Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-4063/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Slavici Garac, u pravnoj stvari tužitelja trgovačkog društva, G. t. d.o.o. /OIB: …/ iz K., koga zastupa M. B., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. J. i M. B. iz K., protiv tuženika trgovačkog društva, L. d.o.o. /OIB: …/ iz Z., koga zastupa D. K., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu H. K. i D. K. iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 2794/2020-12 od 7. listopada 2022., nadnevka 10. studenog 2023.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2794/2020-12 od 7. listopada 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. R. iz Z. poslovni broj Ovrv-15891/2019 od 18. studenog 2019. (stavak I. izreke), odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (stavak II. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.150,00 kuna / 550,80 eura[1] sa zateznim kamatama od 7. listopada 2022. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda

1 Fiksni tečaj konverzije – 7.53450 kuna za 1 euro

Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tužitelj predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja (ovlaštene osobe za distribuciju toplinske energije na području Grada K.) za isplatu 9.205,70 kuna, usmjeren protiv tuženika (vlasnika poslovnog prostora na lokaciji P. u Gradu K., gdje se nalazi toplinska stanica putem koje je na toplinsku mrežu spaja cjelokupni sustav grijanja svih poslovnih prostora na toj lokaciji), na ime troškova tarifnog elementa priključne snage od siječnja do rujna 2017. sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Nije sporno da između stranaka nije sklopljen pisani ugovor o distribuciji i opskrbi toplinskom energijom, da je tuženik u razdoblju 2012. do 2017. plaćao tužitelju ispostavljene račune, da tuženik u predmetnom razdoblju (siječanj - rujan 2017.) u svom poslovnom prostoru na lokaciji P. u Gradu K., nije imao potrošnju toplinske energije jer je u isti instalirao bojler, uveo podno grijanje i skinuo radijatore, da se na lokaciji P. u Gradu K. nalazi desetak poslovnih prostora, među kojima je i tuženikov i da je Grad K. vlasnik objekta u kojem se nalaze poslovni prostori i dijela poslovnih prostora.

7. Sporno je, je li tuženik kao vlasnik poslovnog prostora, dužan neovisno o tome što tužitelj za njegov poslovni prostor u predmetnom razdoblju nije isporučivao toplinsku energiju, tužitelju platiti trošak tarifnog elementa priključne snage (takozvana fiksna naknada koja se odnosi na troškove snage) kao nužni trošak, a ako jest u kojim iznosima.

8. Prvostupanjski je sud zaključio da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je s tuženikom sklopio ugovor o opskrbi toplinske energije opisan u odredbi članka 9. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom (Narodne novine, broj: 35/2014.), članka 3. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije (Narodne novine, broj: 35/2014., 129/2015.), niti ugovor o priključenju sklopljen na temelju prethodne termoenergetske suglasnosti opisane u članku 6. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom (Narodne novine, broj: 129/2006.) i da iz dostavljenih računa proizlazi "da nisu točne tužiteljeve tvrdnje kako je tuženiku obračunavao samo naknadu za priključnu snagu, a koju je prema navodima tužitelja dužan plaćati svaki krajnji kupac koji se je izdvojio iz sustava" jer da je iz pojedinih računa vidljivo da je tužitelj pored naknade za snagu za obračunsko razdoblje obračunavao i naknadu za energiju iako tijekom utuženog razdoblje nije bilo isporuke "električne" energije za poslovni prostor tuženika, odnosno da isporuka nije bila moguća jer da zbog kvara toplinske stanice za to nisu bili ispunjeni uvjeti.

9. Osnovano tužitelj osporava izbor i primjenu mjerodavnog materijalnog prava po prvostupanjskom sudu i ukazuje na povredu pravila o odlučivanju iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a (nedostatak razloga o odlučnom činjenicama i proturječnost navedenih razloga sa stanjem spisa), budući da je prvostupanjski sud u donošenju pobijene presude očito ispustio iz vida da se o relevantnosti određene činjenične tvrdnje ne zaključuju se na temelju rezultata dokazivanja o njenom postojanju, već na temelju pravilno izabrane pravne norme, odnosno da uvjerenje suda da je određena tvrdnja istinita ne znači da je ona važna za konkretan spor, da je odlučujući o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio odredbe članka 3. i 9. Općih uvjeta uza isporuku toplinske energije iz 2014. i 2015. godine (odredbe članka 3. ne regulira odnos kupca i krajnjih kupaca već odredba članka 4.), te članka 6. Općih uvjeta iz 2006., iako je ista prestala važiti donošenjem Općih uvjeta u 2014. godini, da nije ispitao sve argumente i dokaze iznesene po strankama u postupku, a niti se iako je to bilo potrebno izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i prijedlogu tužitelja da se izvede dokaz financijskim vještačenje.

10. Naime, Zakonom o tržištu toplinske energije (Narodne novine, broj: 80/2013., 14/2014., 102/2014., 95/2015, 76/2018., 86/2019., u daljnjem tekstu: ZTTE-a) kojim su u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva 2009/28/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora energije i dopuni te naknadnom ukidanju Direktive 2001/77/EZ i Direktive 2003/30/EZ (SL L 140, 5. 6. 2009.), Direktiva 2010/31/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 2010. o energetskim svojstvima zgrada (preinaka) (SL L 153, 18. 6. 2010.) i Direktiva 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti kojom se dopunjuju direktive 2009/125/EZ i 2010/30/EU i ukidaju direktive 2004/8/EZ i 2006/32/EZ (SL L 315, 14. 11. 2012.), je propisano:

- da je krajnji kupac pravna ili fizička osoba koja kupuje toplinsku energiju za vlastite potrebe od kupca na temelju obračuna toplinske energije (članak 3. točka 14. ZTTE-a);

- da je priključna snaga najveća dopuštena snaga koju predaje proizvodno postrojenje za transformaciju u vanjske instalacije ili distribucijsku mrežu, odnosno dopuštena snaga toplinske energije koju iz vanjskih instalacija ili distribucijske mreže može preuzeti kupac toplinske energije na mjestu razgraničenja, a propisana je termoenergetskom suglasnošću (članak 3. stavak 2. točka 27. ZTTE-a);

- da se iznimno od odredbi ZTTE-a, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može izdvojit iz zajedničkog toplinskog sustava uz uvjete propisane ZTTE-a (članak 45. stavak 1. ZTTE-a);

- da je isključenje zgrade / građevine iz toplinskog sustava moguće uz podnošenje zahtjeva ovlaštenog predstavnika suvlasnika, na temelju prethodno postignute suglasnosti svih krajnjih kupaca na zajedničkom mjerilu toplinske energije, za izdvajanje svih samostalnih uporabnih cjelina unutar zgrade/građevine te uz prethodnu suglasnost distributera i opskrbljivača toplinskom energijom (članak 45. stavak 2. ZTTE-a);

- da je krajnji kupac iz stavka 1. članka 45. dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu (članak 45. stavak 3. ZTTE-a).

11. Pravilnikom o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju (Narodne novine, broj: 99/2014., 27/2015.), koji je donesen na temelju odredbe članka 33. stavka 2. ZTTE-a je propisano da se ukupni troškovi toplinske energije sastoje se od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, da se priključna snaga utvrđuje primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije (članak 2. stavak 2. točka 3.).

12. Iz navedenih propisa bi proizlazilo da je i krajnji kupac kojem je odobreno izdvajanje iz toplinskog sustava (ili se izdvojio iz toplinskog sustava) dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostanu cjelinu, odnosno takozvanu fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage - troškove koji nisu u vezi sa (ne) grijanjem stana ili prostora i koji nastaju kao nužni (troškove koji nisu u vezi sa troškovima isporučene toplinske energije za poslovni prostor i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode).

13. Nadalje, prema odredbi članka 4. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije iz 2014. (a ne člankom 3. na koji se poziva prvostupanjski sud) ugovor o potrošnji toplinske energije sklapaju kupac toplinske energije i ovlašteni predstavnik suvlasnika (stavak 1.) na način i po postupku određenom odredbama Zakona o tržištu toplinske energije, a smatra se sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade / građevine za koje se isporuka toplinske energije obavlja preko zajedničkog mjerila toplinske energije (stavak 2.).

14. Nije jasno niti iz kojih elemenata priloženih računa za predmetno razdoblje je prvostupanjski sud zaključio da je pored naknade za obračunsko razdoblje obračunavana i naknada za energiju, a niti zašto nije bilo potrebno izvoditi dokaz financijskim vještačenjem koje je predložio tužitelj u podnesku od 15. lipnja 2020. na okolnosti da je za predmetno razdoblje tuženiku, kao i ostalom vlasnicima poslovnih prostora bila obračunavana samo naknada za priključnu snagu jer vezano za isto nisu navedeni razlozi u obrazloženju prvostupanjske presude.

15. Stoga je, uz činjenicu da dužnost naknade troškova postupka zavisi od konačne odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, u cijelosti ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2794/2020-12 od 7. listopada 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno odlučeno kao pod stavkom I. izreke rješenja (članak 369. i članak 370. ZPP-a) s tim da je ostavljeno prvostupanjskom sudu odlučiti i o troškovima žalbenog postupka kako je to odlučeno pod stavkom II. izreke rješenje (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

16. U zakonitom nastavku postupka prvostupanjski će sud ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu na temelju pravilno izabranog i primijenjenog materijalnog prava, imajući u vidu sve naprijed navedeno i odluku će obrazložiti na način određen člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

17. Skreće se pozornost prvostupanjskom sudu na pravna shvaćanja iskazana u odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-870/2022-2 od 14. ožujka 2023., Rev-127/2023-2 od 5. travnja 2023., koja su na tragu tumačenja ciljeva postavljenih "Direktivama o nepoštenoj trgovačkoj praksi"[2] po Sudu Europske unije u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17 (EVN Bulgaria Toplofikacia EAD protiv Nikoline Stefanove Dimitrove /zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Rajonen sad Asenovgrad, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska/ i Toplofikacia Sofia EAD protiv Mitka Simeonova Dimitrova, uz sudjelovanje Termokomplekt OOD /zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio sad Općinski sud u Sofiji, Bugarska/).

U Zagrebu 10. studenog 2022.

Sutkinja:

Slavica Garac, v.r. 2 članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, kojom se mijenjaju Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i Direktiva 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te stavlja izvan snage Direktivu Vijeća 85/577/EHS i Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća 97/7/EZ, u vezi s člankom 5. stavkom 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj trgovačkoj praksi poduzetnika prema potrošačima na unutarnjem tržištu, kojom se mijenja Direktiva Vijeća 84/450/EEZ, Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ i Uredba Europskog parlamenta i Vijeća (EZ)