REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 171/2015-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja C. I. B. L., F., ..., Italija, kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. V. iz Z., ..., kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1840/14-2, od 22. travnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11817/03-67 od 17. siječnja 2014., u sjednici održanoj 8. studenog 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 1840/14-2, od 22. travnja 2014.. pa se predmet vraća tome sudu na ponovno odlučivanje.

II. Ostavlja se sudu drugog stupnja svojom konačnom odlukom riješiti i o troškovima revizije.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1840/14-2, od 22. travnja 2014., preinačena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11817/03-67 od 17. siječnja 2014., na način da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 42. 865,91 EUR zajedno s kamatama koje Z. d.d. plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju u valuti glavnice tekućim na iznos glavnice izražene u ITL

- na iznos od 33.000.000 talijanskih lira od 1. listopada 2000. do 28. veljače 2002.

- na iznos od 50.000.000 talijanskih lira od l. siječnja 2001. do 28, veljače 2002. a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju na EUR, a od l. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. I. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od I. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 54.462,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2014. do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.”

1.1. U točkama II. i III. pobijane odluke odlučeno je o troškovima postupka kako slijedi:

„II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 14.375,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 15 dana.“

2. Protiv ove presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti odluku suda drugog stupnja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen

4. Revizija tužitelja je osnovana.

5. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi isplate duga društva N. d.o.o., prema tuženiku kao pristupatelju dugu društva. Tužitelj ovaj zahtjev temelji na Sporazumu sklopljenom 5. listopada 1999. (dalje: Sporazum) između tužitelja, društva N. d.d. te tuženika koji je tuženik solidarni dužnik pristupio dugu N. d.d.

6.1. Pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da prema čl. 1. Sporazuma predmetno potraživanje potječe iz trajnog poslovnog odnosa između tužitelja (prodavatelja) i društva N. d.o.o. (kupca) u kojem je tužitelj kroz određeno vremensko razdoblje isporučivao tuženiku naručenu robu,

- da N. d.o.o. ima nepodmirena dugovanja prema tužitelju u visini od 300.000,00 talijanskih lira ( ITL),

- da se N. d.o.o. obvezala platiti dugovanje u obrocima čiji su iznosi i dospijeće utvrđeni čl. 2. Sporazuma,

- da je u čl. 4. Sporazuma navedeno da tuženik pristupa dugu N. d.o.o. kao solidarni dužnik,

- da je tuženik Sporazum potpisao kao zastupnik N. d.o.o. i samostalno kao solidarni dužnik.

6.2. Sud prvog stupnja prihvaća tužiteljev zahtjev zaključujući kako prigovor zastare koji je isticao tuženik nije osnovan jer tužitelj svoje potraživanje temelji na Sporazumu po kojem traži isplatu od tuženika kao fizičke osobe koja je pristupila dugu pravne osobe kao solidarni dužnik, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje: ZOO)

6.3. Nasuprot tome, sud drugog stupnja zaključuje da predmetno potraživanje potječe iz poslovnih odnosa između tužitelja i N. d.o.o. (ugovora o prodaji robe), pa da se stoga radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora za koje je čl. 374. st. 1l. ZOO propisuje trogodišnji rok zastare, koji je protekao u odnosu na sve obroke utvrđene Sporazumom prije pokretanja predmetne parnice.

7. Iz navedenog proizlazi kako su sudovi nižeg stupnja svoja oprečna shvaćanja o pravnoj prirodi tuženikove obveze te, posljedično tome, i o roku u kojem tražbina tužitelja prema tuženiku zastarijeva, temeljili na odredbama ZOO, Dakle, primjenjujući odredbe domaćeg materijalnog prava.

8. Međutim, u predmetnoj parnici riječ je o sporu s međunarodnim elementom s obzirom na to da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u Italiji.

8.1. Kako se u ovom slučaju radi o sporu s međunarodnim obilježjem koji se vodi pred sudom Republike Hrvatske, a koji proizlazi iz ugovora sklopljenog 1999. (prije 1. srpnja 2013.), mjerodavno pravo za rješavanje spora među strankama trebalo je utvrđivati primjenom kolizijskih normi Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/1991 - dalje: ZRSZ (u tom smislu ovaj sud u odlukama broj: Rev 281/08-2 15. rujna 2011., Rev 400/2021-2 od 6. prosinca 2022. i drugima).

9. Prema shvaćanju ovoga suda, koje proizlazi i iz citiranih odluka, kolizijska pravila smatraju se prisilnopravnim propisima, a strano pravo smatra se pravom (a ne činjenicom), pa je njegov sadržaj dužan utvrditi sud po službenoj dužnosti. Zbog neprimjene ili pogrešne primjene stranog prava moguće je izjaviti reviziju. Da se kolizijska pravila kao pravna pravila domaćeg prava moraju uzimati u obzir i utvrđivati po službenoj dužnosti slijedi i iz načela iura novit curia izraženog u čl. 117. st. 3. Ustava Republike Hrvatske temeljem kojeg “sudovi sude na temelju ustava i zakona” te odredbe čl. 13, st. 1. ZRSZ kojom je propisano: „Sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti će utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava.”

10. Sud prvog stupnja nije vodio računa o tome da se u konkretnom slučaju radi o sporu s međunarodnim elementom i nije naveo na temelju čega je primijenio hrvatsko materijalno pravo kao mjerodavno pravo, niti se to može razumjeti iz teksta obrazloženja. Time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog koje se primjena materijalnog prava u prvostupanjskoj presude ne može ispitati.

11. Nakon toga, s obzirom na to da se radi o sporu s međunarodnim obilježjem, sud drugog stupnja koji ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu koji je pobijan žalbom i u granicama razloga na koje se pozvao podnositelj žalbe, ali pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava (sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP), bio je dužan po službenoj dužnosti utvrditi koje je pravo mjerodavno za rješenje spora, utvrditi sadržaj mjerodavnog prava te ispitati njegovu pravilnu primjenu. Kako je drugostupanjski sud to propustio učiniti to je i pri donošenju drugostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 1. ZPP.

12. Slijedom iznijetog, revizija tužitelja je osnovana pa je valjalo, na temelju čl. 394. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (točka I.) te predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje o žalbi tuženika.

13. U ponovljenom postupku sud će, prije svega, sukladno uputama iz ove odluke, primjenom kolizijskih pravila utvrditi mjerodavno materijalno pravo, a nakon toga nastaviti raspravljanje o meritumu stvari (pravnoj prirodi tuženikove obveze i roku zastare takve obveze).

14. Pri tome će voditi računa da je u predmetnom slučaju potrebno je utvrditi mjerodavno pravo primjenom slijedećih odredbi:

- prema odredbi čl. 19. ZRSZ za ugovor je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije ugovoreno,

- odredbom čl. 20. st. 1. ZRSZ-a propisano je da se, ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje za ugovor o prodaji pokretnih stvari – pravo mjesta gdje se u trenutku primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište prodavaoca,

- odredbom čl. 25. ZRSZ propisano je da će se na akcesorni pravni posao, ako nije drugačije određeno, primijeniti pravo mjerodavno za glavni pravni posao.

15. Odluku o troškovima ovoga revizijskog postupka donijet će sud u nastavku postupka zajedno s odlukom o glavnoj stvari (čl. 166. st. 3. ZPP) kako je to u toč. II. ovog rješenja.

Zagreb, 8. studenog 2023.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa, v.r.