REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 558/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2955/2022-2 od 3. studenoga 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-151/21-19 od 13. srpnja 2022., u sjednici održanoj 8. studenoga 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2955/2022-2 od 3. studenoga 2022. i presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-151/21-19 od 13. srpnja 2022. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj 256-31/2006 zaključenog 20. travnja 2006. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF). U točki II. naloženo je tuženiku platiti iznos od 39.405,00 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. U točki III. naloženo je tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 9.482,80 kuna uvećano za zakonsku zateznu kamatu, dok je u više zatraženom iznosu od 500,00 kn zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupa odbijen kao neosnovan. 2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-151/21-19 od 13. srpnja 2022.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-356/2023 od 15. veljače 2023. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a.)

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja-potrošača za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu uz valutu švicarskog franka (CHF), te isplata preplaćenih iznosa po toj osnovi u ukupnom iznosu od 39.405,00 kuna uvećana za pripadajuće zatezne kamate,

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da su tužitelj i prednik tuženika 20. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 256-31/2006 kojim je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećim na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stana

- da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet u iznosu od 384,46 CHF ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja

- da je odredbom čl. 6. određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, s time da korisnik kredita svojim potpisom na istom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom

- tužitelj je u travnju 2015. u cijelosti otplatio kredit.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu uz valutu švicarskog franka (CHF), te isplata preplaćenih iznosa po toj osnovi u ukupnom iznosu od 39.405,00 kuna uvećana za pripadajuće zatezne kamate.

10. Nižestupanjski sudovi su se u pobijanim presudama pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti ,a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu: ZOO/05).

11. Drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. st. ZZP-a), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c u svezi s čl. 502.a ZPP-a.

12. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. do 1120. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Povodom revizije iz čl. 382. st.1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

14. Tuženica naznačenim pitanjem u suštini osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnosti nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača , te da je između ostalih navoda, isticala da je „prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja…“ te da je na tu okolnost predloženo saslušati radnicu tuženice NU. 15. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu sa odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

16. Prema navedenom potrebno je dati odgovor na pitanje može li tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

17. Članak 81. ZZP-a glasi:

(1)Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom postupku, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

19. U ovom postupku tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bile bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

20. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.).

21. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

„…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom , nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije , br. 39804/06, paragraf 27.presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke).

22. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

23. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak te donijeti presude bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženik predložio provođenje dokaza - saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“.

24. U konkretnom slučaju, tuženica je na okolnosti pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu NU upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdila da je „…prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule , kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja….“ a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu čl. 81. st. 4. ZZP-a.

25. Na temelju svega naprijed navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu članka 395. stavka 2. ZPP-a.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Zagreb, 8. studenoga 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa