REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 27 Pr-3935/2021-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja B.J., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku T.K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z.e.t. d.o.o., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku Z.K., odvjetniku u O.d. K.p. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. rujna 2023. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja M.J., odvjetničke vježbenice te zamjenice punomoćnika tuženika L.V., odvjetničke vježbenice, sukladno odredbi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje u tekstu: ZPP), dana 13. studenoga 2023. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Z.e.t. d.o.o., Z., OIB: … da tužitelju B.J., Z., OIB: … isplati 3.664,16 eura / 27.607,58 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od

- 11.02.2020. na iznos od 323,72 eura[1] / 2.439,10 kn do isplate,

- 11.03.2020. na iznos od 285,63 eura[1] / 2.152,06 kn do isplate,

- 11.04.2020. na iznos od 310,11 eura[1] / 2.336,54 kn do isplate,

- 11.05.2020. na iznos od 305,27 eura[1] / 2.300,09 kn do isplate,

- 11.06.2020. na iznos od 291,44 eura[1] / 2.195,89 kn do isplate,

- 11.07.2020. na iznos od 305,23 eura[1] / 2.299,79 kn do isplate,

- 11.08.2020. na iznos od 318,82 eura[1] / 2.402,12 kn do isplate,

- 11.09.2020. na iznos od 291,10 eura[1] / 2.193,33 kn do isplate,

- 11.10.2020. na iznos od 304,95 eura[1] / 2.297,67 kn do isplate,

- 11.11.2020. na iznos od 306,55 eura[1] / 2.309,71 kn do isplate,

- 11.12.2020. na iznos od 292,64 eura[1] / 2.204,86 kn do isplate,

- 11.01.2021. na iznos od 328,68 eura[1] / 2.476,42 kn do isplate,

u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 995,40 eura[1] / 7.499,84 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče od 13. studenoga 2023. pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj B.J. (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 2. veljače 2021. navodi da je zaposlen kod tuženika Z.e.t. d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) na temelju ugovora o radu od 20. travnja 2010. koji utvrđuje koeficijent složenosti poslova 2,41 kao temelj za obračun plaće. Međutim, tužitelj ima višu stručnu spremu jer je stekao naslov prvostupnika inženjera prometne logistike. Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Z.e.t. d.o.o. (dalje u tekstu: KU) iz prosinca 2019. koji je u primjeni od 1. siječnja 2020. u čl. 70 propisuje da se sva radna mjesta razvrstavaju u četiri grupe složenosti te da grupa VŠS predviđa koeficijent složenosti poslova u rasponu od 3,01 do 3,50. Unatoč navedenoj odredbi tuženik nastavlja obračunavati plaću tužitelja prema koeficijentu 2,41, umjesto 3,01 kao najniži koeficijent u razredbenoj skupini kojoj pripada tužitelj sukladno stručnoj spremi. Slijedom navedenog tužitelj tužbom potražuje razliku plaće između one koja je isplaćena prema koeficijentu 2,41 i one koja bi tužitelju pripala prema koeficijentu 3,01, a sve kako je to konačno naznačeno u podnesku tužitelja od 28. rujna 2023.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega ističe prigovor nedopuštenosti tužbe smatrajući da se nisu ispunili uvjeti iz čl. 186 b ZPP-a za podnošenje stupnjevite tužbe. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj nije prethodno podnošenju tužbe uputio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, te da stoga tužba tužitelja nije dopuštena, sve sukladno odredbi čl. 133 Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR). Nadalje, tuženik ističe da tužba i tužbeni zahtjev nisu osnovani, budući da je tužitelj zaposlenik na radnom mjestu "Tehnolog", radni broj 05320 u organizacijskoj jedinici Tramvajska radionica T. Prema ugovoru o radu kojeg je tužitelj sklopio sa tuženikom 2. rujna 1981. tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu "Pogonski električar", da bi na temelju ugovora o radu od 25. travnja 1996. tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu "Električara u električarni" s koeficijentom složenosti 2,10. Nadalje, tužitelj je sa tuženikom zaključio ugovor o radu dana 20. travnja 2010. za obavljanje poslova radnog mjesta "Tehnolog", te je utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,41, a na temelju kojeg se vrši obračun plaće tužitelja. Stoga tuženik smatra da tužitelj ima pravo na isplatu plaće prema koeficijentu koji je ugovoren na temelju ugovora o radu. Nisu relevantni navodi tužitelja da mu pripada pravo na veći koeficijent s obzirom da ima višu stručnu spremu, budući da viša stručna sprema nije nužna niti zahtijevana za radno mjesto Tehnologa. Iz spisa proizlazi da je tužitelj višu stručnu spremu stekao 2011., a da je prethodno tome zaposlen na radnom mjestu "Tehnologa". Stoga, naknadno stjecanje više stručne spreme ni na koji način ne obvezuje tuženika niti je relevantno, s obzirom da tužitelju pripada pravo na plaću koja je ugovorena ugovorom o radu. Tuženik dalje ističe da je u tijeku postupak izrade priloga novog Kolektivnog ugovora kojim se definiraju grupe složenosti posla, te će se poslovi radnog mjesta "Tehnolog" svrstati sukladno grupi za SSS, a ne za VŠS. Tuženik se poziva na odredbu čl. 182 KU kojom je propisano da će se na temelju KU pristupiti izradi priloga KU koji će definirati grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama te dodatke za teže uvjete rada s iskazom radnih mjesta s tim uvjetima. Tuženik ističe da navedeni prilozi još uvijek nisu doneseni, slijedom čega se na tužitelja primjenjuje trenutačno važeći prilog koji se odnosi na sistematizaciju radnih mjesta, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o radu. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbaciti tužbu, odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj u svom podnesku od 2. ožujka 2022. ističe da je tuženik sukladno odredbi čl. 9 ZR-a dužan obračunati plaću tužitelju s koeficijentom složenosti 3,01, s obzirom da je to pravo utvrđeno za tužitelja povoljnijim Kolektivnim ugovorom. Tužitelj ističe da propust poslodavca da izradi prilog kojim bi se utvrđivali koeficijenti složenosti poslova ne može ići na štetu tužitelja, te predstavlja zloupotrebu prava koja su utvrđena Kolektivnim ugovorom.

4. U postupku su izvedeni slijedeći dokazi: izvršen je uvid u ugovor o radu (str. 4-5 spisa), u svjedodžbu tužitelja (str. 6 spisa), u isplatne liste (str. 7-11, 13-20 spisa), u izvadak iz Kolektivnog ugovora iz 2002. zajedno s prilogom (str. 38-43 spisa), u zaključak povjerenstva za tumačenje odredaba KU (str. 73 spisa), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku C. d.o.o. o čemu u spisu prileži pisani nalaz i mišljenje (str. 90-96 spisa) te pisano očitovanje vještaka (str. 108 spisa).

5. Na temelju svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz slijedećih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između plaće koja je tužitelju isplaćena u utuženom razdoblju prema koeficijentu 2,41 i plaće koja bi tužitelju pripala da se na njega primijeni koeficijent 3,01 sukladno odredbi čl. 70 KU iz 2019.

7. U odnosu na prigovor nedopuštenosti tužbe, s obzirom na činjenicu da tužitelj prethodno podnošenju tužbe nije podnio zahtjev za zaštitu prava valja navesti da se u ovom slučaju radi o novčanom potraživanju tužitelja iz radnog odnosa, te da stoga podnošenje zahtjeva za zaštitu prava nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe sudu, sve sukladno odredbi čl. 133 st. 3 ZR-a. Stoga je sud utvrdio da je tuženikov prigovor nedopuštenosti tužbe neosnovan, a da je tužba tužitelja pravodobna i dopuštena.

8. Uvidom u ugovor o radu od 20. travnja 2010. je utvrđeno da je tužitelj zaključio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "Tehnolog", redni broj poslova 05320, Tramvajska radionica. Sukladno odredbi čl. 8 ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta tužitelja utvrđen je koeficijent složenosti poslova 2,41 na temelju kojega se vrši obračun plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora ili Pravilnika o radu.

9. Uvidom u svjedodžbu tužitelja od 25. studenoga 2011. je utvrđeno da je tužitelj stekao stručni naziv stručnog prvostupnika inženjera prometne logistike, bacc. ing. traff. logist. te sva prava koja mu pripadaju po propisima. Iz svjedodžbe proizlazi da je tužitelj stekao stručnu spremu prvostupnika 11. ožujka 2011.

10. Tužitelj je u spis dostavio isplatne liste koje se odnose na isplatu plaća u utuženom razdoblju, a iz kojih proizlazi da je tužitelju plaća obračunata prema koeficijentu 2,41.

11. Tuženik je u spis dostavio izvadak iz Kolektivnog ugovora za radnike Z.e.t. iz travnja 2002., iz kojeg proizlazi da se za stručnu spremu VŠS i to za zanimanja inženjera, tehničara te srodnih stručnjaka isplaćuje plaća u rasponu koeficijenta od 2,41 do 2,50. Nadalje, iz priloga 1 navedenom Kolektivnom ugovoru proizlazi da je radno mjesto tužitelja razvrstano u VI. grupu složenosti poslova sa utvrđenim koeficijentom 2,41.

12. Sud je izvršio uvid u Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Z.e.t. d.o.o. iz prosinca 2019., koji je dostupan na web stranici Z.e.t., iz kojeg proizlazi da je prema odredbi čl. 70 propisano kako se sva radna mjesta na koja se primjenjuje KU razvrstavaju u četiri grupe složenosti sa koeficijentima i otežanim uvjetima rada. U članku su navedene i grupe složenosti poslova te je razvidno da se za stručnu spremu VŠS, odnosno prvostupnika utvrđuje koeficijent 3,01 do 3,50. Nadalje, prema odredbi čl. 182 KU je propisano da će se na temelju istog pristupiti izradi priloga koji će definirati grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama te dodatke za teže uvjete rada s iskazom radnih mjesta s tim uvjetima. Nadalje, prema odredbi čl. 183 istog KU je propisano da ugovorne strane imenuju zajedničko povjerenstvo za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU, te da su se ugovorne strane dužne pridržavati danog tumačenja.

13. Tuženik je u spis dostavio i zaključak povjerenstva za tumačenje odredaba KU od 18. ožujka 2022. iz kojeg proizlazi da je povjerenstvo tumačilo odredbu čl. 182 KU te je utvrdilo da se do donošenja priloga iz čl. 182 KU primjenjuju pojedinačni koeficijenti složenosti poslova za pojedino radno mjesto utvrđeni sklopljenim ugovorom o radu.

14. Sud je iz navedene dokumentacije utvrdio da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivana plaća sukladno zaključenom ugovoru o radu, da ne postoje razlozi da se isti ugovor ne primjenjuje na tužitelja i tuženika za utuženo razdoblje, a da odredba čl. 70 KU ne daje sama po sebi pravo tužitelju na uvećanje plaće prema koeficijentu 3,01, budući da je za primjenu te odredbe potrebno donijeti provedbeni propis o sistematizaciji pojedinih radnih mjesta. Naime, tužitelju se plaća isplaćuje za obavljanje poslova konkretnog radnog mjesta, te je stoga relevantno razvrstavanje radnog mjesta prema grupi složenosti i stručnoj spremi koja se za to radno mjesto traži, a ne stručna sprema koju tužitelj posjeduje, a koja eventualno nije tražena i nije relevantna za poslove koje tužitelj obavlja. Naime, iz činjenice da tužitelj obavlja poslove "Tehnologa" od 1. travnja 2010., a da je stručnu spremu prvostupnika stekao 11. ožujka 2011. proizlazi da u trenutku zaključenja ugovora o radu tužitelj nije imao stručnu spremu prvostupnika, niti je ta stručna sprema bila uvjet da tužitelj zaključi ugovor o radu za obavljanje poslova "Tehnologa". Stoga, u situaciji kada tužitelj obavlja poslove za koje se zahtijeva niži stupanj stručne spreme od one koju tužitelj posjeduje, tužitelju pripada pravo na plaću koja je utvrđena za to radno mjesto, a ne za stručnu spremu koju eventualno tužitelj posjeduje, ali koja nije relevantna za obavljanje konkretnog posla. Drugo je pitanje pripada li tužitelju u takvoj situaciji eventualni dodatak na plaću za posjedovanje više stručne spreme, ali navedeno nije predmet ovog postupka. Iz navedenih razloga u ovom predmetu nema mjesta primjeni odredbe čl. 9 st. 3 ZR-a kako to tužitelj tijekom postupka ističe, budući da u ovom slučaju ne postoje dva propisa koja bi u isto vrijeme, a na drugačiji način utvrđivala prava tužitelja iz radnog odnosa, konkretno pravo na plaću.

15. Slijedom navedenog, tužitelj nema pravo na razliku plaće koja je predmetom ovog spora, budući da je utvrđeno kako je tužitelju plaća isplaćivana prema važećem ugovoru o radu, a ne postoji propis koji bi za radno mjesto "Tehnologa" utvrdio plaću prema većem koeficijentu od onoga koji je utvrđen ugovorom o radu.

16. S obzirom na navedeno, za rješenje ovog spora nije relevantno utvrđenje koje proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a kojim je utvrđena visina potraživanja tužitelja.

17. Zbog svega navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i donijeti presudu kao u izrijeci.

18. Odluka o naknadi troška parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove parničnog postupka. Visinu parničnih troškova sud je odredio na temelju odredaba važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, dalje: Tarifa), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku.

19. Trošak tuženika odnosi se na trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 199,08 eura (Tbr. 8/1), za sastav jednog obrazloženog podneska od 15. srpnja 2022. iznos 199,08 eura (Tbr. 8/1.), za zastupanje na dva ročišta iznos od 199,08 eura za svako ročište (Tbr. 9/1.), što ukupno iznosi 796,32 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 199,08 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 42) što sveukupno iznosi 995,40 eura[1] / 7.499,84 kn, koji trošak je tužitelj dužan naknaditi tuženiku.

20. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

U Zagrebu 13. studenoga 2023.

Sutkinja:

Ida Vrančić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi pisano u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.