REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 242/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Tončić-Bota, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika TURISTIČKA ZAJEDNICA OPĆINE KUKLJICA, Kukljica, Ulica II br 87, Otok Ugljan, OIB: 03303294973, kojeg zastupa punomoćnica Monika Sedlić, odvjetnica u Zadru, radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1761/2021-2 od 16. studenoga 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-686/2021-10 od 17. lipnja 2021., u sjednici održanoj 8. studenoga 2023.,
p r e s u d i o j e :
I. Revizija tužiteljice se odbija.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da ju je tuženik sustavno uznemiravao i diskriminirao te teško povrijedio prava osobnosti tužiteljice na način da ju je obnašatelj dužnosti direktora TZO Kukljica vrijeđao i diskriminirao zbog dobi i obrazovanja, svojim odlukama onemogućavao obavljanje poslova koji su u skladu s njezinom stručnom spremom i radnim iskustvom stečenim radom, izolirao, poticao na šikaniranje tužiteljice, uskratio joj primjerene uvjete rada, nezakonito vršio izmjene ugovora o radu i odluka o rasporedu godišnjeg odmora, čime je povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, te postupio sukladno odredbi čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije i to na osnovi dobi i obrazovanja, te ju navedenim postupcima doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike. Odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 35.000,00 kuna, na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, zajedno sa zakonskom zateznom od podnošenja tužbe do isplate. Odbijen je i zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži da joj naknadi troškove parničnog postupka (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 12.187,50 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu koji predstavlja razliku između dosuđenog i zatraženog troška, odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382.a stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine nižestupanjske presude, te predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka tužiteljici.
4. Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode tužiteljice i predlaže reviziju odbiti, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.
5. Revizija tužiteljice nije osnovana.
6. Na temelju odredbe članka 391. stavak 2. ZPP u povodu revizije iz članka 382.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Tužiteljica u reviziji tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer da izneseni razlozi ne predstavljaju odgovarajuće obrazloženje sa dostatnim i relevantnim razlozima vezano za antidiskriminacijsku zaštitu. Prigovara utvrđenjima suda i zaključcima, jer da je iz izvedenih dokaza proizlazi da je ona diskriminirana i uznemiravana. Prigovara da je na tako nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7.1. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se podnositeljica revizije poziva.
7.2. Pravilni su razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovanim, pa pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju tužiteljica ukazuje u reviziji.
7.3. Neosnovano tužiteljica tvrdi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.
7.4. Nadalje, kada podnositeljica revizije prigovara da su sudovi propustili pravilno cijeniti dokaze te kada ona drugačije interpretira činjenično stanje, takvim revizijskim navodima ona osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što u reviziji nije dopušteno (članak 386. ZPP).
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je od strane tuženika diskriminirana i uznemiravana i to po osnovi dobi i obrazovanja, te slijedom tog utvrđenja i zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog 3. siječnja 2011., na radnom mjestu stručni suradnik u Turističkom uredu, pri čemu je 12. rujna 2018. završila trogodišnji sveučilišni studij, Međunarodni odnosi i stekla 180 ECTS bodova i sveučilišni naziv Sveučilišna prvostupnica međunarodnih odnosa,
- da je za radno mjesto stručni suradnik, Pravilnikom o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta u turističkom uredu TZO Kukljica (koji je bio na snazi od 2010. do 2019.) bila propisana srednja stručna sprema,
- da je u travnju 2019. donesen Pravilnik o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta u turističkom uredu TZO Kukljica (dalje: Pravilnik) kojim su u turističkom uredu utvrđena radna mjesta: direktor turističkog ureda, rukovoditelj turističkog ureda i turistički informator, te su propisani posebni uvjeti koji moraju ispunjavati zaposleni u turističkom uredu, kao i opis poslova,
- da je Pravilnikom propisano da i direktor turističkog ureda i rukovoditelj turističkog ureda moraju imati završen najmanje preddiplomski ili sveučilišni studij (180 ili 240 ECTS bodova) te najmanje godinu dana radnog iskustva u struci koja odgovora poslovima radnog mjesta na kojemu je radnik zaposlen,
- da tužiteljica nije imala godinu dana radnog iskustva potrebnog za navedena radna mjesta, kako je to propisano Pravilnikom,
- da je tuženik 25. siječnja 2019. podnio zahtjev Ministarstvu turizma da se tužiteljica upiše u Upisnik Turističkih zajednica Ministarstva turizma kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, koji zahtjev tuženika je odbijen, iz razloga što direktor turističkog ureda, sukladno Pravilniku mora imati završen najmanje preddiplomski stručni ili sveučilišni studij (180 ili 240 ECTS), i najmanje godinu dana radnog iskustva na poslovima iz područja turizma za koje je kao uvjet propisan minimalno studij.
10. Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi bila diskriminirana od strane tuženika po navedenim osnovama dobi i obrazovanja, jer iz sadržaja Pravilnika proizlazi da se i uvjeti koje direktor/rukovoditelj turističkog ureda mora ispunjavati, moraju ostvariti kumulativno, odnosno da konkretno tužiteljica (koja je sveučilišni naziv Sveučilišna prvostupnica međunarodnih odnosa i 180 ECTS bodova stekla u rujnu 2018.) nije imala najmanje godinu dana radnog iskustva u struci koje odgovara poslovima radnog mjesta na kojemu je radnik zaposlen budući da je svoje dosadašnje radno iskustvo (do rujna 2018.) stekla na mjestu za koje je propisana srednja stručna sprema, a nasuprot tome novozaposlena djelatnica VK imala je sve potrebne uvjete za radno mjesto na koje je zaposlena.
10.1. Isto tako, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljica nije bila izložena mobingu i da joj uslijed postupanja nadređenog rukovoditelja nije bilo povrijeđeno dostojanstvo i čast. Pri tome su utvrdili da postupanje bivšeg zz tuženika prema tužiteljici nema obilježja mobinga, a u konačnici da i sama tužiteljica nije na miran način primila novonastalu situaciju (neispunjavanje uvjeta za radno mjesto propisanih Pravilnikom i smanjenje plaće), koja situacija nije posljedica diskriminirajućeg postupanja već isključivo ne ispunjavanja potrebnih uvjeta za određeno radno mjesto.
11. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
12. Odredbom članka 7. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom članka 7. stavak 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.
13. Prema odredbi članka 1. stavak 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 112/12 – dalje: ZSD) diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema stavku 3. diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.
14. Sukladno odredbi članka 2. ZSD izravna diskriminacija znači postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. toga članka kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (stavak 1.). Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavak 1. toga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (stavak 2.).
15. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren).
16. Odredbom članka 20. stavak 1. ZSD je propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.
17. Postojanje diskriminacije je potrebno sagledati u okviru iznesenih tvrdnji o diskriminaciji, cijeneći ne samo pojedinačne postupke nego i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu je tužiteljica bila izložena.
18. Imajući u vidu izloženo te tvrdnje s kojima tužiteljica obrazlaže postojanje diskriminacije, pravilno su sudovi zaključili da se takve tvrdnje ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe članka 1. ZSD i članak 7. ZR, već da pretežito predstavljaju tužiteljičin subjektivni doživljaj. Ona nije učinila vjerojatnim da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika (tužiteljica nije ispunjavala uvjete za radno mjesto direktor/rukovoditelj turističkog ureda, dok je radnica VK ispunjavala uvjete), nije učinila vjerojatnim neke od zabranjenih osnova diskriminacije u postupanju nadređenog spram nje, a niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
19. Kada podnositeljica obrazlaže revizijske razloge zbog kojih podnosi reviziju ona u suštini prigovara zaključcima sudova o (ne)postojanju odlučnih činjenica za primjenu relevantne pravne norme i time pružanja tražene sudske zaštite. Isto tako, gotovo svim revizijskim prigovorima, ona ističe svoje stavove o predmetu spora, svoje shvaćanje o rezultatima dokazivanja. Time ona nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje iz osporene presude. Kao što je prethodno rečeno revizijom se ne mogu pobijati utvrđene činjenice. Ako sud izvodi drugačije zaključke nego što to čini podnositeljica, on time postupa u smislu zakonske odredbe iz članka 8. ZPP koja mu daje ovlast odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
20. Nadalje, mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.
21. U postupku nije utvrđeno da bi postupanja tuženika kao poslodavca imala obilježja mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužiteljice. S takvim zaključkom suda u postupku koji je prethodio reviziji suglasan je i ovaj sud, a kako oni revizijskim navodima nisu dovedeni u pitanje, to ih je (u činjeničnom smislu) nepotrebno ponavljati u ovoj odluci.
22. S obzirom da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika, slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
23. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. stavak 2. ZPP.
24. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).
Zagreb, 8. studenoga 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
