Poslovni broj Gž-4453/2020-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. iz Z., OIB:....., zastupane po odvjetnicima iz OD G. N. d. o. o. iz Z., protiv tuženika Z. b. d. d. iz Z., OIB: ...., zastupane po odvjetnicima iz OD P. i P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 24 P-475/2015 od 06. studenoga 2020. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 08. studenoga 2023. godine,

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbi tužiteljice i tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 24 P-475/2015 od 06. studenoga 2020. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 14.882,05 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke naloženo je tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 kuna, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom zatraženom iznosu preko dosuđenog, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

3. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužiteljica i tuženik.

4. Tužiteljica pobija presudu u točki I. izreke, te u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka, te je obvezana na naknadu parničnih troškova tuženiku, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Tuženik podnosi žalbu protiv dijela točke II. izreke pobijane presude u kojem je odbijen preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnih troškova, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga kojeg regulira odredba članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a, pri čemu predlaže da se taj dio navedene presude preinači, te također potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalbe su osnovane.

8. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo M. K., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi povrata iznosa od 14.882,05 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, na ime razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta za razdoblje od mjeseca listopada 2007. godine do zaključno mjeseca siječnja 2014. godine, do koje da je došlo temeljem ništetne odredbe članka 7. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 27/06 (kreditna partija: 7103244083) od 02. kolovoza 2006. godine (u nastavku teksta: Ugovor).

9. U vezi toga utvrđuje da je potonji Ugovor zaključen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, te D. S. kao sudužnika i S. B. kao založnog dužnika, te da je isti Ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika mr. sc. D. M. iz Z. pod brojem OU-562/2006 dana 16. kolovoza 2006. godine.

10. Nadalje utvrđuje da je naznačenim Ugovorom tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.500,00 švicarskih franaka (CHF), obračunato po srednjem tečaju HNB dužna tuženiku platiti navedeni iznos kredita u anuitetima, kao i redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d., koja na dana sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje kako je odredbom članka 3. stavak 1. Ugovora određeno da rok otplate navedenog kredita iznosi 20 godina, dok je odredbom članka 7. stavak 1. Ugovora određeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 197,76 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora.

12. Nadalje utvrđuje da je tuženik tijekom trajanja otplate navedenog kredita svojim odlukama jednostrano mijenjao visinu stope ugovorene redovne kamate, pa da je ista od 01. listopada 2007. godine iznosila 5,15%, od 01. veljače 2008. godine 5,80%, od 01. srpnja 2009. godine 6,30%, od 01. studenoga 2010. godine 5,50%, od 01. srpnja 2011. godine 6,05% i od 01. siječnja 2014. godine 3,23%.

13. Sud prvog stupnja utvrđuje kako se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv ovdje tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača korisnika kredita, te da je predmet tog postupka bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, tj. odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak, te odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da je u tom sporu navedeni sud donio dana 04. srpnja 2013. godine presudu koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženici, a među ostalima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

14. U obrazloženju potonje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je navedeno kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, te da je to u skladu s odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) koja propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede koje su učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

15. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica i tuženik tijekom trajanja predmetnog parničnog postupka, a nakon zaključenja prethodnog postupka, zaključili dana 15. veljače 2016. godine Dodatak Ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u nastavku teksta: ZID ZPK), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima, pa da se ukazalo spornim je li time prestala obveza tuženika da izvrši povrat novca čija je isplata predmet ovog spora.

16. U vezi toga utvrđuje kako je odredbama ZID ZPK bankama bila propisana zakonska obveza sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzija kredita iz valute CHF u euro na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, pa da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu predmetnih Izmjena i dopuna preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnika kredita (potrošača) o izračunu konverzije kredita, te pregledu nepodmirenih potraživanja po osnovi svakog pojedinačnog kredita, nakon čega je korisnik kredita bio dužan u daljnjem roku od 30 dana na isti način obavijestiti banku, ali samo ako prihvaća predloženu konverziju.

17. Nastavno utvrđuje da je odredbom članka 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, u nastavku teksta: ZPK) propisan način izračuna konverzije kredita prema kojem se konverzija vrši na način da se cjelokupni uplaćeni iznos uzme u obzir, te da se na temelju takvog iznosa sastavi novi otplatni plan izračunat u skladu s odredbama tog Zakona kojim su sada određeni parametri za određivanje kamatnih stopa, i to na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na datum sklapanja Ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrenim određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eurima i u kunama s valutnom klauzulom u eurima na datum sklapanja Ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

18. Sud prvog stupnja utvrđuje kako je tuženik postupajući u skladu s odredbom članka 19.e ZPK dopisom od 12. studenoga 2015. godine dostavio tužiteljici izračun konverzije predmetnog kredita na dan 30. rujna 2015. godine sa izvodom otvorenih stavaka, a prema kojim podacima glavnica isplaćenog kredita preračunata u eure po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita iznosi 19.958,18 eura, nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eurima iznosi 13.998,95 eura, ukupno uplaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u eure iznosi 17.209,19 eura, potrebne uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eurima iznosi 16.087,49 eura, preplata da iznosi 1.121,70 eura, koja preračunata u kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 8.560,90 kuna, anuitet/rata po kreditu s valutnom klauzulom u CHF da iznosi 191,15 CHF, a anuitet/rata po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eurima po kamatnoj stopi važećoj na dan 30. rujna 2015. godine da iznosi 142,23 eura, te da primijenjena kamatna stopa na usporedni kredit s valutnom klauzulom u eurima na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 5,59%.

19. S obzirom na navedeno, utvrđuje da je potrošač imao pravo izbora hoće li ili neće izabrati konverziju kredita, dok je na strani banke bila zakonska obveza sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzija kredita iz valute CHF u eure, ako potrošač tako odluči, a da je u konkretnom slučaju tužiteljica kao potrošač odlučila iskoristiti mogućnost konverzije, te je s tuženikom zaključila spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu (u nastavku teksta: Dodatak Ugovora), koji u odredbi članka 2. određuje kako se mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalažu odredbe ZID ZPK-a, pri čemu je tužiteljica kao korisnica kredita potpisom ovog Dodatka Ugovora potvrdila da joj je kao preduvjet za sklapanje istog dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog Ugovora, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina odnosno izvod otvorenih stavaka po kreditu, te da joj je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF i kredite uz valutnu klauzulu u eurima, s time da je tužiteljica potvrdila i da je suglasna s izračunom konverzije koji joj je tuženik dostavio u skladu s odredbama ZID ZPK, te da je konverzija kredita u CHF provedena u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio ovog Dodatka Ugovora.

20. Nadalje utvrđuje da prema odredbi članka 4. Dodatka Ugovora neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. istog Ugovora iznosi 21.210,97 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 148.068,95 kuna, a preostali rok otplate kredita iznosi 132 mjeseca, pri čemu je prema odredbi članka 5. Dodatka Ugovora, prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eure po srednjem tečaju HNB na dan uplata veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eurima u skladu s otplatnim planom za kredit u eurima, računajući do 30. rujna 2015. godine, a da njihova razlika, na temelju ZID ZPK, predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 8.560,90 kuna.

21. Odredbom članka 8. Dodatka Ugovora da je određeno da na dan 30. rujna 2015. godine nedospjela glavnica kredita u eurima, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. ovog Dodatka Ugovora, koja je zakonski učinak konverzije, kojega na temelju ZID ZPK prinudno snosi vjerovnik, iznosi 13.998,95 eura, a koji iznos je korisnik kredita dužan platiti kreditoru zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka Ugovora, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa da je sastavljena od fiksnog i varijabilnog dijela, pri čemu fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48 postotnih poena, te se ne mijenja do konačne otplate kredita, a da je kao varijabilni dio kamatne stope ugovorena šestomjesečna nacionalna referentna kamatna stopa jedan za euro, te se ne može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više i na niže u skladu s Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d. d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, a na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 2,36 postotnih poena, te da sukladno navedenom visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 5,59%.

22. Nadalje utvrđuje kako je odredbom članka 9. Dodatka Ugovora određeno da anuitet/rata koja dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz prethodnog članka ovog Dodatka Ugovora iznosi 142,23 eura, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu, pri čemu je visina ostalih anuiteta iskazana u otplatnom planu i obračunata temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015. godine.

23. Slijedom navedenog, utvrđuje kako je sklapanjem Dodatka Ugovora kojim su tužiteljica i tuženik izvršili konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, izmijenjen osnovni Ugovor, između ostalog i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama ZPK, te da se ništetna odredba nekog ugovora može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda, kao i izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora, a da je suglasnošću volja stranaka koja je izražena sklapanjem Dodatka Ugovora otklonjena ništetnost Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe, iz čega da proizlazi da iako u trenutku izvršenja plaćanja s naslova Ugovora u CHF pravna osnova za tako učinjena plaćanja navodno nije postojala zbog ništetnosti tog Ugovora, da je takva osnova nastala konverzijom tog Ugovora u odgovarajući ugovor o kreditu izražen u eurima.

24. Stoga utvrđuje da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora koji je konvertiran u kredit u eure dovelo do povrede načela konverzije kredita i načela obveznog prava, jer bi potrošač u tom slučaju imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, čime bi se banci neosnovano nametnula dvostruka obveza, i to obveza iz kredita u eurima i obveza povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF. Pri tome utvrđuje kako tužiteljica nije dovela u dvojbu da je konverzija Ugovora sklopljena sukladno strogim odredbama ZID ZPK, a niti druge razloge eventualne nevaljanosti Dodatka Ugovora.

25. S obzirom na navedeno, a pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, utvrđuje neosnovanim tužbeni zahtjev opisan u točki I. izreke pobijane presude, zbog čega se ne upušta u ocjenjivanje drugih provedenih dokaza, niti odlučuje o preostalim prigovorima tuženika kojima je tijekom ovog postupka osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva.

26. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

27. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, niti tužiteljica makar indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje na postojanje neke druge bitne postupovne povrede.

28. Međutim, u pravu je tužiteljica kada upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

29. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su tužiteljica i tuženik sklapanjem Dodatka Ugovora izmijenili pojedine Ugovorne odredbe, ali je pogrešno utvrdio da je već samim time, odnosno suglasnošću volja parničnih stranaka, otklonjena posljedica eventualne ništetnosti spornih Ugovornih odredaba (članak 2. i članak 7. stavak 2. Ugovora) koje se odnose na ugovorenu redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d. d. (tuženika), odnosno koja se odnosi na pravo tuženika da izmijeni redovnu kamatnu stopu sukladno potonjoj Odluci, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužiteljice kao korisnice kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je i zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope.

30. Pri tome valja navesti da sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovora nije u smislu odredbe članka 148. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) moglo doći do valjane obnove (novacije) Ugovora ukoliko bi naznačene Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, a koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog stajališta propustio raspraviti.

31. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je predmetni Dodatak Ugovora zaključen nakon što je u ovom predmetu na ročištu od 03. srpnja 2015. godine zaključen prethodni postupak, to je sud prvog stupnja trebao u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja propisanim odredbom članka 219. stavak 2. ZPP-a upozoriti tužiteljicu na kojoj u smislu odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a leži teret tog dokaza na potrebu da predloži dokaze na okolnost da li unatoč zaključenom Dodatku Ugovora postoji razlika u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno Ugovorene kamatne stope, odnosno da li je tužiteljici sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovora vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih Ugovornih kamata na temelju eventualnih ništetnih odredaba Ugovora i početno ugovorene kamatne stope, jer se bez provođenja takvog dokaza ne mogu nedvojbeno utvrditi gore navedene odlučne činjenice, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

32. Stoga je uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 370. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu u točki I. njezine izreke, a posljedično tome uvaženjem žalbi tužiteljice i tuženika i odluku o troškovima ovog postupka sadržanu u točki II. izreke, te vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Pri tome na žalbene navode tuženika koji predlaže donošenje dopunskog rješenja u odnosu na odluku o parničnim troškovima (u pogledu sastava podneska od 04. listopada 2017. godine) valja odgovoriti da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja u cijelosti odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu parničnih troškova.

33. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ovog rješenja.

34. U nastavku ovog postupka sud prvog stupnja će upozoriti tužiteljicu na potrebu predlaganja dokaza na okolnosti navedene u točki 31. obrazloženja ovog rješenja, nakon čega će odlučiti o daljnjim radnjama u ovom postupku, pri čemu će raspraviti i utvrditi (ne)osnovanost svih prigovora kojima tuženik osporava tužbeni zahtjev.

U Rijeci, 08. studenoga 2023. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar, v.r.