REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 434/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pulić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Dora Hanžeković Žuža odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-529/2021-2 od 15. rujna 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1531/2019-30 od 20. travnja 2021., u sjednici održanoj 08. studenog 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-529/2021-2 od 15. rujna 2021. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1531/2019-30 od 20. travnja 2021. pod točkama III., IV. i VII. izreke i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1531/2019-30 od 20. travnja 2021. pod točkama III., IV. i VII. izreke i predmet vraća sudu prvog stupanja u tom dijelu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom: utvrđena je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5103724162 sklopljenog 8. studenog 2007. između stranaka solemniziranog kod Javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak pod brojem Ov-12270/07 od 14. studenog 2007. u dijelu koji glasi „... u skladu s važećim odlukama Banke...“ (točka I.); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.280,21 kn sa zateznim kamatama (točka II.); utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. toč. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „ Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala i o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.“ pa ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane (točka III.); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 81.253,33 kn sa zateznim kamatama (točka IV.); odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 164,58 kn sa zateznim kamatama i iznosom od 3.155,94 kn sa zateznim kamatama (točka V.); utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te odbijen zahtjev tuženika za utvrđivanjem njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja i unosu od CHF 171,43 sa zateznim kamatama (točka VI.) te naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.920,00 kn (točka VII.).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd-5485/2021-2 od 30. studenog 2022., dopuštena je revizija tuženika protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Je li dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluke iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže tuženik preinačiti pobijanu presudu, a podredno ukinuti ju.

5. U odgovoru na reviziju, tužitelj osporava revizijske navode.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu sa odredbom čl. 391. st. 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka sa valutnom klauzulom u CHF, kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznos zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i razlike plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koji je nastao zbog primjene valutne kalauzule u CHF.

9. U pobijanim presudama sudovi su se, utvrđujući ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., s obzirom da su smatrali da su sudovi u parnici vezani uz takva utvrđenja, na koja se tužitelj i pozivao, a to sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a.

9.1. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Prvostupanjski sud je naveo da je odbio dokazne prijedloge tuženika saslušanjem službenice u banci KVĐ, pozivajući se na odredbu čl. 502.a ZPP-a i direktni učinak utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Nadalje, odbijen je i dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje MV. Drugostupanjski sud je naveo i da prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica što znači da nije bio dužan izvesti sve dokaze koje je predložio tuženik. Stoga, pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO) nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev.

11. Tuženik označenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP) pri donošenju zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovarala iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka koje je tuženik predložio upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o predmetnim odredbama.

12. Prema odredbi čl. 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. navodi da je u kolektivnom sporu bilo potrebno ispitati sadržaj javnih oglasa, promidžbenih poruka i obavijesti potrošačima, koje su upućivale banke u općim komunikacijama, te saslušati korisnike kredita, kako bi se s aspekta standarda prosječnog potrošača ocijenilo jesu li potrošači bili obaviješteni o naravi, rizicima i ekonomskim posljedicama osporenih ugovornih odredabi, odnosno načinu određivanja novčane obveze, te na temelju tako izvedenih dokaza utvrdilo jesu li osporene ugovorne odredbe prosječnom potrošaču bile razumljive, dok obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu predmet kolektivnog spora.

13.1. U pogledu odabira dokaza kojima će se utvrđivati okolnost obaviještenosti potrošača u kontekstu predmeta konkretnog kolektivnog spora i razlozima za odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika banaka na ovu istu okolnost u kolektivnom sporu Visoki trgovački sud je naveo da ako su ugovorne odredbe ništetne, takve su od kada su ugovorene, te da se u postupku ocjenjuje jesu li te odredbe razumljive prosječnom a ne pojedinačnom potrošaču. U toj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. je navedeno: „Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud utvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke. Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“.

14. Dakle, predmet kolektivnog spora i dokazivanje u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem zaposlenika banaka.

15. U postupku kolektivne zaštite, odlučivalo se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja odnosno konkretni ugovorni odnos. U postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud je dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinog slučaja, a to stoga što stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinog slučaja.

16. Stoga, u pojedinačnom potrošačkom sporu kada banka kao tuženik tvrdi i predlaže dokaze da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće obaviješten o naravi, u odnosu na valutu za koju se veže glavnica kredita, odnosno da je upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze prije zaključenja konkretnog ugovora, sud ne može se pozivati samo na utvrđenje iz odluka iz kolektivnog spora već treba provesti kontradiktorni postupak radi utvrđenja tih činjenica, treba izvesti dokaze koje je banka predložila u tom postupku i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeniti postojanje činjenica koje nisu utvrđivane u kolektivnom sporu. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-369/2023-2 od 24. svibnja 2023).

16.1. Takvo je shvaćanje izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.

17. Kako je u ovom konkretnom sporu tuženik predlagao provođenje dokaza saslušanjem svjedoka (radnice tuženika i financijskog savjetnika) upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedene dokaze pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, to su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

18. Slijedom iznesenoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a riješiti kao u izreci.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 08. studenog 2023.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina