Poslovni broj: UsI-180/23-14
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja I. I. iz Z. B., OIB: ..., kojega zastupa opunomoćenica M. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., OIB: ..., radi odobrenja stalnog boravka, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 3. studenog 2023. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 10. studenog 2023. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:
"Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne sporove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-7 od 10. listopada 2022. godine.
Odobrava se tužitelju I. I. iz Z. B., OIB: … stalni boravak u Republici Hrvatskoj.
Nalaže se tuženiku da u roku od 30 dana u svojim očevidnicima provede točku 2. izreke ove presude.
Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u roku do 60 dana".
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 18. siječnja 2023. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-217- 02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-7 od 10. listopada 2022. godine, kojim se odbija zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj od 3. svibnja 2021. godine.
2. Tužitelj navodi da ima neprekidno privremeni boravak u Republici Hrvatskoj od 18. kolovoza 2015. godine, a u trenutku podnošenja zahtjeva trajanje privremenog boravka je ukupno iznosilo 5 godina, 8 mjeseci i 16 dana. Osim navedenog razdoblja, tužitelj je u vrijeme podnošenja ove tužbe u statusu privremenog boravka, dakle, ukupno ima 7 godina i 5 mjeseci. U pogledu obaveze boravka/izbivanja s teritorija RH, u skladu sa Zakonom o strancima uvjeti za privremeni i stalni boravak su gotovo isti, čak štoviše rigorozniji u pogledu privremenog boravka nego stalnog: dozvoljeno je višekratno izbivanje do 6. mjeseci, a jednokratno do 4. mjeseca (u slučaju stalnog boravka), odnosno izbivanje maksimum ne duže od 180 dana višekratno, te ne duže od 60 dana jednokratno (u slučaju privremenog boravka odobrenog na dvije godine). U spornom rješenju, MUP navodi da je tužitelj izbivao sa teritorija RH ukupno višekratno 2 godine, 10 mjeseci i 24 dana, u razdoblju od četiri godine koje prethode predaji zahtjeva za stalni boravak, dakle od 3. svibnja 2017.-3. svibnja 2021. godine. MUP u rješenju također navodi da se odluka izrečena u rješenju temelji na službenoj evidenciji MUP-a. Navedenim rješenjem MUP također, protivno Zakonu o strancima, negira pravo na opravdanost odsustva s teritorija RH u izvanrednim slučajevima. Budući da je privremeni boravak tužitelju odobren u kontinuitetu za sljedeća razdoblja: 18. kolovoza 2015. - 18. kolovoza 2020.; 18. kolovoza 2020. - 18. kolovoza 2021., te 18. kolovoza 2021. - 18. kolovoza 2023. godine, proizlazi da je MUP pri rješavanju predmetnog zahtjeva za stalni, odnosno ranijih zahtjeva za privremeni boravak različito tumačio svoju službenu evidenciju boravljenja/izbivanja tužitelja s teritorija RH za identično vremensko razdoblje. Naime, u slučajevima odobrenja i produženja privremenog boravka, u navedenim postupcima, MUP je pozitivnim rješenjima, tj. odobrenjem i produžetkom privremenog boravka, tužitelju priznao postojanje uvjeta obaveznosti boravka na teritoriju RH, dok prilikom rješavanja zahtjeva za stalni boravak MUP te iste dokaze tumači suprotno, na način da tužitelj u tom istom razdoblju ne zadovoljava uvjet obaveznosti boravka na teritoriju RH, te donosi negativno rješenje za odobrenje stalnog boravka, tj. odbija zahtjev. Kontradiktornost u postupanju MUP-a se još očituje i u činjenici da MUP u postupku traži od tužitelja da se očituje o prelascima granice RH, kao i da dostavi preslike putovnice, iako sporno rješenje kojim odbija zahtjev za stalni boravak temelji na službenoj evidenciji MUP-a, koja, da bi mogla predstavljati osnovu/dokaz za odbijanje zahtjeva, treba biti jasna i nedvojbena. S obzirom da tuženik traži da tužitelj dostavi preslike putovnice i očituje se o prelasku granice, iz navedenoga nedvojbeno proizlazi da službena evidencija MUP-a nije uredno vođena. Također, MUP u pobijanom rješenju navodi da tužitelj (postupajući po zaključku MUP-a) svojom izjavom od 23. svibnja 2022. godine nije doveo u pitanje izbivanje, već navodi razloge izbivanja. Navedenom konstatacijom se tužitelju stavlja na teret da je potvrdio da je izbivao s teritorija RH u razdoblju za koje se tereti, a protivno Zakonu o strancima. Tužitelj ovim putem osporava predmetni navod, budući da u svojoj izjavi ne potvrđuje razdoblje izbivanja koje se smatra spornim. Točnije, tužitelj u svojoj izjavi navodi da se “točnih datuma ulazaka i izlazaka ne sjeća da bi se mogao očitovati detaljno” i navodi opravdane razloge zbog kojih je više puta morao boraviti na teritoriju matične države. U vezi tog navoda, MUP u spornom rješenju kaže da Zakon o strancima niti podzakonski propisi ne propisuju mogućnost opravdanog izbivanja iz RH, što je netočno, budući da navedenu mogućnost regulira Zakon o strancima, u članku 87. stavku 5. Navedeno ponovo ukazuje na nezakonitost postupanja MUP-a u predmetu. Iz pogrešno utemeljenih premisa opisanih u obrazloženju osporenog rješenja, nije moguće izvući logičan pravni zaključak koji bi opravdao valjanost i zakonitost izreke tog rješenja. Zato ovo rješenje nije zakonit upravni akt. Tužitelj potvrđuje da je u razdoblju od dobivanja statusa privremenog boravka 18. kolovoza 2015. godine redovito bio kontaktiran od strane nadležnih policijskih službenika/ca u PP Z. - B., te je komunikacija uvijek bila u prijateljskom tonu, te nije upućivala da postoji ikakav izazov u pogledu statusa. Nadalje, MUP u rješavanju zahtjeva predmeta ne uzima u obzir čitavo razdoblje trajanja privremenog boravka do dana podnošenja zahtjeva (18. kolovoza 2015. - 3. svibnja 2021., što je ukupno 5 godina, 8 mjeseci i 16 dana), već samo četiri godine koje prethode predaji zahtjeva. Zbog kontradiktornosti u tumačenju ključnog dokaza - službene evidencije MUP-a u vezi boravka na teritoriju RH u rješavanju zahtjeva za dobivanje/produženje privremenog i rješavanju zahtjeva za dobivanje stalnog boravka istoj stranci (tužitelju), a koja predstavlja temelj za donošenje osporenog rješenja MUP-a kojim se tužitelju odbija zahtjev za stalni boravak, nije moguće izvući logičan pravni zaključak i osporeno rješenje nije zakonit upravni akt. Osim toga, nelogičnost, kontradiktornost i nezakonitost postupanja i rješavanja MUP-a se očituje i u činjenici da MUP od tužitelja traži da dostavi preslike putovnice i da se očituje o prelascima granice, a istovremeno odluku temelji na službenoj evidenciji, kao i, suprotno Zakonu, osporava mogućnost opravdanog odsustva.
3. Slijedom iznesenog i navoda iz podneska tužitelja od 6. ožujka 2023. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, kojim predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-217-02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-7 od 10. listopada 2022. godine, te odobri tužitelju stalni boravak u Republici Hrvatskoj, s tim da naloži tuženiku da u roku od 30 dana u svojim očevidnicima provede točku 2. izreke ove presude. Nadalje, potražuje naknadu troškova upravnog spora sve u roku do 60 dana.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, prvi privremeni boravak tužitelj je imao odobren od 18. kolovoza 2015. do 18. kolovoza 2020. godine u svrhu spajanja obitelji (17. kolovoza 2015. godine sklopljen brak s hrvatskom državljankom I. B.), nakon toga od 18. kolovoza 2020. do 18. kolovoza 2021. godine, te posljednji privremeni boravak odobren mu je od 18. kolovoza 2021. do 18. kolovoza 2023. godine, svi u istu svrhu. Nadalje, utvrđeno je da je PP Z. B. nakon provedbenog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja vezano za izbivanja izvan Republike Hrvatske tijekom trajanja odobrenog privremenog boravka donijela 21. prosinca 2022. godine rješenje o ukidanju privremenog boravka sukladno odredbi članka 87. stavka 1. točke 6. i članka 87. stavka 5. Zakona o strancima. Tužitelj je s danom 11. siječnja 2023. godine brisan iz Evidencija osoba s odobrenim boravkom zbog prestanka privremenog boravka i do današnjeg dana nije evidentiran zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj. Nesporno je da tužitelj u Republici Hrvatskoj do dana podnošenja zahtjeva imao četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, braka s hrvatskom državljankom I. B., odnosno imao je ukupno 5 godina, 8 mjeseci i 15 dana (od 18. kolovoza 2015. do 3. svibnja 2021. godine). Naime, uvidom u službenim evidencijama Ministarstva utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 3. svibnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka 3. svibnja 2021. godine iz Republike Hrvatske izbivao višekratno ukupno 2 godine, 10 mjeseci i 24 dana. Postupajući po zaključku ovo Ministarstvo je u zakonskom roku zaprimilo izjavu imenovanog na okolnost izbivanja iz Republike Hrvatske i presliku stranica važeće putne isprave broj: …. Izjavljuje, da je u navedenom razdoblju zbog izvanrednih okolnosti bio primoran više vremena boraviti na teritoriju svoje matične države, te da se točnih datuma ulazaka i izlazaka iz Republike Hrvatske ne sjeća da bi se mogao očitovati detaljno. Navodi, da izvanredne okolnosti kojim su pogođene njegova obitelj i on, a zbog kojih je morao češće putovati ili duže boraviti u CG su bolest i smrt majke (26. kolovoza 2019. godine). Također, veći dio razdoblja izbivanja koje je navedeno u zaključku Ministarstva obuhvaća pandemiju korone, što je onemogućilo slobodno kretanje i putovanje, a time i planirani povratak njega, supruge i 1 i pol godišnje kćeri. S obzirom da je u pitanju malo dijete zbog rigoroznih mjera kao i straha od zaraze zbog velikog i svakog dana rastućeg broja oboljelih nije se osjećao sigurnim da bi se vratili natrag. Nadalje, nakon smrti njegove majke nastupilo je teško razdoblje za njegovog oca, kojem se pogoršalo zdravstveno stanje, te je zbog njegovog narušenog zdravlja i starosti (75 godina) morao češće biti prisutan kako bi mu osigurao potrebnu njegu i pomoć. Osim navedenih okolnosti imenovani naglašava da ima i vlastitih zdravstvenih problema, te ukoliko je potrebno da za sve navedeno može dostaviti liječničku i drugu dokumentaciju. Dakle, razvidno je da tužitelj svojom izjavom u postupku nije doveo u pitanje svoja izbivanja, već je navodio razloge svojih izbivanja izvan Republike Hrvatske. Zakon o strancima, niti podzakonski propisi ne propisuju mogućnost opravdanog izbivanja iz Republike Hrvatske, te nije bilo potrebe da tužitelj dostavlja nove dokaze o svom zdravstvenom stanju. Obzirom da je utvrđeno da je tužitelj u četverogodišnjem razdoblju od 3. svibnja 2017. do 3. svibnja 2021. godine boravio izvan Republike Hrvatske višekratno ukupno 2 godine, 10 mjeseci i 24 dana, tuženik je donio rješenje o odbijanju predmetnog zahtjeva sukladno Zakonu o strancima, koji decidirano propisuje uvjete koje državljanin treće zemlje mora kumulativno ispunjavati za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-217-02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-7 od 10. listopada 2022. godine (stranica 6-7 spisa), potvrdu PU, PP Z.-B., Broj: 511-17-10/4-539/2021 (stranica 8 spisa), zaključak Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-217-02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-2 od 28. ožujka 2022. godine (stranica 9-10 spisa), izjavu tužitelja od 23. svibnja 2022. godine (stranica 11- 12 spisa), presliku putovnice (stranica 13-31 spisa), obavijest o odobrenju boravka od 3. kolovoza 2021. godine (stranica 35 spisa), evidenciju tužitelja, kao osobe nad kojem je provedena granična kontrola od 3. studenog 2023. godine (stranica 84-88 spisa), službenu zabilješku PP Z. B., Broj: 511-17-10/4-539/2021. TČ, dopis Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-217-02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-3 od 30. ožujka 2022. godine, zapisnik PP Z. B. od 28. ožujka 2022. godine, službenu zabilješku PP Z. B. od 27. svibnja 2021. godine, te zahtjev za odobrenje stalnog boravka od 3. svibnja 2021. godine.
7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 10. listopada 2022. godine, kojim se odbija zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj od 3. svibnja 2021. godine. Naime, I. I., rođ. …. godine u mjestu P., C. G., državljanin C. G. podnio je dana 3. svibnja 2021. godine u PU, P. Z. B. zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj. Zahtjevu je imenovani priložio presliku: valjane putne isprave CG., broj: …, ispis podataka iz matice vjenčanih, iskaznice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, iskaznice Dopunskog zdravstvenog osiguranja, dozvole boravka, potvrde Sveučilišta u Z., Ugovor o provođenju ispita iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma i potvrdu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Nadalje, odredbom članka 156. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva, a stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od četiri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca. Uvidom u službene evidencije ovog Ministarstva utvrđeno je da je I. I. ima odobren prvi privremeni boravak od 18. svibnja 2015. do 18. kolovoza 2020. godine, od 18. kolovoza 2020. do 18. kolovoza 2021. godine, te od 18. kolovoza 2021. do 18. kolovoza 2023. godine svi u svrhu spajanja obitelji, a da je 3. svibnja 2021. godine podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj. Nadalje, uvidom u službenu evidenciju ovog Ministarstva utvrđeno je da imenovani i u razdoblju od 3. svibnja 2017. godine do dana podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za stalni boravak, odnosno 3. svibnja 2021. godine iz Republike Hrvatske višekratno izbivao ukupno 2 godine, 10 mjeseci i 24 dana. Stoga, je imenovani pozvan zaključkom Ministarstva, KLASA: UP/l-217-02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-2 od 28. ožujka 2022. godine da u roku od 30 dana od dana dostave predmetnog zaključka dostavi presliku svih stranica putne isprave CG, i to: nevažećih i važećih, broj: .., .. i važeće broj: … na kojima su otisnuti štambilji na graničnim prijelazima, te izjavu na okolnost evidentiranih izbivanja iz Republike Hrvatske. Postupajući po zaključku ovo Ministarstvo je u zakonskom roku zaprimilo izjavu imenovanog na okolnost izbivanja iz Republike Hrvatske i presliku stranica važeće putne isprave broj: ... Imenovani u izjavi izjavljuje da je u mogućnosti dostaviti samo presliku stranica važeće putne isprave (broj: …), budući da nije u posjedu ostalih dviju putnih isprava, jer su nevažeće, odnosno poništene. Navodi, da je jednu putnu ispravu morao promijeniti, jer je rok važenja bio kraći od razdoblja valjanosti za odobrenje samog boravka, a drugu putnu ispravu je izgubio, te je izvadio novu putnu ispravu (trenutno važeću), čiju presliku i dostavlja uz izjavu. Dakle, razvidno je da imenovani svojom izjavom u postupku nije doveo u pitanje svoja izbivanja, već je navodio razloge svojih izbivanja izvan Republike Hrvatske.
8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da temeljem utvrđenog činjeničnog stanja I. I. ne ispunjava zakonski uvjet za odobrenje stalnog boravka propisan odredbom članka 156. stavka 1. točke 1., a u vezi sa stavkom 2. istog članka Zakona o strancima, budući da je u razdoblju od 4 godine do dana podnošenja predmetnog zahtjeva izbivao iz Republike Hrvatske višekratno duže od 6 mjeseci, odnosno ukupno 2 godine, 10 mjeseci i 24 dana. Pri tome je potrebito uputiti na zaključak Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-217-02/21-04/668, URBROJ: 511-01-204-22-2 od 28. ožujka 2022. godine, kojim se poziva tužitelj da u roku od 30 dana dostavi presliku svih stranica putnih isprava CG, Broj: …, … i … sa štambiljima otisnutim na graničnim prijelazima, te izjavu na okolnost evidentiranih izbivanja izvan Republike Hrvatske i razloge istih u razdoblju od 3. svibnja 2017. do 3. svibnja 2021. godine. Tako je provjerom u službenim evidencijama Ministarstva utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 3. svibnja 2017. do 3. svibnja 2021. godine izbivao izvan Republike Hrvatske višekratno u trajanju dužem od šest mjeseci, odnosno ukupno 2 godine, 10 mjeseci i 24 dana. Dakle, potrebno je da tužitelj dostavi izjavu na okolnost evidentiranih izbivanja, a koja izbivanja su obuhvaćena dostavljenom evidencijom u spis za predmetno razdoblje: "osobe nad kojima je provedena granična kontrola". Shodno zaključku, tužitelj je dana 22. svibnja 2022. godine dostavio traženu dokumentaciju i izjavu putem elektroničke pošte. Tako, između ostalog, u izjavi navodi: "Glede činjenica i okolnosti važnih za rješavanje ove upravne stvari, traženih u zaključku, izjavljujem da sam u navedenom periodu zbog izvanrednih okolnosti i, po mom mišljenju, opravdanih razloga bio primoran da više vremena boravim na teritoriju svoje matične države. Točnih datuma ulazaka i izlazaka iz Republike Hrvatske se ne sjećam, da bi se mogao očitovati detaljno". Pri tome tužitelj navodi kao izvanredne okolnosti zbog kojih je morao češće putovati ili duže boraviti u CG, a koje se prije svega odnose na smrt njegove majke (26. kolovoza 2019.), pandemiju korona virusa, težak period njegova oca po smrti tužiteljeve majke i njegovo pogoršano zdravstveno stanje, te na vlastite zdravstvene probleme tužitelja. U svezi s tim potrebito je uputiti i na e-mail poruku tužitelja od 7. listopada 2022. godine, u kojoj tužitelj, između ostaloga, traži od tuženika obavijest o njegovom zahtjevu za stalni boravak, koji je predan prije godinu i pet mjeseci, a rješenje nije dostavljeno. Također, isti traži informaciju da li policijska postaja može pokrenuti postupak ukidanja privremenog boravka u toku rješavanje statusa stalnog boravka od strane MUP-a i po kojem osnovu, ako MUP nije donio mišljenje o očitovanju izbivanja s teritorija, za koje stranka smatra da je opravdan. Može li PP imati stav da je izostanak neopravdan u postupku ukidanja privremenog boravka, iako o tome nije riješilo Ministarstvo. Stoga je razvidno da je tužitelj svjestan da je izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od šest mjeseci ukupno, pa navodi razloge svojih izbivanja izvan Republike Hrvatske, s time da članak 156. stavak 2. Zakona o strancima predstavlja jasno određenje vremenskog perioda u kojem državljanin treće zemlje može boraviti izvan Republike Hrvatske, bez utjecaja na uvjete za odobrenje stalnog boravka. Odredba članka 87. stavka 5. Zakona o strancima odnosi se na ukidanje odobrenja privremenog boravka, a ne na stalni boravak državljanina treće zemlje. Osim toga, treba naglasiti da prema članku 157. Zakona o strancima zahtjev za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje podnosi u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, a o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka odlučuje ministarstvo, dok prema članku 60. o zahtjevu za odobrenje privremenog boravka odlučuje Ministarstvo putem policijske uprave, odnosno policijske postaje prema mjestu boravišta, odnosno namjeravanog boravka državljanina treće zemlje. Stoga je u konkretnom slučaju PP Z. B. nakon provedenog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja vezano za izbivanja tužitelja izvan Republike Hrvatske tijekom trajanja odobrenog privremenog boravka donijela 21. prosinca 2022. godine rješenje o ukidanju privremenog boravka sukladno odredbi članka 87. stavka 1. točke 6. i članka 87. stavka 5. Zakona o strancima, a temeljem dopisa Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-217-02/21- 04/668, URBROJ: 511-01-204-22-3 od 30. ožujka 2022. godine. U dopisu se navodi da je u tijeku postupku odobrenja stalnog boravka u predmetu odobrenje stalnog boravka I. I. izvršen uvid u službenu evidenciju Ministarstva, te je utvrđeno da je istom odobren privremen boravak od 19. kolovoza 2021. do 19. kolovoza 2023. godine. Također, utvrđeno je da je imenovani od dana odobrenja privremenog boravka boravio izvan Republike Hrvatske duže od 60 dana jednokratno, i to u navedenim razdobljima, pa je stoga potrebito utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za ukidanje odobrenja privremenog boravka sukladno članku 87. stavku 1. točki 6. Zakona o strancima. Međutim, iz službene zabilješke PP Z. B., Broj: 511-17-10/4- 539/2021. DV od 27. svibnja 2021. godine, proizlazi da je obavljena službena provjera povodom podnijetog zahtjeva za izdavanje odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj od strane I. I., te izvršenom provjerom kroz evidencije informacijskog sustava MUP-a, kao i izvršenom terenskom provjerom nije se došlo do saznanja o okolnostima, koje bi predstavljale zapreku za izdavanje odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj. Međutim, o takvom zahtjevu odlučuje Ministarstvo.
9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.
U Zagrebu, 10. studenog 2023. godine
Sudac:
Ivan Levak,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
