REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 64/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jasmin Jusufhodžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o tuženičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-461/2021-5 od 4. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu broj Pr-77/2020-12 od 19. travnja 2021. u sjednici održanoj 8. studenoga 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tuženice, preinačuju se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-461/2021-5 od 4. travnja 2022. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu broj Pr-770/2020-12 od 19. travnja 2021. i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, da u roku od 15 dana tužiteljici AŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 51.500,00 Kuna(pedesetijednatisućapetstokuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:
600,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate,
3.450,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate,
600,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate,
450,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate,
300,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate,
450,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate,
600,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,
450,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate,
300,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate,
150,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate,
300,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate,
600,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate,
750,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate,
750,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate,
900,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate,
300,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate,
450,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate,
900,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate,
600,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate,
2.250,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate,
1.200,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate,
900,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate,
1.350,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate,
680,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate,
680,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate,
2.890,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate,
2.720,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate,
2.720,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate,
170,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate,
2.380,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate,
2.040,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate,
2.210,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate,
2.040,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici parnične troškove ovog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna (sedamtisućapetstokuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude 19.4.2021.g. do isplate."
II. Nalaže se tužiteljici tuženici naknaditi trošak postupka u iznosu 1.094,96€ odnosno 8.250,00 kuna u roku od 8 dana.
III. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:
"I. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, da u roku od 15 dana tužiteljici AŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 51.500,00 Kuna(pedesetijednatisućapetstokuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:
600,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate,
3.450,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate,
600,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate,
450,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate,
300,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate,
450,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate,
600,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,
450,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate,
300,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate,
150,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate,
300,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate,
600,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate,
750,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate,
750,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate,
900,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate,
300,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate,
450,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate,
900,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate,
150,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate,
600,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate,
2.250,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate,
1.200,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate,
900,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate,
1.350,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate,
680,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate,
680,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate,
2.890,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate,
2.720,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate,
2.720,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate,
170,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate,
2.380,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate,
2.040,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate,
2.210,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate,
2.040,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate,
1.530,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici parnične troškove ovog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna (sedamtisućapetstokuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude 19.4.2021.g. do isplate."
2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3278/2022-2 od 13. rujna 2022. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:
"1.) Da li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske vrše u „područjima rada“ koja su, iako geografski smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56 KU/13 odnosno članka 50 KU/17?
2.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, (željeznički granični prijelaz koji nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima), primjenjivati i prilikom donošenja odluke oostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?
3.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine« br. 104/13. 104/13, 150/13 71/16 i 123/16) primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19)?
4.) Da li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 04. veljače 2019. primjenjuje na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, obzirom da je dato za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19) koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja u ovom predmetu?.".
3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predložila je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila tuženičine navode iznesene u reviziji i predlažila reviziju odbiti kao neosnovanu, a njoj dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu dodatka za rad na terenu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 1. prosinca 2018., budući ju je tuženica, kao policijskog službenika, uputila na rad na granični prijelaz Petišovci, radi obavljanja hrvatske granične kontrole na državnom području Republike Slovenije, pozivom na članak 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 89/2012, 104/2013 - dalje: KU/13), koji je bio u primjeni od 2. kolovoza 2012. te Dodatke I. i II. KU/13, odnosno pozivom na članak 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17 i 12/18
- dalje: KU/17) koji je stupio na snagu 1. studenoga 2017., s tim da zahtjeve za isplatu terenskog dodatka tužiteljica temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženica pogrešno primijenila naprijed citirane odredbu KU.
7. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u ovom stadiju postupka sporno je li granični prijelaz Petišovci (Republika Slovenija) – [adresa], stalno mjesto rada tužiteljice te zavisno od toga smatra li se njezin rad na tom mjestu radom na terenu, jer prema tvrdnji tužiteljice ne radi se o stalnom mjestu rada, dok se prema tvrdnji tuženice radi o stalnom mjestu rada.
8. Iz postupka koji je prethodio reviziji u bitnome proizlazi:
- da je tužiteljica zaposlenica RH MUP, PU Međimurske, PP Mursko Središće gdje je raspoređena na radno mjesto,
- da je tužiteljica u utuženom razdoblju rasporedom (dnevnim) upućena na rad na Međunarodni cestovni granični prijelaz Petišovci i to na području državnog teritorija Republike Slovenije,
- da je visina tužbenog zahtjeva određena prema dopisu RH MUP-a od 4. 3. 2019. uz priloženu vjerodostojnu evidenciju poslodavca – javnu ispravu, a ujedno dokaz u vidu tabelarnog prikaza o radnom vremenu tužiteljice (evidentirana je svaka smjena u trajanju od 8 sati i više), koja je u utuženom vremenskom razdoblju poslove granične kontrole obavljala na malograničnom cestovnom prijelazu Petišovci.
9. Na temelju navedenih navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je temeljem čl. 56. ranijeg KU/13 odnosno čl. 50. KU/17, u kojima je ugovoreno da službenik odnosno namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
10. Sudovi su pritom ocijenili da je tužiteljica bila inače zaposlena u sjedištu Policijske postaje Mursko Središće, ali je svoj rad obavljala na području državnog teritorija Republike Slovenije, u mjestu Petišovci što je, prema ocjeni sudova, značilo da je tužiteljica svoj rad obavljala izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada.
11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 56. stavak 2. ranijeg KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužiteljice na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.
12. Sudovi nadalje ocjenjuju da kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima te da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, i to onako kako ona glase. S obzirom na Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza Dobova u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna (KU/13), a kasnije od 170,00 kuna (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, sudovi ocjenjuju da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.
13. Pritom sudovi otklanjaju primjenu odredbi članka 25. stavka 3. i članka 37. stavka 1. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine" broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), smatrajući da je tijekom ovog postupka utvrđeno da je tužiteljica kao policijska službenica upućena na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlena i izvan mjesta njezina stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu ima pravo na terenski dodatak.
14. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.
15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužiteljice zato što su taj pojam u slučaju tužiteljice tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužiteljice kao policijske službenice za zaštitu granice konkretne policijske postaje ([adresa]).
16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom članka 25. stavka 3. ZNDG propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.
17. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/2004 - dalje: Sporazum).
18. Tim je Sporazumom u članku 2. stavku 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.
19. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema članku 1. točki 2. izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. članka 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. članka 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. članka 1. Sporazuma).
20. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom članka 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema stavku 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.
21. Na temelju članka 2. stavka 4. naprijed spomenutog Sporazuma te članka 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet [adresa], za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (stavak 1. točka 1. Dogovora).
22. Prema odredbi članka 205. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14 i 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, policijska postaja [adresa] je mješovita policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u [adresa], a obuhvaća Grad Mursko Središće, općine Sveti Martin na Muri, Selnica, Vratišinec, dio Grada Čakovca, odnosno naselja Krištanovac, Slemenice i Žiškovac, dio Općine Podturen, osim naselja Novakovec, dio Općine Sveti Juraj na Bregu, odnosno naselje Zasadbreg i Frkanovec. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 38 km.
23. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet [adresa].
24. Tužiteljica je tužbu utemeljila na tvrdnji da joj predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njezino mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u [adresa] smatrajući da ta činjenica znači da je ona upućena na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlena. Pritom se tužiteljica pozvala na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.
25. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica u obavljanju službe na radnom mjestu policijske službenice za zaštitu granice u policijskoj postaji [adresa] koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza [adresa] u Hrvatskoj i [adresa] u Sloveniji radila izvan stalnog radnog mjesta u kojemu je zaposlena. To stoga što njezino stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je ona ovlaštena obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njezine službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u [adresa], a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužiteljica ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njezina radnog mjesta zbog čega njezin rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.
26. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da je tužiteljica u konkretnom slučaju bila upućena na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužiteljice kao policijske službenice za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi članka 7. točke 9. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom članka 77. stavka 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.
27. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužiteljica zbog činjenice da stalno mjesto njezina rada obuhvaća i područje druge države nije upućena na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređena na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.
28. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56 KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.
29. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u Dobovi na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.
30. Utemeljeno tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza Dobova uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na području Republike Slovenije i granični prijelaz Dobova ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.
31. U okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljica je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređena na rad na radno mjesto policijske službenice za zaštitu granice u Policijskoj upravi međimurskoj, Postaja Mursko - Središće, a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza [adresa] u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza [adresa] u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom članka 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe članka 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
32. Stoga odgovor na prvo i četvrto pravno pitanje glasi:
Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave međimurske, Policijske postaje Mursko Središće obuhvaća područje graničnog prijelaza [adresa] u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza [adresa] u Republici Sloveniji te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.
33. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:
Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP Petišovci, uz službeno ovlaštenje za rad na GP Petišovci, a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.
34. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, preinačiti nižestupanjske presude i tužiteljičin tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
35. O parničnom trošku tuženice odlučeno je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP u vezi s čl. 154. stavkom 1. ZPP i čl. 163. ZPP. Tuženici je parnični trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora od 6.835,22€ (51.500,00 kuna), u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), i to: za sastav odgovora na tužbu 132,72€, odnosno 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 7. studenoga 2019., 1. veljače 2021., 8. veljače 2021. i 8. ožujka 2021. po 132,72€, odnosno po 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za sastav žalbe 165,90€, odnosno 1.250,00 kuna (Tbr. 10. točka 1. Tarife) te za sastav revizije 199,08€, odnosno 1.500,00 kuna (Tbr. 10. točka 6. Tarife), što ukupno iznosi 1.094,96€ (8.250,00 kuna) koji iznos je dosuđen tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u parnici pa je odlučeno kao u točki II. izreke.
35.1. Tuženici nije priznat trošak sastava dopune odgovora na tužbu jer okolnost da tuženica nije cjelovito odgovorila na tužbu ne može ići na teret tužiteljice kao protivne stranke. Uz to tuženici nije priznat niti trošak sastava zatraženih podnesaka jer, po ocjeni revizijskog suda navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP jer je tuženica u bitnom tim podnescima ponavljala navode iz odgovora na tužbu.
36. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pa je odlučeno kao u točki III. izreke.
37. Primjenom odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kuna).
Zagreb, 8. studenoga 2023.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić
