Poslovni broj: 65 P-946/2022-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja J.P. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćnici M.F.M., odvjetnici iz O., OIB …, protiv tuženika R.A., d.d. Z., OIB…:, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda G.&G., Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 25. listopada 2023. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja – G.M., odvjetnika u V. i zamj.pun. tuženika – M.S., odvjetnika iz O., a na ročištu za objavu presude 8. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj: …

sklopljenog dana 15.11.2006. g. između R.A. d.d. Z., OIB:…, kao Kreditora, i tužitelja J.P. iz P., OIB: …, kao korisnika kredita, koji je potvrđen dana 16.11.2006. g. kod javnog bilježnika T.K. iz O., broj

ovjere OU-1040/06, u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojima je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je po navedenom ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, odnosno:

- dio odredbe čl. 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

- dio odredbe čl. 2. koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i „…promjenjiva…“

- dio odredbe čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..“

ll. Nalaže se tuženiku R.A. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J.P. iz P., OIB: … isplati iznos od 2.476,67 EUR[1] /18.660,46 kn sa zateznom

kamatom koja teče:

- na iznos od 0,90 EUR¹/6,79 kn od 1.02.2008. g.,

- na iznos od 2,18 EUR¹/16,43 kn od 1.03.2008. g.,

- na iznos od 4,37 EUR¹/32,95 kn od 1.04.2008. g.,

- na iznos od 1,08 EUR¹/8,12 kn od 1.05.2008. g.,

- na iznos od 1,67 EUR¹/12,60 kn od 1.06.2008. g.,

- na iznos od 3,30 EUR¹/24,87 kn od 1.07.2008. g.,

- na iznos od 0,91 EUR¹/6,85 kn od 1.08.2008. g.,

- na iznos od 1,03 EUR¹/7,75 kn od 1.09.2008. g.,

- na iznos od 2,45 EUR¹/18,43 kn od 1.10.2008. g.,

- na iznos od 13,18 EUR¹/99,31 kn od 1.11.2008. g.,

- na iznos od 5,99 EUR¹/45,12 kn od 1.12.2008. g.,

- na iznos od 15,13 EUR¹/114,01 kn od 1.01.2009. g.,

- na iznos od 16,54 EUR¹/124,59 kn od 1.02.2009. g.,

- na iznos od 17,17 EUR¹/129,38 kn od 1.03.2009. g.,

- na iznos od 18,75 EUR¹/141,24 kn od 1.04.2009. g.,

- na iznos od 19,09 EUR¹/143,82 kn od 1.05.2009. g.,

- na iznos od 16,35 EUR¹/123,19 kn od 1.06.2009. g.,

- na iznos od 14,33 EUR¹/108,00 kn od 1.07.2009. g.,

- na iznos od 14,87 EUR¹/112,04 kn od 1.08.2009. g.,

- na iznos od 15,93 EUR¹/120,05 kn od 1.09.2009. g.,

- na iznos od 15,84 EUR¹/119,35 kn od 1.10.2009. g.,

- na iznos od 14,77 EUR¹/111,26 kn od 1.11.2009. g.,

- na iznos od 16,78 EUR¹/126,44 kn od 1.12.2009. g.,

- na iznos od 18,40 EUR¹/138,62 kn od 1.01.2010. g.,

- na iznos od 20,70 EUR¹/155,94 kn od 1.02.2010. g.,

- na iznos od 20,17 EUR¹/151,97 kn od 1.03.2010. g.,

- na iznos od 23,29 EUR¹/175,47 kn od 1.04.2010. g.,

- na iznos od 22,70 EUR¹/171,01 kn od 1.05.2010. g.,

- na iznos od 23,85 EUR¹/179,70 kn od 1.06.2010. g.,

- na iznos od 33,83 EUR¹/254,92 kn od 1.07.2010. g.,

- na iznos od 31,78 EUR¹/239,44 kn od 1.08.2010. g.,

- na iznos od 38,06 EUR¹/286,75 kn od 1.09.2010. g.,

- na iznos od 35,89 EUR¹/270,40 kn od 1.10.2010. g.,

- na iznos od 32,40 EUR¹/244,11 kn od 1.11.2010. g.,

- na iznos od 39,76 EUR¹/299,58 kn od 1.12.2010. g.,

- na iznos od 49,13 EUR¹/370,15 kn od 1.01.2011. g.,

- na iznos od 42,50 EUR¹/320,18 kn od 1.02.2011. g.,

- na iznos od 44,82 EUR¹/337,71 kn od 1.03.2011. g.,

- na iznos od 41,86 EUR¹/315,42 kn od 1.04.2011. g.,

- na iznos od 42,39 EUR¹/319,42 kn od 1.05.2011. g.,

- na iznos od 54,95 EUR¹/414,02 kn od 1.06.2011. g.,

- na iznos od 56,17 EUR¹/423,24 kn od 1.07.2011. g.,

- na iznos od 66,07 EUR¹/497,78 kn od 1.08.2011. g.,

- na iznos od 60,69 EUR¹/457,30 kn od 1.09.2011. g.,

- na iznos od 54,81 EUR[2] /413,00 kn od 1.10.2011. g., - na

iznos od 52,69 EUR²/396,99 kn od 1.11.2011. g., - na iznos

od 52,24 EUR²/393,60 kn od 1.12.2011. g., - na iznos od

55,02 EUR²/414,57 kn od 1.01.2012. g., - na iznos od 57,45

EUR²/432,84 kn od 1.02.2012. g., - na iznos od 57,77

EUR²/435,29 kn od 1.03.2012. g., - na iznos od 56,10

EUR²/422,65 kn od 1.04.2012. g., - na iznos od 57,23

EUR²/431,18 kn od 1.05.2012. g., - na iznos od 58,00

EUR²/437,02 kn od 1.06.2012. g., - na iznos od 56,70

EUR²/427,20 kn od 1.07.2012. g., - na iznos od 57,04

EUR²/429,78 kn od 1.08.2012. g., - na iznos od 56,06

EUR²/422,41 kn od 1.09.2012. g., - na iznos od 53,95

EUR²/406,50 kn od 1.10.2012. g., - na iznos od 56,20

EUR²/423,47 kn od 1.11.2012. g., - na iznos od 57,28

EUR²/431,61 kn od 1.12.2012. g., - na iznos od 56,53

EUR²/425,90 kn od 1.01.2013. g., - na iznos od 52,28

EUR²/393,89 kn od 1.02.2013. g., - na iznos od 55,89

EUR²/421,08 kn od 1.03.2013. g., - na iznos od 56,20

EUR²/423,46 kn od 1.04.2013. g., - na iznos od 54,79

EUR²/412,80 kn od 1.05.2013. g., - na iznos od 50,39

EUR²/379,65 kn od 1.06.2013. g., - na iznos od 50,28

EUR²/378,81 kn od 1.07.2013. g., - na iznos od 51,36

EUR²/386,95 kn od 1.08.2013. g., - na iznos od 53,09

EUR²/400,00 kn od 1.09.2013. g., - na iznos od 55,49

EUR²/418,08 kn od 1.10.2013. g., - na iznos od 54,25

EUR²/408,76 kn od 1.11.2013. g., - na iznos od 55,13

EUR²/415,36 kn od 1.12.2013. g.,

do 31.7.2008. g. po stopi od 15%, a od 1.8.2008. g. pa do 31.7.2015. g. u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. g., a od 1.1.2023.

g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište,

uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

lll. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u visini od 2.566,03 eur² / 19.333,75 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 8. studenog 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15

dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.g. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.

2.Tužitelj tvrdi da je kao korisnik kredita 15. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu br.: … s tuženikom kao kreditorom u podružnici tuženika u

O., a navedeni je Ugovor solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika

T.K. iz O. dana 16. studenog 2006. pod brojem OU-1040/06.

3. Predmetnim Ugovorom tuženik je odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za kupnju novih automobila R. u iznosu od 14.923,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Ugovorena visina anuiteta je bila 212,33 CHF, a ugovoreni rok otplate je bio 84 mjeseca.

4. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio dana 30. studenog 2013.g.

5. Člankom 2. Ugovora je utvrđeno da je redovita kamatna stopa 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je s početnih 5,20 % godišnje više puta jednostranom odlukom tuženika mijenjana, tj. povećavana na štetu tužitelja, pa je tako kamatna stopa na dan 19. studenog 2007.iznosila 6,20%, na dan

14. svibnja 2008. iznosila 6,75 %, 11. veljače 2009.g. iznosila 7,75%, 15. lipnja 2011. iznosila 7,50%, 15. rujna 2011. - 6,75%.

6. Prilikom sklapanja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a niti je tuženik tužitelju objasnio razloge i parametre zbog kojih će on mijenjati visinu kamatne stope. Tuženik je tijekom otplate kredita više puta jednostrano mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu na više, a time su rate kredita znatno porasle u odnosu na početni anuitet. Zbog izmjene kamatne stope mijenjala se i visina anuiteta otplate kredita, a što je utjecalo na visinu novčane obveze tužitelju u odnosu na početno ugovoreni anuitet te posljedično dovelo i do preplate u ovom ugovorenom odnosu po navedenom osnovu.

7. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već postoji sudska praksa, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04.07.2013.g. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g., s tim da je Vrhovni sud RH u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude.

8.Tom je presudom Vrhovnog suda RH potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. utvrđeno, između ostalog, da je tuženik R.A. d.d. Z. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31.12.2008.g.,

a te povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pored toga tužitelj ističe da je ova presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015.g., da bi također Vrhovni sud RH dana 20.03.2018.g. svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora te je temeljem toga Vrhovni sud zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014.g., te da oni mogu zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

9.Nadalje, tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je 4.tuženik R.A. d.d. Z. u razdoblju od 01. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanu odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

10.Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca (čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača – NN 79/07, 125/07 i 79/09, a sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača – NN 41/14 i 110/15), tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Po stavu tužiteljice radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, uz opći zastarni rok od 5 godina.

11.Pored toga tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom se propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a.st.1.citiranog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.Stoga tužitelj, podnoseći tužbu, traži da sud točkom I tužbenog zahtjeva utvrdi ništetnost spornih ugovorenih odredbi o kreditu iz čl. 1.,2.,7., a točkom II, koju je tužitelj specificirao, odnosno podnio konačan tužbeni zahtjev podneskom od 17. svibnja 2021. (str. 535-537 spisa) traži da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 18.958,57 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na dospjele pojedinačne iznose tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate, dok je točkom III tužbenog zahtjeva tužitelj zatražio naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

13.U pisanom odgovoru na tužbu (str. 132-143 spisa) tuženik je prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, pozivajući se da je predmetnim ugovorom o kreditu, člankom 12. ugovorena, u slučaju spora, nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, a to je po stavu tuženika, Općinski građanski sud u Zagrebu.

Stoga predlaže da sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se spis ustupa Općinskom građanskom sudu u

Zagrebu.

14.S obzirom da se tužitelj poziva na odredbu čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik ističe da se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju, budući da su odredbe tog Zakona stupile na snagu dana 30. rujna 2015.g.,

dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen 15. studenog 2016.g., a osim toga da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju izričito propisano da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije njegova stupanja na snagu. U odnosu na ostale navode iz tužbe, tuženik se očituje da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

15.Osim toga, a budući da se tužitelj poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a iz činjeničnog opisa tužbe proizlazi kako je tužitelj stava da je ova parnica samo formalne naravi te da povreda interesa svakog pojedinačnog potrošača neposredno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji zaključak, po stajalištu tuženika, nije osnovan.

16.Ovo stoga što se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, jer su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene.

17. Osim toga, tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, a unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav,

tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

18. Naime, sukladno odredbama čl. 96.st.1.i čl.99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g.tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi mogao dokazati, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedene tri obilježja, tada se provodi test poštenosti, a u tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenju.

19. Stoga, tuženik smatra da je u ovom postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja, i to prilikom zaključenja o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno, ispitati udovoljavala li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, jer obveza tuženika da obavijesti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja, pa stoga predlaže u tom smislu saslušati tužitelja kao stranku na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, s obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijest o primjeni kamatnih stopa.

20.S obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, to po stavu tuženika nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje, da bi takva odredba bila nepoštena, odnosno ništetna.

21.Sklapajući predmetni ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebalo očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku i promijeniti. Tuženik posebno ističe da je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat, a H.n.b. javno je potvrdila valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope,

tako da nužnost njenog ugovaranja nije dovedeno u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite.

22.Dakle, s obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom, što tužitelj i ne osporava, to on ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnost i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača.

23.Stoga, ostajući kod svih navoda iz odgovora na tužbu, opreza radi, tuženik ističe i prigovor zastare, prigovarajući kako osnovi, tako i visini tužbenog zahtjeva.

24.Radi toga tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci, podredno tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

25.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa ovjerom javnog bilježnika T.K. iz O. na str. 5-9 spisa, u Otplatnu tablicu

kredita-informativni izračun na str. 10-12 spisa, pročitani su dopisi tuženika upućeni tužitelju na str. 13, 14,15, 16, 17 i 18 te izvadak o stanju i prometu po tekućem računu tužitelja na str. 19-128 spisa, pročitao je zahtjev za kredit za kupnju novog vozila na str. 166 te promotivni uvjeti za odobrenje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila... na str. 167-169 spisa, pročitani su tržišni parametri za valutni kredit s valutnom klauzulom u CHF-prosječne veličine za kvartal, na str.170 spisa i financijsko- knjigovodstveni nalaz D.V.C. d.o.o. O. od 7.4.2021.,na str. 508-520, s prilogom-otplatnim planom na str. 521-525 spisa, a na ročištu od 11. ožujka 2022.g.saslušan je tužitelj J.P. kao stranka, budući da je predloženo njegovo saslušanje od obiju stranaka. Međutim, premda je ŽS U Splitu kao drugostupanjski sud u obrazloženju ukidnog rješenja istakao da ovaj sud kao prvostupanjski nije izveo dokaze predložene od strane tuženika na okolnost da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama te da će sud u ponovnom postupku otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano tim rješenjem te će ovisno o dokaznim prijedlozima stranaka upotpuniti činjenično stanje, imajući u vidu da je ovaj sud u ranijem postupku odbio kao nevažan prijedlog tuženika za saslušanjem osobnog bankara tuženika I.O. što bi podrazumijevalo da viši sud smatra da bi ipak ovog svjedoka trebalo saslušati radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, međutim, kako je pun. tuženika na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2023. (str. 648 spisa) uz suglasnost tužitelja povukao taj prijedlog, to se ovaj dokaz nije niti izvodio, unatoč uputi županijskog suda.

26.Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključnu činjenicu u ovoj parnici, u vezi odlučivanja o preambulu tužbenog zahtjeva, odnosno ništetnost predmetnih odredbi ugovora o kreditu, a koja je činjenica sporna između stranaka, dakle okolnost da je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog razdoblja mijenjao visinu kamatne stope, kao i okolnost da je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF.

27.Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge za promjenu koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke, dakle tužitelj i tuženik, nisu uopće pregovarali o promjenama, odnosno opravdanosti promjene kamatne stope uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem kao ugovarateljem, mijenjao visinu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, što je imalo za posljedicu znatno povećanje otplatne rate kredita.

28.Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika kredita, i to jednostranom i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

29.Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.

30.Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog suda, ne može pozivati na opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o kreditu, jer ti opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatne stope. Dakle, ovaj je sud omogućio tuženiku da tijekom dokaznog postupka pokuša dokazati svoje tvrdnje da je s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, kako je to naprijed obrazloženo, no, tuženik navedene tvrdnje iz odgovora na tužbu nije mogao dokazati.

31.Dakle, bez obzira što se radi o tzv. solemniziranom ugovoru koji je svojim potpisom ovjerila javni bilježnik T.K. iz O. i time mu dala značaj javne

isprave, sporne odredbe citiranog ugovora nisu poštene, odnosno njihova ništetnost nastala je već u trenutku potpisa ugovora, sukladno navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima te odredbama čl. 96. i 97. u vezi s čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu sve do njegovog potpunog izvršenja, odnosno naplate posljednjeg mjesečnog iznosa rate kredita. Prema tome, a s obzirom na ovakvo utvrđenje okolnosti vezanih za nepoštenost citiranih ugovornih odredbi, nije osnovan žalbeni prigovor tuženika da nije dopušteno, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te pojašnjene te ako se o njima pregovaralo, budući da je sud nedvojbeno utvrdio da tuženik kao bankarska ustanova nije tužitelju kao potrošaču, odnosno korisniku njegovih usluga dovoljno pojasnio ključne odredbe ugovora, i to odredbe vezane za promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu niti se o njima pregovaralo, ni u vrijeme zaključenja ugovora, a niti kasnije, tako da su slijedom navedenog te odredbe nepoštene pa stoga i ništetne.

32.Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi članaka

1.,2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, kao u tužbi i izreci presude, tako da je u daljnjem tijeku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih kamata i tečaja, radi čega je bilo potrebno provesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

33.Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka D.V.C. d.o.o. O. – stalni sudski vještak D.V., (str. 508-525 spisa) na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik imao načelnih primjedbi, dakle, onih pravne prirode, ali ne i primjedbi na sam izračun, proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih pojedinačnih iznosa uslijed promjene kamatne stope i tečaja, u iznosu od 18.660,46 kn, s pojedinačnim iznosima kao u nalazu vještaka i izreci ove presude.

34.Naime, sukladno nalazu vještakinje tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, odnosno postavio konačan tužbeni zahtjev u svom podnesku od 29. svibnja 2023 (str. 650-652 spisa), potražujući sveukupan iznos od 18.660,46 kn.

35.S tim u vezi, odnosno s obzirom da je sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka D.V. kao stručnog i iskusnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene

struke, koja je vještačila isključivo po nalogu suda i prema pravilima struke, a čiji je nalaz nedvojbeno točan i precizan, a koji nalaz i mišljenje sud stoga prihvaća u cijelosti kao uvjerljiv i istinit dokaz, jer na matematički izračun ni stranke nisu imale primjedbe, nije moguće prihvatiti primjedbe i prigovore tuženika koji su isključivo pravne prirode. Dakle, premda tuženik ne prihvaća vještački nalaz iz formalnih razloga, ali ne osporava točnost izračuna niti predlaže novo vještačenje po drugom vještaku, a budući da je vještak vještačio na temelju podataka iz spisa koji nisu sporni i sukladno rješenju o određivanju vještačenja, to je njegov nalaz sukladan tom rješenju i činjenicama i podacima iz spisa. Prema tome, ocjenjujući nalaz vještaka kao objektivan, stručan, nepristran i vjerodostojan dokaz te prihvaćajući ga stoga u cijelosti, sud na njemu temelji točnost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Stoga se prigovori i primjedbe tuženika na nalaz ovog vještaka ukazuju paušalnim, nedokazanim, neuvjerljivim i stoga potpuno neosnovanim.

36.Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane u nalazu vještaka te sukladno naprijed navedenom, kao u točki II izreke presude, došao do financijskih sredstava temeljem dijela ugovornih odredbi koje je sud u deklaratornom dijelu izreke presude (točka l izreke) utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i kasnije otpala, to je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose kamate, kao i iznose na ime razlike u tečaju, kao u izreci presude.

37. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

38.Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, uključujući i tuženika, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od

13. lipnja 2014.g., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zastare.

39.U ovoj parnici tužba je podnesena 12. lipnja 2019.g., a kako se u konkretnom slučaju, jer se radi o stjecanju bez osnove, za koji institut nije predviđen poseban zastarni rok, ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, dok je citirana presuda od 13. lipnja 2014.g., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, tako da je prigovor zastare neutemeljen. Ovakav stav u vezi zastare sličnih tužbi zauzima i važeća sudska praksa.

40. Naime, iz svih provedenih dokaza koje je sud cijenio po svom uvjerenju, proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj predmetnom tužbom traži isplatu kao da je ugovorio kunski kredit i to s fiksnom kamatnom stopom u visini početno ugovorene kamatne stope primjenjive na kredite vezane uz valutu CHF, s tim da je ovakvo stajalište tuženika protivno i važećoj sudskoj praksi prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u vezi predmeta vezanih uz švicarski franak.

41.Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva u cijelosti, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa kamata, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka D.V. pa do konačne

isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i u izreci presude i nedvojbeno su točni te ih stoga nije potrebno posebno i pojedinačno obrazlagati.

42.Budući da je tužitelj uspio u cijelosti u ovoj parnici, a uzimajući u obzir da se tuženik u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovi tako i po visini, to tužitelj ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška u cijelosti, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.

43.Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za sastav tužbe, te za zastupanje na 5 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 22.2.2021., 28.2.2022., 11.3.2022.g., 19.5.2023. i 25.10.2023.) sve od po 1.500,00 kn / 199,08 eur, kao i zastupanje na pripremnom ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima i koje je nakon toga i odgođeno (od 10.2.2020.) od 99,54 eur / 750,00 kn, te predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur / 2.500,00 kn, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 71,94 eur eur / 542,00 kn, zatim za sastav tri obrazložena podneska (od 7.2.2020., 17.5.2021.

i 29.5.2023.), također u iznosu od po 199,08 eur / 1.500,00 kn, ili ukupno 2.566,03 eur /19.333,75 kn, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, budući da pun. tužitelja nije u sustavu PDV-a, a prema početnoj vrijednosti predmeta spora od 2.543,75 eura i konačnoj vrijednosti od 2.476,67 eura.

44.Kod odlučivanja o troškovima koji su bili nužni i koji su dosuđeni tužitelju, sud mu nije mogao uzeti kao nužan trošak sastava 4 neobrazložena podneska (od

3.9.2019., 5.3.2021., 25.2.2022. i 25.4.2022). u visini od po 49,77 eura, jer ti podnesci nisu bili nužni da bi ih sud priznao, a osim toga, sud nije priznao u cijelosti zatražen trošak zastupanja tužitelja pripremnom ročištu od 10.2.2020. jer se radilo o pripremnom ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima i koje je odmah nakon početka raspravljanja odgođeno i zakazano novo pripremno ročište, tako da je sud tužitelju priznao samo pola zatraženog iznosa, odnosno iznos od 750,00 kn na ime zastupanja putem punomoćnika na tom pripremnom ročištu. Također, sud nije tužitelju priznao kao nužan trošak sastava odgovora na žalbu od 21.srpnja 2020., jer se ovaj trošak , sukladno stajalištu sudske prakse, ne priznaje strankama kao trošak koji je nužan za pravilno vođenje rasprave.

45. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 8. studenog 2023.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ

v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika

.