 3.763,20 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2020.

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je podnio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-410-14/22-01/284, URBROJ: 513-04-23-3 od 20. ožujka 2023., odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojim osporava zakonitost tuženikova rješenja, te u bitnome navodi da za dugovanje koje se utvrđuje privremenim rješenjem od 28. veljače 2022. privremenim rješenjem u obrazloženju rješenja da se navodi kako je ista obveza nastala temeljem sklopljenih Ugovora o zakupu i to iz 2014., 2016. i 2019., da je evidentno da se radi o nezakonitom postupanju porezne uprave koja porez obračunava retroaktivno, da je Ustavni sud u svim presudama utvrdio da je zabranjena retroaktivnost. Navodi da je pravomoćno poništeno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Pazin kojom je tužitelju utvrđena osnovica poreza i prireza porezu na dohodak od imovine, da je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-14/20-01/50 URBROJ: 513-04-22-3 od 14.srpnja 2022. poništeno je Rješenje Ministarstva financija-Porezne uprave, Područni ured Pazin, Ispostava Pula-Pola, KLASA: UP/I-410-23/2020-12/00033 URBROJ: 513-007-18-01-2020-0002 od 6. veljače 2020. i da se u obrazloženju rješenja navodi kako isto rješenje nije na zakonu osnovano jer je istim utvrđen retroaktivan učinak, odnosno da je žalitelj obvezan utvrđivati dohodak od najma temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017. dok prema pravnom tumačenju odredbe o donošenju upravnog akta kojim se ukida drugi pravni akt, isti ima učinak od trenutka donošenja. Rješenje kojim je poništeno rješenje Porezne uprave kojim se utvrđuje obveza poreza na najam od 2017. da je doneseno 14. srpnja 2022. te da evidentno da isto ima izravan učinak. Rješenjem tuženika od 14. srpnja 2022. da je utvrđeno da iako prvostupanjsko tijelo ima zakonske mogućnosti ukinuti rješenje koje je prethodno donijelo iz zakonom određenih razloga, u slučajevima kada se rješenje ukida, ali tada da se akt stavlja van snage na način da njegovo pravno djelovanje više nije moguće, tj. ukidanje da djeluje ubuduće dok pravne posljedice proizvedene do trenutka ukidanja ostaju na snazi. Stoga navodi da pobijano rješenje nije na zakonu osnovano jer je istim utvrđen retroaktivan učinak. Obzirom da se rješenje o upisu poreznog obveznika donosi u godini koja slijedi iza tekuće godine unutar koje je nastao dohodak od imovine koji se oporezuje, to je jasno da isto ne može biti doneseno retroaktivno te da je u tom dijelu pobijano rješenje nezakonito i protivno pozitivnim normama kojima je regulirano pitanje oporezivanja. Ključno pitanje koje naslov nije uzeo u obzir prilikom donošenja pobijanog rješenja je retroaktivnost, odnosno djelovanje unatrag, da retroaktivnost znači povratnu snagu nekog akta ili mjere odnosno u pravu, primjene nekog zakona i na slučajeve koji su se dogodili prije njegova donošenja, te se poziva i na odredbe članka 94., 95. i 96. Općeg poreznog zakona. Obzirom da je porezna obveza nastala u 2016., a mjesečno da dospijevaju iznosi, odnosno naplata poreza na dohodak od imovine, da rok zastare počinje teći od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, te da je za primjerice već za siječanj 2016. zastara počela teći već 15. veljače 2016., te da je slijedom navedenog. nastupila zastara poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze poreznog obveznika. Iako je u prethodnoj godini tužitelj ostvarivao dohodak od imovine, da je isti 15. prosinca 2019. i 25. prosinca 2019. raskinuo Ugovore o zakupu poslovnih prostora koje je imao zaključene s E. d. o. o., a koja da su osnova za naplatu poreza i prireza na dohodak od imovine, koje raskide ugovora da je predao poreznoj upravi, ispostavi Pula 20. prosinca 2019. odnosno 30. prosinca 2019., te da Ugovori o zakupu više ne postoje pa porezni obveznik da ne ostvaruje dohodak od imovine. Obzirom da ne ostvaruje dohodak od imovine time prestaje biti i porezni obveznik odnosno obveznik poreza na dohodak od imovine kao i obveznik PDV-a, što da je nadležno tijelo u cijelosti propustilo utvrditi i neosnovano upisalo Ž. P. u registar obveznika PDV-a. Prethodno donesenim rješenjima, posebno poreznim rješenjem KLASA: UP/I-410- 23/202012/00022, URBROJ: 513-007-18-01-2020-0002 da su poništena rješenja od 14.veljače 2019. i 29. rujna 2016. iako je uvidom u iste jasno kako su ista u cijelosti zakonita i sadrže pravilnu primjenu materijalnih propisa kao i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da stoga ukinuta rješenja temeljem odredbi Zakona o općem upravnom postupku ne zadovoljavaju niti jedan preduvjet nužan da bi bila ukinuta- nisu nezakonita i ne sadrže očitu povredu materijalnog prava te kao takva da ne mogu biti ukinuta. Pri tome rješenje KLASA: UP/I-41023/2016-12/01949, URBROJ: 513-007-28-08-2016-02 od 29.rujna 2016. da ne bi ni moglo biti ukinuto obzirom na protek roka propisanog u članku 131. stavak 2.akona. Rješenje koje se ukida ovim pobijanim rješenjem da je potpuno zakonito i doneseno na temelju provedenog postupka i pravilno utvrđenog materijalnog stanja, da su ista rješenja postala i ovršna te da je po njima kao takvima izvršena doneseno rješenje o ovrsi KLASA: UP/I-415- 02/2019-001/01349 URBROJ: 513-007-18/2019-01, pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika-P. Ž., a radi naplate duga u iznosu od 81.556,52 kn, a koji dug da se odnosi upravo na porez i prirez koji je obračunat na dohodak od imovine, odnosno dohodak od najamnine/zakupnine. Uslijed provedbe pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi da su naplaćena i sva dugovanja ovršenika koja se odnose na poreze i prireze na dohodak od imovine nastao temeljem ugovora o zakupu pa stoga ovrhovoditelj prema ovršeniku-Ž. P. da više nema potraživanja te ne postoje nikakve dospjele, a nepodmirene obveze istoga prema ovrhovoditelju. Tužitelj ne spori da je ostvarivao dohodak od imovine odnosno iznajmljivanja nekretnine međutim istome da su u odnosu na taj dohodak donesena i porezna rješenja kojima mu je određene porez i prirez na dohodak. Dalje se poziva na odredbe 30. i 51. ZUP- a, kao i na povredu načela ZUP-a, te predlaže odnosno da se oglasi ništavim rješenje tuženika. Sve navedeno ponavlja i u podnesku od 10. svibnja 2023. i 4. studenog 2023.

4. Tužitelj podneskom od 4. srpnja 2023. predlaže da se odredi odgodni učinak tužbe jer da je poslodavac koji zapošljava 27 zaposlenih visoke stručne spreme u stalnom radnom odnosu i kroz davanja čini veliki doprinos državi se dovodi u poziciju da se njegovo poslovanje potpuno uruši te da se istog potpuno financijski uništi, da posluje od 1993. i nikada da nije bio prekršajno ili na bilo koji drugi način kažnjavan. Ovakvim postupanjem porezne uprave, odnosno naplatom proizvoljno određenog poreza, utvrđivanjem porezne obveze retroaktivno, da će doći do prestanka poslovanja i nesrazmjerne štete tužitelju koji se više neće moći financijski oporaviti.

5.Istim podneskom je predložio i da se odredi privremena mjera kojom će se izvršavanje prvostupanjskog i drugostupanjskog pobijanog rješenja odgoditi, odnosno privremenu obustaviti dok se pravomoćno ne okonča upravni postupak u ovom predmetu. Moli da sud uzme u obzir da je pravomoćno poništeno rješenje Porezne uprave kojom se utvrđuje da bi tužitelj bio obveznik poreza na dodanu vrijednost od 2017., te da se utvrđuje da je zabranjeno retroaktivno utvrđivati poreznu obvezu, te predlaže da se omogući deblokada računa tužitelja koji trpi velike posljedice i štetu zbog ovakvog postupanja Porezne uprave te da će daljnjim izvršavanjem nezakonitih rješenja istome biti nanijeti nesaglediva šteta, te da će mu nakon naplate neosnovano obračunatih poreza na dodanu vrijednost jedino preostati tužiti državu za povrat iznosa novca i štetu. Navodi kako tuženik pogrešno navodi da nije nastupila zastara i da obveze koje se prisilno naplaćuju da se odnose na period od 1. svibnja 2020. do 28. veljače 2022.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

7. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 6. studenog 2023. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

8. Opunomoćenica tužitelja navodi da je tužitelj u tužbi predložio da sud pribavi spise predmeta koji su povezani s ovim postupkom, posebno obzirom na pravomoćna rješenja Ministarstva u predmetnim postupcima u kojima da se ističe da je zabranjeno višestruko ukidanje i poništavanje rješenja te da je zabranjeno retroaktivno djelovanje donesenih rješenja. Tužitelj da je uvidom u spis predmeta uvidio da sud službenim putem nije zatražio predmetne spise, a ni tuženik, iako su isti direktno povezani s ovim predmetom. Navodi da je rješenje od 29. rujna 2016., Ispostave Pula, koje je u točki II. 3., poništeno rješenjem od 29. kolovoza 2022., a koje da je predmet ovog postupka i da je već prethodno dva puta ukinuto. Prvi puta da je rješenje od 29. rujna 2016., ukinuto rješenjem od 14. veljače 2019., te da su kronološki složena rješenja dostavljena Sudu putem e-Komunikacije. Rješenje od 29. rujna 2016. da je nakon toga ponovno ukinuto rješenjem od 6. veljače 2020., da je tužitelj putem sustava e-Komunikacije dostavio rješenje od 6. veljače 2020., kao i pravomoćno rješenje Ministarstva, kojim je usvojena žalba upravo iz razloga kojeg tužitelj ističe i u ovom postupku. U rješenju Ministarstva financija od 14. srpnja 2022. da se konstatira da je već pobijanim rješenjem ukinuto rješenje od 29. rujna 2016., a koje da je već ukinuto citiranim rješenjem od 14. veljače 2019. U istom da se rješenju navodi da isto nije osnovano jer je zabranjen retroaktivni učinak te da žalitelj ovdje tužitelj ne može biti obvezan utvrđivati dohodak od najma temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017. Tužitelj isto tako ističe da nije ispravno u ovakvoj situaciji poništavati samo dio rješenja, odnosno točku II. stavak 3. Po rješenju koje se poništava u ovom postupku da su izdana i rješenja o ovrsi, te da je po istima naplaćen u cijelosti sav iznos iz rješenja koje se u ovom postupku poništava, te dostavlja rješenje o ovrsi od 30. svibnja 2019. i rješenje o obustavi postupka od 19. siječnja 2021. Tužitelj predlaže da Sud pribavi i sljedeće spise predmeta koji se vode na ovom sudu Us I- 193/2023, koji se vodi radi utvrđivanja poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 300.000,00 kn, Us I-1199/2022 u kojem se nalaže isplata u iznosu od 211.773,58 kn, te predmet Us I-1216/2022. Ustraje kod svih dokaznih prijedloga, te pribave svih povezanih predmeta od strane tuženika. Predlaže se da se ovaj postupak prekine dok se ne riješe postupci u kojima su donesena rješenja kojima je ukinuto rješenje od 29. rujna 2016., odnosno predmete za koje je dokumentaciju tužitelj dostavio e-komunikacijom prije održavanja ročišta, obzirom s identičan postupak već vodi, a koji da je pokrenut puno ranije od ovog postupka. Predlaže da se ovo prekine dok se ostala dva ranije pokrenuta ne završe. Predlaže se da se zatraži od Ministarstva financija u kojem stadiju su rješavanje predmeta koje je tužitelj dostavio prije održavanja ročišta. Tužitelj ističe da porezna po službenoj dužnosti upisuje obveznike pdv-a, te da je nastupala zastara poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze, te ostaje kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod podnesaka od 4. studenoga 2023.

9. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti sve predložene dokaze, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti. Također nije određen niti prekid spora jer je ovaj Sud mišljenja da okolnost što se pred ovim Sudom vodi upravni spor tužitelja radi utvrđivanja porezne obveze, kao i drugi sporovi nije odlučno u ovom upravnom sporu, te da se ne radi o prethodnom pitanju i da nisu ispunjene pretpostavke za prekid spora sukladno gore navedenom članku ZUS-a, pa je stoga i odbijen prijedlog tužitelja. Navedeno se odnosi i na upravne postupke pokrenute pred poreznim tjelima.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Odredbom članka 129. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), propisano je da se nezakonito rješenje može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu. Rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti: 1. ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, 2. ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena.

12. Odredbom članka 130. stavak 1. ZUP-a, propisano je da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može ukinuti u cijelosti ili djelomično ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom.

13. Odredbom članka 131. ZUP-a, propisano je da rješenje može poništiti ili ukinuti javnopravno tijelo koje ga je donijelo. Kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo, može ga poništiti ili ukinuti i drugostupanjsko tijelo. Ako nema drugostupanjskog tijela, rješenje može poništiti ili ukinuti tijelo koje na temelju zakona obavlja nadzor nad tim tijelom (stavak 1.). Nezakonito rješenje može se poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci, u kojim slučajevima rješenje mora biti u tom roku otpremljeno iz tijela koje je rješenje donijelo (stavak 2.). Javnopravno tijelo donosi rješenje o poništavanju ili ukidanju rješenja po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenoga državnog tijela. Ako je prijedlog za poništavanje ili ukidanje rješenja podnijela stranka ili ovlašteno državno tijelo, a javnopravno tijelo ne prihvati prijedlog, obavijestit će o tome podnositelja prijedloga (stavak 3.). Protiv rješenja o poništavanju ili ukidanju koje je donijelo prvostupanjsko tijelo može se uložiti žalba, a kad žalba nije dopuštena, može se pokrenuti upravni spor. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela može se pokrenuti upravni spor (stavak 4.).

14. Odredbom članka 61. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16 do 121/19, dalje: Zakon), propisano je da porezni obveznik koji dohodak od imovine ostvaruje izdavanjem u najam ili zakup nekretnina i pokretnina, iznajmljivanjem stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranjem kampova, a obveznik je poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost ili po osnovi obavljenih usluga od te imovine, koje su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, u poreznom razdoblju ostvaruje ukupne primitke veće od iznosa propisanog za obvezni ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost utvrđuje dohodak od imovine u skladu sa člancima 30. - 35. ovoga Zakona, odnosno na način propisan za samostalne djelatnosti.

15. Iz spisa predmeta upravnog postupku proizlazi da je poreznim rješenjem KLASA: UP/I-410-23/2016-12/01949, URBROJ: 513-007-28-08-2016-0002 od 29. rujna 2016., tužitelju utvrđena ukupna osnovica i mjesečni predujam poreza i prireza na dohodak od imovine. Rješenjem od 4. veljače 2020. tužitelj je postao obveznik plaćanja PDV-a. Rješenjem KLASA: UP/I-410-23/2020-12/00022, URBROJ: 513- 007-18-01-2020-0002 od 6. veljače 2020., ukinuta su rješenja KLASA: UP/I-410- 23/2019-12/00179, URBROJ: 513-007-18-01-2019-02 od 14. rujna 2019. i rješenje KLASA: UP/I-410-23/2016-12/01949, URBROJ: 513-007-28-08-2016-0002 od 29. rujna 2016. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-410-14/20-01/50, URBROJ: 513-04- 22-3 od 14. srpnja 2022., poništeno je rješenje KLASA: UP/I-410-23/2020-12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-2020-0002 od 6. veljače 2020. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovljenome postupku donijeto je novo rješenje KLASA: UP/I-410-23/2010-12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-22-9 od 29. kolovoza 2022., poništena je u točki II.3 poreznog rješenja KLASA: UP/I-410- 23/2016-12/01949, URBROJ: 513-07-28-08-2016-2 od 29. rujna 2016., a koje rješenje je potvrđeno od strane tuženika ovdje osporavanim rješenjem 20. ožujka 2023.

16. Posebno se napominje da se ovdje radi o rješenju, KLASA: UP/I-410- 23/2010-12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-22-9 od 29. kolovoza 2022., kojim nije utvrđena nikakva porezna obveza tužitelju, dok je rješenjem KLASA: UP/I-410- 23/2010-12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-22-8 od 29. kolovoza 2022. poništeno rješenje KLASA: UP/I-410-23/2019-12/00179, URBROJ: 513-07-18-01-2019-2 od 14. veljače 2019. i kojim je utvrđeno da je tužitelj obvezu poreza na dohodak od izdavanja u najam ili zakup obvezan utvrđivati temeljem poslovnim knjiga od 1. siječnja 2017., što nije predmet ovog upravnog spora.

17. Dakle, ovdje prvostupanjskim rješenjem od 29. kolovoza 2022. poništena je točka II. 3 rješenja od 29. rujna 2016., a kojim rješenjem je tužitelju utvrđena mjesečna najamnina, osnovica za utvrđivanja poreza i prireza i obveza poreza i prireza porezu na dohodak od imovine za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2020. Obzirom da je tužitelj u 2016. imao isporuke veće od iznosa propisanog za obvezan upis u registar obveznika poreza na dodanu vrijednost, istome je rješenjem KLASA: UP/I-410-19/2020-002/92, URBROJ: 513-07-18-01-20- 01 od 4. veljače 2020. određen ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost od 1. siječnja 2017. Stoga je pravilno odlučilo porezno tijelo kada je poništio navedenu točku rješenja.

18. Tužitelj se u svojoj tužbi referira uglavnom na rješenja koja su prethodila ovdje osporavanom rješenju, dok na ovdje osporavano rješenje tuženika ima najmanje ili uopće nema prigovora. Što se tiče navoda tužitelja o višestrukom ukidanju i poništavanju rješenja, te da je zabranjeno retroaktivno djelovanje donesenih rješenja, isti nisu osnovani i ne utječu na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu. Također su neosnovani i prigovori koji se odnose na zastaru prava na utvrđivanje duga, što nije predmet ovog upravnog spora.

19. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koje prileže spisu upravnog postupka te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, ocjena je ovoga Suda da su osporavane odluke javnopravnih tijela utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

20. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je stoga,

temeljem

odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke presude.

21. Obzirom na navedeno, nepravilnosti na koje ukazuju tužitelji, ne mogu biti razlogom za oglašivanje predmetnog rješenja ništavim, jer se ne mogu podvesti pod ni jedan od zakonom taksativno navedenih razloga iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj“ 47/09, 110/21, dalje: ZUP).

22. Odredbom članka 26. stavak 2. ZUS-a, propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

23. Prema citiranoj odredbi članka 26. stavak 2. ZUS-a proizlazi da se odgodni učinak tužbe može odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

24. Slijedom svega navedenog, prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovom sporu je neosnovan te je stoga riješeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

25. Kako tužitelj predlaže donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe bez da je predložio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da bi mu nastala šteta takvog karaktera, to ovaj sud prijedlog ocjenjuje neosnovanim, imajući u vidu kako prema odredbi članka 26. stavka 2. ZUS-a sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi ZUS-a. Naime, za dopuštenost odgodnog učinka tužbe nije dovoljno da postoji mogućnost nastanka štete, već da bi se tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, a što tužitelj nije učinio vjerojatnim.

26. Stoga, kako nije ispunjena jedna od pretpostavki propisanih članka 26. stavak 2. ZUS-a, to nije ocijenjeno potrebnim utvrđivati i ostale pretpostavke iz navedenog članka.

27. Odredbom članka 47. stavak 1. ZUS-a, propisano je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta. U stavku 2. istog članka propisano je da o privremenoj mjeri sud odlučuje rješenjem, dok je stavkom 3. propisano da se protiv rješenja o privremenoj mjeri može uložiti žalba.

28. Tužitelj svoj prijedlog za izdavanje privremene mjere temelji na naprijed iznesenim razlozima, a da nije učinio vjerojatnim da bi se na taj način izbjegla teška i nepopravljiva šteta za tužitelja.

29. Stoga, ovaj Sud nije našao opravdanih razloga za izdavanje privremene mjere sukladno članku 47. ZUS-a, pa je prijedlog tužitelja valjalo odbiti i riješiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

30. Odluka o troškovima spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS- a.

U Rijeci 13. studenog 2023.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja K. J. J., odvjetnici u P., S.. T. …

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5