1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz R.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj -1673/2019-34 od 17. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1673/2019-34 od 17. svibnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom u točki I. i II. izreke utvrđene su ništenim odredbe čl. 4. st. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 17. travnja 2007. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.797,49 kn, a točkom IV. izreke daljnji iznos od 15.391,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 14.400,00 kn sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi povrata stečenog temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te restitucijski zahtjev da mu tuženik isplati ukupan iznos od 19.188,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, odnosno njegov prednik H. A.-A.-B. d.d. kao kreditor 17. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 12.000,00 CHF uz rok otplate od 84 jednakih mjesečnih anuiteta sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom te je tužitelj ovaj kredit otplatio.

 

7. Utvrđuje da se na konkretni slučaj primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Udruga P. kao tužitelja, protiv više banaka, između ostalih, i tuženika, odnosno njegova prednika, poslovni broj P-1401/2012 od 13. lipnja 2014. godine, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 pa da u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, korisnici kredita imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplate kredita došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova da se odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka, odnosno porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u razdoblju otplate kredita značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

 

8. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrđuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik da je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog Ugovora jednostranom odlukom banke te da je ova ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Šteta koju tužitelj trpi da čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope, odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu višu od ugovorene kamatne stope od 7,50%.

 

9. Nadalje prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nije lako razumljiva, da je nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita, kao potrošača, o važnim činjenicama, odnosno općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu. Iste da su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope i valutne klauzule kako bi tužitelj mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice istih. Stoga da je sadržaj takvih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući odredbe predmetnog Ugovora prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da  takve odredbe za tužitelja, kao prosječnog klijenta banke, nisu lako razumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope pa da su te odredbe nepoštene i ništetne. Time je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82., i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). S obzirom na utvrđenja iz citiranih sudskih odluka sud prvog stupnja u bitnom zaključuje da pravomoćna presuda iz spora kolektivne pravne zaštite ima izravan učinak te obvezuje sud i smatra da nije potrebno provoditi personalne dokaze pa odbija provođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka smatrajući da okolnosti na koje su predloženi saslušati nisu odlučne za razjašnjenje predmetne pravne stvari.

 

10. Prigovor zastare smatra neosnovanim utvrđujući da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare koja je ponovo počela teći pravomoćnošću citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu  odnosno od 13. lipnja 2014., te od 14. lipnja 2018. Kako je tužitelj predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe 7. lipnja 2019. to zaključuje da je postupak pokrenut unutar zastarnog roka.

 

11. Slijedom navedenog, tužitelj da ima pravo potraživati od tuženika neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s člankom 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije T. P., prvostupanjski sud utvrđuje da je preplaćen iznos od ukupno 19.188,60 kn, pa obvezuje tuženika da tužitelju isplati navedeni iznos. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

 

12. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, niti je ostvarena neka od drugih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

13. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je s obzirom na iznesena utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa.

 

14. Naime, pravilna su utvrđenja suda prvog stupnja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je  u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovarale i koja je kao takva ništetna.

 

15. Isto tako pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja, a što proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojim je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. da je uz ostale banke i tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći pri tome nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je glavnica vezana uz  švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovara i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je konačno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je na taj način postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 koji je tada bio u primjeni.

 

16. Neosnovane su i daljnje tvrdnje da bi u svakom pojedinačnom postupku kod individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača trebalo preispitivati poštenje spornih odredbi ugovora, s obzirom na direktni učinak presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a. Dakle, navedenim zakonskim odredbama propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

17. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

 

18. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka A. B. zaposlenice u Poslovnici R., a na pripremnom ročištu zaposlenika I. K. C. i I. G., ali je naknadno odustao od tog prijedloga te priložio Izjavu I. K. C. radi uvida, a na posljednjem ročištu ustrajao kod prijedloga za saslušanje A. B.. Međutim, tuženik ne tvrdi pa niti sada u žalbi da bi njegova zaposlenica predložena kao svjedok sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora na koji se odnosi ovaj spor te da bi upravo ona prilikom sastava ugovora pregovarala s tužiteljem o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno valutnoj klauzuli pa da bi stoga tužitelju te odredbe bile valjano rastumačene i objašnjene, odnosno pojašnjene. Naime, tuženik u žalbi navodi da je sud odbio saslušati svjedoke koje je predložio (od saslušanja dva svjedoka je odustao) "kako bi se pojasnile sve okolnosti pregovaranja, ugovaranja i realizacije kredita, uključivo i pravu volju ugovornih stranaka u svezi kamatne stope i valute kredita". Sud prvog stupnja utvrđuje iz iskaza tužitelja, kojem tuženik nije prigovarao, da mu je po podnošenju zahtjeva za odobrenje kredita radi kupnje automobila,  rečeno da će pripremiti ugovor u valuti CHF kao najpovoljniji i najsigurniji, da je obaviješten o terminu radi dolaska kod javnog bilježnika u svezi potpisa, a bilo kakva druga objašnjenja i upute nije dobio pa je potpisao pripremljeni ugovor. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka A. B. te nije bilo potrebno niti cijeniti priloženu izjavu svjedokinje menadžerice  tuženika  kada ista neprijeporno nije sudjelovala u pregovorima stranaka tako da o tome nema neposrednih saznanja.         

 

19. Kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, to su sve jednostrane promjene kamatne stope kojima je podizao visinu iste bile nezakonite, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je iznos koji je tužitelj platio tuženiku preko redovne ugovorene kamatne stope od 7,50% kao takva ništetna i da je taj iznos tuženik u obvezi isplatiti tužitelju.

 

20. Tuženik i u žalbi ustraje kod tvrdnji da nije ugovoren kredit sa fiksnom kamatnom stopom i tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka. 

 

21. Nadalje, protivno tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja cijenio neosnovanim i prigovor zastare istaknut po tuženiku. U odnosu na navedeno valja odgovoriti da je podnošenjem kolektivne tužbe P. – Udruga od 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tako da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, u odnosu na odredbu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula od 14. lipnja 2018., pa kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 7. lipnja 2019., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

 

22. Kako je ugovor sačinjen od strane tuženika i sadržaj istog predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je sukladno odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi te platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da vještak u nalazu i mišljenju nije prikazao iznose koje je tužitelj manje platio s osnove valutne klauzule i kamatne stope, valja odgovoriti da tuženik u konkretnom slučaju nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno odredbi čl. 288. a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, zbog čega sud u odnosu na to nije bio niti u obvezi donositi odluku.

 

24. Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom postavljenim po provedenom vještačenju u cijelosti uspio pa je odluka o obvezi tuženika da tužitelju naknadi parnične troškove u dosuđenom iznosu, pravilno donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odgovarajućom primjenom odvjetničke Tarife.

 

25. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

26. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

 

U Rijeci 7. veljače 2024.

 

 

   Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.