Poslovni broj: Usž-1433/23-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Lidije Rostaš, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja T.-A. d.o.o., V., OIB: …, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. & partneri d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB: …, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 8 UsI-227/2022-9 od 27. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 8 UsI-227/2022-9 od 27. siječnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Osijeku točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja tuženika klasa: UP/II- 471-02/21-01/59, urbroj: 513-04-21-2 od 14. prosinca 2021. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda V., klasa: UP/I-471- 02/20-01/172, urbroj: 513-07-16-01/11-20-01 od 23. studenog 2020., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 14. prosinca 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 23. studenog 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. svibnja 2020. do 30. lipnja 2020. u iznosu od 3.100,00 kn i kamate u iznosu od 0,00 kn te mu je ujedno naloženo da uplati navedenu poreznu obvezu, kao i da obračuna i uplati kamate od dana sastavljanja zapisnika do dana uplate i provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS). U bitnome ističe da je obrazloženje prvostupanjske presude arbitrarno jer je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaze koje je tužitelj predložio na okolnost utvrđivanja odlučnih činjenica i da je zanemario sve materijalne dokaze. Navodi da sud očito zaboravlja da se u konkretnom slučaju radi o kupcu (društvu B. b. d.o.o. Lj.) iz druge države članice (Republike Slovenije) koji je svojim vozilom došao u Republiku Hrvatsku te je istim vozilom preuzeo od tužitelja i odvezao robu (jagode) u svoje sjedište u Republiku Sloveniju. Vrijednost navedene robe iznosila je ukupno 12.400,00 kn. Smatra da nije mogao dostaviti račun za prijevoz robe jer takav račun ne postoji, isto tako ne postoji račun za otpremu, s obzirom na to da je kupac sam svojim službenim vozilo prevezao robu u svoje sjedište, a to je potvrdio na izjavama koje je tužitelj dostavio u sudski spis. Smatra kako je životno nelogično da bi navedeni kupac ili tužitelj za navedenu vrijednost robe sklopio policu osiguranja u vezi s prijevozom robe. Također, niti tužitelj, niti kupac nisu u konkretnom slučaju bili dužni ispuniti CMR teretni list upravo zbog činjenice što se radi o dva trgovačka društva iz dvije države koje su obje članice EU i jer se radi o robi (jagodama) koja ne podliježe carinjenju, a koju je od tužitelja kupio i prevezao sam kupac, a ne treća osoba, prijevoznik. Nadalje navodi da mu se stavlja na teret da navedeni kupac u izjavama koje je predao tužitelju (i koje je tužitelj dostavio poreznom tijelu u okviru poreznog nadzora) nije naveo napomenu da je kupac spreman na zahtjev Porezne uprave dati bilo kakve informacije u vezi mjesta odredišta tih dobara sukladno članku 170. stavku 3. točkama d) i f) Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 1/17., 41/17., 128/17., 1/19. i 1/20.-dalje Pravilnik ). Tužitelj prvenstveno ističe da navedene izjave nije sastavio tužitelj nego ih je sastavilo navedeno slovensko društvo koje je osnovano i posluje u skladu sa zakonima Republike Slovenije i Europske unije te prema mišljenju tužitelja nije niti imao obvezu,biti upoznat s navedenim Pravilnikom, a osim toga, tužitelj je predložio sudu da provede dokaze saslušanjem zakonskih zastupnika i tužitelja i njegova kupca, kao i svjedoka – radnika tužitelja i radnika tužiteljeva kupca, a što je sud odbio. Nadalje tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 170. stavka 3. točke d) i f) navedenog Pravilnika koji je brisan Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 1/20.) koji je stupio na snagu dana 3. siječnja 2020. pa je primijenio odredbu Pravilnika koji više nije na snazi. Tužitelj također smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da se točnost, vjerodostojnost i valjanost predmetnih izjava koje su dane od navedenog kupca prosuđuje i ocjenjuje sukladno pravilima Provedbe uredbe vijeća (EU) 2018/1912 od 4. prosinca 2018. o izmjeni Provedbene uredbe EU broj: 282/2011 u pogledu određenih izuzeća za transakcije unutar zajednice (dalje: Uredba). Pozivajući se na odredbu članka 45.a stavka 1. točke b) i točke i) Uredbe, ističe kako je sukladno navedenoj odredbi neosporno da izjave kupca sadrže sve što je prema Uredbi potrebno za njihovu valjanost. Nadalje ističe da je u tijeku poreznog nadzora porezno tijelo utvrdilo da je izvršilo uvid u CMR obrazac i specifikaciju gajbi i ostale isprave što je navelo i konstatiralo u Zapisniku od 13. listopada 2020. pa smatra kako je obrazloženje presude u tom dijelu pogrešno i kontradiktorno. Tužitelj se također poziva i na mišljenje Ministarstva financija, Porezne uprave od 24. veljače 2020. Ujedno smatra kako je prvostupanjski sud osnažio nezakonito postupanje poreznih tijela koja su svojim postupanjem povrijedila odredbe članka 98. i članka 47. Zakona o općem upravnom postupku. Zaključno pozivom na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III-3871/2009 od 13. svibnja 2020., smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno zajamčeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom. Slijedom svega navedenog predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi presudu Upravnog suda u Osijeku te sam riješi ovu stvar, uz naknadu troškova za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude i podataka sudskog spisa proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim navodima i zahtjevima druge strane. Prvostupanjski je sud odbio dokazne prijedlog tužitelja smatrajući da je odlučne činjenice moguće utvrditi uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog postupka i upravnog spora. U odnosu na navode žalbe ističe se da je odredbom članka 33. stavka 1. ZUS-a propisano da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, dok je odredbom stavka 3. istog članka propisano da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Imajući na umu da sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka, konkretno tužitelja te da je obrazložio razloge zbog kojih nije izveo predložene dokaze, ne nalazi se osnovanim prigovor tužitelja da je time prvostupanjski sud povrijedio pravila sudskog postupka.
8. Nadalje, ne nalazi se osnovanim ni prigovor tužitelja o pogrešno i nepotpuno utvrdio činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava.
9. Prvostupanjski je sud imao osnove prihvatiti utvrđenja poreznih tijela. Naime, prvostupanjsko porezno tijelo je nakon provedenog poreznog nadzora, o čemu je 13. listopada 2020. sastavilo Zapisnik te Dopunski zapisnik od 20. studenoga 2022., utvrdilo da je tužitelj u 5. mjesecu 2020. evidentirao četiri računa na ime kupca B. b. d.o.o. Lj. u ukupnom iznosu od 12.400,00 kn, na kojima je naveo prijenos porezne obveze sukladno članku 41. stavku 1. točki a) Zakona o PDV-u ("Narodne novine", broj: 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19.). Tijekom poreznog nadzora je utvrđeno da tužitelj nije dostavio dokaze da je roba (jagode) navedena na predmetnim računima prevezena iz tuzemstva u drugu državu članicu navedenom kupcu, zbog čega je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost jer tužitelj nije ispunio uvjete o oslobođenju za isporuku robe unutar EU prema odredbi članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o PDV-u. Navedenom odredbom propisano je da su PDV-a oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj drugoj državi članici. Odredbom članka 33. stavka 1. istog Zakona propisano je da se poreznom osnovicom pri isporuci dobara i usluga smatra naknada koju čini sve ono što je isporučitelj primio ili treba primiti od kupca ili neke druge osobe za te isporuke uključujući i iznose subvencija koji su izravno povezani s cijenom isporučenih dobara ili usluga.
10. Razmatrajući podatke spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo uvidom u poslovne knjige i dokumentaciju dokazalo činjenice na kojima temelji utvrđivanje poreza na dodanu vrijednost, dok s druge strane tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je imao pravo na oslobođenje od plaćanja PDV-a sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o PDV-u. U odnosu na navode tužitelja ističe se kako se prema odredbi članka 89. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.- dalje OPZ) oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika, a koji se vode u skladu s odredbama članka 62. – 67. OPZ-a, a ne saslušanjem svjedoka na što tužitelj i u žalbi upire. Imajući na umu da tužitelj u smislu odredbe članka 88. OPZ-a nije tijekom postupka nadzora ponudio vjerodostojan dokaz odnosno dokumentaciju kojom bi opravdao odbitak predmetnog pretporeza, to je prvostupanjski sud imao osnove odbiti tužbeni zahtjev i ocijeniti zakonitim rješenja poreznih tijela.
11. S obzirom da tužitelj i u žalbi ponavlja navode koje je isticao u tužbi i tijekom poreznog nadzora, a na koje prigovore mu je dostatno obrazloženo, kako od strane poreznih tijela, tako i od strane prvostupanjskog suda, to se navodi žalbe ne nalaze osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari. Stoga se ne nalaze osnovanim ni prigovori tužitelja da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom.
12. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
13. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu, 9. studenog 2023.
Predsjednica vijeća
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.
