REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: P-2360/2021-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. P., O.: …, P.,

zastupanog po punomoćniku S. L., odvjetniku iz O. V.

& L. d.o.o. u S., protiv tuženika A. B. d.d., O.:

…, Z., zastupanog po odvjetnicima iz

O. K. & partneri j.t.d. u Z., radi

utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 9.listopada 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja T. T.,

odvjetničkog vježbenika u O. V. & L. d.o.o. u S., i

zamjenika punomoćnika tuženika K. G., odvjetničkog vježbenika u O. K. i P. j.t.d. u Z., na ročištu za objavu i uručenje presude 10.studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: …

sklopljen dana

29.05.2006. između A.B. d.d. (tada H.-A.-

A.-B. d.d.), Z., OIB: …, kao

kreditora i S. P., P., O.: …, kao

korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te ugovorna odredba članka 6. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju S. P., OIB: …, po osnovu primjenjive

kamatne stope iznos od 542,04 EUR/4.084,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunava od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne

operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

-na iznos od 5,67 eur/42,70 kn od 31.03.2008., -na

iznos od 0,17 eur/ 1,26 kn od 30.06.2008.,

-na iznos od 13,19 eur/ 99,35 kn od 31.10.2008., -na

iznos od 5,04 eur/ 37,94 kn od 30.11.2008.,

-na iznos od 16,07 eur/ 121,07 kn od 31.12.2008.,

-na iznos od 15,99 eur/ 120,51 kn od 31.01.2009.,

-na iznos od 15,83 eur/ 119,29 kn od 28.02.2009.,

-na iznos od 15,41 eur/ 116,14 kn od 31.03.2009.,

-na iznos od 20,00 eur/ 150,69 kn od 30.04.2009.,

-na iznos od 19,34 eur/ 145,73 kn od 31.05.2009.,

-na iznos od 18,56 eur/ 139,82 kn od 30.06.2009.,

-na iznos od 18,54 eur/ 139,69 kn od 31.07.2009.,

-na iznos od 18,37 eur/ 138,40 kn od 31.08.2009.,

-na iznos od 18,04 eur/ 135,94 kn od 30.09.2009.,

-na iznos od 17,60 eur/ 132,59 kn od 31.10.2009.,

-na iznos od 17,52 eur/ 132,01 kn od 30.11.2009.,

- na iznos od 17,39 eur/ 131,01 kn od 31.12.2009.,

-na iznos od 17,32 eur/ 130,50 kn od 31.01.2010.,

-na iznos od 16,92 eur/ 127,45 kn od 28.02.2010.,

- na iznos od 16,92 eur/ 127,52 kn od 31.03.2010.,

-na iznos od 16,50 eur/ 124,34 kn od 30.04.2010.,

-na iznos od 16,27 eur/ 122,58 kn od 31.05.2010.,

-na iznos od 16,94 eur/ 127,64 kn od 30.06.2010.,

-na iznos od 16,34 eur/ 123,13 kn od 31.07.2010.,

-na iznos od 16,57 eur/ 124,87 kn od 31.08.2010.,

-na iznos od 15,96 eur/ 120,22 kn od 30.09.2010.,

-na iznos od 15,22 eur/ 114,67 kn od 31.10.2010.,

-na iznos od 15,49 eur/ 116,74 kn od 30.11.2010.,

-na iznos od 15,89 eur/ 119,75 kn od 31.12.2010.,

-na iznos od 14,87 eur/ 112,04 kn od 31.01.2011.,

-na iznos od 14,64 eur/ 110,34 kn od 28.02.2011.,

-na iznos od 13,94 eur/ 105,04 kn od 31.03.2011.,

-na iznos od 13,54 eur/ 102,00 kn od 30.04.2011.,

-na iznos od 14,03 eur/ 105,74 kn od 31.05.2011.,

-na iznos od 13,63 eur/ 102,67 kn od 30.06.2011.,

- na iznos od 8,31 eur / 62,62 kn od 18.07.2011., pa nadalje sve

do konačnog namirenja.“

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju S. P., O.: …, po osnovu ugovorene valutne

klauzule u CHF iznos od 3.037,41 eur/22.885,38 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunava od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne

operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 4,88 eur/ 36, 77 kn od 31.10.2008., -

na iznos od 7,23 eur/ 54,47 kn od 31.12.2008., - na

iznos od 9,87 eur/ 74,34 kn od 31.01.2009.,

- na iznos od 11,19 eur/84,28 kn od 28.02.2009., - na

iznos od 8,41 eur/63,39 kn od 31.03.2009.,

- na iznos od 7,11 eur/ 53,59 kn od 30.04.2009., -

na iznos od 2,85 eur/ 21,44 kn od 31.05.2009., - na

iznos od 0,98 eur/ 7,39 kn od 31.07.2009.,

- na iznos od 3,06 eur/ 23,09 kn od 31.08.2009., -

na iznos od 3,23 eur/ 24,30 kn od 30.09.2009., - na

iznos od 1,74 eur/ 13,09 kn od 31.10.2009., - na iznos

od 5,44 eur/ 41,00 kn od 30.11.2009., - na iznos od

8,48 eur/ 63,93 kn od 31.12.2009,

- na iznos od 12,69 eur/95,61 kn od 31.01.2010.,

- na iznos od 12,15 eur/ 91,51 kn od 28.02.2010.,

- na iznos od 17,75 eur/ 133,76 kn od 31.03.2010.,

- na iznos od 17,11 eur/ 128,91 kn od 30.04.2010.,

- na iznos od 18,44 eur/ 138,91 kn od 31.05.2010.,

- na iznos od 1,00 eur/ 7,52 kn od 05.06.2010.,

- na iznos od 36,71 eur/ 276,60 kn od 30.06.2010.,

- na iznos od 0,01 eur/0,05 kn od 02.07.2010.,

- na iznos od 33,61 eur/ 253,24 kn od 31.07.2010.,

- na iznos od 0,01 eur/0,05 kn od 02.08.2010.,

- na iznos od 44,69 eur/ 336,72 kn od 31.08.2010.,

- na iznos od 41,40 eur/ 311,94 kn od 30.09.2010.,

- na iznos od 35,86 eur/ 270,17 kn od 31.10.2010.,

- na iznos od 48,84 eur/367,95 kn od 30.11.2010.,

- na iznos od 65,30 eur/491,98 kn od 31.12.2010.,

- na iznos od 54,38 eur/409,74 kn od 31.01.2011.,

- na iznos od 59,20 eur/446,05 kn od 28.02.2011.,

- na iznos od 54,57 eur/411,18 kn od 31.03.2011.,

- na iznos od 55,95 eur/421,53 kn od 30.04.2011.,

- na iznos od 78,01 eur/ 587,80 kn od 31.05.2011.,

- na iznos od 80,62 eur/ 607,43 kn od 30.06.2011.,

- na iznos od 2.194,66 eur/ 6.535,65 kn od

18.07.2011., pa nadalje sve do konačnog namirenja.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.409,71 EUR/25.690,46 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. studenoga 2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 16.lipnja 2021. navodi se da je tužitelj 29.05.2006. sa tuženikom (koji se tada zvao H. A.-A.-B. d.d.) sklopio

Ugovor o kreditu broj 326-46/2006 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 27.244,00 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Sukladno odredbi predmetnog ugovora o kreditu (čl. 6. Ugovora), korisnik kredita obvezao se plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Također, sukladno odredbi članka 3. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, korisnik kredita obvezao se na isplatu interkalarne kamate po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Dakle, za taj period ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je na koncu zatvorio odnosno u cijelosti isplatio predmetni kredit. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da je tužitelj kao potrošač ispunio sve odredbe o kreditu u spornom razdoblju i postupio po zahtjevu kreditora kao trgovca-tuženika i isplatio sve dospjele iznose po predmetnom kreditu. Nije sporno da se ovdje radi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja se mijenja odlukom banke. Po mišljenju tužitelja, ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe čl. 84. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok isti nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva. Dakle, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Posljedica toga je evidentno ništetnost istih. (VSH Revt-249/14). Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP, odnosno čl. 102. ZZP iste ništetne, to je posljedica ništetnosti da svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a.Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi očito smatra i jest ništetna, to je tužitelj tuženiku, temeljem takve ništetne odredbe, isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebao. Dakle, tužitelju u ovom trenutku nije poznat iznos preplate po ovom osnovu, a iz razloga što mu tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju koja mu je potrebna za obračun.

1.1.Nadalje, tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu propustio informirati potrošače, pa tako i tužitelja, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezan uz euro jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog

nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. (tako i VTS u odluci Pž-6632/2017). Sve navedeno, a što potvrđuje i označena sudska praksa,

ukazuje da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošteni način zbog čega su odredbe konkretnog ugovora kojima se ugovora valutna klauzula u CHF valuti- ništetne. Tužitelj nije mogao izvršiti obračun preplate ni po ovom osnovu, a iz razloga što mu tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju koja mu je potrebna za obračun. S obzirom da tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio tužitelju cjelokupnu dokumentaciju koja mu je bila potrebna da izvrši obračun i postavi tužbeni zahtjev u ovom postupku, tužitelj temeljem odredbi članka 186. b. st.

1. i 2. ZPP-a predlaže Sudu da donese rješenje kojim će se tuženiku naložiti da Sudu dostavi Ugovor o kreditu i sve anekse ugovora o kreditu, početni otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu kao i svu drugu dokumentaciju koja vještaku bude potrebna za obračun preplate zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja. Radi svega navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju novčani iznos po osnovu preplate zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope, čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke i nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima, sve sa zakonskim zateznim kamatama (točka I.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju novčani iznos po osnovu preplate zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke i nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima, sve sa zakonskim zateznim kamatama (točka II.tužbenog zahtjeva), kao i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 9.studenoga 2022. dostavio u spis uređen tužbeni zahtjev i to na način da predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 326-46/2006 sklopljen dana 29.05.2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te ugovorna odredba članka 6. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka I.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da isplati tužitelju ukupan iznos od 26.969,38 kn/3.579,45 EUR za zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka II.tužbenog zahtjeva), kao i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak (točka III. tužbenog zahtjeva).

1.3. Rješenjem od 11.srpnja 2023. sud je naložio tužitelju da ispravi i dopuni tužbeni zahtjev na način da novčane iznose u tužbenom zahtjevu koji su izraženi u kunama

(pojedinačni iznosi), dvojno iskaže u valuti euro i kuna, s tim da prilikom preračuna vodi računa da zbroj svih pojedinačnih iznosa mora odgovarati ukupnom potraživanju tužitelja, kao i da potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule odvojeno prikaže u tužbenom zahtjevu. Podneskom zaprimljenim 31.kolovoza 2023. tužitelj je postupio po nalogu suda i uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 542,04 EUR/4.084,00 kn na ime promjenjive kamatne stope sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (točka II.tužbenog zahtjeva), i iznos od 3.037,41 EUR/22.885,38 kn sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (točka III.tužbenog zahtjeva), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati, te ističe kako je tužba nedopustiva s obzirom da ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, u tužbi se neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, tuženik ističe kako tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Sva dokumentacija iz kojih su razvidni svi potrebni podaci bili su već dostavljeni tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene. Isto tako, tužitelj je taj koji je vršio uplate po Ugovoru o kreditu pa bi tužitelj trebao znati koliko je i kada plaćao na ime mjesečnih anuiteta. Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju s obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima).

Tuženik ističe kako nije ispunjen niti ovaj uvjet obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: (i) ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa – navedeno iz razloga što je kredit prema Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen 2012. Dakle, Ugovor o kreditu je ispunjen odnosno obveznopravni odnos između stranaka prestao je ispunjenjem sukladno članku 160.

stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji nikakav građanskopravni odnos, a pogotovo ne takav odnos u okviru kojeg bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju zatražene podatke. Ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke- iz sadržaja podataka koje tužitelj traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se da zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je dana 29.05.2006. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda R. H., izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013.,

kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – HSU za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. kojom je utvrđeno: (i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i (ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; Presude VTS R. H.

Pž-7129/13 od 13.06.2014. kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; Presude VTS R. H. P.-6632/17

od 14.06.2018. kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131.

ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa R. H. u punopravno članstvo EU.

S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. S obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita), da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. A. E., dipl. iur., u članku

„Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od 03.09.2018., Presudu VTS R. H.

Pž-6632/2017 od 14.06.2018., Odluku Suda EU u predmetu C-51/17 od

20.09.2018. te Odluku Suda EU u predmetu C-186/16 od 20.09.2017. Iz citiranih odluka jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima- bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja -zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu, nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (NN br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne

klauzule, i to u članku 22. stavku 1. Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose,

uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu R. H.,

prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu R. H., prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i US R. H. u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od

13.12.2016 kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom R. H. spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja

svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993., kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. U nastavku tuženik citira pojedine dijelove odluke US. Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada R. H. svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od

04.10.2012. odbila prijedlog K. zastupnika H.L.- S. rada da se

izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u R. H. – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu: mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i - uočljive.. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj testValutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke: Presuda VS R. H.

Revt-249/14-2 od 09.04.2015., Presuda Suda EU u predmetu C-186/16

od 20.09.2017., Presuda VS R. H. R.-249/14-2 od

09.04.2015., Presuda Suda EU u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.

Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. Ad/(iii) – valutna klauzula je jasna U člancima 2. i 4. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog JB bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i

pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija JB i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije

je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze. JB ne bi solemnizirao

Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem JB koji je solemnizirao Ugovor o

kreditu. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Dokaz: - saslušanje svjedoka Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u R. H. je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju- da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je R. H. visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na R. H. i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „H. T.“ ,pritom tuženik napominje kako su naprijed navedeni članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno je kako je tuženik prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već su i HNB te guverneri

HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik ukazuje na sljedeće materijale: Bilten o bankama br. 12 H.-a iz kolovoza 2006. koji sadrži članak pod naslovom „…“, članak objavljen u mediju … pod naslovom „…“ …., članak

objavljen u mediju N. L. pod naslovom „…“ objavljen …., članak objavljen u mediju S. D. pod naslovom „…“ objavljen …., članak objavljen u

mediju S. D. pod naslovom „…“

objavljen … članak objavljen u mediju VL pod naslovom „…“ objavljen …., članak objavljen u mediju VL pod

naslovom „…“ objavljen …. Iz

svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03, iz kojeg proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba. U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata,

i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. A.

E., dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru o kreditu također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima H. T. je razvidno kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. Na ovu okolnost- da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF -tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika N. W. od dana 27.04.2017. danog u predmetu koji se vodio pred

Sudom EU pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa. Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF- jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u Presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 81. ZZP’03. Naime, odredba članka 6. Ugovora o kreditu je: (i) uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Ugovoru o kreditu te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; (ii) jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe;

(iii) razumljiva – iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: (i) o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja -odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na relevantnu sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedena stajališta: Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11.11.2013., i Presuda VTS R. H. P.-2462/03 od

12.12.2005. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 112/12, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) 04.10.2012. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H.-A.-A.-B. d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj. U konačnici, nije uopće jasno što tužitelj traži odnosno koji novčani iznos. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem „na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF“. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom- jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom -tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu: - da je odobren kredit u iznosu od 27.244,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); - da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 3.); - banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i S EU u predmetu B.

E. de C., S. protiv J. C. C. od 14.06.2012. broj C-

618/10. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljen te se istom ne može udovoljiti. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstvenofinancijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima HNB te na taj način

utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik će istu naknadno dostaviti. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku, a podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, da tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovoru o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti, kao i da valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 326- 46/2006 od 29.svibnja 2006. solemniziranog kod JB N. K. iz

P. pod brojem OU-757/2006 dana 30.svibnja 2006., otplatnog plana kredita,

zahtjeva za dostavu dokumentacije od 14.travnja 2021. uz povratnicu, obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25319597 od 4.prosinca 2008., 14.travnja 2009., i 24.veljače 2022., prometa po kreditu, izjave svjedoka I. K. C. od 24.kolovoza 2020. ovjerene od strane javnog bilježnika I. L. iz

Z. pod brojem OV-5477/2020 dana 24.kolovoza 2020., financijsko-

knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku D. C. iz F.R. d.o.o., dopunskim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku D. C., te saslušanjem tužitelja i svjedoka A. B. pred zamoljenim Općinskom

sudom u Puli-Pola.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5.Između parničnih strankama nije sporno da su 29.svibnja 2006. i to tuženik (tada H. A.-A.-B. d.d.) kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj 326-46/2006 solemniziran kod JB N. K. iz P.

pod brojem OU-757/2006 dana 30.svibnja 2006., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 27.244,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, za kupnju novog motornog vozila, na rok otplate 7 godina ili 84 mjesečna anuiteta, uz instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, te u čl. 3. stipuliranu kamatnu stopu "od 5,25 % godišnje, prema čl.6. promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno da je predmetni kredit otplaćen.

6. Međutim, sporna je ništetnost odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pa samim time i pravo tužitelja na isplatu, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja tužitelja.

7.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 29.svibnja 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07,

75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

8. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,

koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na DV 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

11. Prema Presudi ES pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu

broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12.Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (NN, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u

zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

po tužbi HSU za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu

na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do

31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14.Presudom VTS R. H. broj Pž-7129/13-4 od

13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo petotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do

06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 79/07.,

12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika.

15.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

16. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

18.Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi kojom se glavnica veže za valutnu švicarski franak, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. izreke.

19.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

19.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

19.2.Naime, prema pravnom shvaćanju VS R. H. u

pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

19.3. Na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. GO VS zauzeo

je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici GO VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka

zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja VS RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce GO VSRH, a

snagom autoriteta najvišeg suda u R. H. i za sve ostale suce u

građanskoj grani suđenja. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, što znači 14. lipnja 2018. glede zatražene isplate zbog valutne klauzule, a da je tužba podnesena 16.lipnja 2021., razvidno je da u tom dijelu nije protekao zastarni rok od 5 godina.

19.4. Međutim, u odnosu na potraživanje na ime promjenjive kamatne stope zastarni rok je počeo teći od 13. lipnja 2014., a kako je tužba podnesena 16.lipnja 2021., to je ista podnesena nakon proteka roka od 5 godina, s obzirom da je zastara nastupila 13.lipnja 2019. Slijedom navedenoga osnovan je prigovor tuženika da je nastupila zastara za potraživanje tužitelja na ime promjenjive kamate u iznosu od 542,04 EUR/4.084,00 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, pa je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

20. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Na ročištu održanom 9.svibnja 2023. pred zamoljenim Općinskom sudom u Puli-Pola, na prijedlog tuženika, saslušan je svjedok A. B., koji u svom iskazu navodi da se ne sjeća tužitelja i okolnosti konkretnoga slučaja već da može dati samo općenite odgovore na pitanja vezana uz proceduru sklapanja ugovora o kreditu. U odnosu na način sklapanja ugovora, svjedok navodi da su prilikom sklapanja ugovora o kreditima, klijentima zaposlenici banke davali brošuru vezanu uz sam postupak i uvjete kredita, te koju potrebnu dokumentaciju treba prikupiti. Nakon što bi klijent prikupio potrebnu dokumentaciju, zaposlenici bi unosili podatke u sustav i to bi išlo na odobrenje nadležnoj službi banke. Nakon podnošenja zahtjeva za kredit, pristupilo bi se sklapanju ugovora, što je moglo biti u roku oko tjedan dana. Cjelokupni postupak od zaprimanja zahtjeva do isplate trajao bi otprilike mjesec dana. Svjedok navodi da je korisniku kredita dana mogućnost da ugovor sklopi drugi dan nakon što isti pročita, a sam ugovor se uručio klijentu radi ovjere kod javnog bilježnika i vraćao bi isti neki drugi dan, nakon ovjere. Zahtjev za kredit se mogao povući sve do isplate ugovorenog iznosa, i da je to inače uobičajena mogućnost kod svih kredita, s time da misli da danas postoji mogućnost da klijent odustane od kredita bez ikakvih posljedica (nije siguran da li je i tada postojala takva mogućnost). Svjedok ističe da su klijenti bili upoznati sa činjenicom da se uz predmetnu valutu veže i iznos njihove obveze, te im je to svakako bilo poznato. U spornom periodu tuženik kao banka nudio je potrošačima kredite i u EUR- ima, dok nije bilo ponude kredita u HRK. Uvjeti kreditiranja u CHF i u EUR-ima su bili identični, a jedina je razlika bila u visini kamatne stope. Da li se pitalo klijente čime se bave i da li su im detaljnije objašnjavane definicije ili pojmovi navedeni u ugovoru o kreditu, svjedok odgovara kako se klijente uvijek pitalo za radni odnos, budući da je on bio jedan od uvjeta odobravanja ugovora o kreditu, te su im davani odgovori na sva postavljena pitanja. Svjedok ističe da je ugovor o kreditu morao biti i solemniziran kod javnog bilježnika, što znači da im je isti bio dužan objasniti pravni značaj i pravne posljedice ugovora i njegovog sadržaja. Kod svakog razgovora ponaosob su djelatnici banke nastojati objasniti uvjete kredita i način na koji će isti biti vraćen od strane klijenta. Svjedok navodi da su redovito obavještavali klijente da će se kamatna stopa mijenjati u skladu sa odlukama banke. Što se tiče pregovaranja o uvjetima kreditiranja u odnosu na valute i kamatne stope, svjedok odgovara kako se klijentima nudilo paralelno mogućnost ugovaranja kredita u EUR-ima i CHF, uz prikaz usporedbe uvjeta kreditiranja, te je istima dostavljan i usporedni izračun kredita u EURi u CHF.

20.1. Sud je odbio zahtjev tuženika da se izvede dokaz saslušanjem JB N. K. iz P., koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, iz

razloga što javni bilježnik nije osoba s kojom je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, niti javni bilježnik prema trenutnom zakonodavnom okviru ima ovlast i dužnost upozoravanja stranke o rizicima ugovaranja kredita koji je veza za određenu stranu valutu. Izjava svjedoka I. K. C. od 24.kolovoza 2020. ovjerenu od strane JB I.

L. iz Z. pod brojem OV-5477/2020 dana 24.kolovoza 2020., nije od

značaja za konkretni obveznopravni odnos između tužitelja i tuženika, pa sud nema potrebu istu posebno obrazlagati. Naime, imenovana svjedokinja kao zaposlenica tuženika daje samo općenite izjave o pregovaranju prilikom davanja kredita u CHF i upozoravanju klijenata na pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, dok ne sadrži nikakve relevantne činjenice koje bi se odnosile na uvjete sklapanje predmetnog ugovora o kreditu.

21. Nadalje, saslušan je i tužitelj, koji u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila, a za potrebe prijevoza na posao i sa posla. Ugovor je pročitao, nešto od sadržaja ugovora je i razumio, a nešto nije, te mu je djelatnik banke (tuženika) rekao da tako to stoji u ugovoru. JB je samo pročitao

ugovor, ali ga nije pojasnio. Prije sklapanja predmetnog Ugovora nije vršio plaćanje u stranoj valuti, a što se tiče pojma „tečaj“, tužitelj odgovara kako mu je poznato da postoji tečaj svake valute u odnosu na drugu valutu, ali da baš nešto stručno poznaje taj termin, ne poznaje. Prije sklapanja ovog ugovora o kreditu tužitelj nije sklopio neki drugi ugovor u kojemu je ugovorena valutna klauzula. U odnosu na razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope, tužitelj odgovara kako mu je poznato da je kod fiksne kamatne stope riječ o stopi koja se ne može mijenjati, dok se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati, s tim da ne zna na koji način se mijenja. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj nije tražio izmjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a za kredit u nekoj drugoj valuti i pod drugačijim uvjetima, tužitelj nije ni pitao jer mu je djelatnik banke rekao da mu je to najpovoljniji kredit i on je vjerovao struci. Tužitelj nije pitao djelatnika banke je li moguće uzeti kredit u drugoj valuti npr. EUR ili HRK, niti je imao deviznu štednju.

22. Dakle, tuženik nije u dokazao da bi se u ovom konkretnom slučaju pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora o kreditu prilikom samog sklapanja, niti je dokazao da je upravo tužitelja upozorio na rizik ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu švicarskog franka i čija je kamatna stopa promjenjiva. Naime, tuženik je kao svjedoka predložio zaposlenika kojem nije poznat tužitelj, pa samim time ni sklapanje konkretnog ugovora o kreditu. Svjedok u svom iskazi daje samo općenite odgovore, kako je i sam naveo, dok nema nikakvih saznanja o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem.

23. Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke D. C. iz

F.R. d.o.o., i dopunskim vještačenjem po istom sudskom vještaku radi očitovanja na primjedbe tuženika. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i dopune tog nalaza, prihvaća kao objektivne, stručne, jasne, potpune i bez proturječnosti te utemeljene na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna.

23.1. U nalazu sudski vještak navodi da je tužitelj je 16. lipnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je tuženik u sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 326- 46/2006 ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako da je ugovorena valutna klauzula u CHF te odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a što je imalo za posljedicu da je tužitelj tuženiku isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onog što je trebao. U podnesku od 31. kolovoza 2022. predlaže provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost koliko iznosi preplata tužitelja po pojedinom anuitetu pojedinačno i u ukupno zbog ništetnosti odredba ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Točnije, predlaže da vještak utvrditi visinu preplaćenih kamata, odnosno razliku između ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, kao i visinu preplaćenih obroka zbog promjene početnog tečaja valute švicarskog franka. Pregledom dokumentacije u spisu utvrđeno je da su 29. svibnja 2006. tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik H. A.-A.-B. d.d., Z., podružnica P.,

(kao Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj 326-46/2006 solemniziran

30. svibnja 2006. pod brojem OU-757/06. Kredit je odobren namjenski za kupovinu novog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.244,00 CHF po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja

kredita. Ugovorena je otplata u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 388,27 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF HAAB-a na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju u CHF mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete. Za vrijeme otplate kredita, kamatna stopa je mijenjana na više od ugovorene i u utuženom razdoblju kretala se u rasponu od 5,25% do 7,30%. Promjene kamatnih stopa imale su za posljedicu povećanje anuiteta po osnovi viših kamata kao i smanjenje otplate glavnice kredita. Tečaj kune prema CHF mijenjan je sukladno tržišnim uvjetima valute i utvrđivan je tečajnim listama Banke koje su primjenjivane prilikom dospijeća anuiteta što je utjecalo na povećanje iznosa anuiteta te duga glavnice. Pregledom dokumentacije utvrđeno je da je tužitelj dana 18. srpnja 2011. izvršio prijevremenu otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.757,86 CHF čime je kredit u potpunosti zatvoren. Iznos se sastoji od 8.726,01 CHF preostale glavnice i 31,85 CHF redovne kamate. U nastavku vještak daje izračun razlika u kunama zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli. U Tablici br. 1 prikazani su: početni otplatni plan s početnom kamatnom stopom, otplatni plan koji je primjenjivala banka u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, uplate u kunama prema datumu, preplate po kamatama u CHF i HRK kao i preplate u kunama po anuitetima zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK za cijelo razdoblje otplate kredita do dana konverzije. U stupcima 3-7 nalazi se početni otplatni plan u CHF s početnom kamatnom stopom. U stupcima 8-12 nalazi se izvršeni otplatni plan u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. U stupcu 13 nalazi se razlika kamate u CHF, a dobije se tako da se od iznosa naplaćene kamate (stupac 10) oduzme iznos kamate prema početnom otplatnom planu i početnoj stopi (stupac 5). U stupcu 14 nalazi se srednji tečaj CHF Banke (tuženika) na dan dospijeća, a koji je preuzet iz arhive tečajne liste tuženika. U stupcu 15 izračunata je razlika kamate u HRK množenjem razlike kamate u valuti iz stupca 13 sa prodajnim tečajem iz stupca 14. U stupcima 16-17 nalaze se podaci o datumu uplate i plaćenim iznosima u kunama preuzeti iz Pregleda prometa za klijenta. U stupcu 18 nalazi se srednji tečaj za CHF Banke (tuženika) na dan korištenja kredita. Datum korištenja kredita preuzet je iz Izvršenog otplatnog plana, a početni tečaj je preuzet iz arhive tečajne liste tuženika. U stupcu 19 nalazi se iznos početnog anuiteta s ugovorenom kamatnom stopom i prema početnom tečaju, a dobije se množenjem iznosa anuiteta u CHF iz stupca 4 i početnog tečaja Banke iz stupca 18. U stupcu 20 nalazi se razlika anuiteta u HRK kakvi su trebali biti prema početnom otplatnom planu i stvarno naplaćenih iznosa anuiteta, a dobiju se razlikom iznosa iz stupca 17 i 19. Budući da razlika anuiteta odražava promjene kamate i promjene tečaja potrebno je od tog iznosa (iz stupca 20)

oduzeti već izračunati utjecaj promjene kamatne stope iz stupca 15 da bi se dobio utjecaj promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, i to je prikazano u stupcu 21. Budući da se kredit tužbom vraća na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, u cijelom utuženom razdoblju u početnom otplatnom planu će se primjenjivati upravo početno ugovorena kamatna stopa od 5,25%. U Tablici su iskazane sve razlike, pozitivne i negativne, koje su nastale zbog promjene kamate i valute, a onda će se više plaćeni iznosi (pozitivne razlike), kako glasi zadatak vještaku, u obliku rekapitulacije iskazati u zasebnoj Tablici 2. U razdoblju otplate kredita od 30.06.2006. do dana prijevremene otplate 18.07.2011.uplaćeno je ukupno 175.896,44 kn/ 23.345,47 EUR kako je to po mjesecima prikazano u stupcu 17 Tablice 1, dok je prema početnom otplatnom planu i početnoj kamatnoj stopi bilo potrebno uplatiti ukupno 150.045,76 kn/19.914,49 EUR, a vidljivo iz stupca 19. Iz toga proizlazi da ukupna razlika anuiteta iznosi 25.850,68 kn/3.430,97 EUR (175.896,44 kn/23.345,47 EUR -150.045,76 kn/19.914,49 EUR) kako je vidljivo u stupcu 20, od čega pozitivna razlika iznosi 26.969,38 kn/3.579,45 EUR, a negativna 1.118,70 kn/148,48 EUR. Utvrđena razlika anuiteta sastoji se od preplaćenih kamata uslijed povećanja kamatne stope kako je pojedinačno po mjesecima vidljivo u stupcu 15 te više plaćenih anuiteta zbog valutnih promjena kako je pojedinačno po mjesecima vidljivo u stupcu 21. Na osnovu izračuna prikazanih u Tablici 1, u nastavku vještak daje rekapitulaciju preplaćenih anuiteta u kunama prema datumu dospijeća pojedine preplate a sastavljena na način da bude vidljivo kolika je preplata po kamati a kolika po valuti pojedinačno unutar anuiteta te konačno zbrojeno.

23.2.U mišljenju vještak zaključno navodi da je uvidom u dokumentaciju da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 326-46/2006 dana 29.05.2006. u iznosu od 27.244,00 CHF isplaćenog 31. svibnja 2006. u kunskoj protuvrijednosti po tečaju 4,662000, te da je u obračunskom razdoblju od 30. lipnja 2006. do 18. srpnja 2011. tuženik obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute. U obračunskom razdoblju tuženik je mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu što je utjecalo na povećanje kamata odnosno anuiteta izraženih u CHF, a time i na smanjenje otplate glavnice kredita. Budući da je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, tijekom vremena povećavali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, utvrđeno je da za cijelo vrijeme od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate tj. u razdoblju od 30. lipnja 2006. do 18. srpnja 2011., preplata po anuitetima nastala uslijed povećanja kamatne stope na više od ugovorene te povećanja tečaja u odnosu na početni iznosi ukupno 26.969,38 kn/3.579,45 EUR.

23.3. Kako je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka, na poziv suda vještak se u dopunskom vještačenju pisanim putem očitovao na primjedbe tuženika. Vještak ističe da je podneskom od 9. studenoga 2022. tužitelj na temelju izrađenog nalaza i mišljenja uredio tužbeni zahtjev. S druge strane, tuženik u svom podnesku od 22. studenoga 2022. navodi da ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli promjenjivoj kamatnoj stopi da je tada zapravo riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Sukladno tome, tuženik zaključuje da je eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u tom razdoblju vrijedila na kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Točnije, tuženik predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, a što je vještaku naloženo napraviti rješenjem suda od 23. studenog 2022. U odnosu na primjedbe tuženika, vještak ističe da ne raspolaže podacima o kretanju kamatnih stopa H. A. A. B. d.d. (prednika tuženika) za kunske

kredite s fiksnom kamatnom stopom, te nije mogao utvrditi je li banka uopće u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu broj 326-46/2006 imala u ponudi iste, s tim da je od punomoćnika tuženika zatražio informaciju o visini kamatne stope na kunske kredite koju bi trebalo primijeniti u ovoj dopuni. Tuženik je dostavio izvadak iz B. HNB, sa pregledom kretanja mjesečnih

vaganih prosječnih kamatnih stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom i na kredite odobrene u eurima, koja se daje u prilog ovoj dopuni. Za izradu ove dopune kao referentna kamatna stopa uzeta je prosječna stopa od 7,57% koja je vrijedila za ostale dugoročne kredite stanovništvu u 2006. Metodologija izračuna preplate po kreditu zbog promjene kamatne stope i tečaja identična je onoj korištenoj u vještačenju od 30. rujna 2022., dok je početni otplatni plan koji se nalazi u stupcima 3-7 Tablice 1. prilagođen tako da su pomoću financijskih formula koje je tada koristila Banka izračunati novi anuiteti s kamatnom stopom od 7,57%. Tablica 1. Izračun razlika po kreditu zbog promjene kamatne stope i tečaja od 30.06.2006. do 18.07.2011. razdoblju otplate kredita od 30.06.2006. do dana prijevremene otplate 18.07.2011. uplaćeno je ukupno 175.896,44 kn/23.345,47 EUR, kako je to po mjesecima prikazano u stupcu 17 Tablice 1, dok bi prema prosječnoj kamatnoj stopi za kunske kredite bilo potrebno uplatiti ukupno 160.942,19 kn/21.360,70 EUR, a vidljivo iz stupca 19. Iz toga proizlazi da ukupna razlika anuiteta iznosi 14.954,25 kn/1.984,77 EUR (175.896,44 kn/23.345,47 EUR – 160.942,19 kn/21.360,70 EUR) kako je vidljivo u stupcu 20, od čega pozitivna razlika iznosi 20.130,44 kn/2.671,77 EUR, a negativna 5.176,19 kn/687,00 EUR. Na osnovi izračuna prikazanih u Tablici 1, u nastavku je prikazana rekapitulacija preplaćenih anuiteta u kunama prema datumu uplate pojedine preplate. Zaključno Dopuna izvješća o vještačenju napravljena je sukladno zadatku suda naloženog rješenjem suda od 23. studenoga 2022., a na temelju zahtjeva tuženika iz podneska od 22. studenog 2022. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u ovoj dopuni, za cijelo vrijeme od početka do dana prijevremene otplate kredita tj. u razdoblju od 30. lipnja 2006. do 18. srpnja 2011., utvrđeno je da primjenjujući prosječnu kamatnu stopu za kunske kredite od 7,57% pozitivna preplaćena razlika po kreditu iznosi ukupno 20.130,44 kuna/2.671,77 EUR, a kako je pojedinačno po mjesecima prikazano u Tablici 2.

24. Dakle, nakon što se sudski vještak očitovao na primjedbe i prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, treba istaknuti da je mjerodavan izračun pretplate na ime promjenjive kamatne stope i na ime valutne klauzule koji je vještak dao u svom pisanom nalazu i mišljenju i koji iznosi 26.969,38 kn/3.579,45 EUR. Naime, u dopuni sudski vještak navodi da je na prijedlog tuženika napravio izračun kao da je kredit odobren u valuti HRK, iako tuženik vještaku nije dostavio podatak da li je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu imao u ponudi kredite u HRK. Tuženik je vještaku dostavio B HNB, broj 176, stranu 59 sa pregledom

kretanja mjesečnih vaganih prosječnih kamatnih stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom i na kredite odobrene u eurima. Razlog tome je što tuženik u spornom periodu, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka A. B., zaposlenika

tuženika, nije u ponudi imao kredite u valuti HRK, pa prema tome tuženik nema osnove da se vještačenje napravi kao da je odobren kunski ili koji drugi kredit. Upravo iz navedenih razloga, kao visina dugovanja tuženika prema tužitelju utvrđen je iznos koji je sudski vještak za financije dao u svom prvom nalazu i mišljenju, prema kojem pretplata na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznosi ukupno 26.969,38 kn/3.579,45 EUR.

25. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno utvrđenje koliko je tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja, vještak je u nalazu i mišljenju zaključio da negativna razlika iznosi ukupno 1.118,70 kn/148,48 EUR, čime je činjenično stanje u cijelosti utvrđeno. Međutim, valja navesti da je VS R. H. u predmetu

Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.

26. Okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke VS R.

H. broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

27. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 9.studenoga 2022. dostavio u spis uređen tužbeni zahtjev i to na način da predlaže da sud donese presudom kojom će utvrditi da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 326- 46/2006 sklopljen dana 29.05.2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te ugovorna odredba članka 6. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka I.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da isplati tužitelju ukupan iznos od 26.969,38 kn/3.579,45 EUR za zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka II.tužbenog zahtjeva), kao i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak (točka III. tužbenog zahtjeva).

27.1. Podneskom zaprimljenim 31.kolovoza 2023. tužitelj je postupio po nalogu suda i uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 542,04 EUR/4.084,00 kn na ime promjenjive kamatne stope sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (točka II.tužbenog zahtjeva), i iznos od 3.037,41 EUR/22.885,38 kn sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (točka III.tužbenog zahtjeva), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

28. Prigovori tuženika koji se odnose na neurednost tužbe (stupnjevita tužba) u cijelosti su neosnovani, jer tužitelj prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju i prije provedenog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj više platio zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije mogao znati točan iznos pretplate. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev nakon što je zaprimio pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, tako da u konkretnom slučaju nije došlo ni do preinake tužbenog zahtjeva, uz napomenu da je tuženik nastavio raspravljati po uređenom tužbenom zahtjevu. Nadalje, podneskom od 28.studenoga 2022. tuženik je izjavio da se protivi smanjenju tužbenog zahtjeva na iznos od 29.969,38 kn/3.579,45 EUR. Međutim, očito se radi o omaški tuženika, budući da pregledom spisa nije utvrđeno da bi tužitelj u odnosu na visinu postavio konkretan tužbeni zahtjev, osim podneskom od 9.studenoga 2022., kojim je prvi put tijekom postupka postavio zahtjev za isplatom konkretnog novčanog iznosa. Dakle, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu, u kojoj nije naznačio novčani iznos čiju isplatu potražuje, već je to učinio nakon provedenog financijskog vještačenja citiranim podneskom, pa ostaje nejasno na temelju čega tuženik smatra da je tužbeni zahtjev smanjen sa iznosa od 50.000,00 kn/6.636,14 EUR na iznos od 29.969,38 kn/3.579,45 EUR, kad za te navode nema nikakvog uporišta u spisu.

29. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom III., sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

31.Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule (točka III.izreke presude), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

32. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3.

stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina motornog vozila koji je tužitelj kupio kao fizička osoba, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

33.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

33.1. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 103/14., 118/14.,

107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/2018., 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi

(NN 53/2019., 92/2021.), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (29.969,38 kn/3.579,45 EUR) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka kojima se očituje na navode iz odgovora na tužbu, na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, na dopunsko vještačenje i na prigovore tuženika od 31.kolovoza 2022., 15.rujna 2022., 09.studenoga 2022., 15.prosinca 2022. i 1.ožujka 2023. po 100 bodova za svako ročište (5x100), za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 26.svibnja 2022., 12.rujna 2022., 23.studenoga 2022.,10.ožujka 2023., 3.srpnja 2023. i 9.listopada 2023. po 100 bodova za svako ročište (6x100), odnosno ukupno 12000 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 2.388,00 EUR/17.992,39 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 2.985,00 EUR/22.490,48 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR/200,00 kn (dokaz o uplati stranica 15 spisa), i trošak financijskog vještačenja od 398,17 EUR/3.000,00 kn, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 3.409,71 EUR/25.690,46 kn. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 31.kolovota 2023. budući da je zbog krivnje tužitelja navedeno ročište moralo biti odgođeno za 9.listopada 2023.

33.2. Između parničnih stranaka bila je sporna osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u osnovi postigao uspjeh od 100 %, dok je u odnosu na visinu postigao uspjeh od 85 %, što predstavlja uspjeh od 92,50 %. Tužitelj nije postigao uspjeh u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na visinu tužbenog zahtjeva (7,5 %), a kako u pogledu tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi, sud je priznao tužitelju parnični trošak u cijelosti. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV. U Splitu, 10.studenoga 2023.

SUTKINJA:

Sanja Bikić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.