Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale Comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje-Buie
Buie, Via dell’ Istria 1
Poslovni broj P-787/2022-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji: M.
V., u pravnoj stvari tužiteljice: M. V., OIB …, Ulica O.
B. 9, … U. zastupane po punomoćniku T. V., odvjetniku u O.
V.&R.&C. C., iz G., protiv tužene: Š. G., OIB …., Ulica O. B. 9, … U. zastupane po punomoćniku D.
K., odvjetniku iz U., radi Obvezno - isplata, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 28. rujna 2023. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno, punomoćnika tužene i tužene osobno, 09. studenoga 2023.
p r e s u d i o j e
I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženoj: Š. G. iz U., O. B. 9, OIB;
… da tužiteljici: M. V. iz U., O. B. 9, OIB: …. isplati iznos od 148.598,00 kn ili 19,722,34 eura s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od 75.000,00 kn ili 9.954,21 eura počam od dana 26. studenog 2019. godine pa sve do isplate i na iznos od 73.598,00 kn ili 9.768,13 eura počam od dana 09. siječnja 2020. godine pa sve do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.“
Poslovni broj P-787/2022-15 -
2 -
II/ Nalaže se tužiteljici da tuženoj isplati parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.875,00 eur/ 14.127,19 kuna[1] ,u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj sudu 02. studenoga 2022. navodi da je tužena od tužiteljice u nekoliko navrata pozajmljivala novčane iznose, pa je tužiteljica u jednom navratu i darovala novčani iznos tuženoj, obzirom na dobre odnose koji su trajali među njima godinama, koji su se u međuvremenu pokvarili, a tužena je ostala dužna tužiteljici ukupan iznos od 148.598,00 kn. Taj iznos je tužiteljica tuženoj pozajmila u dva navrata, i to dana 25. studenog 2019. godine iznos od 75.000,00 kn i dana 08. siječnja 2020. godine iznos od 73.598,00 kn. Tužiteljica je molila u više navrata tuženu da joj vrati pozajmljeni novac, no tužena je uvijek obećavala da će vratiti, ali nije. Kako je tužiteljica u nekoliko navrata pozvala tuženu da joj vrati preostali posuđeni iznos, a tužena se oglušila na te pozive, to tužiteljica podnosi tužbu i predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci. po svojim punomoćnicima koji su iskazani u priloženoj punomoći podnosi ovu tužbu.
2. Tužena se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti. Tužena od tužiteljice nikada nije posuđivala novac pa su svi navodi iz tužbe potpuno neistiniti. Tužena je tijekom 2019. godine tužiteljici čuvala stan, te kada bi ova dolazila u U., pomagala joj i činila razne usluge pa je tužiteljica u znak zahvalnosti istoj darovala novčani iznos od 20.000,00 eura, o čemu su stranke sačinile darovni ugovor.
Tužena ističe i da su stranke imale i zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a prilikom raskida ugovora da se tužiteljica nedvojbeno izjasnila da prema tuženici nema nikakvih tražbina.
3. Stranke zahtijevaju naknadu parničnog troška.
4. U podnesku na listu 31 spisa, od 06. travnja 2023. tužiteljica ne spori da je tuženoj darovala iznos od 20.000,00 eura, međutim to nije novac koji tužiteljica zahtijeva ovom tužbom. Ističe da su stranke zaključile i ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji je u međuvremenu sporazumno raskinut, a i prema tom ugovoru postojala je obveza tužene da brine o stanu tužiteljice, pomoć tužiteljici i razne usluge. To što su stranke prilikom raskida ugovora navele da jedna prema drugoj nemaju nikakvih međusobnih tražbina odnosi se isključivo na taj ugovor.
5. Među strankama je nesporno da je zaključen ugovor o darovanju dana 09. siječnja 2020. između tužiteljice kao darodavca i tužene kao daroprimca, na str. 33 spisa, da je među strankama bio zaključen i ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je raskinut sporazumom stranaka. Nesporno je da je u čl. 4. Sporazuma o raskidu navedeno da stranke jedna prema drugoj nemaju nikakvih tražbina, međutim tužiteljica i dalje tvrdi da se to odnosi samo na eventualna potraživanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, a tužena tvrdi da se to odnosi općenito na odnos između stranaka.
6. Radi utvrđenja spornih činjenica u postupku, posebno na okolnosti da li je tužiteljica pozajmila tuženoj iznos od 20.000,00 eura koji iznos se tužena obvezala vratiti tužiteljici izvedeni su dokazi čitanjem: dopisa (str. 4), ugovora (str. 12-13), ugovora o doživotnom uzdržavanju, raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju,
Poslovni broj P-787/2022-15 -
3 -
potvrde o isplati od strane IKB U. d.d., saslušane su parnične stranke i svjedok I. M..
7. Ostali dokazi, posebno predloženo saslušanje svjedoka, nisu izvedeni budući je sud ocijenio da njihovo saslušanje nije potrebno.
8. U odnosu na zahtjev iz tužbe tužiteljica je u bitnome iskazivala da je tuženoj sve zajedno dala 60.000,00 eura. Ona i tužena su se bile jako zbližile i to je počelo negdje 2017. godine. Tužena je rekla da ju stvarno voli, slala joj je poruke i bila je jako dobra prema njoj. Ona se u Umag vratila 2019. godine upravo radi nje. Bile su kao najbolje prijateljice. Imale su zaključen i ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je u međuvremenu raskinut. Od 6. mjeseca 2019. ona je tuženoj počela davati po 3.000,00 kuna mjesečno za otplatu kredita za automobil. Što se tiče ovog konkretnog što traži u ovoj tužbi navela je da se radi o iznosu novca koji je prvi put dala 2019. godine, negdje u jesen, 10.000,00 eura i potom početkom 2020. godine drugih 10.000,00 eura. Za taj novac je bio zaključen ugovor o darovanju, i to na njezinu inicijativu. Potom je navela da ona ovom tužbom ne traži tih 20.000,00 eura za koje je zaključen ugovor, dakle, ne traži o novac koji je dala Š. u jesen 2019. i početkom 2020., traži ono što je navedeno i to je novac koji joj je dala par mjeseci kasnije u 2021. godini. Za tih 20.000,00 eura što je davala tuženoj nema nikakvu potvrdu, kao ni za ovih po 3.000,00 kuna. O tome čak nikome nije niti govorila jer se nije htjela hvaliti. Ovih 20.000,00 eura što je dala u 2021. tuženoj, dala je odjedanput. Taj novac je imala kod kuće jer je iz Š. donijela svoju ušteđevinu. Na upit zašto je u tužbi navela da traži ovaj novac koji je dala u 2019. u jesen i početkom 2020., to zato jer je mislila da će joj onda Š. taj novac vratiti, a ono što joj je dala u 2021. neka joj ostane. Za ta novac koji je dala tuženoj u jesen 2019. i početkom 2020. je napravljen ugovor o darovanju, to je bilo više privatno i ona nikada nije ni pomislila da bi joj tužena taj novac trebala vratiti. Njezina mjesečna mirovina 3.300,00 CHF. Kada je počela davati tuženoj 3.000,00 kuna mjesečno za auto nisu još bile zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju. Svakog 9. u mjesecu je tuženoj davala 3.000,00 kuna, ali nema nikakvog pisanog dokaza o tome. Kad su zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju nastavila je davati novac. U sporazumu o raskidu ugovora je navedeno da nemaju nikakvih potraživanja jedna prema drugoj, to se mislilo na potraživanja u svezi ugovora.
9. Tužena je u bitnome iskazala da od tužiteljice nikada nije posuđivala nikakav novac njoj novac nije bio potreban i nije istina da je noj tužiteljica posudila 20.000,00 eura. Ona je M. upoznala 2017. godine kada je kupila stan u zgradi gdje živi.
Počele su se viđati i jedan dan je M. došla u trgovinu i pitala ju da li bih ona mogla preuzeti brigu o njenom stanu, na što je ona pristala. Nisu se dogovorile za nikakvu naknadu i od tog dana ja ona imala brigu o stanu kad je tužiteljica odlazila u Š..
Tužiteljica ju je je pitala da li bih zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa njom, na što je pristala, jer je tužiteljica rekla da nema nikog. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je bio na snazi od 2018. do 2022. Nikada joj tužiteljica nije dala novac za plaćanje kredita za auto. Njoj je tužiteljica darovala 20.000,00 eura jer je ona to izričito željela, a ona joj je rekla da njoj taj novac ne treba. Osim ovih 20.000,00 eura tužiteljica joj nikada nije dala nikakav drugi novac. Njoj nikada do danas nije jasno zašto je raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nije istina da je M. slala poruke u Š., naprotiv ona je njoj slala poruke i čak ju je pitala da li jo smije reći da je voli. To je bilo prije nego što je ugovor uopće bio sastavljen. Nikada ona tužiteljici nije
Poslovni broj P-787/2022-15 -
4 -
obećala da će joj ovaj novac vratiti koji joj je dala, već je htjela da se zaključi ovaj ugovor o darovanju jer se bojala da će se dogoditi upravo ovo što se dogodilo. Nikada ona od tužiteljice nije tražila da ona njoj posudi novac. Njoj to nije bilo potrebno.
10. Svjedok I. M. iskazao je da Š. poznaje 27 godina budući je ona
klijent njegovog knjigovodstva M. j.d.o. U., a M. V. je upoznao,
negdje u ljeto 2018. Pred kraj 2019. godine nazvala ga je Š. i rekla mu: I. sve ovo što sam napravila za M., vezano za paženje stana, obilaske, plaćanja
itd., ona je odlučila da mi daruje iznos od 20.000,00 eura. Pošto ja radim posao koji radim i svakodnevno se susrećem sa novcima ja sam M. rekla i tebe molim da napravimo neki darovni ugovor ili nešto da sutra nemam problem jer se radi o malo većoj svoti." On joj je rekao da mu pošalje Marijine podatke da bi to mogli staviti na papir. To je bilo negdje u 11., 12. mjesecu. Odmah poslije Nove godine, početkom 2020. Š. ga je nazvala i pitala ga da li će napisati taj ugovor. On je sastavio ugovor, Š. je rekla da je ugovor u redu, ali da M. želi da dopiše rečenicu da u
slučaju Š. smrti M. želi da se njoj taj iznos vrati, odnosno da Š. obavijesti
svoje da onaj tko će nju naslijediti da to vrati M.. Š. je o tome obavijestila i svoju mamu i svoga brata, upoznala ih je sa sadržajem ugovora i on je tu rečenicu i dodao u ugovor. M. je odlučila Š. darovati novac zato što je ova brinula o stanu,
obvezama dok je M. bila u Š., cca dvije godine. Š. je M. vozila i u
P., a M. je sa Š. odlazila i kod njezine mame, kupovala joj namirnice,
odlazila u ljekarnu. Koliko on zna, novac iz ugovora o darovanju, prvi iznos novca Š. je od M. dobila prije potpisivanja ugovora, jednu polovicu, a drugi dio novca kod potpisa ugovora, a novac je dignut dan ranije. 08.01. je novac dignut, a 09.01. je potpisan ugovor. Nije mu poznato da li je M. ikada tuženoj posudila bilo kakav iznos novca. Š. mu je rekla da je M. darovala Š. 10.000,00 eura +
10.000,00 eura. To je bilo darovanje, a Š. mu je rekla da M. zna što potpisuje.
Nije mu poznato da bi Š. imala veće građevinske radove u nekretnini u kojoj živi u 2019., 2020., 2021. godini. Š. je njegov klijent preko 20 godina, ona je jako dobro poslovala uvijek, kupila je svoj poslovni prostor na kredit od svog rada bez ikakvih pozajmica. Ne zna na šta je novac utrošen. Prilikom razgovora o pisanju ugovora o darovanju njemu je Š. bila rekla da već ima zaključen ugovor o uzdržavanju sa M. i da joj je M. rekla da je ionako sve poslije njezine smrti
Š.. Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije vidio. M. nikakav drugi novac nije dala Š. osim ovih 20.000,00 eura, Š. taj novac nije niti potreban jer je ona jako dobro poslovala i posluje.
11. Iz materijalnih dokaza u spisu utvrđeno je, a što među strankama nije niti sporno da su imale zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji je sporazumno raskinut 11.3.2022. godine, da je u čl. 4. navedeno da jedna prema drugoj nemaju nikakvih tražbina. Sud ocjenjuje da se ta odredba odnosi upravo na prava i obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju i da time nije riješena eventualna pozajmica tužiteljice tuženoj, (za koju pozajmicu je sud utvrdio da je i nije bilo). Jer kada bi se i to rješavalo u sporazumu o raskidu ugovora sud ocjenjuje da je logično i životno da bi to jasno bilo i navedeno, jer prilikom raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju stranke uobičajeno navedu da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja/dugovanja upravo u odnosu na taj konkretni pravni posao, a kako bi izbjegle kasnije potencijalne sporove u svezi prava i obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Iz suglasnog iskaza stranaka i svjedoka i usporedbom materijalnih dokaza u spisu sud zaključuje da iznos
Poslovni broj P-787/2022-15 -
5 -
koji tužiteljica zahtijeva ovom tužbom nije u nikakvoj vezi sa ugovorom o doživotnom uzdržavanju.
Iz potvrda u spisu utvrđeno je da je tužiteljica dana 25.11.2019. godine podigla iznos od 11.423,76 CHF, a dana 8. siječnja 2020. godine iznos od 11.009,16 CHF, što odgovara 20.000,00 eura, koji iznos je bio predmet ugovora o darovanju. Iz iskaza svjedoka i tužiteljice utvrđeno je također da je darovani iznos tužiteljica tuženoj dala u dva navrata i to u jesen 2019. i početkom 2020. godine, pa sud zaključuje da se upravo radi o tom novcu, prema potvrdama, koji je tužiteljica tuženoj darovala.
Iskaz tužiteljice bio je konfuzan, a ona je prvo iskazivala da traži od tužiteljice novac koji joj je darovala u skladu s ugovorom o darovanju, a potom da to nije taj novac, da traži novac koji je tužiteljici dala početkom 2021. godine. Bitno je da i tužbom koju podnosi sudu upravo zahtijeva taj iznos koji je podignut 25.11.2019. godine i 8. siječnja 2020. godine. Taj novac bio je predmetom ugovora o darovanju i taj novac tužiteljica je tuženoj darovala i predala na način kako su stranke iskazivale, a što je navedeno u ranijem dijelu obrazloženja. Ugovor o darovanju nije opozvan i on proizvodi sve prane učinke. Utvrđeno je nadalje da taj novac tužiteljica tuženoj nije pozajmila, a da se ne radi o nikakvoj pozajmici utvrđeno je i iz iskaza tužiteljice koja u svom iskazu uopće ne spominje pozajmicu i obvezu tužene da pozajmljeni iznos vrati tužiteljici. Iz izvedenih dokaza u spisu utvrđeno je da je tužiteljica dobrovoljno taj novac dala tuženoj, 20.000,00 eura. Iako tužena navodi da je pored tog iznosa dala dakle i drugi iznos koji zahtijeva, (neki iznos iz 2021. godine), u korist tih svojih tvrdnji tužiteljica nije ponudila nikakve dokaze, posebno materijalne. Sud navodi da su i sukladno odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP stranke dužne u korist svojih tvrdnji predložiti odgovarajuće dokaze, a što tužiteljica nije učinila. Iako ona tvrdi da je tuženoj ukupno dala 60.000,00 eura, za to nema nikakvih materijalnih dokaza, (osim za 20.000,00 eua za što je utvrđeno da je taj novac darovan tuženoj). Nadalje, da je tužiteljica i dala tuženoj novac, ničime nije utvrđeno da se radilo o pozajmici. Jer, i sama tužiteljica iskazuje da je novac davala, npr. po 3.000,00 kuna mjesečno za auto zato da bude sigurna da će imati osiguran prijevoz, ako joj to bude potrebno. Potom za 20.000,00 eura u 2021. godini iskazuje da je taj novac dala tuženoj jer je bila kriza zbog korone, a da se čak time nikome nije htjela niti hvaliti. Dakle, kad bi se radilo i o toj količini novaca radilo bi se o tome da je tužiteljica, dobrovoljno, od nikog nagovarana taj novac dala tužiteljici, a ne pozajmila. Da se radilo o pozajmici, neobično je da o tome tužiteljica ne bi tražila bar neki pisani trag. Stoga sud nije niti saslušavao ostale predložene dokaze, jer je to ocijenio nepotrebnim, kraj utvrđenog iz materijalnih dokaza u spisu i saslušanja. Ugovor o pozajmici je ugovor definiran i odredbama Zakona o obveznim odnosima, sa pravima i obvezama ugovornih stranaka, a utvrđeno je da između stranaka takav ugovorni donos nije niti nastao. Kako je navedeno, tužiteljica je čak navela da ona ne potražuje od tužene nova, onaj koji je naveden u tužbi, već novac koji je dala tuženoj početkom 2021. , a koji u tužbi niti ne spominje, već u tužbi traži novac za koji je tijekom postupka utvrđeno da je tuženoj darovan i to 25. 11.2019. i 8.1.2020.
Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
12. U odnosu na trošak.
Tužiteljica koja nije uspjela u postupku nema pravo na parnični trošak. Tužena je je zahtijevala parnični trošak u iznosu od ukupno 750 bodova plus PDV i to za sastav odgovora na tužbu 250 bodova i pristup na dva ročišta ukupno 500
Poslovni broj P-787/2022-15 -
6 -
bodova. Sveukupno tužena zahtijeva trošak od 1.875,00 eura/14.127,19[2] . U skladu s
Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22, 126/22) i čl. 155. ZPP-a tuženoj su priznati zatraženi troškovi zastupanja, u skladu Tar. Br. 8,9 i 42.
13. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, u smislu odr. čl. 325. ZPP-a odlučeno je kao u izreci, tužbeni zahtjev je odbijen i tužiteljica je obvezana na plaćanje parničnog troška tuženoj.
Buje-Buie, 09. studenoga 2023.
Sutkinja
Margareta Vivoda
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude.
Dna:
1. Punomoćniku tužiteljice,
2. Punomoćniku tužene.
Broj zapisa: 9-3085f-4db66
Kontrolni broj: 0ae7d-0a672-a0664
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Margareta Vivoda, O=OPĆINSKI SUD U PAZINU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Pazinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
