REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU

Broj: 7 P-657/23-10

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja B. M., OIB …,

Č., (ranija adresa P. 38), zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku iz I., protiv tuženika E.&S. d.d., OIB: …, R., kojeg zastupa OD M., K. & partneri iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 26. rujna 2023.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja K. D., odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika M. S., odvjetničke vježbenice, dana 09. studenog 2023.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku E.&S. d.d., R., OIB: … da tužitelju M., OIB: …,

Č., po osnovi

preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF isplati iznos od 1.782,88 EUR (tisućusedamstoosamdesetidva eura i osmadesetiosam centi) / 13.448,31 kuna (trinaesttisućačetiristočetrdesetiosam kuna i tridesetijednu lipu ) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

– na iznos od 173,61 kn od 01.03. 2012. do isplate

– na iznos od 354,28 kn od 01.04. 2012. do isplate

– na iznos od 412,28 kn od 01.05. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.06. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.07. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.08. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.09. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.10. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.11. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.12. 2012. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.01. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.02. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.03. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.04. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.05. 2013. do isplate

– na iznos od 380.89 kn od 01.06 .2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.07. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.08. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.09. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.10. 2013. do isplate

– na iznos od 380,89 kn od 01.11. 2013. do isplate

– na iznos od 261,78 kn od 01.01. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01.02. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01.03. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01.04. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01.05. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 06. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 07. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 08. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 09. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 10. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 11. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 12. 2014. do isplate

– na iznos od 250,89 kn od 01. 01. 2015. do isplate

– na iznos od 388,43 kn od 01. 02. 2015. do isplate

– na iznos od 280,89 kn od 01. 03. 2015. do isplate

– na iznos od 280,89 kn od 01. 04. 2015. do isplate

– na iznos od 280,89 kn od 01. 05. 2015. do isplate

– na iznos od 305,89 kn od 01. 06. 2015. do isplate

– na iznos od 280,89 kn od 01. 07. 2015. do isplate

– na iznos od 280,89 kn od 01. 08. 2015. do isplate

– na iznos od 280,89 kn od 01. 09. 2015. do isplate

u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svakopolugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, do 31. srpnja 2015. g., te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koju utvrđuje Hrvatska narodna banka do 31.12.2022.god., a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.138,44 EUR (tritisućestotridesetiosam eura i četrdesetičetiri centa ) / 23.646,58 kuna (dvadesetitritisućešestočetrdesetišest kuna i pedesetiosam lipa ) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, a

sve

u

roku

od

dana.

III. O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem traži od tuženika s osnova isplate još iznos od 214,18 EUR (dvjestoičetrnaest eura i osamnaest centi ) / 1.613,75 kuna tisućušestoitrinaest kuna i sedamdesetipet lipa ) tj. do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva.

IV. O d b i j a s e zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužitelju u vezi ugovora o kreditu i to s osnove potplaćenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog, te se temeljem navedenog odbija prigovor prijeboja za iznos od 198,34 EUR (stodevedesetiosam eura i tridesetičetiri centa ) / 1.494,40 kuna (tisućučetiristodevedesetičetiri kune i četrdeset lipa ) s osnova odbijenih potraživanja tuženika.

Obrazloženje:

1. Tužitelj B. M. (u daljnjem tekstu tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 04. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimjena kod ovoga suda pod brojem P-286/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik E.&S. d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 17. studenog 2006.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 23.900,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 5,99 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj … temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj ističe da mu tuženik do dana pisanja ove tužbe nije dostavio zahtjevanu dokumnetaciju, a niti se o zahtjevu tužitelja očitovao. Stoga predlaže sudu temlejem čl. 186.b. st.3. Zakonao parničnom postupku da naloži tuženiku dostavu dokumnetacije koja se ima smatrati zajedničkom, a a bez koje dokumnetacije tužitelj ne može postaviti zahtjev za isplatu. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, a koji iznos će postaviti po dostavi dokumnetacije i po provedenom financijsko-knjgovodstvenom vještačenju temeljem čl.186.b. st. 4. Zakona o parničnom postupku, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tužitelj je zatim dana 29. lipnja 2019.god. dostavio sadašnju točnu adresu tužitelja.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

4. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio svu dokumnetaciju koja se odnosi na predmetni kredit.

5. Nakon toga je tužitelj u podnesku od 15. rujna 2019.god. (koji je predan na ročištu održanom dana 26. rujna 2019.god. ) postavio tužbeni zahtjev na isplatu tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa pd ukupno 15.062,06 kuna, u pojedinačnim mjesečnim iznosima, s dospijećem od 05. prosinca 2011.god. do 08. rujna 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Tuženik se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem od 18. prosinca 2019.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Rješenje je postalo pravomoćno 06. travnja 2020.god. kada je isto potvrdio Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju pod brojem Gž-292/20 .

8. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

9. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

10. Tuženik je u podnesku od 24. studenog 2020.god. naveo da ukoliko postoji sumnja u nepristranost uređujuće sutkinje, da bi se ista trebala izuzeti.

11. Sud je na ročištu održanom dana 11. prosinca 2020.god. utvrdio da kod uređujuće sutkinje ne postoji niti jedan razlog koji je tuženik naveo u svom podnesku jer da je isti razlog postojao tada bi sutkinja odmah po primitku predmeta postupila sukladno čl. 72. Zakona o parničnom postupku.

12. Sud je Rješenjem od dana 07. lipnja 2021.god. odredio prekid postupka temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ( objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 89/14 koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), do okončanja postupaka koji se predu Sudom Europske unije vode pod brojem C-474/20 i brojm C-567/20 ). Isto rješenje je potvrđeno Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2103/21 od dana 26. listopada 2021.god. 13. Nakon toga je sud ponovno odredio prekid postupka rješenjem od dana 14. rujna 2022.god., koje rješenje je ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 3839/22 od dana 12. travnja 2023.god.

14. Nakon toga je spis sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj i to P-657/2023 i dalje se postupak provodi pod tim brojem.

15. Zatim je sud Rješenjem od dana 12. svibnja 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka jer su postupci, zbog dovreštka kojih je ovaj postupak prekinut, pred Sudom Europske unije dovršeni.

16. Tuženik je u podnesku od dana 24. kolovoza 2023.god. odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša K. R.

17. Tijekom postupka tuženik je opunomoćio druge punomoćnike za zastupanje u ovom postupku, prema punomoći u spisu.

18. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 11. rujna 2023.god. na način kako sada glasi u izreci.

19. Na ročištu održanom dana 26. rujna 2023.god. stranke su suglasno izjavile da nije potrebno usmeno salušanje vještakinje J. N.

20. Na tom ročištu je sud donio i rješenje da s obzirom na izneseni prigovor tuženika da se ne slaže s djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, da će sud o istome odlučiti u konačnoj odluci, te je odlučeno da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

21. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 26. rujna 2023.god., s obzirom da daljnjih dokanih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo. 22. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 7-10 spisa), dopis (list 11 spisa), dopis i preslik povratnice (list 24 i 25 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 26-28 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 28 i 29 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 30-31 spisa), izračun konverzije kredita (list 32-36 spisa), sudsku praksu (list 37-48 spisa), obavijesti (list 49-59 spisa), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa (list 60-64 spisa), mišljenje (list 65 spisa), podatke (list 66 i 67 spisa), dopis Hrvatske narodne banke (list 67 i 68 spisa), izvješće (list 69 spisa), priopćenje Hrvatske narodne banke (list 69-74 spisa), metodologiju utvrđivanja kamatnih stopa (list 75-78 spisa), priopćenja (list 79 i 80 spisa), sudsku praksu (list 81 i 82 spisa), obavijest o kreditu (list 84 spisa), otplatni plan (list 85 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 86-92 spisa), sudsku praksu (list 100-112 spisa), promjene kamatne stope (list 113-124 spisa), sudsku praksu (list 132-137 spisa), sudsku praksu (list 150-170 spisa), mišljenja (list 188-209 spisa), mišljenje (list 210-211 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 212-224 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 225 i 226 spisa), otplatni plan (list 227 i 228 spisa), obavijest (list 229 spisa), otplatni plan (list 230 i 231 spisa), sudsku praksu (list 232-238 spisa), mišljenje (list 241-250 spisa), dokumentaciju (list 259-264 spisa), sudsku praksu (list 295-381 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje N. J. zaprimljen 06. travnja 2021. (list 389-410 spisa), sudsku praksu (list 435-452 spisa)., te je saslušao tužitelja B. M., kao stranku u svrhu dokazivanja.

23. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

24. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

25. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26. Prema sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci točan naziv tuženika je : E.&S. d.d. (E.&S. d.d.), OIB: …, R.

27. Nije sporno da su tužitelj B. M. kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 17. studenog 2006.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.900,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu adaptacije stambenog prostora (stambeni kredit ) i to na rok od 156 mjeseci, uz kamatnu stopu od 5,99 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 220,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku, ugovor je potpisao i jamac B. Đ., a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno.

28. Nije sporno da je u čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,99 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

29. Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao banka dana 14. siječnja 2016.god. sklopili Aneks broj 1 (dodatak) ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju priznao preplatu na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 12.655,21 kunu ( HRK ). Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. 30. Nije sporno da je kredit nakon toga otplaćen u cijelosti.

31. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

32. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

33. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

34. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

35. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

36. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

37. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

38. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

39. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

41. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

42. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

43. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

44. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditia koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

45. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

46. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

48. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

50. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

51. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu

52. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 04. lipnja 2019.god

53. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

54. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

55. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

56. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 04. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

57. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

58. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 04. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

59. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem.

60. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

61. Sud pisani iskaz svjedokinje D. K. ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a sud smatra da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili ankesu broj 1. ugovora o kreditu.

62. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ranije živio na adresi P., gdje je živio i kada je uzimao ovaj sporni kredit. 2006. su supruga i on uređivali kuću roditelja u P. te su trebali kredit radi dovršetka i adaptacije kako bi mogli tamo živjeti. Već je imao jedan kredit u valuti CHF, međutim još im je nedostajalo novaca, pa su onda otišli u E.&S. d.d. po taj drugi kredit, a u tu banku su išli jer mu je supruga tamo imala račun. U banci su objasnili da im nedostaje još novaca za adaptaciju kuće i ponudili su im samo taj kredit u valuti CHF. Zbog proteka vremena se ne sjeća što su sve u banci pojašnjavali, sjeća se da s obzirom na visinu njegove plaće i suprugine plaće, da su im tu bili prihvatljive rate, a što će se kasnije događati nisu posebno razgovarali. On je bio zaposlen kao državni službenik i nikako nije mogao pojmiti da bi doživio da od strane banke, da mu se povise toliko rate i da mu to poremeti cijelu financijsku konstrukciju. Tako su u E.&S. d.d. uzeli taj kredit na iznos od 23.900,00 CHF na rok od 156 mjeseci, a početne mjesečne rate su mu iznosile 1.200,00 kuna. Nakon godine dana su iste rate počele rasti i bile su nekih 500-600 kuna više. Konzultirao je banku zbog čega se to događa, te je čak pisao i pisani prigovor koji je odnio na šalter banke. Banka je slala obavijesti o promjeni kamatne stope, te su slali opomene da nije cijeli iznos rate plaćen i onda su te opomene naplaćivali 100 kuna, a te opomene su slali bez povratnice, znači bez potvrde da je to uopće primio. Opomene su slali svakih 10 dana, ne mjesečno i to su naplaćivali. Rate je plaćao na način da su mu iste skidali mjesečno s plaće, te se znalo dogoditi da su mi u računovodstvu izračunali ratu po tečaju iz prošlog mjeseca koji se je u međuvremenu promijenio, pa je onda rata bila par kuna viša i onda mu je banka svaki puta za to slala opomenu i to naplatila 100 kuna. Ponekad je i išao nakon isplate plaće i te rate još i na šalter u banku pitati da li je rata u cijelosti plaćena, kako ne bi imao problem s opomenom. Za konverziju je saznao u medijima te je banka sama poslala prijedlog, a prvi prijedlog nije bio sukladan Zakonu, pa su onda poslali drugi prijedlog koji je onda on potpisao. Dobro je došla bilo kakva pomoć da se te mjesečne rate smanje, a po toj konverziji mu je bilo lakše plaćati te niže rate, a priznali su mu i pretplatu. Taj kredit je u cijelosti otplatio. Prije ovog kredita je imao i druge kredite uglavnom u valuti EURO, ali i u valuti CHF, to je bio stambeni kredit. Nije vidio nikakvu zamku u takvim ugovorima, a u tim kreditima mu nije rasla mjesečna rata previše. Za ovaj sporni kredit mu je u banci rečeno da imaju dobar kredit u valuti CHF, te je vjerovao banci. Prilikom sklapanja ugovora nije dobio opće uvjete banke. Nisu mu objasnili da rizik promjene tečaja ne snosi banka nego on. Da su mu u banci to objasnili ne bi uzeo takav kredit, da je znao da će se tečaj promijeniti i samo 5% na više ne bi uzimao takav kredit. Prije zaključenja ugovora službenik banke mu je rekao da obveza plaćanja mjesečnih rata glasi u kunama ovisno o tečaju CHF. Bio je svjestan da te rate mogu biti nešto više ili nešto niže, ali ne da će se rate toliko povisiti, mislio je da će varirati u nekim manjim mjesečnim iznosima, i to je prihvaćao, ali nije mislio da se mogu tako jako povisiti. Prilikom izvršene konverzije banka je prihvatila da postoji pretplata, ali mu te novce nisu dali nego su mu naknadno skidali pola rate i s tog iznosa, a pola rate je i nadalje morao plaćati, a umjesto da je banka tu pretplatu skinula s glavnice koju je još bio dužan, a nije imao nikakvog izbora, morao je prihvatiti to što banka nudi, a samo iz razloga da si olakša i da mu mjesečne rate budu niže. On ne zna što utječe na promjenu tečaja.

63. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 64. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

65. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

66. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

67. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

68. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

69. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

70. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

71. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

72. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 73. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

74. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

75. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

76. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

77. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

78. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

79. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

80. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

81. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

82. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

83. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. 1. izreke presude.

84. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

85. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

86. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

87. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

88. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

89. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 14.01.2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

90. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

91. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom) od 14.01.2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

92. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 14.01.2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

93. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

94. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

95. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

96. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

97. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

98. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

99. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C- 452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

100. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. 101. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

102. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

103. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 104. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

105. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

106. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

107. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

108. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

109. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

110. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

111. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

112. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

113. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

114. Rješenjem od 17. veljače 2021.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost kredita koji je tužitelj kao korisnik kredita uzeo od tuženika temeljem Ugovora o kreditu broj … . i to da vještak izračuna visine pretplate za svaki pojedini mjesečni anuitet koji se odnosi i na kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF (švicarski franak ) s obzirom na početni otplatni plan, odnosno da primijeni početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i tečaj CHF na dan korištenja kredita, te da vještak uzme u obzir dodatak ugovora o kreditu od dana 14. siječnja 2016.god. kojim je tužitelju priznat određeni iznos pretplate, a da sa preplatom koja je tužitelju priznata u konverziji zatvori najprije zatezne kamate na najstarije preplaćene iznose i da posebno navede preplatu zbog jednostrane promjene kamatne stope i posebno preplatu zbog promjene tečaja CHF i da za navedeni iznos preplate umanji potraživanje tužitelja. Također je potrebno da se vještak očituje koje parametre je tuženik primjenjivao prilikom obračuna kamata, te da li je konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana. Vještačenje je povjreno stalnom sudskom vještaku N. J., C. d.o.o., Č. 115. Vještakinja N. J. je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

116. Stalna sudska vještakinja N. J. je dana 06. travnja 2021.god. dostavila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 5,99% godišnje, razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj … do 30.09.2015. godine više platio tuženiku iznosi od 21.012,70 kuna. Konverzijom kredita koju je proveo Tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđena je preplata u iznosu od 12.655,21 kuna. Na razliku utvrđenu Nalazom do 01.03.2012. godine obračunata je zatezna kamata do 30.09.2015. godine, te je izvršeno zatvaranje do iznosa 12.655,21 kuna, i to zatezne kamate u iznosu od 5.090,82 kuna i glavnice (razlike) u iznosu od 7.564,39 kuna. Preostala razlika više plaćenog iznosi 13.448,31 kuna (21.012,70 - 7.564,39)., a u pojedinačnim iznosima kako slijedi. Tuženik je primjenjivao parametre prilikom obračuna kamata: parametri koji utječu na visinu kamatne stope:1. Kretanje tržišnih kamatnih stopa (EURIBOR, LIBOR i sl.), 2. Kreditni rizik Republike Hrvatske (CDS), 3. Regulatorni trošak (trošak obvezne pričuve banaka kod HNB), 4. Kreditni rizik klijenta i 5. Operativna marža. Na pitanje da li je konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana vještakinja je navela da iznos u Nalazu iskazane razlike više plaćenog od 13.448,31 kuna tuženik nije iskazao kao preplatu po konvertiranom kreditu, budući da je tuženik sukladno zakonskim odredbama izvršio konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR, te time izjednačio položaj tužitelja s položajem dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatom. Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat uz primjenu kamatne stope od 5,99%, te po tečaju koju je vrijedio na dan isplate kredita. 117. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

118. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, te ističe da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja postupio protivno danog zadatka po rješenju suda. Nema primjedbe na matematički izračun vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja. Stavlja prigovor prijeboja u iznosu od ukupno 1.492,40 kuna, na značenih u pojedniom mjesecu kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. 119. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalne sudske vještakinje N. J. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

120. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

121. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.782,88 EUR / 13.448,31 kuna, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,99 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga je donesena odluka kao pod 1. izreke presude.

122. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 05.12.2011.god. do zaključno 08.09.2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

123. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodiovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

124. Kako je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 11. rujna 2023.god. u dijelu koji se odnosi na na isplatu s osnova više uplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, s kojim smanjenjem tj. djelomičnim povlačenjem se tuženik nije složio, to sada sud ovom presudom, usprkos naprijed navedenom, treba odlučiti i to na način da u tom dijelu smanjenog tužbenog zahtjeva odlučuje presudom i to na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija. Naime, tužitelj je odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u određenom novčanom iznosu ( tražio je isplatu iznosa od ukupno 15.062,06 kuna u podnesku od 15. rujna 2019.god., a u konačno sređenom tužbenom zahtjevu traži isplatu ukupnog iznoa pd 13.4448,31 kunu/1.782,88 EUR ).

125. Dakle, tužitelj je tijekom ovog postupka odustao od samo dijela isplate preplaćenih iznosa. Kada se prilikom sniženja tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje : ZPP), kojoj se tuženik ne bi mogao protiviti, jer se preinaka tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi, o čemu se i radi u ovom slučaju. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Osim tog prema odredbi čl.191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. 126. Stoga u slučaju kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to ovaj sud odlučuje o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi tj. u podnesku od dana 15. rujna 2019.god., a prije sniženja istoga od strane tužitelja jer je isto je u skladu sa Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od dana 26. travnja 2021.god. koji glasi „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Povlačenje tužbe, kao procesna radnja tužitelja, nije apsolutna i ograničena je, između ostalog zaštitom tuženika od šikaniranja tužitelja (neograničeni broj istih tužbi protiv tuženika). Kada se tuženik upustio u raspravljanje, ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, te je tužitelju za povlačenje tužbi potrebna suglasnost tuženika. U konkretnoj situaciji, tuženik je osporio sve u tužbi istaknute zahtjeve, pa se time upustio u raspravljanje o svim zahtjevima.

127. Stoga je sud ovom presudom taj povučeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu odbio jer je isti povučen, a tuženik nije pristao na to povlačenje, a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te je odlučio kao u toč. III. izreke (odbijen je za isplatu još iznosa od 1.613,75 kune / 214,18 EUR koji predstavlja razliku do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva tj. 15.062,06 kuna – 13.448,31 kuna), što je sukladno postojećoj sudskoj praksi (npr. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž- 1224/2020, Županijski suda u Rijeci, broj Gž-3701/2015 ). 128. Ističe se da je tuženik tijekom postupka stavio prigovor prijeboja odgovoru na tužbu, dok je kasnije tijekom postupka isti naznačio u iznosu od 1.494,40 kuna u podnesku zaprimljenom dana 21. travnja 2021.god. u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

129. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje : ZOO ) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primila plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja međutim tuženik nije točno naznačio iznose te svoje tražbine niti tijek zakonske zatezne kamate na isti već je prigovor prijeboja istaknuo samo općenito.

130. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njezina obveza vraćanja nečeg što nije niti primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. 131. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. IV. izreke presude.

132. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim tužbenim zahtjevom nije uspio samo u neznatnom dijelu (u dijelu za koji je povukao svoj tužbeni zahtjev s osnova isplate, na što tuženik nije pristao, pa je sud u tom dijelu tužitelja odbio ), a zbog tog dijela nisu nastali dodatni troškovi, budući da je sud provodio postupak po prvotno podnesenoj tužbi, trebala su biti održana sva provedena ročišta, stranke su trebale dostaviti podneske po pozivu suda, a isto tako je bilo potrebno i provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, kao i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja za koje u visini troška provođenja nije bilo razlike visini troškova, dok se visina boda za odvjetničke troškove računa po istoj vrijednosti boda.

133. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 1.782,88 EUR / 13.448,31 kuna). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), posebice Tbr. 48. iste, dakle 15,00 kuna/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.8. toč.1.), zastupanje na ročištu 26.09.2019. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 12.12.2019. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 16.07.2020. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.9/1), sastav podneska od 31.07.2020.god. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.8/1), sastav podneska od 27.10.2020.god. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 29.10.2020. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 11.12.2020. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.9/1), sastav podneska od 01.02.2021.god. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 02.02.2021.god. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.9/1), sastav podneska od 11.09.2023.god. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.8/1), sastav podneska od 12.09.2023.god. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 26.09.2023.god. u iznosu od 199,08 EUR/1.500,00 kuna (tbr.9/1), i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 66,36 EUR/500,00 kuna (tbr.9/3), i ukupno iznosi 2.687,64 EUR /20.250,00 kuna. Sastav ostalih podnesaka navedenih u troškovniku, sud tužitelju ne priznaje jer nisu bili potrebni za vođenje postupka.

134. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 331,43 EUR/ 2.500,00 kuna. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR/400,00 kuna i na presudu u iznosu od 66,28 EUR/ 500,00 kuna, koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ), te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23 ).

135. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.138,44 EUR/ 23.646,58 kuna, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor. 136. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

137. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 09. studenog 2023. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja K. D., odvjetnik iz I.

2. punomoćnici tuženika OD M., K. i partneri iz Z.

--------------------------------------