1

Poslovni broj: Gž-1026/2023-

Poslovni broj: Gž-1026/2023-

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić, predsjednice vijeća, Filke Pejković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja G. S., S., OIB…, zastupanog po punomoćniku S. B. iz Odvjetničkog društva B. i B. iz Z., protiv tuženice G. B., iz S., OIB …, radi iseljenja i predaje stana u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-7/2023-7 od 11. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.,

p r e s u d i o    j e

Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-7/2023-7 od 11. listopada 2023. (greškom označen Ps-74/2023).

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za iseljenje tuženice iz stana u S. u … koji se nalazi na k.č.br. 1811/100 stambena zgrada, ….. od 531 m2, upisanoj u zk.ul. 5845 k.o. N. S., te isti slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju G. S., kao i da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 126,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana te predaju u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz predmetnog stana i predaju istog u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari, koji zahtjev temelji na otkazu ugovora o najmu stana tuženici.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, da u istom tuženica živi od 2002. da je u stan uselila sa svojom djecom na temelju Ugovora o najmu stana za socijalno ugrožene osobe sklopljenog 22. veljače 2002., da je sukladno tom ugovoru bila u obvezi plaćanja režijskih troškova, da tuženica nije uredno plaćala režijske troškove i najamninu pa po toj osnovi postoji dugovanje prema tužitelju. Također,nije sporno da tuženica u predmetnom stanu sada živi sama da ima stalna primanja od 36n64 eur, 91,53 eur od 11. travnja 2023., 160,37 eur, da je korisnica socijalnih potpora te nema u vlasništvu nekretnina niti vrjednijih pokretnina odnosno da nema druge mogućnosti rješavanja svog stambenog pitanja.

8. Prvostupanjski sud, imajući u vidu prethodno navedene činjenice, pozivom na čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija), zaključuje da predmetni stan predstavlja dom tuženice, da se tužitelj otkazom ugovora o najmu stana umiješao u pravo tuženice na dom, a da joj nije pružio dovoljnu zaštitu osiguranjem drugog smještaja, dok sama tuženica zbog svog materijalnog i socijalnog statusa nije u mogućnosti riješiti svoje stambeno pitanje na drugi način.

9. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj imao zakonsko ovlaštenje temeljem čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 148/06., 38/09., 153/09.,  90/10., 143/12.  i 152/14., dalje: ZV) tražiti od tuženice predaju u posjed predmetne nekretnine, ali da nije dokazao da bi mu ta nekretnina bila potrebna radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja potrebitih, dok da ekonomski interes tužitelja da mu treća osoba plaća režijske troškove stana nije dovoljan razlog da se umiješa u pravo na dom tuženice.

9.1. Stoga, ujedno cijeneći da je tuženica ekonomski slabija i ugrožena osoba, da stan koristi  sama, da u predmetnom stanu živi već 22 godine da je osoba bez imovine veće vrijednosti i da nema drugog adekvatnog smještaja u koji bi preselila, prvostupanjski sud na temelju provedenog testa razmjernosti zauzima stav da u konkretnom slučaju prednost treba dati privatnom interesu tuženice nad javnim interesom tužitelja, slijedom čega zaključuje da miješanje tužitelja kao vlasnika nekretnine u pravo na dom tuženice iz čl. 8 Konvencije nije opravdano pa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev pozivom na pravo na dom tuženice na predmetnom stanu.

11. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj kao vlasnik predmetnog stana traži iseljenje tuženice i predaju u posjed stana slobodnog od osoba i stvari, dok tuženica tom zahtjevu suprostavlja prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije, prema kojem svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Dakle, radi se o sukobu između dva ustavna, odnosno konvencijska prava, prava vlasništva i prava na dom (poštovanje doma). U takvoj situaciji sud je bio dužan ispitati da li predmetni stan predstavlja dom tuženice i da li zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz predmetnog stana predstavlja miješanje u njezino pravo na dom, te ukoliko to utvrdi, provesti test razmjernosti pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Naime, pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetni stan predstavlja dom tuženice u smislu čl. 8. Konvencije, a koje utvrđenje tužitelj žalbenim navodima niti ne dovodi u pitanje. Također, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da otkaz ugovora o najmu stana tuženici odnosno zahtjev za iseljenje predstavlja miješanje u njezino pravo na dom, s obzirom da je miješanje čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, pri čemu tužitelj žalbenim navodima neosnovano osporava takvo utvrđenje prvostupanjskog suda, budući da činjenica da je otkaz ugovora o najmu stana dat u skladu sa čl. 19. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., dalje:ZNS) istome ne otklanja značaj miješanja u pravo na dom tuženice.

13. Pri utvrđenju da predmetni stan predstavlja dom tuženice i da je otkazom ugovora o najmu stana odnosno zahtjevom za iseljenje došlo do miješanja u pravo na dom tuženice, pravilno je prvostupanjski sud pristupio provođenju testa razmjernosti, a na temelju kojeg  je pravilno zaključio da bi u konkretnom slučaju iseljenje tuženice predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom. Naime, nije sporno da je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice utemeljen na zakonu i da teži legitimnom cilju zaštite vlasničkih prava tužitelja, međutim cijeneći da je tuženica osoba koja nema stalnih primanja, dok su njezina povremena primanja dostatna samo za podmirenje osnovnih životnih potreba, da je korisnica socijalnih potpora, da s obzirom na svoje materijalne prilike nije u mogućnosti osigurati drugu nekretninu za život, dok tužitelj s druge strane kao jedinica lokalne samouprave nije pružio dokaza da bi iseljenje tuženice bilo nužno odnosno društveno prijeko potrebno radi zašite javnog interesa ili interesa trećih osoba, to i prema ocijeni ovog suda  iseljenje tuženice iz predmetnog stana i predaja istog u posjed tužitelju predstavlja neopravdano miješanje u pravo na dom tuženice, koje nije bilo nužno u demokratskom društvu, pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

14. Žalbeni navodi kojima tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazao da bi mu predmetni stan bio potreban za vlastito korištenje ili zbrinjavanje potrebitih, ističući da konstantno i kontinuirano provodi postupak dodjele stana osobama s liste reda prvenstva za dodjelu stanova u najam pa da bi na taj način postupio i u odnosu na predmetni stan, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To iz razloga jer jedinice lokalne samouprave u pravilu dodjeljuju stanove u najam socijalno ugroženim osobama, u konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dostavio niti jedan dokaz da bi postojala osoba koja bi bila u nepovoljnijem socijalnom položaju od tuženice i da bi skrb o takvoj osobi bila nužna i opravdavala iseljenje tuženice iz predmetnog stana u smislu čl. 8. Konvencije.

              15. Žalbeni navodi tužitelja da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Revd-1841/2023 i Revd-2473/2023  dopušteno podnošenje revizije radi pravnog pitanja; "Predstavlja li miješanje tužitelja kao javne vlasti u ostvarivanje prava na dom opravdan i legitiman cilj, imajući u vidu da je zakonito otkazan ugovor o najmu stana zbog neplaćanja najamnine i drugih režijskih troškova ako osoba i nakon otkaza ugovora o najmu stana neovlašteno nalazi u stanu, te činjenice da je riječ o stanu koji služi za rješavanje stambenog pitanja socijalno ugroženih osoba s tužiteljevog područja", ne dovode do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, shvaćanje suda prvog stupnja sukladno je odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, Zahtjev broj 64982/12,Škrtić protiv Hrvatske, Ćošić protiv Hrvatske zahtjev broj 28261/06, Paulić protiv Hrvatske zahtjev broj 28261/06, Orlić protiv Hrvatske zahtjev broj 48833/07, i Bjedov protiv Hrvatske zahtjev broj 42150/09 u kojima se navodi da neovisni sud treba ocijeniti razmjernost i razumnost mjere iseljenja osobe koja se poziva na pravo na dom, jer tužitelj nije iznio opravdane argumente kojima bi dokazao da je iseljenje tužene kao socijalno ugrožene osobe potrebno, kad se poziva na pravo na zaštitu jedinog doma, te se stoga legitimni interes tužitelja da kontrolira pravo vlasništva stavlja na drugo mjesto.

16. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st.1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te je odlučeno kao u izreci.

U Rijeci 7. veljače 2024.

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

                                                                                                                         Kristina Vukelić Aničić v.r.