Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-925/2022-8

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K., V. i P. d.o.o., Z., protiv tuženika A. P. iz P., OIB: ... zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru polovni broj Pr-8/22-33 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru polovni broj Pr-8/22-33 od 5. srpnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku A. P., OIB: ... isplatiti tužitelju E. d.o.o., OIB: ... iznos od 150.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 1. travnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09%, od dana 1 srpnja 2018. godine po stopi od 6,82% za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 24.506,25 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 24.506,25 kuna, a do zatraženog iznosa.".

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I., i II., izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

6. Suprotno žalbenim navodima presuda ne proturječi izvedenim dokazima te ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Prvostupanjski je sud sporne i odlučne činjenice pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja i ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kao poslodavca na isplatu iznosa od 150.000,00 kuna s pripadajućom kamatom od 1. travnja 2018. pa do isplate na ime naknade štete u vidu troškova obrazovanja tuženika a sve temeljem ugovora između stranaka od 24. travnja 2017.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

-da između stranaka nije sporno da je tuženik završio program stručne tehničke izobrazbe za zvanje tehnički koordinator (K. u Sloveniji (što proizlazi i iz indeksa tuženika u kojem je navedeno da je tuženik pohađao tehnički izobrazbu u razdoblju 2016. i 2017. godine) i da je cijenu tog obrazovanja (seminare, praktične vježbe i provjeru znanja) platio tužitelj,

-da nije sporno ni da je tuženik odmah nakon otkaza zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca i to u automehaničarskoj radionici, odnosno koncesionaru za tvrtku R., kao što je i tužitelj.,

-da iz iskaza tuženika proizlazi da je znao da obrazovanje za zvanje K. košta i da tužitelj nije uopće mogao "imati firmu" ako nema nikoga (osposobljenog) sa zvanjem K. svjedok V. nije iskazivao ništa od značaja za odluku u ovom predmetu, s obzirom da je iskazao nespornu činjenicu da je tuženik bio na školovanju u Sloveniji, dok nije imao saznanja o tome je li tuženiku trebala biti veća plaća po povratku s navedenog obrazovanja, je li mu plaća zaista i bila povećana, je li tuženik zaključivao ikakav ugovor s tužiteljem (osim ugovora o radu).,

-da je tuženik imao obvezu postupiti po članku 5. predmetnog ugovora s obzirom da je nesporno pohađao obuku za zvanje K. i istu uspješno završio, dok s druge strane tužitelj ne bi imao interes osiguravati trošak takvog obrazovanja za bilo kojeg radnika ukoliko taj radnik, po završenom obrazovanju, ne bi barem jedno vrijeme nastavio raditi kod tužitelja.,

-da tuženik nije dokazao da je bilo koji dio troškova (za smještaj ili prehranu) snosio sam ili da mu tužitelj to nije podmirio.,

-da tužitelj nije priložio sve račune iz kojih bi proizišao trošak od 150.000,00 kuna, međutim, da je tuženik preuzeo i obvezu isplate upravo naznačenog iznosa iz članka 3. ugovora, a sukladno članku 7. istog.,

-da je tužitelj dijelom bio proturječan u iskazu kada navodi da predmetno obrazovanje tuženik nije pohađao u 2016. godini (već jedino u 2017.) obzirom da i iz ugovora proizlazi da se vrijeme obrazovanja odnosi i na 2016. i 2017., a takvi podaci proizlaze i iz priloženog indeksa tuženika.,

-da je tuženik potvrdio da je predmetno obrazovanje (osposobljavanje) za zvanje K. pohađao i 2016. i 2017. godine.,

10. Polazeći od navedenog utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan zbog toga što su ispunjene pretpostavke iz Ugovora o obrazovanju radnika od 24. travnja 2017. i to članka 3. u svezi članka 7. tog Ugovora od 24. travnja 2017., budući je tuženik nakon što je stekao potrebitu kvalifikaciju otkazao Ugovor o radu kojeg je sklopio s tužiteljem.

11. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja zbog toga što su joj se ispunile pretpostavke iz ugovora o obrazovanju radnika od 24. travnja 2017., budući tuženik nakon što je stekao potrebitu kvalifikaciju otkazao je ugovor o radu kojeg je sklopio s tužiteljem.

12. Ovakav zaključak suda prvog stupnja ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilan obzirom da isti žalbeni navodima tuženika nije doveden u pitanje.

13. Ovdje prvenstveno valja napomenuti kako je sud kod odlučivanja vezan upravo činjeničnom osnovom tužbe, dok nije vezan za pravnu kvalifikaciju, upravo iz razloga jer je materijalno pravo primijenio po vlastitoj ocijeni. Činjeničnu osnovu tužbe mogu učiniti pravno relevantne činjenice koje su među strankama sporne, činjenice utvrđene pravomoćno osuđujućom presudom kaznenog suda, nesporne činjenica, priznate činjenice pred sudom i u tijeku parnice i činjenice koje se postojanje po zakonu pretpostavlja.

14. Upravo obzirom na vezanost suda činjeničnom osnovom tužbe kao i obzirom da tužitelj tijekom cijelog postupka iznos od 150.000,00 kuna obrazlaže kao potraživanje koje se odnosi na troškove osposobljavanja na radnika tijekom radnog odnosa, a upravo zbog vezanosti za činjenični supstrat tužbe, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tvrdnju tužitelja da bi se navedeni odnos trebao razmatrati kroz institut ugovorene kazne sukladno odredbama Zakona o radu.

15. Zakon o radu ne sadrži posebne odredbe kojima bi takvi odnosi bili vezani uz plaćanje školovanja radnika osim odredbe članka 54. ZR koja propisuje obvezu poslodavca omogućiti radniku u skladu s mogućnostima i potrebama rada školovanja, obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanje, odnosno da je radnik dužan u skladu sa sposobnostima i potrebama rada školovati se i obrazovati se. Stoga sud prvog stupnja pravilno zaključuje da ZR u članku 8. stavku 4. upućuje na primjenu propisa obveznog prava koja propisuje slobodu određivanja odnosa. S obzirom da su stranke ugovorile obvezu tuženika na podmirenje troškova osposobljavanja ukoliko ne ostane raditi za poslodavca najmanje 6 godina nakon provedenog osposobljavanja, tužitelj osnovano od tuženika potražuje isplatu po ugovorenoj obvezi.

16. Odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje : ZOO) propisano je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršavati svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

17. Odredbom članka 342. stavak 1. ZOO-a propisano je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti ju savjesno u svemu kako ona glasi.

18. Imajući u vidu odredbu članka 4. stavak 2. Ugovora o obrazovanju radnika razvidno je da su stranke ugovorile da će u slučaju da radnik ne izvrši svoju obvezu iz stavka 1. ovog članka vratiti poslodavcu cjelokupni iznos troškova obrazovanja iz članka 3. ovog Ugovora kojim se poslodavac obvezuje u cijelosti snositi troškove obrazovanja u iznosu od 150.000,00 kuna.

19. Dakle, nasuprot tužiteljevom ispunjenju ugovorne obveze prema tuženiku, stoji obveza tuženika preuzeta ugovorom od 24. travnja 2017. (članak 9. ZOO-a). Otkazivanjem ugovora o radu, odnosno ispunjenjem ugovorom preuzete obveze nakon položenog "specijalističkog ispita" za tuženika je nastala obveza preuzeta člankom 7. Ugovora za vraćanje cjelokupnog iznosa troškova obrazovanja određenim člankom 3. Ugovora.

20. Obzirom da je tuženik kako je naprijed navedeno otkazao Ugovor o radu, to je isti dužan ispuniti obvezu preuzetu ugovorom s osnova troškova obrazovanja obzirom da u smislu odredbe članka 65. stavak 1. ZOO-a, a tužitelj kao vjerovnik ovog obvezno pravnog odnosa ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze, a tuženik je dužan ispuniti u svemu kako glasi.

21. Protivno žalbi, tužitelj je snosio trošak osposobljavanja pa ga ima pravo zahtijevati obzirom da ga je na posljetku snosio upravo tužitelj.

22. Nisu osnovani niti navodi žalitelja da se radi o ugovornoj odredbi koja je protivna moralu društva i kao takva ništetna. Ovaj sud ocjenjuje da nije nemoralno ugovarati da tuženik snosi trošak svog osposobljavanja koji za njega bilo besplatno, ukoliko nakon završenog osposobljavanja ne ostane raditi kod tužitelja u ugovorenom razdoblju. Tuženik nije vezan tim rokom i slobodan je ugovor otkazati kao što je i učinio. Međutim, u tom slučaju je dužan vratiti troškove koje tužitelj imao na njegovo školovanje pa time nije povrijeđen Ustavno pravo na slobodu rada kako to neosnovano ističe tuženik.

23. Protivno žalbi odredba članka 7. Ugovora o obrazovanju nije ništetna jer je ugovorena da tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove školovanja kroz osposobljavanje ukoliko se radni odnos raskine. Naime, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe može se utvrditi da je smisao ugovaranja bio obvezati tuženika na plaćanje troškova osposobljavanja upravo u slučaju ukoliko on među ostalim otkaže ugovor o radu prije isteka određenog roka. Prema tome takva ugovorna odredba nije ništetna niti je njome ugovoren nemogući uvjeti iz članka 298. stavak 2. stavak 2. ZOO-a.

24. Žalbeni navodi tuženika svode se na osporavanje ocjene dokaza izvršene po prvostupanjskom sudu pri čemu tuženik u žalbi iznosi vlastitu intepretaciju ocjene provedenih dokaza, iznoseći pojedine tvrdnje u odnosu na postojanje određenih činjenica koje, prema tvrdnji tuženika ukazuje na drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni prikaz sadržaj dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka koji nema objektivno uporište o sadržaju postupka.

25. Odluka o parničnom trošku također je pravilno i zakonito donesena temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a u svezi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

26. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a to je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a čime je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 9. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.